DVADESET TREĆI ODSJAJ

“Poslanica o prirodi”

Ova poslanica prethodno bila je Šesnaesta zabilješka Odsjaja sedamnaestog, ali ju je istaknuti značaj učinio Odsjajem dvadeset trećim. Ona u potpunosti iskorjenjuje struju nevjerništva u smislu shvatanja prirode, i tako drobi temeljni kamen nevjerništva te razara njegovo glavno uporište.

Napomena: Ova zabilješka iznijela je na vidjelo suštinu pravca kojim se kreću poricatelji iz reda naturalista, i pojasnila je razmjere udaljenosti njihovog smjera od kriterija razuma, njegovu izobličenost i sujevjernost, i to kroz razradu devet apsurda koji u sebi sadrže bar još devedeset apsurda. Budući da je dio tih apsurda već razjašnjen u drugim Poslanicama, ovdje je uvršten u neke druge apsurde i naveden je u donekle skraćenom vidu.

Pitanje koje se ovdje nameće razumu jeste sljedeće:

Kako su se čuveni filozofi i poznati znanstvenici mogli zadovoljiti ovako sramnom praznovjernošću, te joj u ruke predati uzde svog razuma?!

A odgovor je: Oni nisu shvatili suštinu pravca kojeg slijede30, niti njegovu unutrašnjost, niti uviđaju apsurde koji nužno proishode iz njihove metode, niti kvarne i razumom nemoguće stvari što ih nužno nameće njihov pravac, spomenute na početku svakog apsurda koji se javlja u ovoj Poslanici.

Ja sam sasvim spreman uspostaviti nepobitne dokaze te istaknuti jasne i aksiomatski uvjerljive argumente, a kako bih to dokazao svakom kojeg obuzima sumnja, te kako bih ih njima mogao objasniti podrobno i detaljno.

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

قَالَتْ رُسُلُهُمْ اَفِى اللّٰهِ شَكٌّ فَاطِرِ السَّمٰوَاتِ وَاْلاَرْضِ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Govorili su im njihovi poslanici: ‘Zar ima sumnje u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?!’” (Ibrahim: 10).

Ovaj ajeti-kerim, svojim upitom u smislu poricanja i izjavom: “Nema sumnje i ne može je biti u pogledu postojanja Uzvišenog Allaha”, nepobitno potvrđuje postojanje Allaha i Njegovu jednoću, s jasnoćom i uočljivošću koja doseže do stepena aksiomatske činjenice.

Prije pojašnjenja ovog smisla, želim napomenuti sljedeće:

Pozvan sam u posjetu Ankari 1338. (1922.) godine i bio sam svjedok radosti i slavlja vjernika zbog sloma Grčke pred islamskom vojskom, ali sam zapazio – u valu tog slavlja – i strahovito bezvjerje kako nadire pokvareno i podlo, i uvlači se svojim iskvarenim shvatanjima u čvrsto vjerovanje mu’mina, a kako bi i njega iskvarilo te zatrovalo. “Teško meni”, povikah. “Ova aždaha nasrnut će na imanske šarte!” Tražio sam pomoć od Allaha, dž.š., i zaštitu u utvrdi gornjeg ajeti-kerima, od ove užasne pogibelji koja nastoji ispriječiti se pred načelima vjere. Napisao sam čvrst i britak dokaz koji obezglavljuje to bezvjerje, u jednoj poslanici na arapskom jeziku, a njene smislove i ideje crpio sam iz svjetla ovog ajeti-kerima, kako bih potvrdio neospornost postojanja Allaha, dž.š., i očiglednost Njegove Jednoće. Štampao sam je u štampariji Jenigun u Ankari. Međutim, nisam primjećivao učinak tog čvrstog dokaza u odupiranju raskolništvu i u zaustavljanju njegovog napredovanja i uvlačenja u shvatanje ljudi. Razlog tome bila je izrazita kratkoća i uopćenost dokaza, pored malobrojnosti poznavalaca arapskog jezika te rijetkosti ljudi zainteresiranih za njega u to vrijeme. Tako se, na veliku žalost, zabluda ateizma proširila i zarazila redove masa, što me je prisililo na ponovno pisanje te poslanice i njenih dokaza na turskom jeziku, uz još neke razrade i pojašnjenja.

Budući da je dio tih dokaza već dovoljno razrađen u nekim Poslanicama Nura, ovdje ćemo ih navesti uopćeno. Neki drugi dokazi u dijelovima nalaze se u drugim Poslanicama i pojavljuju se u sklopu ove poslanice, te kao da je svaki od tih dokaza istovremeno dio i ove poslanice.

UVOD

Čovječe! Znaj to da ima užasnih riječi od kojih zapahnjuje truhli zadah kufra, a izlaze iz ljudskih usta, i ponavljaju ih jezici nosilaca imana bez shvatanja opasnosti značenja onog što izgovore. Rasvijetlit ćemo samo tri od ovih stvari, a koje su krajnje pogubne.

Prvo – njihova tvrdnja za nešto: “Stvorili su ga uzroci”, odnosno tvrdnja da su određeni faktori i okolnosti oni koji stvaraju izvjesnu stvar;

Drugo – njihova tvrdnja za nešto: “Nastalo je”, odnosno da se nešto formiralo samo od sebe, samo sebe stvorilo i poprimilo oblik koji ima, takav kakav jeste;

Treće – njihova tvrdnja za nešto: “Uvjetovala ga je priroda”, odnosno da je nešto prirođeno, a priroda je ta koja ga je stvorila i proishodila.

Zaista, budući da je egzistencija prisutna i evidentna pred nama, apsolutno ju je nemoguće poreći; i sve što postoji, dolazi u postojanje s krajnjom umješnošću i mudrošću, i ono nije oduvijek i bespočetno, već je stvoreno i nastalo.

Pa, ti bezvjerniče! Ili ćeš ustvrditi to da nešto postojeće – naprimjer, jednu životinju – stvaraju svjetski uzroci, odnosno to da ona postiže svoju egzistenciju kao rezultat udruživanja materijalnih uzroka, ili da se formirala sama od sebe, ili da je nastala tako što je proistekla iz prirode i pojavila se pod njenim djelovanjem, ili, pak, moraš reći to da je moć Moćnog, Veličanstvenog Stvoritelja, ona koja ju je stvorila.

Jer, nema drugog mogućeg načina za njihov nastanak izvan ova četiri načina, po mjerilima razuma. Pa ako se – neosporno – dokaže to da su prva tri načina apsurdna, lažna i neostvarljiva, dakle, nemoguća, nužno se i sam po sebi potvrđuje četvrti način, a to je put vjerovanja u Jednoću Stvoritelja, uz kategoričko uvjerenje u kojem nema nedoumice.

PRVI NAČIN

Sljedeća tvrdnja njihova je: “Spajanje svemirskih faktora uzročnosti stvara i dovodi u postojanje bića te uzrokuje formiranje stvari.” Navest ćemo samo tri iz zbilja velikog mnoštva njenih apsurda.

Prvi apsurd: Pojasnimo ga sljedećim primjerom: Jedna apoteka sadrži na stotine staklenki i bočica napunjenih raznovrsnim hemikalijama. Iz nekog razloga zatrebala nam je jedna vitalna smjesa tih lijekova i materija kako bi spravili jedan neuobičajen protuotrov od životnog značaja. Ušavši u apoteku, pronašli smo ogromnu količinu raznih tipova te vitalne smjese i protuotrova i, počevši analizirati svaku smjesu, vidjeli smo jednu krajnje precizno pripravljenu mješavinu različitih tvari, u veoma osjetljivim omjerima, pa je, tako, iz staklenki uzet jedan gram ovog, tri grama onog, deset grama onog tamo itd. Iz svake od njih uzeti su različiti iznosi, tako da, ukoliko bi se količina bilo kojeg od njih umanjila za miligram ili uvećala za toliko, cijela smjesa izgubila bi svoja vitalna svojstva.

Tako, stigli smo do onog vitalnog seruma i kao hemičari morali smo ga pomno ispitati. Vidjeli smo već da je sačinjen od određenih količina tvari uzetih iz tih bočica u preciznim omjerima, tako da, ukoliko bi se pogriješilo u mjerenju i ukoliko bi neki sastojci bili uvećani ili umanjeni za jednu trunku, ona bi izgubila svoju vitalnu djelotvornost.

Iako je tih bočica bilo preko pedeset, iz svake uzeta je različita materija u raznim količinama u preciznim omjerima. Da li je, onda, razumno pretpostaviti to da je ova smjesa, čiji je svaki sastojak precizno proračunat, nastala jednom neobičnom slučajnošću, ili kao rezultat, recimo, sudaranja bočica uslijed žestokih vremenskih nepogoda, što je dovelo do toga da tvari iz njih isteku u određenim mjerama i sjedine se jedne s drugima, te da tako sačine vitalni serum?! Ima li neobičnijeg, nelogičnijeg i bezumnijeg apsurda od ovog?! Ima li zablude očiglednije od ove?! Čak bi i sam magarac, kad bi se i nekoliko puta pomnožila njegova glupost, opet izjavio: ‘Onaj ko to kaže zbilja je budala!’

U svjetlu ovog primjera kažemo:

Svako živo biće jeste vitalni spoj i živa smjesa. I svaka biljka slična je vitalnom serumu i preparatu sastavljenom od raznih sastojaka iz različitih materijala, u preciznim i krajnje osjetljivim omjerima. Nema sumnje, onda, u to da pripisati stvaranje ovog čudesnog bića materijalnim uzrocima i elementima i izjaviti da su ga “uzroci i okolnosti doveli u postojanje” jeste neistina i apsurd, stotinu puta daleko od kriterija razuma, jednako kao što je neistina i apsurd da se vitalna smjesa sastavi sama od sebe time što su spomenute materije “iscurile” iz bočica.

Zaključak gore rečenog jeste sljedeći:

Vitalne tvari prisutne po mjerilima određenja i sudbine od Bespočetnog Mudrog u ovom ogromnom svemiru, koji je poput ogromne i veličanstvene apoteke, nemoguće je izumiti osim s neizmjernom mudrošću, beskrajnim znanjem i htijenjem koje obuhvata sve i okružuje svaku stvar. U protivnom, nesretan li je onaj ko uobrazi to da su “ova bića produkt općih svemirskih elemenata”, a oni su slijepi i gluhi u svom cirkuliranju i strujanju, ili onaj ko vjeruje to da su “svojstveni prirodi tvari” ili da su “rezultat djelovanja materijalnih uzroka”!

Nema sumnje u to da je onaj ko se drži ove zablude najveći svjetski nesretnik, najgluplji i bezumniji od obesviještene pijane osobe, pomislivši da je spomenuti čudesni serum nastao sam od sebe uslijed sudaranja bočica i isticanja njihovog sadržaja.

Da, nevjerništvo je jedna bezumna halucinacija i ludilo pijanstva!

Drugi apsurd: Ukoliko se stvaranje nečeg ne bi pripisalo Jednom, Jedinom, Moćnom Posjedniku veličine, već ukoliko bi se pripisalo materijalnim faktorima uzročnosti, nužno bi, onda, slijedilo to da glavnina osnovnih elemenata i uzroka vrši utjecaj na postojanje svakog živog bića.

Stvarno stanje jeste takvo da je voljno spajanje međusobno suprotstavljenih i različitih uzročnosti, s potpunom pravilnošću, u preciznom omjeru i savršenom izvrsnošću u tijelu jednog sićušnog bića – recimo muhe – očigledno nemoguće, do granica da ga odbacuje svako ko ima razuma bar u omjeru krilca muhe, i odbija riječima: ‘To je nemoguće! To ne može biti!’

Razlog tome jeste taj što tijelo sićušne muhe posjeduje vezu s glavninom elemenata u svemiru, kao i sa svim pojavama i materijalnim uzročnostima u njemu. Ustvari, ono i jeste jedan ekstrakt izvučen iz njega. Ako njegovo dovođenje u postojanje ne bi bilo vezano uz apsolutnu Božiju moć, onda bi nužno proizlazilo to da te materijalne uzročnosti budu prisutne i okupljene u neposrednoj blizini tog tijela pri njegovom nastanku. Čak bi bilo nužno i to da oni uđu u njezino sitno tijelo, pa i da se uvuku u svaku očnu ćeliju koja je i sama uzorak cijelog tijela. Jer se uzročnosti, ukoliko su materijalne prirode, moraju nalaziti neposredno uz posljedicu i unutar nje. To pretpostavlja mogućnost smještanja svih elemenata sa svih krajeva svijeta i sa svim njihovim različitostima u prirodi, u tu krajnje sićušnu ćeliju, sa izvrsnošću i vještinom! Zar se od ovakve tvrdnje ne bi posramio čak i najmaloumniji sofist?

Treći apsurd: Ukoliko biće ima samo jednu jedinku, neizbježno vodi porijeklo od samo jednog djelotvornog faktora, i iz jedne ruke, u skladu sa smislom ustanovljenog aksiomatskog pravila:

اَلْوَاحِدُ لاَ يَصْدُرُ اِلاَّ عَنِ الْوَاحِدِ

Pa ukoliko je to biće vrhunski pravilno i uravnoteženo, s krajnjom preciznošću i umijećem, i ukoliko posjeduje sveobuhvatan život, očigledno je to da nipošto nije poteklo iz mnogih ruku – koje su uzroci nesuglasja i sukobljavanja – već je poteklo iz jedne ruke Jednog Jedinog Praiskonskog i Mudrog. Stoga, pripisati jedno pravilno, skladno, proporcionalno biće djelu iz ruku slijepih, gluhih, krutih, nasumičnih i neodredivih prirodnih uzročnosti, koje nemaju ni svijesti ni razuma, dok su one nerazlučivo pomiješane, što još više uvećava njihovo sljepilo i gluhoću, a zatim tvrditi to da su te uzročnosti faktori koji vrše stvaranje tog originalnog bića i njegovo odabiranje iz neograničenog mnoštva mogućnosti i varijanti, dakle, prihvatiti takvo pripisivanje i tvrdnju jeste, ustvari, prihvatanje stotinu apsurda istovremeno, budući da je to sasvim udaljeno od svih mjerila i kriterija razuma.

Odložimo ustranu ovaj apsurd i zakratko prijeđimo preko njega, a kako bismo sagledali djelovanje “materijalnih uzročnika” koje se dešava kroz dodir i interakciju. Dok vidimo kako međusobni dodir tih prirodnih uzročnosti jeste samo dodir s vanjštinom živog bića, unutrašnjost tog bića, do koje ne dopiru prsti tih materijalnih uzročnosti, niti je one bilo čime mogu dotaknuti, jeste još preciznija i skladnija od vanjštine, čak i profinjenija u smislu stvaralaštva i savršenog umijeća. Čak su i sitna živa bića te sićušna stvorenja u koja ne mogu se smjestiti materijalne uzročnosti niti apsolutno do njih mogu doprijeti njihovi prsti, kao ni njihove metode niti sredstva, još čudesnijeg umijeća i originalnijeg stvaralaštva od najkrupnijih stvorenja!

Dakle, pripisati njihovo stvaranje slijepim, gluhim, krutim, bezumnim, osornim, međusobno udaljenim i sukobljenim uzročnostima nije ništa drugo doli sljepilo iznad svakog sljepila i gluhoća iznad koje ne postoji druga gluhoća.

DRUGI NAČIN

Drugi način ogleda se u njihovoj tvrdnji da se nešto “formiralo samo od sebe”. Ona sadrži mnoštvo apsurda, i njezina nevaljanost i paradoksalnost očitavaju se s mnogih gledišta. Mi ćemo ovdje, i to samo kao uzorke, uzeti i obraditi tri od ovih apsurda.

Prvi apsurd: O ti prkosni poricatelju! Tvoja samouvjerenost učinila je to da se srozaš u naručje krajnje gluposti i ahmakluka, pa pristaješ na stotinu i jedan apsurd!

Jer, ti postojiš, i nisi samo prosta, kruta i nepromjenljiva materija, već si jedna veličanstvena mašinerija koja se stalno obnavlja i zadivljujući dvorac izvrsne građe koji se stalno izmjenjuje! Čestice tvog bića stalno rade i kreću se bez zaustavljanja. Tvoje tijelo vezama i sponama vezuje se za pojavnu egzistenciju u svemiru koji te okružuje. Ono je u stalnoj razmjeni sa svemirom, a posebno u pogledu opskrbe i s gledišta održanja vrste.

Čestice koje djeluju u tvom tijelu uzdržavaju se od remećenja tih veza i čuvaju se kako ne bi prekinule te spone. One su u tom svom ponašanju oprezne i zauzimaju odgovarajući stav u skladu s tim odnosima, kao da gledaju i promatraju cijeli svemir, a zatim nadziru i tvoj položaj u njemu. Ti, pritom, u skladu s neobičnim položajem koji te čestice zauzimaju, stječeš korist i uživaš svojim vanjskim i unutarnjim čulima i osjetilima.

Pa ukoliko ne vjeruješ to da su te čestice sitni činovnici Moćnog i Praiskonskog, potčinjeni izvršitelji navođeni po Njegovim zakonima, ili to da su organizirana vojska Njegove disciplinirane armije, ili to da su vršci pera Božijeg određenja – svaka čestica vrh pera – ili to da su tačkice koje stavlja pero Božije moći – svaka čestica po jedna tačka – onda ti se nužno nameće tvrdnja kako svaka ta djelotvorna čestica – recimo u tvom oku – posjeduje svevideće i pronicljivo oko koje vidi sve dijelove i krajeve tvog tijela i sagledava cijeli svemir za koji si vezan, i da zna svu tvoju prošlost i sadašnjost, i da poznaje tvoje porijeklo zajedno s tvojim potomstvom, i da shvata izvore tvojih elemenata i ležišta tvoje opskrbe. Njoj bi, dakle, trebala pamet stotine genijalaca!

Pa, o ti čiji je razum zakazao u ovakvim temama! Ne nalazi li se u pripisivanju ovog znanja i svijesti te razuma koji su ravni hiljadi genijalaca, poput Platona, jednoj tvojoj čestici, u shvatanju nekog ko poput tebe nema razuma, neusporedivo praznovjerje i vrhunska glupost?!

Drugi apsurd: Tvoje tijelo, čovječe, slično je raskošno izgrađenoj palači koja ima hiljadu i jednu kupolu, a u svakoj kupoli nanizani su kameni blokovi, naslagani jedni na druge u pravilno raspoređenoj konstrukciji bez stupova. Tvoje biće – ako porazmisliš – čak je još hiljadama puta čudesnije od te palače, jer se palača tvog tijela stalno obnavlja i dostiže savršenstvo u skladu i raskoši.

Ako se ne bismo ni osvrnuli na duh koji nosiš u sebi te na srce i duhovne rafiniranosti, koji su svako za sebe jedno nadnaravno djelo, te ukoliko bismo u obzir i razmatranje uzeli samo jedan organ tvog tijela, bilo koji, vidjeli bismo to da je i on sam sličan zgradi s kupolama. Čestice u njemu oslonile su se i složile jedne uz druge, u savršenom poretku i u potpunoj ravnoteži – poput kamenih blokova u spomenutim kupolama – i sačinile su izuzetno zdanje, divnu i originalnu tvorevinu, te su očima na vidjelo iznijele čudesna nadnaravna djela Božije moći, kao što su, naprimjer, jezik i oko.

Pa ukoliko ove čestice ne bi bile izvršitelji koji slijede zapovijedi Moćnog Graditelja, svaka od tih čestica, onda, morala bi posjedovati apsolutnu vlast nad preostalim česticama tijela i ujedno morala bi biti apsolutno potčinjena njihovoj vlasti, ali bi, isto tako, morala biti poput svake od njih, i istovremeno, u pogledu dominacije, morala bi biti u suprotnosti sa svakom od njih! I da ona bude polazište većine uzvišenih svojstava kojima se ne odlikuje niko drugi mimo Allaha, Slavljen je On i Uzvišen, te da bude sasvim sputana, a u isto vrijeme i sasvim slobodna!

Jedan ovako pravilan i skladan proizvod za kojeg je – smislom jedinstva – nemoguće to da bude išta drugo doli trag i djelo Jednog i Jedinog, apsurdno je pripisati tim bezbrojnim česticama. Ustvari, to je stotinu puta apsurd! To uviđa svako ko ima trunku razuma!

Treći apsurd: Kad tvoje biće ne bi bilo ispisano perom Jednog, Jedinog, Moćnog, Praiskonskog, već kad bi bilo odštampano u štampariji prirode i uzročnosti, tad bi nužno proizlazilo to da u prirodi postoje matrice za hiljade uređenih slogova koje funkcioniraju u tvom tijelu, počev od najsićušnijih ćelija koje s krajnjom preciznošću funkcioniraju pa sve do najsloženijih mehanizama koji u njemu djeluju.

Naprimjer, ako pretpostaviš to da je ova knjiga u našim rukama napisana rukom, dovoljno je, onda, za njeno prepisivanje jedno pero, pokretano znanjem autora s kojim on ispisuje šta hoće. Međutim, ako ne bi pretpostavio to da je ona napisana rukom i ako je ne bi pripisao peru autora, već, ukoliko bi rekao to da se knjiga ‘sastavila sama od sebe’, ili, ako bi njeno pisanje pripisao prirodi, tad bi nužno slijedilo to da svako pojedinačno njeno slovo posjeduje svoje zasebno željezno pero.

Jednako kao što u klasičnoj štampariji postoji onoliko željeznih slova koliko jedna knjiga sadrži slova i tek tad može se pristupiti štampanju. Drugim riječima, umjesto jednog pera mora postojati onoliko pera koliko ima i slova.

Ponekad, opet, među tim slovima postoje i velika slova unutar kojih sitnim rukopisom ispisan je sadržaj cijele jedne stranice. Da bi se jedno takvo veliko slovo napisalo, mora postojati na hiljade sitnih pera!

Sad, šta možeš reći za slučaj da ta slova budu koncentrično smještena jedna unutar drugih u savršenom skladu, zauzimajući tako oblik i formu tvog tijela?! Nužno bi slijedilo to da za svaki djelić unutar svake te zone postoje brojni kalupi čija je brojnost jednaka tim sklopovima!

Zamisli da ti za ovu situaciju, koja u sebi sadrži stotinu i jedan apsurd, kažeš to da je moguća i realna! Čak i u tom slučaju – zamislivši da je to moguće – zar i za proizvođenje tih pera i za sačinjavanje tih kalupa i olovnih slova, ukoliko se ni tvorenje svih njih ne bi pripisalo jednom peru, ne bi morala postojati slova i kalupi u istoj brojnosti, a kako bi se u njima topili i izlijevali ti kalupi?! Jer, sva ona bila bi napravljena, izumljena i usklađena, i morala bi imati onog ko ih je napravio i izumio! Tako se cijela stvar, što god dublje zalaziš, niže i nadovezuje do u beskonačnost. Shvati, onda, koliko je bolesno takvo razmišljanje u kojem ima apsurda i praznovjerja onoliko koliko i čestica tvog tijela!

Pa, o poricatelju Boga! Povrati se zdravom razumu i odbaci tu sramnu zabludu!

TREĆI NAČIN

Treći način jeste njihova tvrdnja da je nešto “nužno nametnula priroda”. Ovaj sud sadrži veliko mnoštvo apsurda, a mi ćemo spomenuti tri među njima kao primjer.

Prvi apsurd: Ukoliko se umijeće i izumijevanje koji se odlikuju vizijom i mudrošću jasno vidljivim u bićima, a naročito u živim bićima, ne bi pripisali peru Božijeg određenja i Njegovoj apsolutnoj moći, već ukoliko bi, umjesto toga, bili pripisani slijepoj, gluhoj, nerazumnoj i neznalačkoj “prirodi” i “silama”, nužno bi zahtijevali to da priroda – radi stvaranja – iznađe nevidljive štamparije i strojeve u neograničenoj brojnosti, u svakoj stvari, ili, pak, to da u svaku stvar ugradi silu moćnu da stvori cijeli svemir, kao i mudrost i sposobnost da upravlja svim procesima u njemu.

Ilustracija ovog jeste ukazivanje lika Sunca i refleksija njegove svjetlosti te odbljesak njegovog sjaja koji se uočava u kapljicama vode ili u sitnim parčićima stakla razasutim na površini tla. Ukoliko se, dakle, ove refleksije lika i odbljesci ne bi pripisali stvarnom Suncu na nebu, bilo bi, onda, nužno povjerovati to da naravno i pojavno sunašce, koje posjeduje svojstva i kvalitete samog Sunca i njima se odlikuje, koje zbilja izgleda malo, a konkretno postoji duboko unutar tog komadića stakla, koji, inače, ne može u sebi smjestiti niti najprostiju stvar, dakle, moralo bi se povjerovati u to da postoji onoliko stvarnih Sunaca koliko ima komadića stakla.

U svjetlu ovog primjera kažemo sljedeće: Ukoliko stvaranje svih bića, uključujući i živa bića, ne bi direktno bilo dovedeno u vezu s ukazom Lijepih Allahovih Imena, Koji je Svjetlo nebesa i Zemlje, bilo bi, onda, nužno povjerovati to da u svakom pojedinačnom biću, a posebno u svakom od živih bića, postoje priroda i sile koje posjeduju apsolutnu moć i apsolutno htijenje, zajedno s apsolutnim znanjem i apsolutnom mudrošću. Odnosno, bilo bi nužno priznati to da se u svakom biću i stvari nalazi bog i gospodar!

Ovaj tip izopačenog razmišljanja gori je, zabludjeliji i praznovjerniji od svakog apsurda, pa onaj ko divna i precizna djela izumijevanja Moćnog Stvoritelja, koja se ukazuju čak i u najsićušnijim stvorenjima, pripisuje djelu nestvarne, isprazne i nesvjesne prirode, bez sumnje se svojim razmišljanjem srozava na nivo ispod nivoa hajvana.

Drugi apsurd: Ukoliko ova bića, koja su vrhunski pravilna, krajnje divna i uravnotežena, potpuna i izvrsna, savršeno osmišljena i umjerena, ne bi bila pripisana Onom Koji je Posjednik apsolutne moći i apsolutne mudrosti, već ukoliko bi bila pripisana prirodi, nametnula bi obavezu prirodi da u svakoj pregršti zemlje pripremi radionice i štamparije u brojnosti svih tvornica i štamparija Evrope, kako bi ta pregršt tla mogla biti izdanište divnog i profinjenog cvijeća i plodovlja. Jer ta pregršt zemlje, koja vrši funkciju malog rasadnika cvijeća, pokazuje stvarni potencijal za uzgajanje i oblikovanje sjemenja svih svjetskih vrsta cvijeća i plodova koji se naizmjenično ubacuju u nju, zajedno s njihovim oblicima, različitim po izgledu i živopisnim bojama. Ako se ova sposobnost ne bi pripisala moći Uzvišenog Stvoritelja Koji je Svemoćan, neizbježno bi, onda, bilo da u toj pregršti zemlje postoji specijalna nevidljiva prirodna naprava za svaki cvijet na svijetu, jer bi, u protivnom, nemoguće bilo da se pojave i da postoje sve vrste cvijeća i plodova koje mi opažamo.

Naime, tvari sjemenja – poput sperme ili jajašca, naprimjer – slične su, sjedinjene i zamiješene jedne s drugima, bez ikakvog određenog oblika. Sve one uglavnom se sastoje od vodika, kisika, ugljika i dušika. Usto, i zrak i voda i toplota i svjetlost proste su stvari bez razuma i svijesti, i u bujici slijevaju se na sve, bez ikakve mjere. Otud, formiranje tog bezbrojnog cvijeća iz one pregršti zemlje u svim njegovim raznovrsnim i divnim bojama i ushitljivim i raznolikim oblicima, i s nejednakim, oduševljavajućim izgledom, a usto je sasvim skladno i uređeno, zdravom razumu nameće i u nužnost stavlja zaključak da u toj pregršti zemlje moraju postojati nevidljivi strojevi i štamparije veoma sitnih dimenzija u brojnosti većoj od cjelokupne industrije i štamparija koje postoje u Evropi, a kako bi se mogla satkati ta živa tkanina i hiljade raznoraznih vezenih materijala.

Daleko li je samo od ozbiljnog i zdravog razuma ova bezbožnička misao koju nose obožavatelji prirode!

Znaj to i odmjeri na kolikoj su udaljenosti oni koji sebe smatraju umnim i učenim od kriterija razuma i nauke, i to time što umišljaju da priroda stvara stvari! Oni su jedno apsolutno nemoguće i paradoksalno sujevjerje postavili sebi za naučni pravac. Slobodno ih ismijavaj i omalovažavaj!

Neko može upitati sljedeće: Tačno, mnoštvo apsurda i velike zagonetke izbijaju kad se stvaranje svega što postoji pripiše prirodi, ali, kako ti problemi mogu nestati i kako se te zagonetke mogu razriješiti ako se čin stvaranja u cjelokupnosti pripiše Jednom, Jedinom, Samoopstojnom, Onom Kojem se sve obraća? Kako se taj nerješivi apsurd može preobratiti u jednostavnu nužnost?

Odgovor: Manifestiranje i odraz Sunca – kako je već spomenuto u sklopu Prvog apsurda – ukazuje se sa svom lahkoćom, bez naprezanja ili tereta, u svim tvarima, počev od krajnje sitnog kristalića – kakav je komadić stakla – do najprostranijih ploha, kao što su mora i okeani. Ono na svima njima ukazuje svoj odsjaj i trag s krajnjom lahkoćom, te kao da je svako od njih jedno imaginarno Sunašce. Pa ako bi se raskinula veza tih odraza sa stvarnim Suncem, onda bi se neizbježno moralo povjerovati da po jedno prirodno, zasebno i konkretno Sunce postoji u svakoj pojedinačnoj čestici. A to je nešto što razum ne prihvata, jer je apsurdno, nemoguće.

Na isti način kao i u ovom primjeru, i u pripisivanju stvaranja svakog bića izravno Jednom, Jedinom, Samoopstojnom, Kojem se sve obraća, nalazi se krajnja lahkoća do mjere nužnosti, sa svom jednostavnošću i lahkoćom, kroz sponu pripadnosti i manifestiranja – jer svakom živom biću može biti priušteno ono što mu je potrebno.

Ali, ukoliko bi se raskinula ta spona i ukoliko bi se obavljanje službe, funkcije i poslušnosti izokrenulo u izbjegavanje zapovijedi i u neposluh, i ukoliko bi svako biće bilo prepušteno sebi i ostavljeno da se nasumično kreće kako prohtije, ili ukoliko bi se stvar pripisala prirodi, isplivalo bi na hiljade problema i poteškoća do stepena apsolutno nemogućeg, te bismo vidjeli kako i stvaranje jedne mušice stavlja u nužnost to da slijepa priroda koja je u toj mušici posjeduje apsolutnu moć kojom je u stanju stvoriti cijeli svemir, te da uz to posjeduje ogromnu mudrost kojom bi mogla upravljati njime. Jer se i mušica koja je – uprkos njenoj sićušnosti – čudo stvaranja sastoji od glavnine sastojaka svemira, te kao da je ona njegov sažetak i indeks.

Ovo nije samo jedan, već hiljadu i jedan apsurd!

Ukratko: Kako god je apsurdno i nemoguće postojanje nekog ravnog i partnera Allahu, Slavljen je On i Uzvišen, u Njegovom Božijem položaju, isto tako nemoguće je i to da se bilo ko umiješa u Njegovo Gospodarenje ili da bilo ko s Njim učestvuje u izumijevanju i stvaranju stvari!

Što se problema spomenutog u Drugom apsurdu tiče, a kojeg smo dokazali u mnogim Poslanicama, on je sljedeći: Kad se stvaranje svih stvari dovede u vezu s Jednim Jedinim, to stvaranje bude jednostavno kao što je stvaranje samo jedne stvari, a ako bi se stvaranje pripisalo faktorima uzročnosti i prirodi, stvaranje i izumijevanje samo jedne stvari bilo bi problematično i teško kao i stvaranje svega. Budući da smo to već ranije ustanovili nepobitnim dokazima, ovdje ćemo navesti sažetak tek jednog od tih dokaza.

Ako se neko kroz pripadništvo vojsci ili kroz službu u vladi poveže s vladarom, on bude u stanju izvršiti i obaviti stvari i poslove sto hiljada puta više nego što bi ih bio u stanju obaviti svojom ličnom moći, i to upravo zbog snage veze pripadnosti vladaru. U stanju je, naprimjer, u ime svog vladara zarobiti protivničkog vrhovnog komandanta – zato što vladareve riznice i formacije njegove armije nose uređaje i opremu za posao koji on obavlja, tako da ih ne nosi on sam, i uopće nije prinuđen da ih nosi. Sve to nastalo je zaslugom pripadnosti vladaru, i zbog toga on ispoljava nadnaravna djela ravna djelima moćnog vladara. I mada je on samo pojedinac, iza njega ostaju tragovi – iznad svake uobičajenosti – kao da su tragovi ogromne armije.

Tako je jedan mrav – s položaja spomenute funkcije – bio u stanju razoriti palaču nasilnog faraona; a komarac je, snagom spomenute pripadnosti, bio u stanju usmrtiti strašnog Nemruda. I jedna sićušna borova sjemenka, slična zrnu ječma, tom vezom pripadnosti razvije sva ustrojstva ogromnog borovog stabla.31

Pa ako bi se raskinula ta veza i ako bi dotično biće bilo otpušteno iz službe, ono bi moralo na svojim plećima ponijeti snagu svih djela koja postigne i opteretiti se svim nužnim stvarima i opremom. Na taj način, ne bi bilo u stanju uspjeti u djelima, osim onoliko koliko je u srazmjeri s tom neznatnom i ograničenom snagom nabačenom na njegove mišice, i u srazmjeri s prostom količinom opreme i municije koju nosi na svojim leđima. Pa ako bi se od njega zatražilo to da izvrši djela koja je ranije obavljao s lahkoćom i jednostavnošću, pokazao bi se nemoćnim, osim ako bi u svojim mišićima mogao nositi snagu cijele vojske, a na svoja leđa natovariti svu vojnu industriju i mašineriju države.

Čak bi se i onaj ko umisli ovu izmišljotinu i ovakvo praznovjerje pokunjio i posramio od onog što je izrekao.

Iz prethodno rečenog izvlačimo zaključak da je prepuštanje i dovođenje u vezu svega s Nužno Postojećim Bićem, Slavljen je On, savršeno lahko, toliko da je u stepenu nužnosti, dok je pripisivanje stvaranja djelu prirode zamršeno do granica apsurdnosti i izvan je okvira razuma.

Treći apsurd: Ovaj apsurd pojasnit ćemo s dva primjera koja smo ranije naveli u nekim Poslanicama.

Prvi primjer: Jedan primitivan čovjek naivnog razmišljanja, koji prethodno nije imao nikakvog dodira s civilizacijom niti pojma o njoj, uđe u jedan divni i raskošni dvorac koji obiluje ukrasima, ističe se krajnjim dostignućima civilizacije u sredstvima dekora i komfora i presijava se u svom sjaju usred prazne pustinje. On priđe, obilazi njegove uglove te ga zapanji divota gradnje, rezbarije na zidovima, divota umijeća. Sa svom svojom naivnošću i ograničenim umom, on u mislima dodijeli dvorcu život i da mu sposobnost da se sam sagradi sa svojim odajama i raskoši, lijepim umjetninama i privlačnim rezbarijama iz prostog razloga što je nemoćan zamisliti postojanje nekog graditelja izvan samog dvorca kojem bi mogao pripisati gradnju dvorca. Stoga se dao u potragu za “graditeljem” unutar dvorca, ne bi li ga našao među stvarima u dvorcu. Na što god bacio bi pogled, dvoumio bi se i posumnjao bi u njegovu sposobnost da stvori jedan ovakav dvorac.

Potom vidje bilježnicu sa zabilješkama, u koju uneseni su detaljni planovi i skice te razrada procesa gradnje ovog dvorca, kao i lista njegovog inventara te pravila i uputstva za upravljanje njegovom imovinom. I mada ni ta bilježnica, kao ni sadržaj dvorca, nije u stanju sagraditi i ukrasiti dvorac – jer ona nema niti ruke kojima bi to uradila niti ima vid kojima vidi – ipak, vidjevši to da je ona vezana za dvorac time što odgovara njegovom planu i sadržaju, sa svim stvarima u njemu, i da se slaže tokom radova u njemu – budući da je ona zbornik idejnih zakona – on neizbježno reče: ‘Ova bilježnica sagradila je ovaj dvorac, uredila ga je i ukrasila. Ona je stvorila sve stvari u njemu, dovela ih je u ovaj raspored, i složila ih je u ovaj sklad.’ Ovom izjavom, tako, dospio je do krajnje dubine svog neznanja te do svoje korjenite gluposti.

Sasvim jednako kao u ovom primjeru, ovoj ogromnoj palači svemira – koja je još preciznije uređena i savršenija po umijeću, i ljepše gradnje, i istaknutije ljepote, od u primjeru spomenutog malog i ograničenog dvorca, toliko da se on s njom ne može niti usporediti niti mjeriti, jer svaki njen aspekt zrači originalnom i nadnaravnom fenomenalnošću te uzvišenim mudrostima – dakle, dođe ovoj palači jedan od onih koji slijede vjeru i ideju prirode i koji poriču Božiju veličinu, prethodno nametnuvši sebi na um poricanje svih tragova Allahovih, Slavljen je On, Koji je neprikosnoveno iznad stvorenja i Koji je izvan sfere podložne mogućnosti, razasutih pred njegovim očima. Počne, dakle, ovaj istraživati među stvarima podložnim mogućnosti i stvaranju te tragati za prauzrokom koji je sve “stvorio”! Vidjevši pravilnik Božije uobičajene prakse i popise Gospodarevog stvaranja, koji se greškom – zbilja ogromnom greškom – nazivaju “priroda”, koja je slična stranici bilježnice mijena i promjena, zakona i procesa Božije moći, i poput ploče “brisanja i ispisivanja” Božijeg Određenja, ovaj naprasito reče:

‘Budući da sve stvari ovise o uzroku koji ih stvara, a nema ničeg drugog što je svestranije i više povezano s njima od ove “bilježnice”, ja iz tog izvlačim zaključak da ova bilježnica – sa zakonima brisanja i pisanja sadržanim u njoj – jeste ta koja je prauzrok stvari, jer mi ne prija da povjerujem i da budem uvjeren u Uzvišenog i Slavljenog Stvoritelja; iako nepristrasan razum oslobođen poriva kategorično odbacuje – po svojoj logici – pripisivanje apsolutnih Božanskih svojstava – koji nužno zahtijevaju apsolutnu moć – ovoj slijepoj, gluhoj i nemoćnoj bilježnici!’

I mi kažemo:

O glupane gori od Hebenneke!

Podigni glavu iz usmrđene baruštine prirode, a kako bi vidio Uzvišenog Stvoritelja Kojeg svjedoče sva bića, od atoma do galaksija, na raznim jezicima, i to kako ukazuju na Njega na razne načine. Promatraj manifestacije i ukaze Tog Uzvišenog Oblikovatelja, Koji je podigao raskošnu palaču svemira, a plan i program te palače upisao je u ovu bilježnicu prirode! Poslušaj Kur’ani-Kerim, riješi se te budalaštine i besmislice!

Drugi primjer: Čovjek izoliran iz svijeta civilizacije i građanstva uđe u jedan impresivni vojni logor te ga zadive raznovrsne vježbe koje u savršenom skladu, s izvrsnošću, krajnjom disciplinom i poslušnošću izvode vojnici tog logora. On zapazi njihove koordinirane pokrete, na znak jednog vojnika, te to kako se svi kao jedan među njima skladno kreću u odjeljenjima, četama i bataljonima; svi stanu s njegovom stankom, i svi skupa i jedinstveno izvrše paljbu na zapovijed koju izda taj pojedinac. Ovaj se prenerazi, a njegov prosti mozak nije bio u stanju shvatiti to da zapovjedništvo velikog vojskovođe komanduje po nalogu državnog sistema i zapovijedi vladara, već je pomislio to kako jedan konopac povezuje sve te vojnike jedne s drugima. Zatim je u mislima pokušao shvatiti čudesnost tog zamišljenog konopca, te se njegova zapanjenost još više poveća.

Ušavši nakon toga u veličanstvenu džamiju Aja Sofiju, u petak, vidio je mase klanjača za jednim čovjekom kako se odazivaju njegovom poviku na ustajanje, sjedenje, sedždu i ruku, pa kako nije znao ništa o Božijem Šerijatu koji se sastoji od duhovnih i nebeskih zakona, niti o duhovnim načelima koji potiču od zapovijedi Uspostavitelja Šerijata, predočio je sebi kako je ta skupina klanjača također povezana materijalnim koncima, na način jednih uz druge, te da su ti konci svezali i zarobili pokrete ove skupine, kao i to da su oni ti koji ih pokreću i zaustavljaju poput lutke.

Tako je nastavio svojim putem, dok mu je um bio ispunjen pogrešnim predodžbama, a koje zamalo da izazovu podsmijeh i podrugivanje čak i krajnje divljih i najprimitivnijih ljudi.

U svjetlu ovog primjera, usporedi sljedeće:

Bezbožnik dođe na ovaj svijet, koji je silni i golemi vojni logor vojske Uzvišenog Suverena, i u ovaj svemir, koji je monumentalni i divni mesdžid Allahov, dakle, dotični dođe, noseći u sebi ideju nepomične “prirode”, a što je totalno neznanje.

On “nevidljive zakone”, čije tragove opaža u sklopu divnog sistema u svemiru i proizišle iz beskrajne “mudrosti” Sultani-Ezela, Slavljen je On, predočava kao da su materijalne krute stvari.

A propise i načela u svemiru prirodnog zakonika Praiskonskog Boga, koji su nevidljivi i apstraktni te koji posjeduju samo teoretsku egzistenciju, on zamišlja kao da su konkretna bića i materijalne tvari.

On te zakone koji su potekli iz Božijeg znanja i iz Gospodarevog govora te koji posjeduju samo teoretsku egzistenciju podiže na ravan Božije moći i dodjeljuje im sposobnost stvaranja i izumijevanja te im nadijeva ime “priroda”, i tu snagu koja je samo jedna od manifestacija Gospodareve moći, smatra posjednikom stvarne djelotvorne moći i sposobnom da opstoji sama po sebi.

Dakle, da li nakon ovog postoji veće neznanje i glupost? Nije li ovo neznanje hiljadu puta veće od onog navedenog u primjeru?!

Ukratko: Priroda za koju vezuju se prirodoslovci, ta zamišljena stvar bez stvarnosti, čak i ukoliko bi važilo i bilo neminovno to da posjeduje fizičku egzistenciju, ta “egzistencija” bila bi sljedeće: Tvorevina, a ne tvorac; umjetnina, a ne umjetnik; zbirka propisa, a ne propisatelj; naravni zakon, a ne zakonodavac; stvoreni plašt Božije sile, a ne stvoritelj; pasivni objekt, a ne djelotvorni činitelj; zbirka zakona, a ne moć; i obični šablon, a ne izvor.

Zaključak: Budući da bića zbilja postoje, a razum je nemoćan predočiti više od četiri moguća načina nastanka bića – kako je navedeno u uvodu – i budući da je nepobitno potvrđena nevaljanost triju od ta četiri načina, iznijevši na vidjelo po tri očigledna i jasna apsurda u svakom od njih, neizbježno je, nužno i neosporno, dakle, priznanje s pouzdanošću, bez apsolutno ikakvog prostora za sumnju, i potvrda četvrtog načina, a to je način vjere u jednoću Boga, kojeg rasvjetljava ajeti-kerim: اَفِى اللّٰهِ شَكٌّ فَاطِرِ السَّمٰوَاتِ وَاْلاَرْضِ “Zar može biti sumnje u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje” (Ibrahim: 10), koji pouzdano i aksiomatski dokazuje postojanje Nužnog Bića, Njegovu Božansku dominaciju, kao i to da je porijeklo svake stvari iz ruke Njegove moći te da su uzde nebesa i Zemlje u Njegovoj ruci.

Pa, o ti koji obožavaš faktore uzročnosti!

O jadniče koji si zaveden prirodom!

Budući da je priroda svake stvari stvorena jednako kao i sama stvar, jer je ona po porijeklu nastala – dakle, nije bespočetna – i budući da se na njoj ukazuju znakovi tvorbe i umijeća, te da je i uzrok postojanja te pojavne stvari također stvoren i nastao, i budući da postojanje svake stvari ovisi o velikoj količini sredstava, oruđa i mašina, neporecivo je, onda, postojanje Moćnog, Čija je moć apsolutna, da stvori tu prirodu u stvari i da izumi taj uzrok, i neophodno je da Taj Apsolutno Moćni bude apsolutno neovisan, te da ne dopušta učešće nemoćnih posrednih sredstava u stvaranju neke stvari i u dominaciji Svog gospodarenja nad njom. Nikako!

Naprotiv, On, Slavljen je, izravno stvara uzrok i posljedicu skupa, uspostavlja među njima pojavnu i formalnu vezu uzročnosti, zatim ih postavlja usporedo po izvjesnom redu i poretku, postavivši na taj način faktore uzročnosti i prirodu kao zastor ruke Svoje uzvišene moći, kao zaklon Svoje veličine i grandioznosti, kako bi Njegovo dostojanstvo i ponos ostali neprikosnoveni i čisti u svojoj uzvišenosti te kako bi dotične uzročnosti bile mjesto upućivanja prigovora na prividne manjkavosti koje se pričinjavaju kao nepravilnosti u stvarima.

Da li je lakše predočiti to da sahadžija napravi zupčanike i dijelove sahata, zatim ih poreda i sklopi prema poretku zupčanika te s vrhunskom preciznošću razmjeri pokrete kazaljki ili je, pak, lakše zamisliti to da sahadžija među zupčanicima sahata načini čudesni i djelotvorni mehanizam te tvorbu sahata preda u krute ruke tog mehanizma?! Reci mi: Nije li ovo drugo jedan isprazan i apsurdan govor izvan svih granica mogućeg? Hajde, porazgovaraj sa svojim pristranim razumom te sam prosudi i presudi!

I šta je shvatljivije i prihvatljivije po logici uma: To da autor sam napiše knjigu, nakon što je pripremio pribor za pisanje, odnosno tintu, pero i papir ili, pak, to da taj autor unutar papira, pera i tinte izumi štampariju specijalno samo za tu knjigu, a koja je kompliciranija i složenija od same knjige te da toj štampariji prepusti to da bez njegovog miješanja izvrši dužnost pisanja knjige, obrativši joj se: ‘Hajde, napiši mi knjigu!’

Nije li ovo sto puta problematičnije od pisanja knjige svojom rukom?!

Ako upitaš: Izumijevanje štamparije za štampanje jedne knjige kompliciranije je i teže od njenog pisanja svojom rukom, ali mašina za štampanje može proizvesti na hiljade primjeraka knjige u kratkom vremenu. To je sredstvo olakšice.

Odgovor: Nakkaši-Ezeli, Slavljen je On, Svojom apsolutnom moći stvorio je, stalno obnavljajući manifestacije Svojih Lijepih Imena i ispoljavajući ih u različitim oblicima, individualna svojstva i lične karakteristike stvari, tako da nijedno stvorenje, a ono je jedna knjiga Onog Kojem se sve obraća i jedno Gospodarevo pismo, nije sasvim identično i podudarno s drugim stvorenjem.

Zaista, kako bi svako stvorenje ispunilo smisao svog postojanja, mora posjedovati obilježja po kojima se razlikuje od drugih te karakteristike po kojima se izdvaja od njih.

Ako imaš oči, pogledaj i pomno razmotri samo lice čovjekovo, pa ćeš vidjeti to kako se mnoštvo obilježja i oznaka nalazi na jednom malom licu, tako da ove oznake izdvajaju njihovog nosioca od svih ostalih lica koja se u slijedu javljaju od vremena Adema, a.s., do danas, i do u vječnost, uprkos sličnosti i slaganju u ljudskoj prirodi i čovječijem ustrojstvu. Ovakvo što jasno je vidljivo i apsolutno potvrđeno.

Karakteristike svakog lica, dakle, jesu zasebna knjiga. S tim što je, za umijeće potrebno za njeno skladanje, nužno postojanje cjelokupne zbirke slova i znakova, proporcionalno njenom obimu, i ono podrazumijeva slaganje tih slova na ploču za štampanje, a kako bi se iza toga stvorio tisak karakterističan za dotično lice, različit od tiska ostalih lica.

Također, dovlačenje svih specijalnih sirovina za proizvodnju, zatim njihovo postavljanje na njihova mjesta te onda – unutar samog lica – ugradnja sve građe nužne za postojanje lica, sve to, bez sumnje, iziskuje zasebnu tvornicu.

Pored toga, zar i ta specijalna štamparija – pod pretpostavkom da postoji – ne zahtijeva određeni sastav i organizaciju te poseban raspored?! Jer, i sami proces štampanja – ostavivši postrani slaganje, raspoređivanje i organiziranje slova – također zahtijeva organizaciju?

Naime, tvari koje se nalaze u tijelu svakog živog bića stotinama puta složenije su i preciznije organizirane od tvari i sastava jedne štamparije. Dovlačenje tih tvari sa svih krajeva svemira, po određenim proračunima i preciznim razmjerima, a zatim njihovo ukomponiranje prema potrebama, i konačno, postavljanje u ruke te pres-mašine, dakle, taj dugački niz procesa zahtijeva – prije svega ostalog – izumitelja koji će proizvesti tu zamišljenu štampariju, a to nije niko drugi doli kreativna moć Moćnog Stvoritelja i Njegovo djelotvorno htijenje.

Dakle, pretpostavka da priroda bude ta štamparija jeste sramno praznovjerje koje uopće nema smisla!

I, tako, prema onom što smo vidjeli iz primjera sahata i knjige, Uzvišeni Tvorac, Koji je Svemoćan, Sam stvara uzroke i posljedice. On Svojom mudrošću posljedice vezuje za uzroke, a Svojim htijenjem odredio je prirodu stvari, i učinio ih je ogledalom koje odražava ukaze vrhovnog naravnog Šerijata po kojem je uredio i kreirao svemir, a koji je zbirka Allahovih zakona i vladajućih pravila koji se odnose na uređenje svemira. Svojom moći izumio je i lice “prirode” na kojem počiva pojavni svijet fizičke egzistencije. Po toj prirodi, zatim, stvorio je i podigao stvari i oboje je sjedinio i spojio sa savršenom mudrošću.

A sad, objektivnom viđenju tvog prostog uma prepuštamo to da procijeni koje od dvoga razum prihvata i s lahkoćom vjeruje? Da li ovu razumom prihvatljivu činjenicu proisteklu iz bezbroj uvjerljivih dokaza – koja je uvjerljiva do granica nužnosti – ili pridodavanje svih ustrojstava i organa nužnih za neku stvar te pripisivanje djela oličenih mudrošću i snagom vizije samim tim stvarima?! I pripisivanje svega toga onom što oni nazivaju “prirodom” i uzrocima, koji su, ustvari, krute tvari bez svijesti, načinjene i stvorene? Nije li ovo drugo apsurdno sujevjerje izvan svake mogućnosti?

Obožavatelj prirode – taj poricatelj – kaže sljedeće: Budući da me pozivaš na objektivnost, priznajem, komplicirani put kojim smo se do sada kretali, koliko god je apsurdan sa stotinu gledišta, također je i veoma štetan, krajnje rugoban i pokvaren. Onaj ko posjeduje i trunku pameti uviđa iz ovih vaših racionalnih prosudbi i znanstvenih istraživanja, oslonjenih na gore spomenute dokaze, to da je pripisivanje čina stvaranja i izumijevanja uzročnostima i prirodi za razum apsurdno i apsolutno nemoguće; naprotiv, nužno je i razumom nametnuta obaveza povezati svaku stvar izravno sa Nužnim Bićem, slavljen je On. Izgovorivši: ‘El-hamdu lillahi ale’l iman’, prihvatam vjerovanje u Allaha, dž.š.

Međutim, kod mene se zadržala još jedna sumnja, a ona je:

Vjerujem da je Allah Gospodar i da je On Stvoritelj svega, ali se pitam sljedeće: Kako Njegovoj veličini može naškoditi i kako Njegovoj visokoj i uzvišenoj suverenosti može nauditi ako nešto pohvala i zasluga za stvaranje sitnih i neznatnih stvari usmjerimo i pripišemo nekim djelimičnim uzročnostima? Da li to unekoliko okrnjuje Njegovu suverenu dominaciju?!

Odgovor: Kako smo neosporno dokazali u jednom dijelu Poslanica, suverenoj vlasti svojstveno je to da odbija i da u potpunosti odbacuje “uplitanje”. Čak i najniži vladar ili prosti činovnik ne prihvata miješanje u domenu njegove ovlasti, čak ni od svog rođenog sina. Štaviše, i sama pomisao na moguće uplitanje u vlast neke sultane, iako su posjedovali dobrotu i bogobojaznost te su bili vođe muslimana, navela je na ubistvo svojih nedužnih sinova, a što, ustvari, pokazuje duboku izvornost ovog zakona, zakona odbijanja miješanja u vlast. On vlada svima, počev od uprave nad jednom malom oblasti do sukoba dvojice suverenih vladara oko lične prevlasti u državi. Također je – izvan svake sumnje – zakon “zabrane saučestvovanja” u vlasti pokazao samostalnost koju zahtijeva vlast i jasno je iznio na vidjelo njegov utjecaj tokom dugačke historije čovječanstva te kroz nerede i ubistva.

Pomno, sad, razmotri to kako čovjek, koji je nemoćan da vlada sobom i koji ima potrebu za saradnjom s drugima, a ne posjeduje niti vlast niti zapovjedništvo, osim blijedu sjenu toga, odbija miješanje drugih do te mjere i zabranjuje uplitanje drugih do te granice, te ne prihvata saučesništvo drugih u svojoj vlasti i svim silama koje posjeduje nastoji održati neovisnost svog položaja; razmisli o tome, a onda pogledaj na moć Apsolutnog Vladara, Koji je zaposjeo prijesto Apsolutnog gospodarenja, i Apsolutnog Zapovjednika, Koji dominira Svojom Božanskom moći, Apsolutno Samostalnog u Svojoj individualnosti, Koji je Svojom Apsolutnom moći apsolutno Neovisan, a On je Allah, Veličanstveni!

Kolika je samo nužnost i neophodnost odbijanja spomenutog uplitanja u odnosu na Njega, odricanja saučestvovanja i isključivanja svakog partnera iz Njegove Apsolutne ovlasti! Koliko je to samo neizostavni preduvjet i nužni zahtjev ove suverene vlasti?!

Usporedi, sad, i odredi razmjere između ograničene, uske vlasti čovjeka, koja ima potrebu za drugima, i Allahovog apsolutnog, samoodrživog, dominantnog i sveobuhvatnog vladanja!

A što se drugog dijela tvoje sumnje tiče, a ta se ogleda u pitanju: Ako se pod “nekim uzročnostima” podrazumijeva obožavanje nekih djelimičnih stvari, da li ovakvo što išta okrnjuje pobožnost stvorenja koja su sva umjerena prema Moćnom Allahu, počev od atoma pa do planeta i galaksija?

Odgovor je: Mudri Stvoritelj, Koji sve zna, Slavljen je On, stvorio je ovaj svemir poput jednog stabla, a svjesna bića učinio je njegovim savršenim plodovima. Čovjeka je oplemenio na način i u smislu da je on najsadržajniji plod među svjesnim bićima, a zahvalnost i pobožnost učinio je najboljim plodom kojim urađa ljudski život. Čak to dvoje – zahvalnost i pobožnost – jesu i rezultat njegovog stvaranja, svrha njegove prirode i plod njegovog života.

Da li je, onda, razumom moguće prihvatiti to da ovaj Apsolutni Vladar i Samostalni Zapovjednik, Koji je Jedan i Jedini, preda čovjeka, koji je plod cijelog svemira, i najvredniji plod njegovog života – a to su zahvalnost i ibadet – u ruke nekom drugom, nakon što je cijeli svemir stvorio radi spoznaje Njegovog Božijeg položaja i radi ukazivanja ljubavi prema Njegovom gospodarenju? Da li je, dakle, moguće da On učini i dozvoli to da krajnji proizvod stvaranja i plod svemira bude uzaludan i isprazan?! Da Allah sačuva, nipošto! Allah je čist od onog što Mu pripisuju!

Osim toga, da li je moguće to da On, Slavljen je, poništi mudrost i gospodarenje time što bi dozvolio i odobrio svojim stvorenjima to da neke uzroke učine svrhom činjenja ibadeta. Da li bi On, Slavljen je, to uopće dozvolio?

Kako bi, onda, On, Slavljen je – uprkos tome što se Svojim djelima u ovom svemiru već proglasio i predstavio te učinio Voljenim – odbio umiljavanje Svog najvrednijeg i najsavršenijeg stvorenja te njegovu pobožnost, zahvalnost i pohvalu prepustio drugim stvorenjima, i na taj način dozvolio Svojim stvorenjima da Njega zaborave, te time poništio uzvišene svrhe u svemiru, a to su spoznaja i ibadet?!

Šta, sad, prijatelju kažeš na ovo što si čuo?

On odgovori riječima:

Hvala Allahu Koji mi je olakšao razrješenje ovih dviju nedoumica. Pokazao si mi argumentaciju o Jednoći Allahovoj, istinski Obožavanog i jedinog Zaslužnog obožavanja – dva snažna i briljantna dokaza koje je nemoguće pobiti! Da li se usuđuje poreći svjetlost Sunca i dana iko osim arogantnog prkosnika i tvrdoglavca!

ZAKLJUČAK

Preobraćeni obožavatelj prirode, napustivši i ostavivši iza sebe svoje ranije zabludničke ideje i poglede, i ušavši pod okrilje imana, s novom vjerničkom mišlju reče:

Allahu hvala, sve moje sumnje nestale su! S tim što mi se i dalje nameće nekoliko pitanja koja me zbunjuju.

Prvo pitanje: Od mnogih lijenih, koji su zanemarili ibadete i, naročito, napustili obavljanje namaza, čujemo kako govore:

Zašto su Gospodaru, Slavljen je On i Uzvišen, potrebni naši ibadeti toliko da u jasnim ajetima Svoje Časne Knjige upozorava nas i prijeti nam najžešćom kaznom u vatri Džehennema? Kako ovaj stil – strahovita prijetnja za sitnu i beznačajnu pogrešku – može biti u skladu s Njegovim blagim, nježnim i smirenim stilom na drugim mjestima?

Odgovor: Uistinu Allah, Slavljen je On, uopće nema potrebu za tvojim ibadetom, čovječe! On, Slavljen je, uopće nema potrebu za bilo čime, ali tebi treba ibadet.

Ti si u suštini bolesnik, a ibadet je ljekoviti mehlem za rane tvog duha, i za ozljede tvog bića. Ovu izjavu dokazali smo u brojnim Poslanicama.

Sad, vidi, ako bi se bolesnik obratio jednom dobroćudnom liječniku koji ga sažalijeva i uporno nagovara da popije blagotvorni lijek specijalno pripremljen za njegovu bolest, dakle, ako bi mu se ovaj na njegovo uporno insistiranje obratio pitanjem: Kakve ti imaš potrebe pa toliko žestoko i uporno navaljuješ na mene, da li bi, onda, shvatio mjeru njegove prigluposti bez logike?

A što se upozorenja Kur’ani-Kerima u vezi s napuštanjem ibadeta i strahovite prijetnje bolnom patnjom tiče, kako god jedan vladar radi očuvanja prava svojih podanika oštro kažnjava nekog primitivca za počinjavanje nedjela koje nanosi štetu i krši prava drugih, isto tako i Vladar bespočetnosti i neprolaznosti oštro kažnjava onog ko napusti ibadet i namaz. Jer, taj silno prekoračuje prava svih bića, nanosi im opaku moralnu nepravdu i rušilački ponižava njihova prava, a ona jesu Njegovi podanici i Njegova stvorenja. Jer se njihova savršenstva manifestiraju u vidu činjenja tespiha i ibadeta s njihovog lica koje je okrenuto prema Mudrom Stvoritelju, Slavljen je On.

Onaj ko napusti ibadet ne uočava niti će uočiti ibadet tih bića, čak ga i poriče. U tome je ogromna šteta nanesena vrijednosti bića od kojih, inače, svako jeste jedno uzvišeno pismo Samoopstojnog, ispisano ajetima ibadeta i tespiha, a svojim ajetima i tespisima okrenuto naspram Izumitelja i Stvoritelja, Visok je On i Uzvišen. Svako od njih, također, jeste ogledalo u kojem odražava se blještavilo i svjetlost Gospodarevih Lijepih Imena. Dotični prostak ova bića – svojim poricanjem – obara s njihovog visokog i uzdignutog položaja i u njihovom postojanju ne vidi ništa osim ispraznost bez ikakvog smisla, i razgolićuje ih od njihovih konstitutivnih funkcija, smatra ih beživotnim, propalim i nebitnim, porekavši njihova savršenstva i nasrnuvši na autentičnost njihovog postojanja.

Zaista, svaki čovjek gleda na svemir kroz svoju vlastitu prizmu i prema slici koju mu dočarava njegovo vlastito ogledalo. Jer, Allah, dž.š., stvorio je čovjeka u formi u kojoj svemir može usporediti s njom te ga razmjeriti po njenim razmjerima. Dodijelio je svakom čovjeku uz ovaj golemi svijet i njegov vlastiti svijet, te taj njegov privatni svijet boji prema uvjerenju koje dotična osoba nosi u svom srcu.

Tako, jedna žalosna, očajna i uplakana osoba sva bića vidi uplakanim i očajnim, dok ih sretna i raspoložena osoba vidi osmjehnute, nasmijane i vesele.

Također, onaj ko s ozbiljnošću i s punom svjesnošću, razmišljanjem i razmatranjem obavlja ibadete i čini zikrove razotkriva i vidi nešto od ibadeta i činjenja tespiha svih bića, a koji su konkretna i definitivna činjenica te koji uistinu postoje, dok onaj ko iz nemarnosti ili poricanja zapusti ibadet stječe veoma pogrešnu predodžbu o bićima, u cijelosti različitu i takvu koja je u potpunoj suprotnosti s činjenicom njihovih savršenosti, te na taj način nasrće na njihova prava.

Usto, onaj ko napusti namaz ovim svojim činom nanosi nepravdu i sebi, jer on nije vlasnik samog sebe, već je njegova duša rob u posjedu njenog Vlasnika. Stoga ga njegov Istinski Gospodar žestoko opominje i silno mu prijeti, a kako bi prava tog Svog roba oteo iz ruku njegove zle nagonske duše, te usto, kad ovaj napusti ibadet koji je rezultat njegovog stvaranja i krajnji domet njegove naravi, on povređuje granice Božije mudrosti i Gospodarevog htijenja. Stoga čovjek za ovakvo što biva žestoko kažnjavan.

Iz prethodno rečenog zaključujemo sljedeće:

Onaj ko napusti obavljanje ibadeta, kako god nanosi nepravdu za svoju dušu, a ona je vlasništvo i rob Istinitog, Slavljen je On, na isti način napastvuje prava proistekla iz savršenosti cijelog svemira, te mu također nanosi nepravdu. A kako god je nevjerništvo jedan čin podrugljivosti i omalovažavanje prema svim bićima, jednako je tako i napuštanje ibadeta poricanje savršenosti svemira i prekoračenje prava Božije mudrosti. Stoga, onaj ko napusti ibadet zaslužuje strogu prijetnju i izvrgnut je žestokoj kazni!

S ovog polazišta Kur’ani-Kerim odabire stil prijetnje i opomene, a kako bi izrazio ovu podložnost i zaslužnost kazne te kako bi time iskazao gore spomenutu činjenicu. Otud je ovaj stil uistinu u potpunosti prikladan i adekvatan stanju koje se nameće, što je istinska elokvencija i snaga izraza.

Drugo pitanje: Čovjek koji je ranije bio opsjednut “prirodom” pa se zatim oslobodio od toga te stekao počast vjerovanja u Allaha kaže:

Apsolutno podvrgavanje svakog pojedinog bića, u svakom pojedinačnom pitanju, u svakom njegovom pojedinačnom dijelu i u svemu što poduzme i postigne Božijem htijenju i Gospodarevoj moći jeste uzvišena i grandiozna činjenica. Zbog njene grandioznosti i sveobuhvatnosti naši nesposobni i kratki umovi ne mogu je sagledati, iako znamo i svojim očima promatramo obilno mnoštvo bića i apsolutnu lahkoću stvaranja stvari. “Lahkoća izvođenja”, koja je jedna od nužnih pretpostavki Božije jedinosti, ustanovljiva je po dokazima i nepobitnim argumentima koje ste uspostavili, a uz to je i Kur’ani-Kerim već izričito potvrdio ovu apsolutnu lahkoću u mnoštvu ajeta, kao npr:

مَا خَلْقُكُمْ وَلاَ بَعْثُكُمْ اِلاَّ كَنَفْسٍ وَاحِدَةٍ ٭ وَمَا اَمْرُ السَّاعَةِ اِلاَّ كَلَمْحِ الْبَصَرِ اَوْ هُوَ اَقْرَبُ

“Stvoriti vas i sve oživjeti isto je kao i (stvoriti i oživjeti) jednu osobu!” (Lukman: 28); “A smak svijeta u tren oka doći će, ili još skorije!” (En-Nahl: 77)

Sve to čini veličanstvenu činjenicu ‘lahkoće izvođenja’ veoma prihvatljivom i za razum shvatljivom stvari. Dakle, u čemu počiva tajna ove lahkoće i koji smisao stoji iza nje?

Odgovor: Već ranije ova tajna potpuno jasno i uvjerljivo pojašnjena je u Pismu Dvadesetom, pri razradi ajeti-kerima وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ “On sve može”, što ispunjava svrhu, a posebno u svom dodatku, u kojem veoma detaljno i dovoljno pojavljuje se pojašnjenje, s uvjerljivim dokazom, argumentacijom te nepobitnom potvrdom. Njegov sažetak sljedeći je:

Kad se izvođenje svih bića dovede u vezu s jednim, stvaranje svega postaje lahko, jednako kao što je izvođenje samo jednog bića. Dok, ukoliko se izvođenje svih stvari pripiše mnoštvu, stvar izvođenja samo jednog stvorenja postane teška koliko i izvođenje svih bića. Na taj način, stvaranje jedne sjemenke bude teško i zamršeno kao i stvaranje cijelog stabla. Međutim, ukoliko se “izvođenje” dovede u vezu s istinskim Stvoriteljem, Slavljen je On, izvođenje cijelog svemira bude lahko kao i stvaranje samo jednog stabla, a izvođenje stabla kao jedne sjemenke, cijelog Dženneta kao jednog proljeća, a proljeća kao jednog cvijeta. Na taj način stvar bude lahka i jednostavna.

Ovdje ćemo ukratko, iz mnoštva od stotina dokaza koje smo do u detalje pojasnili u drugim Poslanicama, ukazati na jedan ili dva dokaza, koji ističu tajne i smislove koji počivaju u nesagledivoj masi bića koja opažamo, i u mnoštvu jedinki svake njihove vrste, te njihov dolazak u postojanje, i to sistematično, osmišljeno, s lahkoćom i jednostavnošću.

Primjer je sljedeći: Upravljanje stotinom vojnika pod zapovjedništvom jednog zapovjednika stostruko je lakše od upravljanja jednim vojnikom pod zapovjedništvom stotine oficira.

A kad se izvršenje kompletnog opremanja vojnim potrepštinama jedne cijele armije, iz jednog centra, po jednom pravilu službe, iz jedne tvornice, stavi pod komandu jednog zapovjednika, ovakvo što, s gledišta količine i mase, bude lahko i jednostavno, jednako kao i opremanje samo jednog vojnika.

Dok izvršenje zadataka opremanja samo jednog vojnika cjelokupnim vojnim potrepštinama iz više centara, iz mnogih tvornica, grupi brojnih zapovjednika bude jednako komplicirano i teško sa stanovišta količine i mase koliko i opremanje cijele armije. Jer, tad u cilju opremanja jednog jedinog vojnika treba postojati isto onoliko tvornica opreme koliko je potrebno i za cijelu armiju.

Također se uočava to da jedno stablo, koje nužne tvari za sebe crpi iz jednog korijena, iz jednog centra, po jednom zakonu, urađa hiljadama plodova, i to se dešava s jednostavnošću i lahkoćom, jednako kao da je samo jedan plod. Dok, ukoliko bi umjesto jednoće došlo mnoštvo i krenulo se putem mnoštva u zamjenu za put jednoće te se svaki plod napajao nužnim životnim tvarima iz zasebnih centara, odvojenim korijenjem, tad bi izvođenje samo jednog ploda bilo komplicirano i problematično kao i izvođenje samog stabla. Štaviše, izvođenje samo jedne sjemenke, koja je uzorak i indeks stabla, možda bi bilo jednako teško i zamršeno kao i izvođenja samog stabla. Jer, sve tvari nužne za život stabla nužne su i za sjemenku.

Postoji na stotine ovakvih primjera, a svi oni ističu sljedeće: Nastanak i dolazak u postojanje hiljada bića s apsolutnom lahkoćom kroz jedinstvo i jednoću lakše je od nastanka jednog bića kroz mnoštvo i pluralitet.

Budući da smo u drugim Poslanicama već s nepobitnom pouzdanošću dokazali ovu činjenicu, ostavljamo to njima, ali ovdje ćemo istaknuti jednu ogromnu tajnu koja se vezuje uz ovu lahkoću i jednostavnost s gledišta Božijeg znanja, Božijeg određenja i Božije moći. Taj smisao ogleda se u sljedećem:

Ti si jedno od bića, pa ako sebe predaš Apsolutno Moćnom, On te iz nepostojanja i bez ičega u tren oka stvori jednom zapovijedi, Svojom apsolutnom moći. Ali, ako se ne predaš Njemu, već se pripišeš “djelu prirode”, i predaš se materijalnim uzročnostima – budući da si ti jedan složen ekstrakt svemira, njegov dozreli plod, njegov minijaturni indeks i sadržaj – onda, za tvoje dovođenje u postojanje neophodno je sve tvari koje sačinjavaju tvoje biće sakupiti sa svih krajeva svijeta, jednako kao što je potrebna i nužna potraga za njima u svakom uglu svemira te njihovo provođenje kroz prečišćivače i veoma precizno testiranje, kao i njihovo vaganje preciznim mjerilima.

Naime, materijalne uzročnosti samo će se slagati i sklapati. Umni ljudi već su ustanovili činjenicu da materijalni uzroci ne mogu stvoriti ono što ne postoji u svemiru, iz ničega i bez ičega. Stoga su oni prisiljeni tvari nužne za tijelo sićušnog živog bića sabirati sa svih strana svemira.

Iz ovog shvati mjeru apsolutne lahkoće u jedinstvu i jednoći stvaranja, kao i mjeru teškoća i problema u višeboštvu i zabludi nevjerništva.

Drugo, postoji i apsolutna lahkoća u stvaranju i izvođenju koja proističe iz ugla gledanja na Božije znanje, a njene pojedinosti sljedeće su:

Božije određenje sudbine jedna je vrsta Božijeg znanja, a što predodređuje mjeru svake stvari kao da je nevidljivi kalup načinjen specijalno za tu stvar. Ta predodređena mjera na ovaj način biva poput plana te stvari i pojavljuje se u svojstvu njegovog modela. Pa kad je Božija moć izvede u postojanje, izvodi je po toj predodređenoj mjeri sa svom lahkoćom i jednostavnošću.

A ako se izvođenje te stvari ne bi dovelo u vezu s Onim Koji posjeduje sveobuhvatno i apsolutno praiskonsko znanje, a to je Allah, Moćni i Veličanstveni, ovakvo što ne samo da bi nametnulo na hiljade problema, već bi se desilo i na stotine apsurda, kako smo to spomenuli ranije. Naime, da nije te mjere iz Božijeg određenja i mjere iz Božijeg znanja, nužno bi bilo upotrijebiti na hiljade materijalnih, konkretnih kalupa za jedno sićušno tijelo nekog živog organizma!

I iz ovog shvati jednu od tajni apsolutne lahkoće u vjeri u jednoću i jedinost Boga, kao i beskrajnog mnoštva poteškoća u slijeđenju mnoštva i višeboštva.

Znaj i domet uzvišene i tačne istine koju izražava ajeti-kerim:

وَمَا اَمْرُ السَّاعَةِ اِلاَّ كَلَمْحِ الْبَصَرِ اَوْ هُوَ اَقْرَبُ

“A Smak svijeta u tren oka doći će, ili još brže.”

Treće pitanje: Onaj koji je ranije bio neprijatelj, a sad je prijatelj koji je prihvatio iman i Uputu, pita:

Šta je razlog pa neki filozofi ovog našeg vremena fanatično izjavljuju to da ‘iz ničeg ne može nastati ništa, i ništa ne može nestati’, i da ovim svemirom isključivo upravlja spajanje i razlaganje materije?

Odgovor: Filozofi kojima nije pošlo za rukom sagledati bića u svjetlu jasnog Kur’ana, razmatrajući ih kroz prizmu “prirode” i “uzroka”, došli su do zaključka da postojanje tih bića, kao i postavka njihovog formiranja kroz “prirodne” i “uzročne” faktore jeste tema koja nanosi mukotrpne poteškoće do mjere apsurdnosti – na način na koji smo to naveli pri izlaganju tih varijanti i njihovih apsurda – te su se dotični filozofi u vezi s ovom neprohodnom zaprekom svrstali u dvije skupine.

Od jednog njihovog dijela nastali su sofisti: Oprostivši se od razuma, koji je isključivo ljudska odlika, i spustivši se na dno niže od životinje, svojim umovanjem dospjeli su do toga da općenito poreknu postojanje, pa čak i postojanje samih sebe. To se desilo nakon što su uvidjeli da je takvo poricanje razumu prikladnije, lakše i zdravije prihvatiti od prihvatanja postavke da su “priroda” i “uzroci” u posjedu uzda stvaranja. Zato su oni porekli i postojanje samih sebe i svih bića, te su zapali u provaliju apsolutnog neznanja.

Dok, drugi dio filozofa na bića gledao je na način iz kojeg proizlazi to da, ukoliko se njihovo izvođenje u postojanje preda “uzrocima” i “prirodi”, kakav je slučaj sa sljedbenicima zablude, onda u izvođenju u postojanje jedne sićušne stvari, kao što su, recimo, komarac ili sjemenka, postoji neograničeno mnoštvo problema, i u nužnost stavlja ogromnu silu čije razmjere um ne može dokučiti, te su bili prisiljeni poreći i sami proces stvaranja te izjaviti: ‘Ništa ne može nastati iz nepostojanja.’ Vidjevši da je i iščeznuće nečeg nemoguće, ustvrdili su to da: ‘Ono što postoji ne može nestati.’ Dakle, za jednu skupinu relativnih stanja koja se dešavaju između procesa slaganja, sinteze i razlaganja zamislili su to da proističe iz pokreta čestica i stihije slučajnosti!

Vidi kako oni koji za sebe misle to da su vrhunski domet razuma padaju na dno idiotizma i neznanja, i shvati iz ovog to kako zabluda nevjerništva ovo časno ljudsko biće – kad ono poništi svoje vjerovanje – dovodi u položaj rugla i podsmijeha od strane svih.

Naravno, mi takve pitamo sljedeće:

Kako je moguće ne prihvatiti izumijevanje bilo čega od strane Apsolutne Moći, koja na površini Zemlje svake godine u postojanje izvodi četiri stotine hiljada vrsta živih bića, i koja je stvorila nebesa i Zemlju za šest dana, i koja svakog proljeća za šest sedmica na površini Zemlje podiže cijeli svijet bilja i životinja, a što je djelo očiglednije vještine i uočljivije mudrosti od cijelog svemira? Kako je moguće ne prihvatiti to da ova Apsolutna Moć stvori bića – čiji su se planovi i odrednice već obrazovali u praiskonskom Božijem znanju – te ih stvara s apsolutnom lahkoćom ravnom lahkoći pokazivanja pisma ispisanog nevidljivom tintom tako što se jednim zamahom nanese neka hemikalija preko njega? Smatrati nemogućim za tu praiskonsku Božiju moć dodjelu vanjske pojavnosti teoretskim bićima – koja su fizički nepostojeća, a zatim poreći i samo izvođenje i stvaranje glupost je i budalaština gora od gluposti sofista!

Budući da faraonski umišljene duše tih nesretnika, koje su apsolutno bespomoćne i koje ne posjeduju ništa osim djelića relativnog izbora, nisu sposobne učiniti da bilo šta nestane i iščezne, kao ni stvoriti niti česticu niti tvar iz ničeg i ništa, te budući da su i priroda i uzročnosti, koje oni s ponosom obožavaju i robuju im, također bespomoćni te da nisu u stanju zapovjediti izvođenje nečeg iz ničeg, onda, vidimo kako oni općenito odbijaju i poriču riječima: ‘Ne može materija nestati niti nastati’, a to pogrešno i neistinito pravilo pokušavaju proširiti čak i na Apsolutno Moćnog, Slavljen je On. Da, Apsolutno Moćni Posjednik veličine ima dva načina dovođenja u postojanje:

Prvi način jeste izumijevanje i originalno stvaranje, dakle, On, Slavljen je, neku stvar dovede u postojanje iz ničega i bez ičega, i iz ničega stvori sve stvari nužne za to biće, te ih preda njemu; drugi način jeste sastavljanje, pripremanje i umjetnost, odnosno to da On, Slavljen je, jedan dio bića načini od samih svemirskih elemenata, a kako bi pokazao savršenost Svoje mudrosti i kako bi izložio ukaze Svojih Lijepih Imena te zbog drugih sličnih preciznih smislova. On tim bićima dostavlja čestice i tvari koje su podvrgnute Njegovim zapovijedima unutar zakona opskrbiteljstva u svemiru te ih potčinjava njima, a kako bi upotpunio kompoziciju te egzistencije.

Ukratko, Apsolutno Moćni posjeduje dva načina i oblika izvođenja u postojanje: Originalno izumijevanje i komponiranje.

Nestanak nečeg što već postoji i izumijevanje nečeg nepostojećeg za Njega jednostavna je i veoma lahka stvar. Štaviše, to je Njegov vječni i opći zakon.

Onaj ko smatra nemogućim za Stvaralačku Moć, koja u jednom proljeću, izuzev njihovih čestica, iz ništa stvara tri stotine hiljada vrsta stvorenja i živih bića, i dodjeljuje im oblike, svojstva, kakvoću i stanja, te izjavi da ‘ona nije u stanju izumiti nešto što ne postoji’, mora sam biti bačen u tminu nepostojanja.

A onaj koji se ostavio prirode i koji se pridržao puta istine izjavljuje sljedeće:

Neizmjerna hvala Allahu, u količini svih čestica, Koji me je pospješio da postignem savršeni iman, i Koji me je izbavio iz nedoumica i zabluda! Njegovom dobrotom prestala je svaka moja sumnja i podozrenje.

اَلْحَمْدُ لِلّٰهِ عَلَى دِينِ اْلاِسْلاَمِ وَ كَمَالِ اْلاِيمَانِ

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

Elhamdülillâhi alâ dîni’l-İslâm ve kemâli’l-îmân!

Allahu hvala na vjeri islamu i savršenom imanu!

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri!”