TRINAESTI ODSJAJ

Smisao “Euzubillah”

Bavi se objašnjenjem smisla

اَعُوذُ بِاللّٰهِ مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيمِ

“Euzubillahi-mineš-šejtanir-radžim’

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

وَقُلْ رَبِّ اَعُوذُ بِكَ مِنْ هَمَزَاتِ الشَّيَاطِينِ

وَاَعُوذُ بِكَ رَبِّ اَنْ يَحْضُرُونِ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“I reci: ‘Gospodaru moj, Tebi se ja utječem od nagovora šejtanskih i Tebi se, Gospodaru moj, utječem od njihovog dolaska meni.’” (El-Mu’minun: 97–98)

Ovaj rad bavi se smislom traženja zaštite od šejtana kod Allaha. Trinaest pokazatelja bit će napisano u skraćenoj formi, budući da je dio njih već ustanovljen i pojašnjen u Riječi dvadeset i šestoj te na različitim mjestima u drugim Poslanicama.

PRVI POKAZATELJ

Pitanje: Šejtani nemaju nikakvog utjecaja u procesima stvaranja i izumijevanja u svemiru, a Allah, dž.š., po Svojoj milosti i providnosti, na strani je sljedbenika Istine. Usto, ljepota i krasota Istine stimuliraju i pružaju poticaj njezinim sljedbenicima, za razliku od zablude koja svojom odvratnošću i nakaznošću odbija ljude od sebe. Koji je, onda, smisao i razlog činjenice da šejtanova stranka u većini slučajeva ima nadmoć? I u čemu je tajna svakovremenog traženja zaštite kod Allaha, Slavljen je On, od šejtanskog zla od strane sljedbenika Istine?

Odgovor: Smisao i mudrost ogleda se u ovom što slijedi:

Zabluda i zlo u svojoj apsolutnoj glavnini nešto su nepostojeće, negativno i uništavajuće; oni su poremećaj i destrukcija, a Uputa i dobro u svojoj apsolutnoj glavnini pozitivni su i postojeći, odnosno izvorni; dakle, oni jesu oživotvorenje i izgradnja. Zna se to da je jedan čovjek u jednom danu u stanju razoriti ono što je dvadeset ljudi gradilo dvadeset dana, kao i to da bi ljudski život koji se, uz činjenicu da je to isključivo stvar moći Veličanstvenog Stvoritelja, održava održanjem vitalnih dijelova ljudskog tijela u okvirima preduvjeta za život, bio izložen smrti – koja je u odnosu na život nepostojanje – time ukoliko bi, naprimjer, neki nasilnik odsjekao neki vitalni dio ljudskog tijela. Otud potječe izreka: ‘Lakše je uništiti nego izgraditi.’

U ovom je smisao činjenice dešavanja da sljedbenici zablude svojom uistinu neznatnom snagom ponekad savladaju veoma snažne sljedbenike Istine.

Međutim, sljedbenici Istine posjeduju jednu nesavladivu kulu, u kojoj, ako se utvrde i u njoj zatraže utočište, ti strašni neprijatelji niti im mogu prići niti im mogu nanijeti bilo kakvo zlo. Ako ih nešto – nakratko – i dotakne s njihove strane, ipak pobjeda i vječna nagrada, koje ih očekuju po nagovještaju Kur’ani-Kerima وَالْعَاقِبَةُ لِلْمُتَّقِينَ “A ishod pripada bogobojaznima” (El-A’raf: 128), otklanjaju sve štetne tragove i povrede.

Ta gorda kula i taj neprobojni bedem jesu Allahov Šerijat koji je donio vjerovjesnik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegov sunnet.

DRUGI POKAZATELJ

Pitanje: Stvaranje šejtana, koji su istinsko zlo, i njihova nadmoć nad sljedbenicima imana te njihovo zavođenje mnogih ljudi u nevjerništvo i guranje u džehenemsku vatru šejtanskim podlostima očigledna je nakaznost i grozota. Pa, kako onda milost Apsolutnog Milosnika, a ljepota Apsolutno Lijepog, Koji je istinski Milostivi i Lijepi, dozvoljava tu beskrajnu nakaznost i neizmjernu napast, odnosno kako to odobrava?

Ovo je pitanje koje se rađa u glavama mnogih i mnogi su ga postavili.

Odgovor: U postojanju šejtana, naspram pojedinačnih i sitnih šejtanskih zala, nalazi se mnoštvo univerzalnih svrha i koristi, a koje čovjeka uspinju ljestvicom savršenstva.

Da, kako god u razvoju od sjemenke do gorostasnog stabla postoje mnoge faze, isto tako i suštinske sposobnosti usađene u ljudsku narav posjeduju još više faza i nivoa, pa čak nekad dostižu i brojnost faza razvoja od atoma do Sunca. Kako bi se sve te sposobnosti ispoljile i razvile, nužna je akcija, a moraju se pojaviti i reakcija te interakcija. A pokretanje mehanizma uspona i uzdignuća u toj interakciji postiže se ulaganjem napora. Ovaj napor, opet, postiže se uz postojanje šejtana i štetnih stvari. Naime, ukoliko ne bi bilo tih napora, ljudski nivo bio bi stalan i ujednačen, poput nivoa meleka, i u tom slučaju unutar ljudskog roda ne bi se pojavile na hiljade kategorija ljudi, pri čemu svaka kategorija jeste poput jedne vrste, a odbaciti hiljadu dobara kako bi se izbjeglo dešavanje nekog sitnog zla oprečno je mudrosti i pravednosti.

Istina, mnogi ljudi, idući stopama šejtana, otisnuli su se u zabludu, međutim, vrijednost i značaj nečega ukazuje se uglavnom s obzirom na njegovu kakvoću, a na količinu otpada samo malo ili, pak, nimalo.

Naprimjer, neka osoba ima hiljadu i deset zrna sjemena koje posadi u tlo i tako ih izloži hemijskim procesima, pa ako iz tog sjemena samo deset zrna proklija i postane drvo, prinosi koje oni donesu – bez sumnje – nadmašuju gubitak preostalih hiljadu zrna koja su sagnjila i propala.

Na isti način, koristi koje se postignu i značaj što ga stekne ljudski rod od deset savršenih osoba koje se presijavaju poput zvijezda na nebu, koje ljudskom rodu daju vrijednost, osvjetljavaju stazu pred njim i izvode ih na svjetlo, kroz borbu s nagonskom dušom i šejtanom, i bez sumnje, uklanjaju štetne posljedice koje su mu nanesene, a potekle su od mnoštva onih koji zagaze u mulj nevjerništva i od zabludjelih koji se svojom beznačajnošću i primitivnošću svrstaju u rod štetnih insekata. Stoga je Božija pravednost i mudrost odobrila, a milost Gospodarova dozvolila postojanje i nametanje šejtana.

Pa, o nosioci imana! Vaš zaštitni oklop za odbijanje tih neprijatelja jeste bogobojaznost skovana u zaklonu Kur’ani-Kerima, a vaš nesavladivi rov jeste sunnet vašeg Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok je vaše naoružanje pokajanje, traženje oprosta, zaštite i utočišta u Allahovom zaklonu.

TREĆI POKAZATELJ

Pitanje: U čemu je smisao i mudrost strašne prijetnje i upozorenja Mudrog Kur’ana sljedbenicima zablude za neki sitni postupak koji potekne od njih, a što, po razumu, ne izgleda srazmjerno kur’anskoj snazi izraza koja je oličena pravilnošću i skladnošću niti njegovom nadnaravnom i razboritom stilu? Naime, on kao da podiže ogromnu vojsku protiv jedne nemoćne osobe. Za njegov sitni postupak prijeti mu kao da je učinio na hiljade zala. Pa iako je propao i bez ičega, bez ikakvog udjela i ovlasti dodjeljuje mu položaj ravnopravnog sudionika koji je prekoračio svoja ovlaštenja.

Odgovor: Smisao i mudrost ovoga jeste u sljedećem:

Šejtani i njihovi sljedbenici, budući da slijede put zablude, u stanju su počiniti ogromna razaranja jednim sitnim postupkom koji potekne od njih, te tako jednim svojim činom nanijeti masovne štete i povrijediti prava mnogih.

Njihov primjer u tome jeste poput primjera čovjeka koji na kraljevskom trgovačkom brodu nekim svojim jednostavnim činom i postupkom ili, jednostavno, zanemarivanjem neke svoje dužnosti koju je morao izvršiti upropasti trud i rad svih koji rade na brodu, pokvari im plodove zalaganja i uništi rezultate rada svima koji su vezani za brod. Stoga će njemu vlasnik tog broda, u ime svih svojih podanika i oštećenika na brodu, silovito zaprijetiti i svakako ga žestoko kazniti ne za njegov sitni postupak i zapostavljanje dužnosti, već za krupne posljedice koje su proistekle iz tog prostog postupka i nemara, dakle, ne za prekoračenje počinjeno u odnosu na vlasnika, već za povredu prava svih podanika.

Dakle, tako je i s brodom Zemlje, jer na njoj uz vjernike postoje i nevjernici iz stranke šejtana koji, naizgled sitnim zlodjelom, greškom i prijestupom, omalovažavaju i negiraju rezultate mudrih funkcija i dužnosti divnih stvorenja, čak ih smatraju ispraznim i lažnim, i time kao da ih sve uništavaju, jasno kršeći i povređujući prava svih bića. Stoga Vladar bespočetnosti i vječnosti podiže strašne prijetnje protiv tog razaranja poteklog od nosioca zablude. Ovo je sasvim u skladu i u podudarnosti sa stilom Kur’ani-Kerima, i to je krajnja i istinska mudrost koja je sadržana, odnosno koja je u duhu s vještinom izraza koja jeste govor usklađen sa zahtjevima situacije. Ova mudrost na krajnjoj je udaljenosti i sasvim je oslobođena od pretjerivanja koje je suvišnost u govoru.

Poznato je to kolika je pogibelj i propast onih koji se ne opašu zaštitnim bedemom od tih tvrdokornih neprijatelja koji svojim sitnim postupcima izazivaju ogromna uništenja i nesaglediva razaranja.

Pa, o nosioci imana! Pred vama je neprobojna nebeska zaštita, a to je Kur’ani-Kerim! Uđite u nju, i spasite se!

ČETVRTI POKAZATELJ

Istražiteljski učenjaci i nosioci duhovnog otkrovenja složni su u tome da je nepostojanje istinsko zlo, dok je postojanje istinsko dobro.

Zaista, dobro, ljepote i vrline – apsolutnom većinom – utemeljeni su na postojanju i odnose se na njega. Dakle, njihova osnova pozitivna je i egzistentna, odnosno, oni posjeduju izvornost i djelotvornost, čak i ukoliko bi se naizgled činilo to da su negativni i okrenuti nepostojanju.

A osnova zablude, zla, nesreće, grijeha, nevolja i sličnih poroka jeste nepostojanje i negativnost. Sva ružnoća i zlo u njima potječu iz njihove neegzistentnosti. Čak i ukoliko bi izvana izgledali pozitivni i okrenuti postojanju, njihov temelj jeste nepostojanje i negativnost.

Osim toga, postojanje jednog zdanja, kako je to ustanovljeno ličnim opažanjem, potvrđuje se postojanjem svih njegovih elemenata, dok se njegovo nepostojanje, ruševnost i nestajanje može desiti uništenjem ili uklanjanjem bilo kojeg od njegovih nosivih dijelova. Usto, postojanje zasigurno zahtijeva postojeći temelj i osnovu, i mora se oslanjati na uzrok koji je stvaran, dok se nepostojanje može oslanjati na stvari koje su okrenute nepostojanju, i takve stvari mogu biti povod za nešto nepostojeće.

Na temelju ova dva pravila izvodi se sljedeće:

Ljudski i džinski šejtani nemaju ni koliko je jedna trunka udjela u stvaranju i izumijevanju, niti mogu imati ikakvog učešća u Božijoj vlasti, iako u svemiru iza sebe ostavljaju zastrašujuće tragove, razne vrste nevjerništva, zablude i zlodjela te ogromna razaranja, i oni te stvari ne čine niti mogu počiniti svojom sposobnošću i ličnom snagom; čak u glavnini njihovih nedjela uopće nema akcije niti kakve moći, već je to samo odsustvo čina, odbacivanje akcije i usporavanja rada, te na taj način nanose zlo odvraćanjem od činjenja dobra, a čime se rađa zlo.

Naime, budući da zlo i propast spadaju u vrstu rušenja i razaranja, njihov povod uopće ne mora biti stvarna djelotvornost niti postojeća sila, jer ogromni kvar može nastati zbog nečeg nepostojećeg i uz nedostatak jednog uvjeta. Zbog nejasnoće ovog smisla kod zoroastrijanaca, oni su vjerovali to da postoji bog dobra, kojeg su zvali Jezdan, i bog zla, kojeg su zvali Ehriman. A ustvari, ovaj drugi navodni bog jeste poznati nam šejtan koji uzrokuje zlodjela, i njihov je posrednik po djelimičnoj slobodnoj volji i stjecaju bez moći stvaranja.

Pa, o nosioci imana! Najefikasnije oružje vaše protiv ovog užasnog šejtanskog uništenja i rušenja te vaše najbitnije oruđe za izgradnju i rekonstrukciju jeste traženje oprosta od Allaha, kao i traženje Njegove zaštite riječima: ‘Euzubillah’, ‘Utječem se Allahu pod zaštitu’. Vaša utvrda jeste sunnet Poslanika, s.a.v.s.

PETI POKAZATELJ

Uprkos postojanju uvjeta i sredstava za uputu pred nosiocima imana za stizanje do Pravog puta i ispravnosti, a koje im je u cjelini Allah, Slavljen je On, iznio na vidjelo u Svojim svetim Knjigama, od nagrada, a to je blagodat Dženneta, do bolnih patnji, a to je vatra Džehennema, i uza sve što je, Slavljen je On, ponovio, te uprkos usmjeravanju, upozorenju, poticanju i prijetnji, nosioci imana ipak ostanu poraženi pred niskim, neodrživim i ispraznim spletkama poteklim od šejtanske stranke!

Ovo je neko vrijeme uveliko zaokupljalo moje razmišljanje, jer kako je moguće to da vjernik ne prida važnost takvoj prijetnji od Gospodara svjetova? I kako se čovjekov iman ne izgubi dok on iskazuje neposluh svom Gospodaru, slijedeći stope šejtana i njegove jeftine podlosti, kao što stoji u Allahovim, Slavljen je On, riječima:

اِنَّ كَيْدَ الشَّيْطَانِ كَانَ ضَعِيفًا “Zaista je lukavstvo šejtanovo slabo.” (En-Nisa’: 76) Čak neki moj bliski prijatelj, nakon što je od mene čuo stotinu pouka o imanskim činjenicama i srcem ih potvrdio i priznao, i pored svoje čvrste vezanosti uz mene i visokog mišljenja o meni, ipak bude ponesen ispraznom i jeftinom pohvalom od jednog pokvarenog čovjeka mrtvog srca, te mu bude naklonjen, što ga potakne da stane u red mojih protivnika. Rekoh u sebi: ‘Subhanallah, zar je moguće to da se čovjek sroza toliko nisko? Kako je samo bio neiskren čovjek!’ Zgriješih tako ogovorivši tog jadnika.

Zatim su se razotkrile prethodne činjenice i pokazatelji, te su rasvijetlile mnoge nejasnoće. Pod tim svjetlom saznao sam to da je ponovljeno poticanje i ohrabrivanje u Kur’ani-Kerimu veoma nužno te srazmjerno i prikladno situaciji, i da padanje nosilaca imana u klopku šejtanskih podlosti ne potječe iz njihovog nedostatka imana niti iz njegove slabosti, i da se onaj ko počini teški grijeh ne proglašava nevjernikom, i da su mutezilije i dio haridžija pogriješili proglasivši počinitelja teških grijeha nevjernikom ili ga svrstavši u “međuprostor” između imana i kufra, a da moj jadni prijatelj, koji je imanske pouke žrtvovao u zamjenu za laskanje jedne bezvrijedne osobe, nije duboko zapao u provaliju i nije se u potpunosti srozao do dna – kako sam bio pomislio – te zahvalih Allahu, Slavljen je On, Koji me je izbavio iz te opasnosti.

Jer – kako smo ranije rekli – šejtan jednim pasivnim i sitnim činom nanese čovjeku opasne pogibelji, i nagonska duša stalno sluša šejtana, a ljudske strasti i snaga srdžbe jesu poput prijemnog i predajnog uređaja za prijenos šejtanskih podlosti.

Stoga je Allah, dž.š., dvoma od Svojih Lijepih Imena, Onaj Koji prašta i Milostivi, namijenio najveličanstveniju manifestaciju i fokus na nosioce imana, te je u Kur’ani-Kerimu pojasnio to da najveća blagodat koju On daje vjerovjesnicima, a.s., jeste oprost, i pozvao ih da traže oprost od Njega. On, Slavljen je, ponavljanjem riječi: بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ “U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!“, i njihovim stavljanjem na početak svake sure i naređivanjem njihovog spominjanja prije svakog hairli posla, Svoju milost koja obuhvata svemir učinio je zaklonom i utočištem za nosioce imana, te je ona njima sigurnost i spas od šejtana. A kao odbrambeni štit od šejtana i njegovih spletki, kroz zapovijed: فَاسْتَعِذْ “Zatraži od Allaha zaštitu”, učinio je izgovor: “Utječem se Allahu od šejtana kamenovanog (prokletog)!”

ŠESTI POKAZATELJ

Jedna od najopasnijih šejtanskih podvala jeste ta da on ljudima izbistrenog srca i izoštrenog osjećaja prikazuje zamišljanje čina nevjerništva kao potvrdu nevjerništva, i daje im privid da je zamišljanje zablude potvrda same zablude. On tako u njihovu predodžbu uvlači ružne pomisli o ljudima i stvarima koji su neporočni i neprikosnoveni, i navodi ih da posumnjaju u izvjesne imanske činjenice, i to time što im neke suštinski moguće stvari predstavlja kao razumski moguće. Tad taj jadnik izoštrenog osjećaja pomisli da je upao u nevjerništvo i zabludu, i umisli kako mu je ponestalo izvjesnosti vjerovanja, pa zapadne u očaj i u beznađe. Tom svojom nevoljom postane predmet podsmijeha šejtanovog, koji potpiruje njegov ubitačni očaj, i stalno mu udara na osjetljive vene, potpiruje i potiče njegove umišljaje, i na taj način poremeti mu živce i razum, ili ga, namećući mu stalno misao i osjećaj da je on otpisan i da od njega nema koristi, zavede u provaliju zablude.

U nekim Poslanicama istražili smo razmjere besmislenosti ovakvih nagovora i došaptaja te smo dokazali to kako oni nemaju niti oslonca niti temelja. Ovdje ćemo to navesti u sažetku, i to kako slijedi:

Kako god lik zmije iz ogledala ne može ujesti niti odraz vatre u njemu može opržiti, a ni nečist u njemu ne može onečistiti, isto tako niti lik nevjerništva i širka niti tmina zablude niti umišljaji odvratnih riječi i psovke što se odražavaju u ogledalu mašte ili misli ne kvare vjerovanje i uvjerenje niti mijenjaju iman, kao što ne narušavaju moralnost uvažavanja i poštovanja. Ovakvo što dešava se zbog potvrđenog pravila: ‘Zamišljanje psovke nije psovka, zamišljanje nevjerništva nije nevjerništvo, zamišljanje zablude nije zabluda.’

A što se sumnji u vjerovanju tiče, opcije koje potječu iz reda suštinski mogućih stvari ne pobijaju izvjesnost vjerovanja niti je remete. Jer, među potvrđenim pravilima u znanosti o temeljima vjere jeste i pravilo: اِنَّ اْلاِمْكَانَ الذَّاتِىَّ لاَ يُنَافِى الْيَقِينَ اْلعِلْمِىَّ ‘Suštinska mogućnost ne pobija znanstvenu izvjesnost.’

Na primjer, mi pouzdano znamo to da je jezero Barla ispunjeno vodom i da se nalazi na svom mjestu. Međutim, moguće je to da ovog trenutka bude potopljeno i da nestane. To je suštinski moguće i izvodivo, i spada u red mogućih stvari. Ali, budući da nije poteklo iz bilo kakvog pokazatelja ili dokaza, ne svrstava se u razumne mogućnosti, što bi nužno rezultiralo sumnjom u prethodnu izvjesnost. Jer, još jedno pravilo u znanosti o temeljima vjere glasi: لاَ عِبْرَةَ ِلْلاِحْتِمَالِ الْغَيْرِ النَّاشِىءِ عَنْ دَلِيلٍ ‘Mogućnost koja ne proizlazi iz dokaza ne uzima se u obzir’, što znači, suštinski moguće koje ne proizlazi iz neke naznake ne postaje i razumno moguće, te ne posjeduje važnost koja bi mogla izazvati sumnju.

Po ovakvim i sličnim suštinskim izgledima i mogućnostima, jadnik koji je iskušan i suočen s ovom hilom šejtanskom pomisli da je izgubio svoje uvjerenje i vjerovanje u imanske činjenice, te mu, naprimjer, padne na um mnoštvo stvari iz reda suštinskih mogućnosti o ljudskoj strani Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što mu, bez sumnje, ne remeti njegovo uvjerenje i čvrsto vjerovanje, ali, upravo njegovo shvatanje da to šteti njemu nanosi štetu.

Nekad mu, opet, šejtanska sugestija – koja mu se rodi u srcu – ubacuje govor koji je nepriličan u odnosu na Veličinu Allahovu, dž.š., pa čovjek pomisli kako mu se srce pokvarilo jer iz njega potječe takav govor, te bude potresen i pati. A, ustvari, upravo su ta njegova potresenost, strah i nezadovoljstvo dokaz da te riječi nisu potekle iz njegovog srca, već su šejtanski nagovori, dakle, dokaz za to da mu ih šejtan dočarava i da ga navodi na njih.

Isto tako, među rafiniranim ljudskim svojstvima – a njih je nekoliko koje nisam mogao konkretno definirati – ima onih koja nisu pokorna volji i slobodi izbora niti su podložna odgovornosti. Ona nekad preuzmu vlast i kontrolu bez sluha za krike istine, te se upuste u pogrešne stvari. Tad šejtan duboko u čovjeka ubaci pomisao: ‘Tvoja ćud pokvarena je, nije u skladu s imanom i istinom. Zar ne vidiš kako se protiv svoje volje upuštaš u ovako nevaljale stvari? Znači da te je sudbina proklela i osudila na zlosretništvo!’ Tako ovaj jadnik bude razoren očajem i propadne.

Stoga, vjernikova neprobojna utvrda protiv gornjih šejtanskih podvala jesu razgovijetni ajeti Kur’ana i imanske činjenice čije su granice definirane načelima istražiteljskih, bistrih i dobrih učenjaka. A što se ovih posljednjih podvala tiče, one će biti odbijene traženjem zaštite Allahove, Slavljen je On i Uzvišen, učenjem Istiaze i neobraćanjem pažnje na njih, jer u prirodi šejtanskih nagovora jeste to da se oni, čim im se prida pažnja, uvećaju i napušu. Sunnet Muhammedov, s.a.v.s., otud je za mu’mina blagotvoran lijek i mehlem protiv ovakvih duhovnih rana.

SEDMI POKAZATELJ

Pitanje: Imami mutezilijskog pravca smatraju stvaranje zla zlom i stoga nisu stvaranje nevjerništva i zablude pripisivali Allahu, Slavljen je On, pa kao da su na taj način Njega, Slavljen je On, nastojali držati neprikosnovenim i svetim. Stoga su izjavili: ‘Čovjek stvara svoja djela’, i time su skrenuli s Pravog puta i otisnuli se u zabludu. Također, izrekli su to da onaj ko počini veliki grijeh gubi iman, jer je istinsko vjerovanje u Allaha i u postojanje Džehennema nespojivo s činjenjem takvih zlodjela i grijeha, jer čovjek, koji se inače suzdržava od izlaženja iz okvira dunjalučkih zakona zbog straha od sitne kazne zatvorom, ukoliko čini velike grijehe ne mareći za srdžbu Moćnog Stvoritelja niti za vječnu džehennemsku kaznu, ovakvo što sigurno je pokazatelj odsustva njegovog imana.

Odgovor na prvi dio pitanja jeste ono što smo naveli u Poslanici o Božijem određenju, a to je da stvaranje zla nije zlo, već je namjerni odabir zla zlo, jer se na stvaranje i izumijevanje gleda s gledišta općih rezultata. Tako nastanak jednog zla, budući da je uvod u mnoštvo dobrih rezultata, u pogledu rezultata njegovo stvaranje postaje dobro, odnosno poprima oblik dobra.

Tako, naprimjer, vatra posjeduje stotinu primjena i koristi, pa čovjek nema pravo reći: ‘Stvaranje vatre je zlo’, ukoliko je on zlonamjerno upotrijebi i njome počini zlo te sebi nanese štetu.

Isto je tako i sa stvaranjem i izumijevanjem šejtana, u čemu postoji mnoštvo mudrih rezultata za čovjeka, kao što je njegov uspon ljestvicama uzvišenosti i savršenstva. Pa nekom ko se preda šejtanu – svojevoljno i slijedeći svoj pogrešni izbor – nije valjano reći: ‘Stvaranje šejtana je zlo’, jer je taj, ustvari, sam sebi nanio zlo svojom ličnom sklonošću i odabirom.

Dakle, što se svojevoljnog izbora nekog zla tiče, budući da je to djelomični odnos prema nečemu, postaje sredstvo koje proizvodi neko usko određeno zlo i samim time postaje zlo te tako odabir zla postaje zlo, dok, s druge strane, stvaranje zla nije zlo, već dobro, budući da je stvaranje vezano za sve rezultate koje ono proizvodi. Otud stvaranje zla nije zlo.

I tako, zbog nerazumijevanja ovog smisla, mutezilije su zalutale, rekavši: ‘Stvaranje zla je zlo, i izumijevanje ružnoće je ružno’, te zato stvaranje zla nisu pripisali Allahu, Slavljen je On i Uzvišen, iz uvažavanja Njegove neprikosnovenosti i svetosti, a imanski šart vjerovanja da je وَ بِالْقَدَرِ خَيْرِهِ وَ شَرِّهِ “Božije određenje, i dobro i loše, od Allaha, Uzvišen je On”, pogrešno su protumačili.

Odgovor na drugi dio pitanja, a to je: ‘Kako onaj ko počini velike grijehe ipak ostaje vjernik?’ jeste sljedeći:

Prvo, prethodna naznaka definitivno je pojasnila njihove pogreške, te je nema potrebe ponavljati.

Drugo, ljudska nagonska duša više voli jedan gram užitka koji joj je nadohvat ruke i dešava se odmah nego tovar užitaka koji joj nije vidljiv i desit će se kasnije, i više se čuva jednog šamara sad nego što uzmiče od buduće strašne kazne nakon godine. Usto, kad ljudska osjetila uzavru, ne vladaju se po mjerilima razuma, već strasti zavladaju. Čovjek tad jednoj veoma neznatnoj nasladi pridaje veću važnost nego ogromnoj nagradi kasnije u krajnjem ishodu, i izbjegava jednu sitnu tjeskobu sad više nego što bježi od bolne patnje kasnije. To je zbog toga što slutnje, želje i osjećaji ne vide budućnosti, već je čak i poriču, i ako budu potaknute i podržane od strane nagonske duše, onda srce i um, koji su stjecište imana, ušute i ostanu nadjačani. U tom slučaju počinjavanje velikih grijeha nije rezultat odsustva imana, već je rezultat dominacije strasti i iluzija, kao i osjećaja te podlijeganja i popuštanja uma i srca pred njihovom nadmoći.

Iz prethodnih pokazatelja razumije se to da je put zla, razvrata i strasti veoma lahak, jer su oni kvar i rušenje, te stoga ljudski i džinski šejtani sasvim jednostavno i lahko navraćaju čovjeka na njega.

Veoma zabrinjava činjenica da vidimo neke jadnike kako u stopu prate šejtana, jer više vole jedan prolazni užitak – koji nije teži od krila muhe – na ovom prolaznom dunjaluku nego sve užitke u bašči vječnih blagodati, dok samo jedna svjetlost, količine krila komarca, iz tog vječnog i neprolaznog svijeta – zato što je trajna – nadmašuje sve naslade i blagodati koje čovjek stekne tokom cijelog svog života, a kako je utvrđeno smislom hadisi-šerifa.

Zbog ovih tajni, mudri Kur’an stalno motivira i zastrašuje, i to ponavlja kako bi vjernika odvratio i spriječio od grijeha i zlodjela te kako bi ga potaknuo na činjenje dobrih i korisnih djela.

Jednom mi se u mislima vrzmalo pitanje oko ovog kur’anskog ponavljanja, usmjeravanja i upućivanja, i to ovako kako slijedi: Zar ova stalno ponavljana upozorenja ne nanose povredu osjećaja vjernika u smislu njihove čvrstine i temeljitosti, i u smislu njihovog stavljanja u poziciju koja ne dolikuje dostojanstvu čovjeka? Naime, ponavljanje jedne zapovijedi nekom činovniku od strane njegovog pretpostavljenog stavlja ga u poziciju da pomisli kako mu se prigovara za neiskrenost i nelojalnost, a Kur’ani-Hakim svoje zapovijedi uporno ponavlja najiskrenijim vjernicima.

I dok je ovo pitanje pritiskalo moje misli, uz mene nalazila se grupa iskrenih prijatelja koje sam stalno opominjao i ukazivao im da se ne povedu za podvalama ljudskih šejtana, a da nikad kod njih nisam primijetio negodovanje niti otpor prema tome, niti je bilo koji od njih rekao: ‘Ti nam prigovaraš za neiskrenost.’ Međutim, ja sam samom sebi govorio: ‘Bojim se da ih ne uznemiravam svojim ponavljanim uputama, kao da ih ukoravam za nelojalnost i nedosljednost.’ I dok sam se nalazio u tom stanju, razotkriše se činjenice koje potvrđuju i pojašnjavaju prethodne pokazatelje, te sam spoznao to da stil Kur’ani-Hakima u ponavljanju upozorenja jeste u skladu s potrebom situacije, i zbilja nužan, i da u tome, ne daj Bože, uopće nema pretjerivanja niti viška niti prigovora slušateljima, već je to sušta mudrost i čista snaga izraza. I shvatio sam tajnu zašto se oni moji cijenjeni prijatelji nisu usprotivili niti oneraspoložili mojim stalnim ponavljanjem savjeta. Sažetak te činjenice u sljedećem je:

Jedan neznatni čin koji potekne od šejtana uzrok je mnogih zala, jer navodi na rušenje i kvar. Stoga oni koji slijede stazu Istine i Pravi put moraju biti uporno odvraćani i strogo opominjani, pozivani na oprez i stalno im treba biti pružena ruka pomoći, zbog njihove velike potrebe za njom. Stoga Allah, Slavljen je On i Uzvišen, tim ponavljanjem pruža pomoć i podršku njima u brojnosti Svog hiljadu i jednog Lijepog Imena, i pruža im na hiljade ruku milosti i brižljivosti da ih podupre i okrijepi, te time ne ugrožava dostojanstvo vjernika, već ga štiti i čuva, i ne ponižava čovjeka, već pokazuje koliko je ogromno šejtansko zlo.

Pa, o sljedbenici Istine i Upute! Pred vama put je uspjeha i spasa od spomenutih podvala džinskih i ljudskih šejtana, pa idite njime! Uzmite za svoje stalno boravište put Istine, a to je put sljedbenika sunneta i džemaata. Uđite u utvrđenu kulu mudrosti Kur’ana nadnaravne snage izraza! Uzmite za svog vodiča časni vjerovjesnički sunnet, pa ćete, Allahovim dopustom, biti na sigurnom i spašeni.

OSMI POKAZATELJ

Pitanje: Već si u prethodnim naznakama utvrdio to da put zablude jeste prekoračenje, nasilje i kvar, a kretanje njime za mnoge lahko je i jednostavno, pa su se mnogi uputili njime, dok si u drugim poslanicama naveo nepobitne dokaze za to da na putu nevjerništva i zablude postoji toliko poteškoća i problema da je neprohodan, toliko da se na njemu ne bi trebao niko zadesiti, dok je put imana i upute jasan i jednostavan, tako da bi svi trebali ići njime?!

Odgovor: Postoje dva tipa nevjerništva i zablude.

Prvi – praktično i sporedno poricanje propisa vjerovanja. Ovaj tip zablude lahko je počiniti i usvojiti, jer je to, ustvari, odsustvo prihvatanja Istine, što nije ništa drugo doli odbacivanje, izostavljanje i nepostojanje. Dakle, ovaj tip u Poslanicama iznesen je kao lahak.

Drugi – sud koji se odnosi na vjerovanje i ideju, a ne na praktični i sporedni čin, a nije niti jednostavno odustajanje od imana, već je otvaranje puta koji je suprotan od imana, a to je prihvatanje neistine i potvrda, odnosno dokazivanje onog što je suprotno od Istine. Ovo nije samo jednostavno neprihvatanje postojanja, kako bi bilo lahko; to je, ustvari, afirmacija nepostojanja. I to je nemoguće postići bez dokazivanja, odnosno utvrđivanja nepostojećeg, dok je اَلْعَدَمُ لاَيُثْبَتُ ‘nepostojanje nemoguće dokazati’. To jeste temeljno pravilo; otud, dakle, nije lahko njegovo dokazivanje i potvrđivanje.

Dakle, ovaj tip i put nevjerništva i zablude jeste onaj koji je iznesen u drugim Poslanicama kao težak i problematičan, čak i neprohodan, te se njime ne bi trebao kretati niko ko posjeduje imalo svijesti.

Također, u Poslanicama Nura nepobitno je utvrđeno to da na tom putu postoje jezive patnje i zagušljiva tmina, a koju ne bi poželio niko ko ima i zrno pameti te svijesti.

Ako neko upita: Kako to da tim toliko mračnim, bolnim i mukotrpnim putem idu mnogi,

Odgovor je: Oni su upali u njega i ne mogu se iz njega izvući, niti žele izići odatle gdje se nalaze, te se prepuštaju trenutačnom i kratkotrajnom užitku, pošto čovjekova vegetativna i životinjska svojstva ne razmišljaju o posljedicama niti ih uviđaju, i stoga prevladavaju nad njegovim rafiniranim ljudskim svojstvima.

Pitanje: U nevjerništvu nalazi se tako žestoka patnja i tako užasavajući strah, te nevjernik ne samo da ne bi trebao uživati u životu već uopće ne bi trebao živjeti. Možda bi uslijed te patnje trebao biti sav očajan i premrijeti od straha. Jer – kao ljudsko biće – željan je svog života i pohlepan je za nepreglednom količinom stvari, a svojim nevjerništvom vjeruje da je njegova smrt vječni nestanak i rastanak, i stalno svojim očima promatra to kako bića i svi njegovi dragi odlaze u trajni nestanak i rastanak, dok sve pred njim – tim nevjerništvom – iščezava, te uza sve to što on svojim nevjerništvom vidi, kako može da živi, dakle, kako mu srce ne zastane i ne raspadne se pod pritiskom te patnje? Kako mu uopće njegovo nevjerništvo dopušta da uživa u životu i naslađuje se njime?

Odgovor: On se zavarava pod čudesnom opsjenom šejtana i živi u uvjerenju o pojavnom uživanju. Ukazat ćemo na to jednim poznatim primjerom.

Pripovijeda se da je neko rekao noju: ‘Zašto ne letiš? Ti imaš krila?’ On pokupi i savi krila te reče: ‘Ja ne letim, jer ja sam kamila.’ Zatim je uvukao glavu u pijesak pred lovcima ostavivši vani svoj ogromni trup, pa su ga ulovili. Poslije su ga upitali: ‘Ako si kamila, kako tvrdiš, ponesi nam onda ovaj teret’, a on raširi i ispruži krila te reče: ‘Ja sam ptica’, i time izbjegne zamorno nošenje tereta. Ali, ostao je usamljen, bez hrane i ičije zaštite, i postao je plijen lovaca.

Isto je i s nevjernikom: Nakon što se pred nebeskim kur’anskim opomenama pokolebao u apsolutnom nevjerništvu, zapao je u sumnjičavo nevjerništvo. Pa ako ga neko upita: ‘Kako možeš živjeti s mišlju da te čeka smrt i odlazak, za koje smatraš da su trajni nestanak? Može li živjeti i uživati u životu neko ko korača prema vješalima?’ Tad taj nevjernik, uzevši udjela iz sveobuhvatne svjetlosti Kur’ana i milosti upućene svim svjetovima, odgovara: ‘Ne, smrt nije nestanak, već postoji mogućnost ostanka i nakon nje’, te se pokoleba u svom apsolutnom nevjerništvu. Ili, jednostavno, glavu zagnjuri u pijesak nemarnosti, poput noja, a kako ga smrt ne bi ugledala niti grob opazio, te kako ga nestanak svojom strijelom ne bi pogodio!

Ukratko, nevjernik, kad tim svojim sumnjivim nevjerništvom poput noja vidi smrt i odlazak kao trajni nestanak, pokuša se spasiti od tih patnji prihvatajući se i posipajući nepobitnim izvještajima Kur’ani-Kerima i svih nebeskih Knjiga o vjerovanju u ahiret, koja mu pružaju šansu života nakon smrti. Tad se prilijepi za tu mogućnost i tješi se time, a kako bi se spasio patnje.

A kad mu bude rečeno: ‘Budući da je krajnje odredište svijet vječnosti, zašto onda ne izvršavaš svoje obaveze koje ti u dužnost stavlja ovo vjerovanje, pa da na tom svijetu budeš sretan?’, on iz ugla svog sumnjičavog nevjerništva odgovara: ‘A možda taj drugi svijet ne postoji, pa zašto onda da sebe opterećujem radi nečeg što ne postoji?!’ Znači, on sebe izuzima iz patnji vječnog iščeznuća nakon smrti uz pomoć kur’anskog obećanja o životu na ahiretu, a kad naiđe na teškoće obavljanja vjerskih dužnosti, uzmiče i prikriva se pretpostavkama svog skeptičkog nevjerništva, i tako izbjegava vjerska zaduženja.

Drugim riječima, nevjernik – s ovog polazišta – smatra to da više od vjernika uživa u svom dunjalučkom životu, jer izbjegava nošenje tereta vjerskih obaveza po pretpostavkama svog nevjerništva, a istovremeno, uz pomoć pretpostavki vjerovanja, ne izvrgava se težini vječne patnje. Međutim, to je, ustvari, samo kratkoročna i isprazna šejtanska prijevara u kojoj nema koristi.

Iz ovog postaje jasno to da jedan aspekt sveobuhvatne milosti iz Kur’ani-Kerima zahvata i nevjernika, i to time što ga pokolebava u njegovom apsolutnom nevjerništvu. Na taj način, donekle, spašava ga od paklenog života i omogućava mu to da živi na dunjaluku u nekoj vrsti sumnje u apsolutno nevjerništvo. U protivnom, podnosio bi duhovne patnje što ga podsjećaju na džehennemsko kažnjavanje, a to bi ga primoralo na to da počini samoubistvo.

Pa, o nosioci imana! Zaštitite se sa svom uvjerenošću, pouzdanošću i smirenošću zaštitom Kur’ani-Kerima, koji vas je izbavio iz apsolutnog nepostojanja i iz dunjalučkog te ahiretskog pakla, i uđite sa savršenom predanošću, primirenošću i divljenjem u prostranu hladovinu Muhammedovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sunneta! Spasite se dunjalučkog nesretništva i ahiretske kazne!

DEVETI POKAZATELJ

Pitanje: Zašto su sljedbenici Upute, a oni su Allahova stranka, često poraženi pred sljedbenicima zablude, koji su šejtanova stranka, iako su toliko okruženi Božijom brižljivošću i Gospodarevom milošću i pomoću, a njihove redove predvode časni vjerovjesnici, a.s., i na čelu svih Ponos svemira, Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem?

I zbog čega su te kakav je smisao toga što su se neki stanovnici Medine Munevvere odmetnuli u licemjerstvo i ustrajali u zabludi, pa nisu išli Pravim putem, uprkos činjenici da su živjeli uz Najvećeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, čije je vjerovjesništvo i poslanstvo blistalo poput Sunca, a on ih je opominjao nadnaravnim Kur’anom, koji je djelovao na duše poput najdjelotvornijeg eliksira i upućivao ih svojim istinama koje uvezuju sve stvari jače od sile privlačnosti u svemiru?

Odgovor: S ciljem odgovora na dva dijela ovog zbunjujućeg pitanja, nužno je iznijeti jedan čvrst i nepobitan temelj.

Stvoritelj svemira, Visok je On i Uzvišen, posjeduje Lijepa Imena od kojih su neka imena uzvišenosti, a neka imena ljepote. Budući da svako od njih ispoljava svoj propis manifestacijama koje se razlikuju od drugih, Stvoritelj, Slavljen je On, izmiješao je u svemiru suprotnosti jedne s drugima, i svaku od njih postavio je nasuprot drugoj. Svakoj od njih dodijelio je svojstvo napadanja i odbrane, te je tako uspostavio jednu mudru i korisnu utakmicu. Time je pokrenuo razlike te promjene koje nastaju iz prekoračenja jednih suprotnosti u odnosu na granice drugih. Allahova mudrost zahtijevala je to da se ovaj svemir kreće unutar načela napredovanja i savršenosti, kao i po zakonima promjena te mijena; stoga je čovjeka, koji je sadržajni plod stabla stvaranja, uspostavio na način da taj zakon, dakle, zakon sudaranja i nadmetanja, slijedi na veoma neobičan način, otvorivši pred njim vrata “nastojanja” s kojih kreće uspon i upotpunjenje svih ljudskih savršenstava. Zbog toga je Allah, Slavljen je On i Uzvišen, šejtanskoj stranci dodijelio neke mehanizme i sredstva kako bi mogli suočiti se s pripadnicima Allahove stranke i sukobiti se s njima na bojištu. I ovo je razlog omogućavanja sljedbenicima zablude, koji su prilično slabiji, neodrživiji i nemoćniji, to da se nose pa i da postignu kratkoročnu nadmoć nad snažnim sljedbenicima Istine, koje predvode vjerovjesnici, a.s.

A smisao i mudrost ovog neobičnog otpora jeste u tom da se u zabludi i nevjerništvu nalaze nepostojanje i odustajanje, što je lahko i ne zahtijeva niti pokret niti akciju. U njima je i kvar, koji je isto tako lahak i jednostavan; za njega potreban je samo neznatan čin. U njima je i prekoračenje i nasilje, pri čemu neznatnim i lahkim djelovanjem načini štete za mnoge, dok se drugima priviđa kako ovi imaju nešto, te ih ovi omalovažavaju i ponašaju se nadmoćno i prijeteći, ispoljavajući prema njima svoju zastrašenost i faraonsku oholost. Pored toga, u čovjeku postoje vegetativna i animalna svojstva, a koja ne sagledavaju posljedice niti o njima razmišljaju, i koja su privučena trenutačnom nasladom i sadašnjim užitkom. Naslađivanje tih svojstava i zasićivanje njihove nezasitnosti i razuzdanosti, kao i njihovo raspuštanje i oslobađanje, čini to da ljudske rafiniranosti kao što su um i srce odstupaju od svojih funkcija koje jesu uzvišena ljudska osjećanja što sagledavaju posljedice i ravnaju se po njima.

Što se staze sljedbenika Upute i uzvišenog pravca vjerovjesnika, a.s., tiče, na čelu s Miljenikom Gospodara svjetova, Časnim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ona jeste smjer postojanja, uspostave i konstruktivnosti, kao što je i akcija te dosljednost na putu i u granicama dobra, i ona jeste razmišljanje o posljedicama i iskrena pobožnost Allahu, kao što je i razbijanje faraonske oholosti duše koja nagoni na zlo i slamanje njezine nepokornosti. Stoga su licemjeri iz Medine u to vrijeme pred ovim i sličnim pozitivnim te čvrstim temeljima poput šišmiša zatvorili oči pred blistavim suncem, i bacivši se u okrilje snage šejtanske privlačnosti, ostali u zabludi.

Ako neko upita: S obzirom na to da je Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Miljenik Gospodara svjetova govorio isključivo istinu, te imajući u vidu to da mu je u posjedu bila samo pravičnost stvarnosti, kao i to da ga je Allah u njegovim vojnim akcijama pojačao melecima kao discipliniranom vojskom, a cijela njegova armija napajala se vodom koja izbija između njegovih prsta, i hiljadu ljudi zasitio je jednim kuhanim bravčetom i s nekoliko pregršti pšenice, dok je nevjernike porazio jednim zahvatom zemlje koju im je bacio u oči, te je ta zemlja upala u oči svakog nevjernika, dakle, kako jedan gospodski vođa koji posjeduje tako divne nadnaravne moći, ali mnoge druge, može biti poražen u završnici Bitke na Uhudu i u početku Bitke na Hunejnu?

Odgovor: Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poslan je cjelokupnom ljudskom rodu, kao uzor, vođa i prvak, a kako bi oni od njega naučili načela i norme društvenog te ličnog života, ali i kako bi se navikli na slijeđenje zakona mudrog Božanskog htijenja i uskladili s Gospodarevim načelima. Pa da se Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u svim svojim ličnim i društvenim postupcima oslanjao na neuobičajene i nadnaravne stvari, on ne bi mogao biti apsolutni vođa i divni vodič, savršeno lijepi uzor cijelom čovječanstvu.

Zbog toga Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije prikazivao mudžize, osim kao potvrdu svog vjerovjesničkog poziva, sporadično i iznimno po potrebi, radi razbijanja tvrdokornosti poricatelja, dok se u drugim vremenima Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sa svom temeljitošću pridržavao Allahovih zakonitosti i uobičajenog reda zbivanja i bio je savršeno poslušan Njegovim Božanskim zakonima ustanovljenim na Gospodarevoj mudrosti i Božanskom htijenju, jednako kao što je iznad svih bio poslušan i izvršavao Božanske zapovijedi. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u ratu nosio je oklop, vojsci je zapovijedao da se sklanja u zaklone protiv neprijatelja, bio je ranjavan i podnosio je teškoće. A sve to kako bi iznio na vidjelo razmjere svoje savršene poslušnosti i pridržavanja mudrih Božijih zakona te kako bi ukazao na potpuno slijeđenje prirodnih i kreativnih zakona u svemiru.

DESETI POKAZATELJ

Jedna od najvećih Iblisovih podvala jeste ta da one koji ga slijede navraća da poreknu njegovo postojanje. Nešto o ovom jasnom pitanju, o postojanju šejtana, navest ćemo ovdje, budući da su se u ovo naše doba oko njegovog postojanja pokolebali oni čije se razmišljanje ukaljalo materijalističkom filozofijom, te kažemo:

Prvo: Kako god je u ljudskom domenu s apsolutnom kategoričnošću potvrđeno postojanje tjelesnih zlih duhova u čovjeku, koji odigravaju funkcije šejtana, isto je tako u svijetu džina nepobitno i kategorički utvrđeno postojanje zlih bestjelesnih duhova koji bi, kad bi na njih bilo navučeno materijalno tijelo, u potpunosti postali jednaki ovim zlim ljudima. Isto tako, i kad bi se ljudski šejtani – koji su u ljudskoj formi – mogli otarasiti svojih tjelesa, postali bi upravo džinski Iblisi.

Čak je jedan od pokvarenih i pogrešnih pravaca, na temelju ove čvrste povezanosti, dospio do zaključka da se ‘nevaljali i zli duhovi, koji su u ljudskom liku, nakon smrti pretvaraju u šejtane’!

Zna se to da ukoliko se neka dragocjena stvar pokvari, postane kvarnija nego ona koja je nastala kvarom neke jeftine stvari. Kao primjer navedimo slatko ili kiselo mlijeko koje i kad se pokvari, još uvijek je jestivo, međutim, ako se pokvari maslo, nemoguće ga je jesti, jer tad može biti i poput otrova. Isto tako i čovjek koji je najplemenitije od svih stvorenja i, ustvari, njihov krajnji i vrhunski domet, ukoliko se pokvari, bude pokvareniji i od pokvarene životinje. Dakle, on postane poput gamadi što se prijatno osjeća u truhleži i uživa u smradu i zadahu ili, pak, poput zmija koje se naslađuju ugrizanjem drugih i ubrizgavanjem otrova u njih. Čak se i hvališe svojim niskim i primitivnim vladanjem u baruštini zablude i uživa oduševljavajući se štetnošću i zlodjelima nastalim u tmini nasilja, kao da na taj način postaje dvojnik šejtanov i odjenut u njegovu narav i ćud.

Zaista, jedan nepobitan dokaz postojanja džinskih šejtana jeste postojanje ljudskih šejtana!

Drugo: Na stotine nepobitnih dokaza u Riječi dvadeset i devetoj koji dokazuju postojanje meleka i duhovnog svijeta dokazuju i postojanje šejtana. Tu raspravu ostavljamo spomenutoj Riječi.

Treće: Kako god je postojanje meleka, a koji su poput predstavnika i nadzornika dobra u stvarima vezanim za zakone dobra u svemiru, ustanovljeno jedinstvenom potvrdom svih religija, isto tako i postojanje šejtana i zlih duhova koji su predstavnici i izvršioci zla i oko kojih okreću se stvari vezane za zakone zla, jeste nepobitna činjenica potvrđena mudrošću i stvarnošću.

Štaviše, postavljanje uzroka i postojanje zavjese u formi svjesnog bića za izvršenje loših stvari čak je i nužnije, i to zbog nemoći svake osobe da uoči istinsku finoću svih stvari, a kako smo to naveli u uvodnom dijelu Riječi dvadeset i druge. Stoga, kako čovjekova nagonska duša ne bi prigovarala poslovima Stvoritelja, Slavljen je On, na prividnim nedostacima ili negativnostima koje se pričinjavaju, te kako ne bi optuživala Njegovu milost ili kritizirala Njegovu mudrost ili se, pak, nepravedno žalila, Plemeniti, Mudri i Znani Stvoritelj postavio je pojavne materijalne posrednike i sredstva uzročnosti kao zastor djela Svog Određenja, i kao paravane, a kako bi prigovori, kritike i žalbe bili usmjereni na njih, a ne na Njega, Slavljen je On. Tako je naprimjer, bolesti i nevolje učinio kao uzročnike i paravane smrti, a kako se prigovori ne bi upućivali na meleka smrti, Azraila, a.s., i kako ne bi dosezali do njega. A i samog meleka smrti učinio je zastorom za čin oduzimanja duše, a kako se ne bi žalbe i kritike za te stvari koje su prividno nemilosrdne usmjeravale na Allaha, dž.š. Tako je s maksimalnom kategoričnošću Gospodareva mudrost zahtijevala i postojanje šejtana, a kako bi se na njih upućivali prigovori potekli iz dešavanja zala, štetnosti i pokvarenosti.

Četvrto: Kako god je čovjek jedan mali svijet, isto je tako i svemir jedan ogromni čovjek. Ovaj mali čovjek, naime, predstavlja jedan sažetak i indeks tog velikog čovjeka, i stoga se minijaturni uzorci koji postoje u čovjeku neizostavno i nužno, samo u uvećanom originalu, nalaze u velikom čovjeku.

Tako, naprimjer, postojanje sposobnosti pamćenja u čovjeku nepobitan je dokaz postojanja Levhi-mahfuza u svemiru. Također, u svakom od nas, u jednom kutku našeg srca koji se naziva lummei-šejtani postoji sredstvo došaptaja, koje je šejtanski nagovor, a to, ustvari, jeste jezik kojim šejtan nagovara i podstiče sposobnost umišljanja, što se svojom pokvarenošću preobrazila u malog šejtana, budući da djeluje isključivo u suprotnosti s čovjekovim izborom i htijenjem te da odudara od njegovih istinskih želja i težnji. To što u duši ćuti svako ljudsko biće kao osjećaj i kao slutnju nepobitan je dokaz postojanja velikih šejtana u kosmosu. A ti šejtanski nagovori i spomenuta sklonost umišljanja svjedoče o postojanju zle duše što izvana potpiruje prve i nagovorom potiče drugu, a zapravo sve njih koristi kao svoj sluh i jezik.

JEDANAESTI POKAZATELJ

Kur’ani-Kerim svojim nadnaravnim stilom iskazuje srditost svemira i razjarenost osnovnih elemenata u svemiru te gnjevnost svih bića zbog zlodjela sljedbenika zablude, dajući opis navale nebesa i Zemlje potopom protiv naroda Nuha, a.s., orkanske gnjevne uskovitlanosti zraka protiv poricanja naroda Semuda i Ada, bijesa vode i mora na narod faraona, srditosti tla na Karuna, i to onda kad su ti narodi i pojedinci odbili prihvatiti vjerovanje, pa čak i Džehennem تَكَادُ تَمَيَّزُ مِنَ الْغَيْظِ “gotovo da se od bijesa raspadne” (El-Mulk: 8). Na ovaj način Kur’ani-Kerim iznio je na vidjelo ljutnju i razjarenost i ostalih bića protiv sljedbenika zablude i neposluha, te ih je ukorio ovim neusporedivim stilom.

Pitanje: Zašto ti nebitni postupci, potekli od beznačajnih osoba koje počine grijehe osobne, individualne prirode, povlače srdžbu i ljutnju cijelog svemira?

Odgovor: U prethodnim pokazateljima, kao i u raznim drugim Poslanicama ustanovili smo to da su nevjerništvo i zabluda brutalan prekršaj i strahovit nasrtaj, ali i zločin koji se odnosi na sva bića. Jer, uzvišeni i najveličanstveniji cilj stvaranja svemira jeste ljudska pobožnost i usmjerenost imanom i poslušnošću prema Božijem Gospodarenju, što pripadnici nevjerništva i zablude odbijaju priznati. Njihovo poricanje ovog vrhunskog cilja – koji jeste krajnji razlog i uzrok održanja svih bića – svojevrsni je nasrtaj na prava svih stvorenja.

A budući da se u svim bićima ukazuju Božija Lijepa Imena te kao da je svaki njihov dio ogledalo što odražava ukaz svjetlosti tih svetih imena, čime taj djelić poprima važnost i uspinje se do izvjesnog nivoa, nevjernikovo poricanje tih Lijepih Imena i tog uzvišenog nivoa bića i njihove bitnosti i važnosti jeste jedno ogromno ponižavanje i drsko omalovažavanje, pored toga što predstavlja unakazivanje, izobličivanje i krivotvorenje tih Lijepih Imena.

Također, svakom stvorenju povjerena je određena dužnost, i svakom djeliću dodijeljen je neki čin, odnosno, svaka stvar koja postoji ima određene funkcije, dakle, ona je poput Božijeg izvršitelja i činovnika. Nevjernik, stoga, svojim nevjerništvom raspušta dotičnu stvar s njezine bitne dužnosti i dovodi je u stanje ništavnosti i beznačajnosti, obamrlosti, neživosti, prolaznosti i nesvrhovitosti, te je time ponižava i sramoti. Na ovaj način ispoljava se agresivnost nevjerništva i izlazi na vidjelo njegovo prekoračenje prava svih bića.

A budući da zabluda sa svim svojim raznim vrstama – svaka prema svom stepenu – poriče Božiju mudrost u stvaranju svemira i odbacuje Božanske svrhe u održanju svijeta, svakako se na nevjernike i na sljedbenike zablude sva bića ljute i negoduju, stvorenja se razgnjeve i protestiraju, a svemir se srdi i razjari.

Pa, o nemoćni i jadni čovječe! I o ti čije je tijelo sitno, a zlodjelo krupno i nasilnost golema! Ukoliko se želiš spasiti od gnjevnosti svemira, netrpeljivosti i mržnje stvorenja prema tebi, kao i bunta i ljutnje svih bića, pred tobom staza je spasa: Ulazak u svetu zonu Kur’ani-Hakima i slijeđenje Časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u njegovom čistom sunnetu. Uđi i slijedi!

DVANAESTI POKAZATELJ

Odgovor na četiri pitanja.

Prvo pitanje: U čemu je smisao pravednosti u trajnom kažnjavanju Džehennemom nekog za počinjavanje ograničenih grijeha u jednom ograničenom životu?

Odgovor: Jasno se razumije iz prethodnih pokazatelja, a posebno iz Jedanaestog pokazatelja, to da zlodjelo nevjerništva i zablude nije ograničeno, već je to beskrajni zločin te prekršaj i nasilje na prava bezbroj stvorenja.

Drugo pitanje: U čemu je smisao i mudrost šerijatskog stava da je Džehennem kazna za zlodjela, dok je Džennet ukaz Božije dobrote?

Odgovor: Iz prethodnih pokazatelja jasno se ukazalo to da čovjek sa svojim sitnim htijenjem koje je bez moći stvaranja i sitnim stjecajem te time što nešto nepostojeće ili nešto spekulativno obrazuje kao formu i dodjeljuje mu status stvarnosti može uzrokovati ogromna razaranja i mnoštvo zala. A budući da su njegova nagonska duša i strasti stalno naklonjeni štetnosti i zlu, on snosi odgovornost za zlodjela potekla iz te želje kao rezultat djelimičnog i prostog stjecaja. Jer, njegova duša ta je koja je prohtjela, a njegov osobni stjecaj bio je uzrok tome, te zbog toga što je na taj način Božiji rob postao počinitelj dotičnog zla koje je oličenje nepostojanja, a Allah ga je, Slavljen je On, onda stvorio. Na taj način čovjek je zaslužio to da snosi posljedice dotičnog neograničenog zlodjela i da podnese kaznu bez granica.

Što se dobrih djela i postupaka tiče, budući da su ona izvorna i oličenje su postojanja, ljudski stjecaj i djelimična voljnost nisu uzrok koji ih izumijeva, i čovjek nije njihov stvarni izvršitelj. Jer, duša čovjekova koja nagoni na zlo nije naklonjena vršenju dobrih djela, već je Božija milost ta koja ih prohtije, a Njegova, Slavljen je On, moć jeste ta koja ih stvara, s tim što čovjek može doći u posjed tih dobročinstava svojim imanom, željom i namjerom. A nakon što dođu u njegov posjed, ta dobra djela sama po sebi budu čin zahvalnosti na neizmjernim Božijim blagodatima kojima je Allah, Slavljen je On, obasuo čovjeka, a u prvom redu na blagodati postojanja i blagodati imana. Odnosno, ta dobročinstva iskaz su zahvalnosti za ranije stečene blagodati, i stoga se Džennet koji je Allah obećao Svojim robovima dodjeljuje iz čiste dobrote Allahove, te on, iako izgleda kao nagrada vjernicima, ipak u svojoj suštini jeste ukaz dobrote od Allaha, dž.š.

Dakle, slijedi to da ljudska duša, budući da je uzročnik loših djela, jeste ta koja zaslužuje kaznu, dok u slučaju dobrih djela, budući da je uzrok od Allaha, Slavljen je On, a također je i povod od Njega, odnosno čovjek je došao u posjed tog dobrog djela isključivo svojim imanom, on, dakle, ne može reći: ‘Zahtijevam svoju nagradu’, već može reći: ‘Uzdam se u Njegovu dobrotu, Slavljen je On.’

Treće pitanje: Budući da se, kako je prethodno razjašnjeno, loša djela prekoračenjem i širenjem množe, za pretpostaviti je to da svako loše djelo bude upisano kao hiljadu loših djela, dok dobra djela, budući da su oličena postojanjem, materijalno se ne množe, i ne nastaju niti ljudskim izumijevanjem niti po htijenju čovjekove duše, pa bi trebalo da ona ne budu bilježena ili da svako bude ubilježeno kao jedno dobročinstvo. Zašto se, onda, jedno zlodjelo upisuje kao jedno, a jedno dobročinstvo kao deset, a nekad čak i kao hiljadu dobrih djela?

Odgovor: Allah, Visok je On i Uzvišen, pokazao nam je – u ovom vidu – savršenstvo i prostranstvo Svoje milosti i ljepotu Svog bivanja Milostivim prema Svojim robovima.

Četvrto pitanje: Pobjede koje postižu sljedbenici zablude i snaga i nepopustljivost koje oni ispoljavaju te njihova nadmoć nad sljedbenicima Pravog puta pokazuju nam to da oni svoje uporište imaju u Istini i svoj oslonac u snazi. Znači da ili u sljedbenicima Pravog puta postoji slabost i neodrživost ili da oni koji su u zabludi jesu u posjedu Istine i originalnosti!

Odgovor: Nikako i nikad! Nema u sljedbenicima Upute slabosti niti u sljedbenicima zablude istine. Međutim, nažalost, jedna skupina kratkovidnih naivaca koji ne posjeduju nikakva mjerila bude izložena iskušenju nedoumica i osjećaja inferiornosti te njihovo vjerovanje bude poremećeno mišlju: “Da su sljedbenici Istine upravu i ispravni, trebalo bi da ne budu poraženi niti ponižavani do ove mjere. Jer, istina je snažna, a temeljno pravilo glasi: اَلْحَقُّ يَعْلُو وَلاَ يُعْلَى عَلَيْهِ ‘Istina je nadmoćna i nepobjediva’, odnosno snaga je u istini. Pa kad sljedbenici zablude, koji savlađuju i pobjeđuju sljedbenike Istine, ne bi posjedovali istinsku snagu, čvrst i nepopustljiv oslonac, ne bi bili u stanju pobijediti sljedbenike Istine i do ove mjere biti nadmoćni nad njima.”

A odgovor na to sljedeći je: U prethodnim pokazateljima nepobitno dokazali smo to da poraz sljedbenika Istine pred sljedbenicima neistine ne proističe iz njihove lišenosti Istine niti iz slabosti, kao i to da pobjede i dominacija sljedbenika zablude ne proizlaze iz njihove snage niti iz njihove utemeljenosti. Dakle, sadržaj svih tih prethodnih pokazatelja jeste odgovor na ovo pitanje. Ovdje ćemo predočiti i ukazati na neka oruđa i podvale kojima se služe.

Lično sam se i mnogo puta ranije osvjedočio u to da deset posto pokvarenjaka nadjačaju devedeset posto dobrih ljudi. Čudio sam se tome, a zatim, pomno razmotrivši, s izvjesnošću ustanovio sam to da ta nadmoć i dominacija nisu potekli iz osobne snage niti izvorne moći koju posjeduju sljedbenici zablude, već iz njihovog pokvarenog pravca, njihovog primitivizma i niskosti, iz njihovog rušilačkog djelovanja i izvlačenja koristi iz razmimoilaženja sljedbenika Istine, iz ubacivanja razmirica i mržnje među njih i iz iskorištavanja i potpirivanja njihovih slabosti, iz poticanja njihovih životinjskih i nagonskih duševnih poriva te sebičnih ciljeva i iz upotrebe štetnih sklonosti koje poput rudnika pokvarenosti počivaju u tvari ljudske ćudi, i iz laskavog navođenja na faraonsku oholost nefsa pod izgovorom časti, statusa i utjecaja, kao i iz strahovanja ljudi od njihovog besavjesnog nasilnog i razornog djelovanja te iz drugih sličnih šejtanskih podvala, a kojima privremeno savladavaju sljedbenike Istine.

Međutim, ova njihova vremenski ograničena nadmoć bezvrijedna je i beznačajna pred Allahovom najavom: وَالْعَاقِبَةُ لِلْمُتَّقِينَ “A ishod pripada bogobojaznima”, u smislu koji počiva u pravilu: اَلْحَقُّ يَعْلُو وَلاَ يُعْلَى عَلَيْهِ ‘Istina je nadmoćna i nepobjediva’, a osim toga, ona njima osigurava ulazak u vatru, a sljedbenicima Istine stjecanje Dženneta.

Način i pravac po kojem se u zabludi slabi i kržljavi bijednik prikazuje u vidu sile, i po kojem bezvrijedni ljudi stječu slavu i glasovitost, slijedi svaki prerušeni sebičnjak, ulizica i dvoličnjak opijen slavom, te zastrašuje one koji su na strani istine i nasrće na njih nanoseći im štetu, kako bi postigao neki čin i stekao popularnost. On se svrstava u red onih koji su neprijatelji sljedbenika Istine kako bi skrenuo pažnju ljudi i privukao njihove poglede na sebe te kako bi ga zapamtili po kvarnim djelima koja nisu potekla iz njegove osobne snage i moći, već iz njegovog odustajanja od dobrih djela i njihovog onemogućavanja. Tako je postao čuven primjer jednog fanatičnog željnika slave koji je ukaljao i upoganio čisti mesdžid, kako bi svi o njemu pričali, i stvarno su ga po tome zapamtili, ali s kletvom. Samo što je njegova gorljiva ljubav za popularnošću njemu pričinila dopadljivim ovo prokletstvo, te je on i ovakvo što vidio kao vrlinu.

Pa, o jadni čovječe koji si stvoren za svijet vječnosti i iskušavan ovim prolaznim dunjalukom! Pomno razmotri i saslušaj sljedeći ajeti-kerim: فَمَا بَكَتْ عَلَيْهِمُ السَّمَاءُ وَ اْلاَرْضُ “Ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali!”, i pogledaj koje značenje saopćava: Ajet izričito obznanjuje to da nebesa i Zemlja, koji posjeduju vezu s čovjekom, ne oplakuju sljedbenike zablude kad umru, što znači da se raduju njihovom odlasku i drago im je zbog njihove smrti.

Također, smislom koji se podrazumijeva iz njega ajet ukazuje na to da nebesa i Zemlja oplakuju sljedbenike Upute kad oni umru i ne žele rastanak s njima, jer svemir u cijelosti posjeduje sponu s nosiocima imana, povezan je s njima i zadovoljan je njima, budući da oni svojim imanom spoznaju Stvoritelja svjetova, cijene i priznaju vrijednost čitavog svemira i u sebi nose ljubav i poštovanje prema svim bićima. Dakle, oni nisu poput onih zabludjelih koji gaje mržnju prema bićima i omalovažavaju ih.

Pa, o čovječe, razmisli! Ti ćeš neminovno, htio to ili ne, umrijeti. Pa ako budeš među onima koji su slijedili svoj nefs i šejtana, onda će se svi tvoji susjedi kojima si okružen, pa čak i tvoja rodbina, obradovati njihovom spasenju od tvojih zala. A ukoliko s Euzubillahi-mineš-šejtanir-radžim budeš tražio zaklon kod Allaha od prokletog šejtana i ukoliko budeš slijedio zapovijedi Kur’ani-Kerima i sunnet Miljenika Gospodara svjetova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i nebesa i Zemlja rastužit će se za tobom i sva bića u nekom smislu oplakivat će te, te će te u visokodostojanstvenoj i širokoj povorci ispratiti i provesti do vrata mezara, time izrazivši i nagovijestivši lijep doček koji ćeš, prema svom stepenu, imati u Svijetu vječnosti.

TRINAESTI POKAZATELJ

Sastoji se od tri tačke.

Prva tačka

Jedna od najdjelotvornijih prijevara šejtanovih jeste njegova podvala uskogrudnim i lahkomislenim ljudima s gledišta veličine imanskih činjenica, po njegovim riječima: “Kako je moguće povjerovati u izjavu da Jedan Jedini jeste Taj Koji uređuje plan svih čestica i zvijezda i planeta i svih ostalih bića, i upravlja svim njihovim odnosima i stanjima? Kako možeš u srcu povjerovati i potvrditi tu golemu i veoma neobičnu tvrdnju? Kako misao može prihvatiti takvo što?” Time podstiče na nevjerništvo i neprihvatanje s polazišta ljudske nemoći i slabosti.

Odgovor: Allahu ekber – Allah je najveći jeste stvarni i bespogovorni odgovor na ovu šejtansku spletku, a koji ga natjeruje na šutnju.

Zaista, učestalo izricanje i ponavljanje riječi Allahu ekber u svim islamskim obredima jeste radi uništenja ove šejtanske prevare, jer čovjek po svojoj nemoći, slabosti i ograničenoj misli dotične beskrajne imanske činjenice, sagledava ih i priznaje nurom činjenice Allahu ekber, iste činjenice nosi snagom Allahu Ekber, i one se kod njega smjeste u domenu smisla Allahu ekber. On tako svom srcu iskušavanom šejtanskim nagovorom saopćava to da je uređenje vlasti i upravu nad ovim svemirom po ovako divnom poretku kojeg uočava svako ko posjeduje vid moguće obrazložiti isključivo jednim od dva puta.

Prvi: Ovakvo što moguće je, s tim što je to jedno čudesno i nadnaravno djelo. Svakako da je jedno ovakvo nadnaravno djelo, bez sumnje, također proisteklo iz nadnaravnog čina i na čudesan način. A taj način jeste da su sva bića u cijelosti stvorena isključivo Gospodarevom moći Jednog i Samoopstojnog, i Njegovom voljom i snagom, i sva ta bića u svojoj brojnosti i u brojnosti svih čestica svjedoče Njegovo, Slavljen je On, postojanje.

Drugi: Ovo je način nevjerništva i širka, a koji je sa svih gledišta nemoguć i težak do stepena nepodnošljivosti te razumom neprihvatljiv do stepena apsurdnosti. Jer, po njemu bilo bi obavezno to da svako biće u svemiru, pa čak i svaka čestica u njemu, posjeduje apsolutnu Božansku moć i sveobuhvatno znanje te bezgraničnu i sveprisutnu snagu, a kako bi se u domenu postojanja mogli pojaviti uresi originalnog stvaralaštva usavršeni s ovim očiglednim i divnim poretkom i izvrsnošću, i po ovim preciznim razmjerima te s raspoznatljivošću. To je taj put čiju smo apsurdnost i nemogućnost objasnili i utvrdili nepobitnim dokazima, u Pismu dvadesetom i u Riječi dvadeset i drugoj, te u mnogim drugim Poslanicama.

Ukratko: Da nije Grandioznog i Veličanstvenog Božijeg gospodarenja koje je sasvim mjerodavno da upravlja svim stvarima, bilo bi neizbježno slijediti jedan, u svakom pogledu nemoguć i apsurdan put. Čak ni sami šejtan nikom ne bi ponudio ulazak u taj nemogući apsurd te bi se odmetnuli od kompetentne i primjerene Grandioznosti i Veličine, a koja je nužnost.

Druga tačka

Jedna važna šejtanova spletka jeste poticanje čovjeka na nepriznavanje svojih ličnih manjkavosti, čime mu zaprečuje put traženja oprosta i utočišta kod Allaha; to u čovjeku pobuđuje samoljubivost duše kako bi ona poput advokata stala u svoju odbranu i pravdala se u pokušaju da dokaže svoju neporočnost.

Da, ljudska duša koja sluša šejtana ne želi uvidjeti svoje manjkavosti i nedostatke, pa čak i kad ih vidi, pokušava ih obrazložiti i opravdati stotinama opravdanja. Ona na sebe i na svoje postupke gleda blagonaklono, kao što je izrekao jedan pjesnik:

وَ عَيْنُ الرِّضَا عَنْ كُلِّ عَيْبٍ كَلِيلَةٌ ‘Oko zadovoljnosti slijepo je da uvidi manjkavosti’, pa na svoj nefs gleda očima odobravanja i zadovoljnosti, te zato ne vidi svoje sramote, a ne uvidjevši mahane, ne priznaje svoje greške, pa otud i ne traži oprost od Allaha niti traži zaklon kod Njega, te postane predmet podsmijeha šejtanovog. A kako neko može imati povjerenja u nefs kad ga je i Kur’ani-Kerim spomenuo na jeziku znamenitog vjerovjesnika, Jusufa a.s., koji kaže:

وَمَا اُبَرِّئُ نَفْسِى اِنَّ النَّفْسَ َلاَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ اِلاَّ مَا رَحِمَ رَبِّى

“Ja ne pravdam sebe, zaista duša nagoni na zlo, osim ako se Gospodar moj smiluje!” (Jusuf: 53)

Onaj ko optužuje sebe, uviđa svoje nedostatke i manjkavosti; onaj ko prizna svoje manjkavosti, traži oprost od svog Gospodara; onaj ko traži oprost od Gospodara, utječe se Njemu od prokletog šejtana, a onaj koji traži zaštitu, spašava se od šejtanskih zala. A najgora manjkavost jeste ta da čovjek ne uviđa svoje manjkavosti, i najveća greška jeste da ne prizna svoju grešku. A uvidi li, pak, svoje mahane i nedostatke, te mahane prestanu biti mahane, pa ukoliko ih još i prizna, zaslužuje čak i oprost.

Treća tačka

Društveni život čovjekov kvari i sljedeća šejtanska spletka: On jednim lošim postupkom vjernika zaklanja od pogleda drugih sve njegove vrline i pozitivnosti. Oni nesavjesni koji slušaju ovu šejtansku podvalu, ustvari, nasrću na vjernika.

Dok će Allah, dž.š., kad po Svojim Vrhovnim mjerilima i s Apsolutnom pravednošću bude mjerio djela na dan Proživljenja, suditi na osnovu sveukupne pretežnosti dobrih, odnosno loših djela. Nekad će jednim dobrim djelom otkloniti mnošto zlodjela, budući da je počinjavanje loših djela i grijeha lahko i jednostavno, a njihova sredstva mnogobrojna su.

Dakle, na ovom dunjaluku treba postupati i razmjeravati po istoj skali Božije pravednosti, pa ako dobra djela neke osobe brojem i kvalitetom nadmašuju njegova zlodjela, osoba zaslužuje ljubav i poštovanje, i kroz mnoge njegove loše postupke zbog samo jednog dobrog postupka koji posjeduje posebnu vrijednost možda može se progledati okom oprosta, isprike i prelaska preko toga.

Samo što je čovjek, postupajući po šejtanovom nagovoru i po nasilnosti koja počiva u njegovoj ćudi, sklon zaboraviti na stotine dobrih djela svog brata mu’mina, zbog samo jednog lošeg postupka koji je potekao od njega, te ga počne mrziti, i tako upada u grijehe. Pa kao što krilce muhe ako se postavi direktno pred oko može zakloniti od pogleda planinu, isto tako i pakost učini to da jedno zlodjelo – koje je veličine krilca muhe – od pogleda zakloni dobra djela koja su velika poput ogromne planine, pri čemu čovjek zaboravi na dobra djela i postane neprijatelj svog brata mu’mina, pa postane i kvaran i štetan član u životu zajednice vjernika.

Postoji još jedna šejtanska podvala slična ovoj, koja kvari zdravo razmišljanje vjernika i remeti njegove ispravnosti i zdravi pogled na imanske činjenice, a to je da šejtan nastoji obesnažiti propise stotina afirmativnih dokaza – koji se odnose na imanske činjenice – jednim činom sumnje koja govori u prilog njezinog poricanja, mada je poznato pravilo da jedan afirmativni dokaz ima prednost nad mnoštvom negacija, i da se izjava jednog afirmativnog svjedoka u prilog neke tvrdnje uzima za valjanu i odabire nad izjavom stotine osporavatelja koji je ne priznaju.

Pojasnimo ovu činjenicu u svjetlu sljedećeg primjera. Jedna ogromna palača ima na stotine zatvorenih vrata, u koje je moguće ući otvaranjem samo jednih od tih vrata, te pritom bude moguće pootvarati i sva preostala vrata. Ali, čak i kad bi sva ostala vrata bila otvorena, osim njih nekoliko koja su ostala zaključana, ne bi se moglo reći to da je ulazak u ovu palaču nemoguć.

Dakle, i imanske činjenice jesu jedna ogromna palača, a svaki potvrdni dokaz jeste ključ koji otvara određena vrata. Dakle, nemoguće je poreći imanske činjenice ili odustati od njih ako su samo jedna vrata ostala zatvorena, dok su na stotine njih pootvarana. Međutim, šejtan izvjesnu skupinu ljudi uvjeri – zbog njihovog neznanja i nemarnosti – tako što im govori: ‘Nemoguće je ući u ovu zgradu’, pokazujući im na ona jedna zatvorena vrata, a kako bi im iz obzira izbacio sve potvrdne dokaze riječima: ‘U ovu palaču apsolutno je nemoguće ući, a možda to uopće i nije zgrada, i u njoj nema ništa!’, te ih tako obmane!

Pa, o jadni čovječe koji si iskušavan šejtanskim spletkama i podvalama! Ako želiš da tvoj vjerski život, lični život i društveni život budu sigurni i sretni, i ako tražiš zdravu misao, ispravnu viziju i čisto srce, onda svoje postupke i naume odmjeri razgovijetnim mjerilima Kur’ana i časnog Muhammedovog sunneta, i za svog vodiča i predvodnika uvijek uzmi Kur’ani-Kerim i časni vjerovjesnički sunnet. Ponizno se obrati Uzvišenom i Moćnom Allahu riječima: اَعُوذُ بِاللّٰهِ مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيمِ Utječem se Allahu od šejtana kamenovanog.

Gornjih trinaest pokazatelja jesu trinaest ključeva kojima se otvara čvrsto zdanje i neprobojni bedem završne sure Kur’ana nadnaravne snage izraza. Ona je riznica traženja zaštite kod Allaha od prokletog šejtana i njegova detaljna razrada. Ukoliko je otvoriš ovim ključevima i uđeš u nju, naći ćeš mir, spokojnost i sigurnost.

اَسْتَعِيذُ بِاللّٰهِ بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ قُلْ اَعُوذُ بِرَبِّ النَّاسِ مَلِكِ النَّاسِ اِلهِ النَّاسِ مِنْ شَرِّ الْوَسْوَاسِ الْخَنَّاسِ الَّذِى يُوَسْوِسُ فِى صُدُورِ النَّاسِ مِنَ الْجِنَّةِ وَ النَّاسِ

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

رَبِّ اَعُوذُ بِكَ مِنْ هَمَزَاتِ الشَّيَاطِينِ ٭ وَاَعُوذُ بِكَ رَبِّ اَنْ يَحْضُرُونِ

Utječem se Allahu od šejtana kamenovanog!

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Reci: ‘Utječem se (pod zaštitu) Gospodaru ljudi, Vladaru ljudi, Bogu ljudi, od zla nagovornika-napasnika, koji zle misli ubacuje u srca ljudi, od džina i od ljudi.’”

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri!”

“I reci: ‘Gospodaru moj, Tebi se ja utječem od nagovora šejtanskih i Tebi se, Gospodaru moj, utječem od njihovog dolaska meni.’”