DESETI ODSJAJ

Poslanica o samilosnim šamarima kao opomena

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

يَوْمَ تَجِدُ كُلُّ نَفْسٍ مَا عَمِلَتْ مِنْ خَيْرٍ مُحْضَرًا وَمَا عَمِلَتْ مِنْ سُوءٍ تَوَدُّ لَوْ اَنَّ بَيْنَهَا وَبَيْنَهُ اَمَدًا بَعِيدًا وَيُحَذِّرُكُمُ اللّٰهُ نَفْسَهُ وَاللّٰهُ رَؤُفٌ بِالْعِبَادِ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Onog dana kad svaka osoba nađe dobro djelo koje je uradila pred sobom, a za ono loše što je počinila, poželjet će da se između nje i toga nalazi udaljenost velika. A Allah vas upozorava na Sebe, i Allah je Milostiv prema Svojim robovima.”(Ali Imran: 30)

Ovaj Odsjaj pruža objašnjenje jedne od tajni gornjeg ajeti-kerima, i to time što iznosi navode o odgojnim šamarima milosti i o udarcima ukora i sažaljenja, a koji su snašli moju dragu braću koja djeluju u službi Kur’ani-Kerima, uslijed pogreški i propusta u koje su zapadali kao rezultat svoje ljudske naravi.

Rasvijetlit će i niz ukaza nadnaravne počasti (kerameta) koje Allah, Slavljen je On, prosljeđuje u službi Kur’ani-Azima, uz objašnjenje jedne vrste kerameta šejha Gejlanija, a koji ovoj svetoj službi daje poticaj i napaja je svojom dovom i utjecajem, i koji je, s Božijim dopustom, nadzire.

Izložit ćemo ove ukaze nadnaravne počasti, kako bi to onima koji rade na putu Kur’ana još više uvećalo čvrstinu, ozbiljnost i svesrdnost.

Ove nadnaravne počasti vezane uz djelovanje na putu Kur’ani-Kerima i za tu svetu službu svrstavaju se u tri vrste.

Prva vrsta: Priprema sredstava za rad u toj službi i usmjeravanje njezinih djelatnika na službu.

Druga vrsta: Otklanjanje zapreka oko nje, odbijanje od nje onog što joj šteti te odgojne mjere prema onima koji ometaju njezin tok i udaranje šamara.

Postoji zbilja veliko mnoštvo događaja koji spadaju u ove dvije vrste, i oduljilo bi se da se govori o njima.5 Govor o njima odložit ćemo za neko drugo vrijeme. A započet ćemo istraživanjem treće vrste, o kojoj je najlakše čitati i koju je najjednostavnije shvatiti.

Dakle, treća vrsta jeste ta da kad god one koji se iskreno bave radom u ovoj kur’anskoj službi savlada mlitavost i kad zapostave svoj rad, dođe im upozorenje i opomena, te zadobiju brižljive i nježne šamare, pa se tako povrate iz nemarnosti i ponovo zbiljski prionu na rad. Primjeri i prilike dešavanja ovog vida kerameta prelaze brojnost od stotinu. Mi ćemo ovdje navesti samo oko dvadeset takvih slučajeva koji su se desili našoj braći, od kojih su njih trinaest-četrnaest zadobili šamare brižljivosti i samilosti, dok su njih oko šest-sedam zadobili šamare strogog ukora.

Prvi od njih jeste ovaj siromah, Said. Kad god sam se zabavio nečim što se tiče mene lično i što me je navelo da popustim u svojoj službi Kur’anu, ili kad sam se potpuno predao svom vlastitom stanju, govoreći: ‘Šta se mene tiču drugi!’, došla mi je opomena i stigao me šamar. Stoga sam u potpunosti uvjeren u to da me ta kazna stizala isključivo zbog mog zapostavljanja i malaksavanja u radu u službi Kur’ana. Jer, umjesto očekivanog cilja zbog kojeg bih zapao u nemarnost, ja bih zadobio šamar.

Zatim sam sa svojom iskrenom braćom počeo pratiti dešavanja i uočavati Božija upozorenja i šamare koji su se spuštali i na ostalu braću. Duboko sam se pogledom unio u to i temeljito sam istražio svakog od njih, te sam otkrio to da bi i njima, isto kao meni, šamar stigao kad god bi zapostavili svoju djelatnost u službi Kur’ana, i uvijek bi ga zadobili suprotno svojim težnjama i očekivanjima. Otud sam stekao savršeno uvjerenje da su ova dešavanja i posljedice, ustvari, ukazi nadnaravne počasti (kerameti) ove službe Kur’anu.

Naprimjer, ovaj siromah Said! Dok sam se u gradu Vanu bavio držanjem predavanja učenicima o istinama Kur’ani-Kerima, dešavanja oko “šejha Saida” zabrinula su državne vlasti. Uprkos sumnjičavosti prema svakoj osobi, mene se vlasti nisu ni dotakle. I sve dok sam vršio službu Kur’anu, nisu protiv mene imali nikakav dokaz. Međutim, čim sam sebi rekao: ‘Šta se mene tiču ostali!’, i čim sam počeo razmišljati samo o sebi, te se povukao na planinu Erek, a kako bih se izolirao u njezinim ruševnim spiljama te kako bih na ovaj način spasio samo svoju dušu i svoj ahiret, oni su me bez ikakvog razloga izvukli iz spilje i poslali u progonstvo iz te istočne pokrajine u drugu, zapadnu pokrajinu Burdur.

Vlasti su u ovom gradu vršile strog nadzor nad prognanicima i od njih zahtijevale su to da svakog dana predvečer moraju dokazati svoje prisustvo i javiti se policiji. Dok smo vršili službu Kur’anu, ja i moji iskreni učenici bili smo izuzeti iz tog režima, tako da niti sam se išao prijaviti niti sam uopće priznavao odgovorne vlasti. Tamošnji načelnik uložio je žalbu kod Fevzi Paše, a kad je ovaj došao u naš grad, on mu je rekao: ‘Nemojte mu smetati! Ukažite mu poštovanje!’ Ono što je njega navelo da to izrekne jeste svetost ove službe Kur’anu, i ništa drugo. I čim je nada mnom prevladala misao da izbavim sebe i svoj ahiretski život, te sam – u jednom periodu – popustio u izvršenju službe Kur’ana, stigla me je kazna sasvim suprotno mojoj namjeri i očekivanjima. Naime, prognan sam iz Burdura u drugo progonstvo, Ispartu.

U Isparti ponovo sam se prihvatio kur’anskog rada. Međutim, nakon dvadesetak dana služenja Kur’anu, stigla su mi mnoga upozorenja od strane nekih prestrašenih slabića, a koji su govorili: ‘Možda ovaj tvoj rad neće naići na odobravanje kod vlasti! Bilo bi bolje da malo u tom popustiš i usporiš?!’ Savlada me ponovo briga o sebi i o isključivo mojoj dobrobiti, te poručih svojim drugovima da me prestanu posjećivati i povukoh se iz službe. I ponovo me stiže progonstvo. Po treći put sam prognan, ovaj put u Barlu.

I tu, kad god me je shrvala malaksalost u službi Kur’ana, i kad god me pozabavilo razmišljanje o mom ličnom ishodu i o dobrobiti za ahiret, neka bi se dunjalučka zmija nametnula i neki bi se licemjer ispriječio na putu. U stanju sam vam sad nabrojati osamdeset događaja ove vrste u toku osam godina koje sam proveo u Barli, no iz bojazni da vam to ne dosadi, zaustavit ću se na već spomenutom.

Pa braćo moja! Naveo sam vam neke šamare samilosti i saosjećajnosti koji su mene pogodili. Ako mi dozvolite i ukoliko htjednete halaliti, navest ću i nabrojati još neke šamare milosrđa koje ste vi zadobili, i molim da se ne osjetite uvrijeđeni. A ako neko od vas ne bude želio da se to spominje, onda neću navesti njegovo ime.

Drugi primjer jeste moj brat Abdulmedžid, moj prvi, uspješni, marljivi i požrtvovni učenik. Imao je u gradu Vanu jednu lijepu kuću, i njegova životna situacija bila je kako se to samo poželjeti može. Usto, bavio se profesorskim zanimanjem. Kad su mi je jednom ponudili odlazak u neko pogranično i, po njima, značajno mjesto za moju službu Kur'anu – a što je bilo suprotno mom mišljenju – Abdulmedžid se njima uspritivio. Kao da je smatrao da je i za mene bolje da ne idem tamo, jer bi moja služba Kur’anu donekle mogla biti pomućena politikom, a što bi njega možda moglo izložiti proganjanju. Dakle, odabrao je da ostanem tu gdje sam se već nalazio. Međutim, suprotno njegovoj namjeri i izvan očekivanja, stigao ga je šamar sažaljivosti: Protjeran je iz grada i udaljen je iz svoje lijepe kuće, te je bio prisiljen otići u Ergani.

Treći primjer jeste Hulusi, a koji je jedan istaknuti uslužitelj Kur’ana. S obzirom na to da je iz regije Egirdir otputovao u svoj rodni grad, postala su mu pristupačna sredstva uživanja u dunjalučkim ljepotama i blagostanju, što ga je unekoliko dovelo do toga da zapostavi iskreno služenje Kur’anu u ime Allaha. Naime, susreo se s roditeljima od kojih se bio rastao prije mnogo vremena, i vratio se u svoje mjesto, i to u punoj vojnoj uniformi i s visokim činom, te mu se dunjaluk pričinio sladak i svjež.

Ali, kad su u pitanju oni koji su u službi Kur’ana, ili će oni pobjeći od dunjaluka ili će dunjaluk pobjeći od njih, kako bi zasjeli za svoj posao iskreno i ozbiljno.

Tako, mada je Hulusijino srce čvrsto i nepokolebljivo, to lijepo stanje koje mu se osmjehnulo dovelo ga je do toga da posustane. Stoga ga je stigao šamar milosrđa, odnosno, na putu u toku dvije uzastopne godine ispriječio mu se jedan broj licemjera, te su mu oduzeli dunjalučki užitak i zagorčali ga, tako da su ga doveli do toga da bude nezadovoljan dunjalukom i da se odbije od njega, ali i do toga da se dunjaluk odmetne od njega i da bude ogorčen na njega. Tad se prislonio uz bajrak kur’anskog rada i pridržao ga se zbiljski i aktivno.

Četvrti primjer jeste Muhadžir hafiz Ahmed, a on lično pripovijeda kako mu se desilo:

Zaista, pogriješio sam u svojoj procjeni o služenju Kur’anu, jer sam razmišljao o spašavanju samo svog ahiretskog života i našao sam se u stanju želje koja bi štetila mojoj službi Kur’anu. Stigao me je šamar milosrđa, snažan i žestok. Ustvari, bio je to silovit udarac i težak ukor. Uzvišenog Allaha molim da to bude iskupljenje za zapostavljanje rada u službi Kur’ani-Azima. A desilo se kako slijedi:

Ustaz nije dozvoljavao uvođenje novotarija,6 pa budući da se džamija u kojoj sam obavljao namaz u džematu nalazila u neposrednoj blizini Ustazovog stana, a mubarek-mjeseci redžep, šaban i ramazan bili na pragu, govorio sam u sebi:

“Ukoliko ne budem predvodio namaz na novouvedeni način, bit će mi zabranjeno da radim; a ako napustim džamiju i ne klanjam u njezinom džematu kao imam, propast će mi ogromna nagrada, a usto, ljudi iz mahale zapostavit će namaz i naviknut će se na to stanje neobavljanja namaza.” U sebi sam, tako, poželio to da Ustaz hoće privremeno otići iz sela Barla u neko drugo selo – a on mi je draži od mene samog – a kako bih ja mogao obavljati namaz na novonametnuti način. Međutim, promaklo mi je da uočim to kako će, ukoliko Ustaz ode iz ovog mjesta, služba Kur’anu jenjati, pa makar i privremeno. Tad me je sustigla kazna, a šamar, iako je bio iz nježnosti i milosrđa, bio je toliko snažan da nisam došao sebi cijela tri mjeseca.

Moja velika nada u širinu Allahove, Uzvišen je On, milosti, jeste ta da će – kako mi je Ustaz, nadahnut od Allaha, javio – svaku minutu te nesreće učiniti kao cijeli dan ibadeta, jer spomenuta pogreška nije od mene potekla iz ličnih pobuda, već je to pogreška u procjeni situacije kod zauzimanja stava, i pojavila se isključivo pri razmišljanju o isključivo mom ahiretskom životu.

Peti primjer jeste Hakki-efendija, a budući da nije prisutan s nama, ja ću, kao u slučaju Hulusije, ispričati umjesto njega.

Dok je Hakki-efendija zbiljski ispunjavao svoju dužnost u službi Kur’ana, za oblasnog načelnika sudstva imenovan je jedan prostak. Hakki-efendija došao je na pomisao da sakrije Poslanice koje su se nalazile kod njega te koje je on ispisivao iz bojazni da njega i njegovog Ustaza spomenuti ne bi uznemirivao. Stoga je privremeno napustio službu Nura. I gle, licem u lice, stiže ga šamar milosti i nježnosti, jer je protiv njega pokrenut postupak koji zamalo da mu nametne plaćanje hiljadu lira, kako bi bio oslobođen optužbe. Cijelu jednu godinu bio je pritisnut tom prijetnjom, sve dok nije došao kod nas i vratio se kao učenik u službu Kur’ana. Tad je prestalo vrijeme važenja šamara milosti, te je on oslobođen i rasterećen.

Nakon toga, kad se pred Učenicima Nura otvorilo novo polje rada u službi Kur’ana, a to je njegovo pisanje kaligrafskim7 pismom, Hakki-efendiji dodijeljen je njegov dio prijepisa. Svoje zaduženje obavio je kvalitetno te je napisao cijeli džuz Kur’ani-Kerima najkrasnijim rukopisom. Međutim, budući da se osjećao primoran s aspekta nužnih životnih potreba, pristupio je radu u sudskom odvjetništvu, bez našeg znanja. I gle, stigao ga je još jedan šamar samilosti i milosrđa, jer mu se slomio prst kojim je držao olovku. Budući da nismo znali njegovo učešće u radu na sudu, začudili smo se nevolji koja mu se desila s prstom i njegovoj nemoći da nastavi pisanje Kur’ana.

Poslije smo saznali da ta sveta služba ne podnosi to da se njegovi čisti prsti unose u prljave stvari te kao da je taj polomljeni prst govorio: ‘Ne možeš ovim prstom istovremeno ispisivati sudske parnice i Kur’ani-Kerim.’ Tako ga je upozorio.

Bilo kako bilo, Hulusija sam osjećao sebi bliskim i govorio sam u njegovo ime, a Hakki-efendija sasvim je poput njega. Ukoliko on nije voljan da ja govorim u njegovo ime, neka onda on sam napiše nešto o šamaru koji ga je stigao.

Šesti primjer jeste Bekir-efendija. Zbog njegovog odsustva među nama prihvatit ću to da govorim u njegovo ime, jednako kao što sam govorio ispred svog brata Abdulmedžida, jer mi je on također poput njega. Zastupat ću ga, dakle, oslanjajući se na njegovu duboku iskrenost, odanost, prijateljstvo i čvrstinu u službi te pozivajući se na ono što pripovijedaju Sulejman-efendija, hafiz Tevfik eš-Šami i druga draga braća poput njih.

Bekir-efendija jeste taj koji se prihvatio štampanja Riječi desete u Istanbulu, te smo željeli da tamo, prije uvođenja novog latiničnog pisma, također odštampamo i poslanicu Kur’anske nadnaravnosti. Poslao sam mu pismo u kojem sam napisao: ‘Poslat ćemo ti novac za troškove ove knjige, kao što smo ti poslali za prvu knjigu.’ Međutim, on je, vidjevši da će štampanje koštati četiri stotine lira, a znao je da sam ja siromašan, htio snositi troškove iz svoje imovine. Pomislivši, opet, da se ja ne bih složio s tim, nefs ga je obmanuo te uopće nije pristupio štampanju, a uslijed čega služba Kur’anu zbog ovakvog razmišljanja pretrpjela je značajnu štetu. Dva mjeseca nakon toga njemu je ukradeno devet stotina lira, te mu je to bio žestok šamar milosrđa za malaksalost u poslu. Allaha molimo da taj novčani gubitak učini kao sadaku od njega.

Sedmi primjer je hafiz Tevfik, nazvan eš-Šami, a on lično navodi svoj događaj.

Da, priznajem da sam se zbog mog nenamjerno pogrešnog razmišljanja i neznanja u procjeni bavio poslovima koji su me doveli do usporavanja u službi Kur’ana, uslijed čega su me stigla dva šamara, za koje sam bez ikakve sumnje uvjeren u to da su stigli isključivo s te strane.

Prvi šamar: Kad je Ustaz među nama raspodijelio prijepis dijelova Kur’ana, moj udio bila su tri džuza, budući da me je Allah nadario s blagodatima vještine i lijepog pisanja arapskih harfova, kakav je rukopis Kur’ani-Kerima. Gorljiva želja za pisanjem Kur’ana u meni je stvorila stanje klonulosti u odnosu na pisanje primarnih tekstova Poslanica Nura i njihove finalne obrade. Usto, postao sam pomalo i uobražen, jer sam se smatrao sposobnijim od svojih kolega u istom poslu, a budući da sam posjedovao talent za pisanje arapskog pisma. Čak i kad me je Ustaz htio uputiti u neke stvari koje se tiču pisanja na arapskom, samouvjereno sam rekao: “To je do mene, ovaj posao ja trebam odraditi! Ja to znam, ne trebaju mi instrukcije.” Kao posljedica ove moje greške, stigao me je samilosni šamar kao opomena, što nisam mogao ni zamisliti, i to tako što uopće nisam dostigao nivo brata koji je bio na najnižem stepenu u pisanju (Husrev), i svi su me nadmašili u kvaliteti. Čudili smo se ovom mom stanju: Kako to da sam zaostao za njima, uprkos svojoj prednosti i isticanju nad njima?! Međutim, sad shvatam da je to bio šamar od Milostivog.

Drugi: Ja priznajem da sam imao dva stajališta koja su narušavala bistrinu moje službe Kur’anu, moju iskrenost u tom služenju, koje treba biti isključivo radi Allaha, dž.š., a uslijed kojih zadobio sam žestok šamar. Ta dva stanja sljedeća su:

Prvo, smatrao sam da sam stranac u tom mjestu, čak i pravi usamljenik. Usto – ne bih da bude da se žalim – budući da se nisam pridržavao Ustazovog bitnog načela štedljivosti i zadovoljnosti, bio sam izložen stanju neimaštine. Jer, kako bih rastjerao neprijatnost tuđine – Allaha molim da mi oprosti i pređe preko tog – rasipno sam se družio s ljudima opsjednutim dunjalukom i bio sam primoran na pretvaranja i laskanja. Ustaz me u više navrata opominjao i upozoravao, pa mi je čak ponekad i zamjerao na tom. Nažalost, nisam smogao snage izvući se iz ovog vrtloga. Dakle, ova moja dva stanja koja su bila u suprotnosti s duhom služenja Kur’ani-Kerimu iskoristili su ljudski i džinski šejtani, i na moj rad u službi Kur’ana navukla se odbojnost i hladnoća, odnosno shrvala me klonulost u tom. Stigao me je težak šamar – inšallah da je to bio šamar samilosti i saosjećajnosti – te sam bez ikakvog prostora za sumnju uvjeren u to da je šamar potekao upravo iz te moje greške i nemarne situacije. Naime, desilo se sljedeće:

Iako sam bio sagovornik u Ustazovom društvu i radio na pisanju primarnih tekstova njegovih Poslanica te na njihovoj obradi, tokom cijelih osam godina, nažalost, nisam stekao njihovog nura ni toliko koliko se izlijevalo na druge za samo osam mjeseci. I ja i Ustaz čudili smo se ovoj situaciji i pitali smo se šta je razlog, odnosno, zašto svjetlo kur’anskih istina ne ulazi u moje srce. Tragali smo za objašnjenjem, pa sad definitivno znamo to da kur’anske istine jesu svjetlost i sjaj, a svjetlost je nespojiva s tminom pretvaranja, namještanja i ulagivanja drugima. Stoga su se smislovi činjenice ove svjetlosti udaljili od mene i postali su mi strani i nepoznati. Allaha, Slavljen neka je On i Uzvišen, molim za to da mi podari savršenu iskrenost, doličnu ovog posla, i da mene spasi od pretvaranja i puzanja pred ljubiteljima dunjaluka. A vas sve skupa – Ustaza prije svih – molim da se dovom založite za mene.

Grešni rob

hafiz Tevfik eš-Šami.

Osmi primjer jeste Sejrani. Ovaj je brat poput Husreva, jedan gorljivi ljubitelj Poslanica Nura i jedan od mojih bistrih i marljivih učenika.

Jednom sam istraživao mišljenje Učenika Nura iz Isparte o podudarnostima, a koje su jedan bitan ključ tajni Kur’ana i znanosti o slovnom tumačenju. Svi su ozbiljno uzeli učešće u diskusiji, osim spomenute osobe, a koja ne samo da nije učestvovala u diskusiji, već je i mene nastojala odvratiti od činjenica koje sam poznavao s pouzdanošću, a s obzirom na to da je ta osoba imala neka druga shvatanja i drugo polje interesiranja. Taj čovjek mi je zatim poslao jedno pismo koje me je veoma povrijedilo i pogodilo duboko u srce. Rekoh: ‘Ajme, izgubih ovog trezvenog učenika.’ I mada sam mu pokušao pojasniti stvar, neki drugi smisao umiješao se u ovu temu, a nakon čega on je dobio šamar milosrđa i upao je u zatvor cijelu godinu.

Deveti primjer je hafiz Zuhdi Stariji.

Ovaj brat nadzirao je rad Učenika Nura u varoši Agrosu, s tim što njemu, izgleda, nije bilo dovoljno to što su učenici bili na visokom duhovnom nivou i njihova uzvišena čestitost, a koje su, kao rezultat slijeđenja časnog sunneta i izbjegavanja novotarija, uživali Učenici Nura. Zato je, želeći unaprijediti svoj položaj u očima ljubitelja dunjaluka, na sebe uzeo to da podučava izvjesnu jako ružnu novotariju, počinivši time ogromnu grešku, što je u potpunoj opreci s našim pravcem koji jeste slijeđenje časnog sunneta. Zadobio je zbilja strahovit šamar, jer na njega je naletio događaj koji je skoro u potpunosti uništio čast njegovu i njegove porodice. Taj događaj, nažalost, dohvatio je i hafiza Zuhdija Mlađeg, mada ovaj nije zasluživao šamar. Inšallah da taj bolni događaj bude poput operativnog zahvata koji će mu srce odvratiti od dunjaluka i potaknuti na svesrdno obavljanje službe Kur’anu, iskreno, radi Allahovog zadovoljstva.

Deseti primjer jeste hafiz Ahmed. Ovaj brat prepisivao je Poslanice Nura i napajao se iz njihovog svjetla tri godine te je bio dosljedan i temeljit u svom radu. Zatim se izložio miješanju sa zaljubljenicima u dunjaluk, kako bi, možda, izbjegao njihovo uznemiravanje i obratio im se lijepom riječju, a sve to kako bi ih mogao pridobiti te kako bi stekao izvjesni ugled kod njih. Usto, želio je proširiti i svoje tijesne materijalne mogućnosti i olakšati potrebe dunjalučkog života, čime je popustila njegova željnost, a ljubitelji dunjaluka iskoristili su tu njegovu slabost. Uslijed tog stanja, službi Kur’anu nanesena je šteta, te su ga stigla dva šamara odjednom.

Prvi: Njegovoj porodici, uprkos tijesnim materijalnim mogućnostima, priključilo se još pet osoba, te je s te strane bio u velikom škripcu.

Drugi: Uprkos činjenici da je bio osjetljive naravi te da nije mogao podnijeti da mu bilo ko bilo šta prigovori, upotrijebljen je kao oruđe od strane nekih podlih osoba, a da to nije ni znao, te je u potpunosti izgubio položaj i ugled, pa ga je devedeset posto osoba napustilo, raskinulo prijateljstvo s njim, pa ga čak i zamrzilo. Bilo kako bilo, Allaha molimo da mu oprosti i da mu pospješi buđenje iz njegove nemarnosti te da se osvijesti i povrati svojoj dužnosti u službi Kur’anu.

Jedanaesti primjer: Nije zabilježen, jer mu to možda ne bi bilo po volji.

Dvanaesti primjer jeste Mualim Galib. Ovaj brat iskreno i svesrdno služio je u obradi Poslanica i nije popustio pred bilo kakvim teškoćama. Dolazio je skoro svakodnevno i slušao s oduševljenjem u potpunom zanosu i sam ih svojeručno umnožavao. Nakon toga dao je da mu se ispišu sve Riječi i Pisma uz naknadu od samo trideset lira. Ovim prepisivanjem imao je namjeru proširiti Poslanice u svom gradu i uputiti svoje prijatelje i mještane. Kasnije je popustio u tom radu i nije pristupio širenju Poslanica kako je bio naumio, i to zbog zabrinutosti koja ga je obuzela, te je sklonio svjetlost tih Poslanica i odložio ih u sanduk. Tad ga je neočekivano zadesila veoma bolna nesreća, uslijed koje cijelu jednu godinu gutao je gorku patnju, i, u zamjenu za moguću neprijaznost nekolicine činovnika zbog njegovog poduzimanja aktivnosti na širenju Poslanica, pred sobom naišao je na pozamašan broj nasilnih neprijatelja, a izgubio je i cijenjene prijatelje.

Trinaesti primjer jeste hafiz Halid, a on svoj događaj pripovijeda lično:

Zaista, priznajem, dok sam sa željnošću i poletom radio na pisanju primarnog teksta Poslanica Nura, pojavilo se jedno upražnjeno radno mjesto, a to je mjesto imama džamije u našoj mahali. Iz želje da obučem svoju staru alimsku džubu i ahmediju, privremeno sam zapostavio rad i moj entuzijazam za rad u službi Kur’ana opao je. Tako sam se iz neznanja povukao s polja kur’anske prakse. I gle, suprotno mojim očekivanjima, stigao me je šamar sažaljivosti, jer uprkos mnoštvu obećanja koja je o mom naimenovanju bio dao muftija lično, i mada sam se već bio prihvatio te dužnosti tokom nekih devet mjeseci, ipak mi je uskraćeno nošenje džube i ahmedije. Uvjerio sam se da je to šamar zbog posrtanja u službi Kur’ana. Jer, i Ustaz mi se lično obraćao u svom izlaganju, pored toga što sam radio na pisanju primarnog teksta. Moje povlačenje s tog posla, a posebno pisanja primarnog teksta, dovelo ga je u stanje potištenosti i tjeskobe. U svakom slučaju, zahvaljujem Allahu Jedinom Koji je učinio to da uvidim težinu svoje greške, kao i to da spoznam uzvišenost ove službe. Imamo povjerenja u Ustaza i duhovnog upravitelja, a koji, kao šejh Gejlani, iz zaleđine daje poticaj, poput meleka čuvara.

Najslabiji rob

Hafiz Halid

Četrnaesti primjer: Tri mala šamara nježnosti koji su stigli trojicu, a svaki od njih nosi ime Mustafa.

Prvi: Mustafa Čavuš. Ovaj brat bio je na usluzi jedne male džamije u kojoj smo klanjali namaz, a za koju je dostavljao i peć i gaz, pa čak i šibice u kutijama za potrebe džamije. Opsluživao je tako osam godina, i nabavku svih tih potrepština – kako smo tek kasnije saznali – snosio je lično iz svog džepa. A nikad nije izostavio namaz u džematu, posebno u mubarek-noćima uoči petka, osim ako bi bio pritiješnjen nekim zbilja važnim i ozbiljnim poslom. Jednog dana neki ljubitelji dunjaluka zloupotrijebili su neiskvarenost njegovog srca te su mu saopćili:

“Hafiz koji ispisuje Poslanice Nura bit će uznemiren zbog ahmedije. Usto, neka se makar privremeno ostavi tajnog učenja ezana. Ti tom pisaru hafizu prenesi da skine ahmediju prije nego što naiđe na uznemiravanje, dakle, prije nego što mu bude smaknuta silom.”

Dotični nemarni dunjalučar nije znao to da je saopćenje jedne ovakve poruke za osobu u službi Kur’ana i uzvišenog duhovnog stanja, kakva je bio Mustafa Čavuš, veoma teško. Međutim, zbog svoje čiste duše, Mustafa je dostavio poruku. Te sam noći usnio to kako se Mustafa Čavuš uprljanih ruku kreće iza načelnika i kako oni zajedno ulaze u moju sobu! Sljedećeg dana upitao sam ga: ‘Brate Mustafa, koga si susreo danas? Vidio sam te u snu prljavih ruku kako ideš za načelnikom.’ On odgovori: ‘Ajme, Muhtar mi je saopćio vijest, a ja sam je prenio Hafizu, ne znajući kakva se spletka krije iza toga.’

Istog dana desilo se to da je on donio izvjesnu količinu gaza za džamiju. Mimo običaja, vrata džamije ostala su otvorena te se uvuklo jedno jare u džamiju i ukaljalo mjesto blizu moje sedžade. Jedan čovjek dođe i, želeći očistiti to mjesto, nije našao ništa drugo nego posudu s gazom, i misleći da je to voda, poprskao je njezinim sadržajem krajeve džamije, a da, za veliko čudo, nije ni osjetio miris gaza. Kao da je džamija jezikom svog stanja htjela poručiti Mustafi Čavušu: ‘Ne treba nam tvoj gaz odsad, jer počinio si ogromnu grešku.’ I kao znak tog smislenog govora, dotični čovjek nije osjetio smrad gaza. Čak ni Mustafa nije mogao tog dana, a niti uoči mubarek-petka, klanjati u džematu, iako je pokušao. Zatim se iskreno pokajao Allahu i mnogo je tražio oprost od Njega, te je, Allahu hvala, povratio čistoću svog srca i iskrenost ibadeta.

Druga dvojica Mustafa:

Mustafa iz sela Kuleonu, koji je jedan marljivi učenik, a drugi, njegov odani prijatelj, jeste hafiz Mustafa.

Poručio sam svojim učenicima da mi u ovom trenutku, nakon Bajrama, ne dolaze u posjetu, a kako se ne bi usporila služba Kur’anu uslijed prismotre i pritisaka zaljubljenika u dunjaluk, ali, ukoliko insistiraju na dolascima, neka dolaze pojedinačno. Međutim, zatekao me je dolazak trojice odjednom usred noći, koji su imali namjeru otići prije zore – ukoliko stanje na putu bude dozvoljavalo – a da ni ja ni Sulejman ni Mustafa Čavuš nismo poduzimali mjere predostrožnosti. Jer, zaboravili smo ovakvo što, svaki od nas u očekivanju da će to učiniti onaj drugi. Bilo kako bilo, oni su od nas otišli prije zore, ali ih je stigao šamar u vidu teške mećave kakvu nismo vidjeli te zime. Potrajala je dva uzastopna sahata, te smo se mnogo zabrinuli za njih. Mislili smo da se neće izvući iz nje, te sam za njima osjetio bol kakvu nisam bio osjetio ni za kim drugim. Zatim sam htio poslati Sulejmana – zbog njegove neopreznosti – da sazna njihovo stanje i da nas obavijesti o njihovom sigurnom dolasku na odredište, ali Mustafa Čavuš reče: ‘Ako Sulejman ode, i on će tamo zaglaviti i neće se moći vratiti; zatim ću ja onda morati poći za njim, a za mnom Abdullah Čavuš, i tako redom.’ Stoga smo rekli: ‘Oslonit ćemo se na Allaha’, i ostadosmo čekati.

* * *

Pitanje: Ti nevolje koje su se dešavale tvojoj najodabranijoj braći i prijateljima smatraš odgojnim mjerama od Gospodara i šamarima ukora radi njihovog zapostavljanja službe Kur’anu, dok oni koji su neprijatelji služenja Kur’anu i vas lično žive u udobnosti, sigurnosti i spokoju. Zašto je prijatelj Kur’ana izložen šamarima, a njegov neprijatelj ostavljen na miru?

Odgovor: Jedna mudra izreka kaže: اَلظُّلْمُ لاَ يَدُومُ وَالْكُفْرُ يَدُومُ

‘Nasilje ne potraje dok nevjerništvo traje.’ Pogreške onih koji rade u redovima služitelja Kur’ana jesu jedna vrsta nasilja službi, stoga brzo budu izloženi posljedicama i poprave se kroz Božiji odgoj, te se, ukoliko su razumni, povrate sebi.

Dok neprijateljevo odbijanje od Kur’ana i neprijateljstvo prema kur’anskoj službi, i to zbog zablude, kao i njegova zlodjela na račun te službe – bio on toga svjestan ili ne – jesu zarad nevjerništva i bezbožništva. Budući da nevjerništvo traje, većina njih ne zadobiva šamare istom brzinom.

Naime, kako god onom ko počini sitni prekršaj bude izrečena kazna na mjesnom sudu, a počiniteljima teških krivičnih djela sudi se na Vrhovnom krivičnom sudu, isto tako i za sitne greške i posrtaje koje počine nosioci imana i prijatelji Kur’ana ubrzo budu kažnjeni na dunjaluku, a kako bi oni još na dunjaluku bili iskupljeni za svoja loša djela i kako bi se oprali od njih. S druge strane, što se zlodjela sljedbenika zablude tiče, ona su velika i teška, do mjere da ovaj kratki dunjalučki život nije dovoljno prostran za njihovo kažnjavanje, te budu odgođeni do Svijeta vječnog ostanka i neprolaznosti i do Vrhovnog ahiretskog suda, a kako bi im tamo bila skrojena Božija pravda po pravednom obračunu. Stoga oni uglavnom svoju kaznu ne nalaze na dunjaluku.

U jednom hadisi-šerifu stoji: اَلدُّنْيَا سِجْنُ الْمُؤْمِنِ وَجَنَّةُ الْكَافِرِ

‘Dunjaluk je zatvor za mu’mina, a džennet za kafira’, kao ukaz na spomenutu činjenicu, odnosno na to da vjernik djelimičnu kaznu za svoje manjkavosti zadobiva na ovom svijetu. Dunjaluk je za njega poput mjesta za izdržavanje kazne i za snošenje posljedica. Dok kafir, budući da neće izići iz Džehennema, dio nagrade za svoja dobra djela stječe na ovom svijetu, a njegova ogromna zlodjela budu odgođena i proslijeđena na vječni ahiret. Za njega je dunjaluk poput kuće blagostanja, u odnosu na muke koje će snositi na ahiretu. Uostalom, vjernik čak i na dunjaluku pronalazi duhovni Džennet kojeg ne postiže ni najveći dunjalučki sretnik. On je, naime, mnogo sretniji od nevjernika s tog gledišta i kroz prizmu stvarnosti, te kao da je iman poput duhovnog dženneta u duši mu’mina, dok se nevjerništvo razjaruje i kao da raspaljuje duhovni džehennem u biću kafira.

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

”Hvaljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri!’