DEVETI ODSJAJ

Ovaj odsjaj neka ne čita svako. Nije u svačijoj moći to da zapazi istančane greške vahdetu’l-vudžuda, a niti je svakom to potrebno.

بِاسْمِهِ ◆ وَاِنْ مِنْ شَىْءٍ اِلاَّ يُسَبِّحُ بِحَمْدِهِ

اَلسَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَةُ اللهِ وَبَرَكَاتُهُ

U Njegovo ime, Slavljen je On

“I ne postoji ništa a da Ga ne veliča, hvaleći Ga.”

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu,

Cijenjeni, odani, iskreni i srdačni brate!

Razlog što nisam poslao zasebno pismo bratu Abdulmedžidu jeste taj da su pisma koja šaljem vama dovoljna i ispunjavaju svrhu, a Abdulmedžid, nakon Hulusija, drag je i cijenjen brat i moj učenik. Njega ja poimence spominjem u svojim dovama svakog jutra i večeri zajedno s Hulusijem, a ponekad i prije njega. I Sabri i Hakki Efendi također se okoriste mojim pismima koja napišem vama, pa ni njima ne pišem zasebno. Allah je tebi dodijelio veliku blagodat i učinio te je njihovim starijim i mubarek-bratom. Stoga, dopisuj se, umjesto mene, s Abdulmedžidom i umiri ga da se ne brine, jer, uz Hulusija, moje misli su uz njega.

O vašem prvom pitanju

Pitanje je lične prirode, a tiče se stavljanja naziva Sejjid Muhammed (dakle, pripadništva porodici Poslanikovoj, sallallahu ‘alejhi ve sellem) u potpisu jednog od vaših djedova.

Brate moj!

Na ovo pitanje ja nemam odgovor koji bi bio zasnovan na nauci, istraživanju i otkrovenju, ali uvijek sam govorio svojim drugovima: “Hulusi ne nalikuje ni sadašnjim Turcima niti Kurdima, i ja u njemu vidim jednu drugu odliku”, i oni su mi to potvrdili. Govorio sam: “Plemstvo i čistokrvnost što se ispoljavaju u Hulusiju dokaz su da ga je Hakk nadario, u smislu pravila da حَقْ رَا قَابِلِيَّتْ شَرْطْ نِييسْت دَادِ ‘Božija dobrota nije uvjetovana sposobnošću osobe kojoj je dodijeljena.’

Pouzdano znaj to da Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ima dvije vrste obitelji.

Prva: Porodica po krvnom srodstvu.

Druga: Porodica u srodstvu s njegovom duhovnom ličnošću, odnosno, u pogledu poslanstva.

Ti svakako spadaš u ovu drugu porodicu, pored toga što po mom ličnom, mada nedokazanom uvjerenju spadaš i u prvu porodicu. Potpis tvog djeda s titulom ‘Sejjid’ nije, dakle, niti neosnovan niti bez razloga.

Cijenjeni brate!

Sažetak tvog drugog pitanja

Muhjiddin ibn Arabi rekao je: “Stvorenost duha pojam je koji označava njegovo razotkrivanje.” Ti me, brate, svojim pitanjem primoravaš, a ja sam slab i nemoćan za raspravu s čudom stvarnosti i s velikanom tajni, Muhjiddinom ibn Arabijem. Međutim, iako sam sitan poput muhe, budući da ću se u istraživanje upustiti s osloncem na jasne ajete Kur’ani-Kerima, moći ću uzletjeti i više od tog orla.

Brate moj,

znaj da Muhjiddin ibn Arabi ne vara, ali bude zavaran; on je upućen, ali nije uputitelj za druge u svemu što je napisao. Ono što je vidio tačno je, ali to nije stvarnost.

Riječ dvadeset i deveta u raspravi o duhu pojasnila je činjenicu oko koje se kreće vaše pitanje.

Da, duh je po svojoj naravi princip iz Svijeta uredbe, ali je na njega navučena vanjska forma postojanja. Dakle, on je živi zakon, načelo koje posjeduje vanjsko bivanje.

Šejh Muhjuddin je na duh gledao samo iz ugla njegove suštine, a stvari, u skladu sa nazorima pravca jednoće postojanja (panteizma), smatrao nestvarnim.

A s obzirom na to da je Šejh slijedio svoju nezavisnu metodu te da je bio pripadnik važnog duhovnog pojilišta, kao i to da je posjedovao nadnaravna otkrovenja i osvjedočenja, bio je prinuđen pribjegavati slabim i usiljenim interpretacijama i namještanju, a kako bi neke ajeti-kerime mogao primijeniti i uskladiti sa svojim pravcem i svjedočanstvom, što je povređivalo i narušavalo izričiti smisao ajeti-kerima.

U drugim poslanicama već smo izložili briljantnu i ispravnu kur’ansku metodu i metodu ehli-sunneta.

Ibn Arabi, dakle, lično posjeduje visok položaj i on je prihvatljiv, samo što je svojim otkrovenjima koja nisu utvrđena prevršio i prekoračio granice, te je u mnogim pitanjima došao u neslaganje s glavninom izvrsnih učenjaka.

Zbog toga se njegov tarikat u kratkom vremenu sveo gotovo samo na Sadruddina el-Kunavija i, mada je on znameniti šejh visokog nivoa i genijalni duhovni stožer bez premca u svom vremenu, rijetkost je to da se iz njegovih djela stekne prava korist. Naprotiv, mnogi istražiteljski učenjaci i odabranici ne preporučuju čitanje njegovih dragocjenih djela, a jedan dio njih čak i zabranjuje njihovo čitanje.

Izlaganje temeljne razlike između pravca šejha Muhjiddina Arabija i istražitelja među učenjacima te ukazivanje njihovih ishodišta i izvora iziskuje duboko izučavanje, detaljno istraživanje i jedan visok te obuhvatan pogled.

Zaista, razlika je u velikoj mjeri toliko istančana i duboka, a izvor toliko visok i u ogromnim razmjerima uzvišen, da Ibn Arabi nije ni pozvan na odgovornost za svoje pogreške, već je kod učenjaka ostao prihvatljiv. Jer, da su razlika i porijeklo u vidu znanosti, misli i otkrovenja bili očigledni i jasni, bio bi to, onda, Šejhov težak pad i neoprostiva greška.

Međutim, s obzirom na to da je razlika veoma duboka, pokušat ćemo samo rasvijetliti Šejhovu pogrešku o tom pitanju te pojasniti razliku i njezina izvorišta jednom veoma skraćenom usporedbom.

Naprimjer, sunce se opaža u ogledalu. Dakle, to ogledalo kao jedna posuda sadrži sunce i ujedno je opisano njime, u smislu da se sunce, u jednu ruku, nalazi u njemu, a u drugu ruku, ono uljepšava ogledalo te njegov opis bude svijetao, a boja blistava.

Pa, ako bi to ogledalo bilo ugrađeno u mehanizam fotografskog aparata, ono bi sliku sunca u čvrstoj formi prenijelo na fotoosjetljivi papir. U tom slučaju, sunce koje se opaža u ogledalu te njegova svojstva i kakvoća odslikana na papiru, kao i njegovo uljepšanje ogledala na način da je ono postalo svojstvo tog ogledala, nije isto što i stvarno Sunce. Nije to, dakle, pravo sunce, već se radi o prelasku manifestacije sunca u jednu drugu formu egzistencije.

Što se postojanja sunca koje se opaža u ogledalu tiče, iako se ne radi o istom postojanju sunca koje se nalazi vani, ipak se, zbog njegove povezanosti s njime i ukazivanja na njega, pomišlja da ono jeste to isto postojanje.

Na osnovu ovog primjera slijedi to da izjava “u ogledalu nema ništa osim stvarnog Sunca” može biti tačna ako se uzme u obzir to da je ogledalo kao posuda i da se pod suncem koje se nalazi u njemu podrazumijeva njegova vanjska pojava.

Međutim, ukoliko bi se za sliku sunca razvučenu u ogledalu – koja je tako postala opis i svojstvo ogledala – i za sliku koja je prenesena na fotoosjetljivi papir tvrdilo da je to sunce, ovakvo što bilo bi pogrešno, odnosno, izjava “u ogledalu nema ništa osim sunca” bila bi netačna. Jer, slika sunca što se pojavila u ogledalu postoji, a postoji i njegova slika prenesena na osjetljivi papir, i svako od njih posjeduje zasebnu egzistenciju. I mada su obje te egzistencije manifestacije sunca, ipak one nisu stvarno sunce.

Po tome, ljudski um i mašta nalikuju ovom ogledalu. Naime, podaci smješteni u ogledalu ljudske misli posjeduju također dva oblika: S jednog gledišta, oni su znanje, a s drugog gledišta, oni jesu predmet i sadržaj znanja.

Pa ako krenemo od toga da je um posuda za taj predmet znanja, dotični predmet znanja postane mentalni sadržaj znanja; njegova egzistencija jeste nešto drugo.

A ako uzmemo u obzir to da je um poprimio opis i odlike te stvari, koja se smjestila u njemu, to postane svojstvo uma, a ta stvar postane znanje, i to znanje koje posjeduje fizičku egzistenciju. Čak i kad bi i objekt znanja posjedovao egzistenciju i suštinu, bila bi to vanjska i popratna egzistencija.

Na temelju spomenuta dva primjera slijedi:

Svemir je ogledalo, i suština svega što postoji također jeste po jedno ogledalo. Ova ogledala podložna su Božanskom izvođenju u postojanje pod djelovanjem Bespočetne moći.

Svako biće s jednog gledišta postane neka vrsta ogledala nekog od Allahovih imena i ističe neki od njegovih uresa.

Dakle, oni koji pripadaju duhovnom pojilištu Muhjiddina ibn Arabija razotkrili su svijet samo iz ugla njegovog bivanja ogledalom i posudom te pojmovnim postojanjem u ogledalu – kroz negiranje – i iz ugla pretpostavke da refleksija lika te stvari u ogledalu jeste njezina suština. Izjavili su, tako, to da “nema druge egzistencije, samo je On”, a da nisu porazmislili i o drugim nivoima. Tu su pogriješili dotle da su dospjeli do poricanja temeljnog i priznatog pravila koje glasi: “Hakaiku’l-ešjai sabitetun – stvarnost stvari konstantna je.”

S druge strane, sljedbenici istine, tajnom nasljedništva vjerovjesništva i izričitih smislova Kur’ani-Kerima, kao i njegovih razgovijetnih ajeta, uvidjeli su to da uresi koji se Allahovom moću i htijenjem nalaze u ogledalima stvari jesu Njegovi tragovi. Sve potječe od Njega, a nije sve što postoji On, pa da bi se moglo reći: “Nema druge egzistencije, samo je On.” Naime, stvari posjeduju egzistenciju, i to je do izvjesne mjere postojana egzistencija. Mada je ta egzistencija u odnosu na Njegovu egzistenciju slaba poput fantazije, ipak, stvari postoje nastale kao rezultat izvođenja u postojanje od strane Moćnog Bespočetnog, odnosno Njegovog htijenja i moći.

Dakle, sunce koje se opaža u ogledalu, osim njegove stvarne fizičke egzistencije, posjeduje još i pojmovnu egzistenciju.

I razliveni odsjaj, a koji prosipa ukrasnu boju po ogledalu, posjeduje svoju zasebnu egzistenciju.

I lik sunca odslikan na fotoosjetljivom papiru iza ogledala posjeduje svoju vanjsku, odvojenu i propratnu egzistenciju, koja je donekle postojana.

Pa kako god sunce iz ovog primjera posjeduje više vidova egzistencije, isto je tako i s ogledalom svemira i ogledalima kakvoće stvari. Uresi pojavnih tvorevina nastalih kroz manifestiranje Božijih Lijepih Imena, koji se dešavaju kroz Božansko htijenje, volju i moć, posjeduju novonastalu egzistenciju, odvojenu od egzistencije Nužnog Bića. Usto, Božanskom moći tim egzistencijama dodijeljena je postojanost. Međutim, ukoliko bi se presjekla veza, sve stvari najednom bi nestale i otišle bi u ništavnost. Svaka stvar u svakom trenutku za svoje održanje ovisna je o Njegovom izdržavanju. Iako je suština stvari konstantna, ipak je konstantna kroz Njegovo izdržavanje i održanje u postojanju.

Isto je tako i izjava Muhjiddin ibn Arabija da “duh nije stvorenje, već je on činjenica koja potječe iz Svijeta Uredbe i iz Božijeg svojstva htijenja”, u oprečnosti s izričitim tekstovima Kur’ana i hadisa. On je, u svjetlu gore navedenog istraživanja, stvari pomiješao, prevario se, dakle, nije opazio slaba postojanja.

Nemoguće je to da ukazi imena Stvoritelj i Opskrbitelj, koja su Božija Lijepa Imena, budu imaginarni i fantazija. Budući da su ta imena stvarna, svakako da njihove manifestacije također posjeduju vanjsku stvarnost.

Vaše treće pitanje

U vašem trećem pitanju od mene tražite pouku kao ključ znanosti harfovnog tumačenja i proricanja (džefra).

Odgovor: Mi se, brate moj, ne nalazimo u ovoj službi Kur’ana svojevoljno i po svom ličnom planu, već drugi izbor – koji je bolji za nas – iznad našeg izbora i izvan naše volje upravlja našim postupcima i voljom.

Znaj da znanost džefra, zbog pružanja izvjesnog užitka i privlačnosti koju posjeduje, zaokuplja čovjeka na štetu njegove istinske funkcije i odvaja ga od nje. Meni su se zbilja mnogo puta ključem te znanosti otvorile tajne vezane za Kur’an, ali čim bih se na nju usmjerio sa željnošću i uživanjem, vrata bi mi se zalupila. U tome pronašao sam dvije mudrosti.

Prva je mogućnost dospijevanja u neučtiv i neprimjeren položaj, a što je u opreci s temeljnim pravilom da لاَ يَعْلَمُ الْغَيْبَ اِلاَّ اللهُ “niko ne poznaje gajb, osim Allaha”.

Druga jeste rad na upućivanju ummeta uz pomoć temeljnih imanskih istina, te pomoću tih nepobitnih dokaza kur’anskih činjenica posjeduje vrijednosti i odlike koje za stotinu stepeni nadvisuju rad na upućivanju ummeta uz pomoć hermetističkih i okultnih znanosti (ulumu-hafije), a kakva je džefr. Naime, nepobitni dokazi i čvrsti argumenti ne ostavljaju prostor za zloupotrebu te uzvišene dužnosti, dok znanost džefra i slične okultne znanosti nisu utvrđene razgovijetnim čvrstim pravilima, što može biti zloupotrijebljeno od strane podmuklih uljeza. Uostalom, kad se ukaže potreba za tim u svrhu služenja Istini, Allah, Slavljen je On, prema potrebi dodijeli nešto od te znanosti.

Znaj da najjednostavniji i najbistriji od svih ključeva znanosti džefra, pa i najljepši i najfiniji jesu razni vidovi pravilnosti i shematskih podudarnosti, što proizlaze iz lijepog imena El-Bedi’, (Originalni Izumitelj), i čiji se zračci svjetlosti pojavljuju kroz pravilno i podudarno slaganje spomena Allahovog imena u Kur’ani-Kerimu, a što je ukrasilo i djela koja mi objavljujemo. Dio toga već je objašnjen na nekoliko mjesta u poslanici Keramet Gavsi-A’zama.

Ukratko, ukoliko se ukazivanjem na neku stvar dese podudarnosti s više različitih aspekata, one su znak pravosnažnosti, i to u stepenu dokaza. Ponekad i samo jedna podudarnost uz izvjesne okolnosti bude poput dokaza i zauzima njegovu poziciju.

U svakom slučaju, za sad je ovoliko dovoljno kao odgovor. Ukoliko se ukaže ozbiljna potreba, bit ćete upoznati s tim.

Vaše četvrto pitanje

Vaše četvrto pitanje, odnosno pitanje imama džamije Omer-efendije, a ne vaše jeste sljedeće:

Naime, jedan nesretni liječnik tvrdi to kako je Isa, a.s., imao oca, i navodno uzima za potvrdu jedan ajeti-kerim te jedno luđačko tumačenje tog ajeta.3

Taj jadnik ranije je pokušavao izumiti rukopis s rastavljenim harfovima, te je čak svesrdno radio na tome. Saznao sam tad da je taj čovjek naslutio iz ponašanja bezbožnika to da će oni pokušati izbaciti i ukinuti islamsko pismo, te kao da je nastojao odbiti tu razornu bujicu, ali bez ikakve koristi.

Sad o ovom i o drugom pitanju predosjeća to da će se desiti nasilni nasrtaj bezbožnika na islamske temelje, te smatram da on ovakvim šarlatanskim i besmislenim interpretacijama pokušava otvoriti put kompromisu i primirju.

Isa, a.s., nema oca, a kako to pouzdano iznosi ajeti-kerim:

اِنَّ مَثَلَ عِيسٰى عِنْدَ اللهِ كَمَثَلِ اٰدَمَ “Slučaj Isaov kod Allaha isti je kao slučaj Ademov” (Ali-Imran: 59), i slični nepobitni tekstovi. Stoga, ne treba se osvrtati na mišljenje onih koji nastoje izmijeniti ovu neoborivu i čvrsto utemeljenu činjenicu, čak mu ne treba pridavati ikakvu težinu niti uopće zaslužuje pažnju. Jer, ono odstupanje od zakona biološke reprodukcije smatra nemogućim, te se drži bespredmetnih tumačenja.

Bez sumnje, ne postoji zakon u kojem apsolutno nema izuzetaka, specifičnih slučajeva, ni zakon bez pojedinaca koji mu ne budu podložni, kao što ne postoji nijedno univerzalno pravilo koje nije specifično za neke izuzetne i nadnaravne pojedince.

Još od Adema, a.s., nemoguće je to da neko ne bude izuzet iz nekog zakona i da ne izađe izvan njegovih okvira.

Jer, najprije, ovaj zakon, odnosno zakon biološke reprodukcije, u principu je prekršen i s gledišta porijekla dvije stotine hiljada životinjskih vrsta, kao i njima okončan. Drugim riječima, prvi u lancu predaka svakog od tih životinjskih rodova, koji su u odnosu na svoj rod poput Adema u odnosu na ljudski rod, prekršili su zakon biološke reprodukcije, odnosno, dvije stotine hiljada tih praočeva nisu nastali od oca i majke, već im je dato postojanje izvan okvira tog zakona.

Nadalje, mi svakog proljeća svojim očima promatramo to da se glavnina od stotinu hiljada vrsta živih bića, kao i bezbrojno te nepregledno mnoštvo njihovih jedinki stvara izvan okvira zakona biološke reprodukcije, na površini lišća i u istruhloj materiji.

Zamisli, sad jedan zakon bude prevaziđen ovolikim mnoštvom izuzetaka, u svom temeljnom principu, i to svake godine, a zatim se pojavi neko čiji um ne može shvatiti to kako jedan jedini pojedinac u toku cijelih hiljadu i devet stotina godina bude izuzet iz tog zakona, pa svojim ispraznim interpretacijama ide protiv nepobitnih kur’anskih tekstova! Zamisli, dakle, koliki idiotizam i glupost taj pokazuje! Sam to možeš odvagati.

Treba znati i to da ono što takvi nesretnici nazivaju “prirodnim zakonima” ustvari su zakonitosti Allahove uobičajene prakse (adetullah), što je univerzalna manifestacija Allahove uredbe i volje. Allah Svoju uobičajenu praksu izmijeni radi određene svrhe, pokazujući time mudrost da su utjecaju Njegove volje i izbora podložni svaka stvar i svaki zakon. On u pogledu nekih izuzetnih pojedinaca odstupa od uobičajene prakse, tako da ajeti-kerim:

اِنَّ مَثَلَ عِيسٰى عِنْدَ اللهِ كَمَثَلِ اٰدَمَ “Slučaj Isaov kod Allaha isti je kao slučaj Ademov”, iznosi na vidjelo tu činjenicu.

Drugo pitanje Omer-efendije vezano za spomenutog liječnika sljedeće je:

U tom pitanju taj liječnik ponio se poput osobe koja je poblesavila i ispoljio je takvu naivnost i idiotizam da ne zavređuje to da bude saslušan niti to da se neko bavi njime, a kamoli to da mu se odgovori na pitanje. Jer, on, bijedan, nastoji iznaći sredinu između kufra i imana.

Kao odgovor na upit Omer-efendije, a ne kao komentar na ispraznu priču dotičnog liječnika, kažem:

Razlog šerijatske zapovijedi i zabrane jeste Allahova uredba, odnosno zabrana. A što se koristi i mudrosti u tim odredbama tiče, one samo dodaju na težini, i moguće je to da budu popratni razlozi Božije zapovijedi i zabrane, iz ugla Allahovog Lijepog Imena El-Hakim.

Tako, naprimjer, putnik skraćuje namaz. Ovo skraćivanje ima svoj razlog i svoju mudrost. Razlog je putovanje, a mudrost je ublažavanje poteškoća na putovanju. Pa ako je osoba na putovanju, skratit će namaz, čak i ukoliko ne bi imala nikakvih poteškoća. Međutim, ukoliko nije na putovanju, čak i ako bi kod kuće nailazila i na stotine poteškoća, ne može skratiti namaz. Jer, činjenica da ponekad na putovanju ima poteškoća dovoljna je da se realizira mudrost skraćivanja namaza, kao što je dovoljno i to da putovanje bude razlog skraćenja namaza.

Po ovom šerijatskom principu, šerijatski propisi ne mijenjaju se prema svrhama, već prema stvarnim razlozima.

Dakle, u vezi sa svinjskim mesom, što navodi dotični liječnik, osim onog što on zna, a to je da je štetno po zdravlje, vrijedi pravilo da ‘onaj ko jede meso svinje, poprima njezina svojstva’4 i da u njemu još postoje štetnosti i bolesti koje taj liječnik i ne zna. Naime, dotična životinja nije poput ostalih domaćih životinja, odnosno nije korisna i ne može se učiniti bezopasnom, a jedenje njenog mesa uzrokuje više štete nego koristi. Jake masnoće sadržane u svinjskom mesu, izvan izuzetno hladnih evropskih zemalja, s medicinskog aspekta štetne su. Isto tako, istraživanjem ustanovljene su mnoge duhovne i tjelesne štetnosti tog mesa.

Ove svrhe uvjetovale su mudrost propisa da je svinjsko meso nedozvoljeno, odnosno propis da bude od Boga zabranjeno. Ne mora dotična svrha biti prisutna u svakom pojedinom slučaju i u svako vrijeme. Razlog za zabranu, dakle, nepromjenjiv je u odnosu na promjenjivost uvjeta te svrhe i mudrosti. A ako je razlog nepromjenjiv, i propis je nepromjenjiv. Neka se, onda, shvati u svjetlu ovog pravila to do koje mjere je izjava koju je izrekao dotični nesretni čovjek daleko od duha Šerijata.

Stoga, u šerijatskom smislu, njegovom mišljenju ne treba pridavati značaj, jer Stvoritelj ima mnoštvo životinja bez razuma, a koje se pojavljuju u vidu filozofa!

Dodatak pitanju o Ibn Arabiju

Pitanje: Ibn Arabi smatra pitanje vahdetu’l-vudžuda najvišim nivoom, tako da ga je dio velikih evlija i nosilaca ekstatične ljubavi slijedio u njegovom pravcu.

A ti kažeš da taj pravac nije najviši nivo niti je istinski pravac, već kažeš da je to duhovno pojilište onih koji padaju u opojnost i ekstazu, željnika i zaljubljenika.

Pa ako je tako kako tvrdiš, izloži nam šta je najviši nivo vjere u Jednoću Boga koju su rasvijetlili nasljednici vjerovjesništva i izričiti tekstovi Kur’ani-Kerima?

Odgovor: Kako bi se jedan nemoćni siromah poput mene, bezvrijedan i beznačajan, mogao usuditi da svojim ograničenim razumom donosi sud o ovim visokim i uzvišenim nivoima?! To je nešto stostruko iznad mojih okvira! Navest ću, međutim, ukratko dvije tačke, koje su se u srcu pojavile kroz izljev iz Kur’ani-Kerima, u nadi da će u njima biti neke koristi.

Prva tačka

Postoje brojni razlozi privlačnosti duhovnog pojilišta vahdetu’l-vudžuda. Dva od njih ću ukratko izložiti.

Prvi razlog: Oni u svojim umovima nisu mogli sagledati Božansko stvaralaštvo u najvišoj ravni i tako nisu u svojim srcima u potpunosti mogli smjestiti činjenicu da je On, Slavljen je, Svojom Jednoćom posjednik uzda svih stvari koje su u domenu i zahvatu Njegovog gospodarenja te da se svaka stvar stvara Njegovom moći, izborom i htijenjem. S obzirom na to da oni nisu mogli shvatiti ovo, našli su se prinuđenim izjaviti to da: “sve je On”, ili to da “ničeg nema”, ili to da je “sve nestvarno”, ili to da je “sve samo privid” ili, pak, “samo odraz”.

Drugi razlog: Svojstvo ekstatične ljubavi jeste to da uopće ne želi rastanak, žestoko ga izbjegava, te se stresa i grozi od rastanka, odnosno strahuje od udaljavanja jednako kao što strahuje od Džehennema. On žestoko mrzi prolaznost, a susret voli jednako kao što voli svoj život i dušu. Bezgranično je željan i za blizinom žudi kao što žudi za Džennetom. Stoga, pripijanjem uz jednu manifestaciju Božanske neposrednosti u svemu zanemaruje i omalovažava rastanak i udaljavanje te u uvjerenju da su susret i sjedinjenje vječni, izjavljuje: “La mevdžude illa Hu,” tj. “Nema druge egzistencije osim Njega!”

Budući da opojnošću ljubavi i po zahtjevu želje za trajnim ostankom, sastankom i susretom, poimaju to kako se u vahdetu’l-vudžudu nalazi ukusno pojilište vrhunske ugode, svoje utočište nalaze u konceptu vahdetu’l-vudžuda, u namjeri oslobađanja od strašnih rastanaka.

Dakle, ishodište njihovog prvog razloga je: Nemogućnost dosezanja uma do dijela krajnje obuhvatnih i uzvišenih imanskih činjenica, kao i nemogućnost njihovog shvatanja, uz odsustvo potpunog umnog napretka u pravcu imana.

A ishodište njihovog drugog razloga jeste sljedeće: Neuobičajeno i neumjereno otkrovenje srca, pod utjecajem ekstatične ljubavi, te njegovo nadnaravno širenje i rasprostiranje.

Vrhunski nivo vjere u Jednoću Boga, koju izričitošću Kur’ana dosežu velike evlije, kao i nasljednici vjerovjesništva i odabranici koji su nosioci razboritosti, jeste veoma visok nivo koji dovodi do spoznaje o vrhunskom stepenu Božijeg gospodarenja i stvaranja te izlaže činjenicu kako sva Lijepa Imena jesu stvarna. Dakle, on štiti temelje i ne remeti ravnotežu Božanskih propisa, budući da njegovi sljedbenici izjavljuju to da je Allah, dž.š., Svojom Jednoćom i neprikosnovenom nepodložnošću vremenu, u Svom znanju izravno obuhvatio svaku stvar, Svojim znanjem opredmetio je, Svojim htijenjem odabrao je i odredio, a Svojom moći izveo u postojanje i održao. Dakle, On, Slavljen je, izvodi u postojanje cijeli svemir, stvara ga i uređuje njegov plan, jednako kao što izvodi i prohtije jednu jedinu stvar, te kako god stvara cvijet s jednom lahkoćom, s istom tom lahkoćom stvara i veličanstveno proljeće. Apsolutno nijedna stvar kod Njega ne sprečava drugu niti u Njegovom usmjeravanju na nešto postoji podjela. Svojim raspolaganjem, moći i znanjem On je prisutan na svakom mjestu i u svakom trenu. Nema podjele niti raspodjele u Njegovom, Slavljen je On, raspolaganju svemirom.

Ovu stvar potpuno smo pojasnili i ustanovili u Riječi šesnaestoj te u Drugoj temi Drugog položaja Riječi trideset i druge.

Ovdje ću navesti i jedan primjer s nedostatkom (a nema prigovora na primjeru), radi uviđanja izvjesne razlike između dva duhovna pojilišta.

Zamislimo jednog čudesnog i izuzetnog pauna, ogromne veličine, krajnje ukrašenog, koji s istoka na zapad prelijeće u tren oka, a posjeduje snagu i krilima što se protežu od sjevera do juga istovremeno može zahvatiti oba pola. Na njemu je na stotine hiljada divnih uresa, pa se čak i na svakom njegovom krilnom peru nalazi dekor, originalnost i umijeće vrhunske ljepote i fascinacije.

Sad zamislimo dva čovjeka koji posmatraju ovog neobičnog pauna i koji požele na krilima razuma i srca poletjeti do istaknutih i uzvišenih nivoa te ptice i shvatiti njenu nadnaravnu ljepotu.

Jedan od njih počne razmatrati položaj pauna, njegovu građu i čudesnu dekoraciju iz pera moći, u svakom njegovom peru, te ga obuzme ljubav, željnost i naklonost prema toj ptici. Držeći se ljubavi, on donekle ostavi svoje duboko razmišljanje ustranu. Međutim, on uviđa to da se ti dragi uresi smjenjuju i izmjenjuju iz dana u dan, kao i to da stvari koje je zavolio i u koje se zaljubio svakodnevno prolaze i nestaju.

Trebao bi kazati: “Ovi izvrsni uresi djelo su Dizajnera Koji posjeduje univerzalno stvaralaštvo sa subjektivnom Jednoćom, a posjeduje i apsolutno gospodarenje u istinskoj Jednoći.” Međutim, dotični ovakvo što nije bio u stanju shvatiti i usvojiti, već se počeo tješiti i umjesto gornje izjave govoriti:

“Duh ovog pauna napredan je i uzvišen toliko da se i njegov Stvoritelj nalazi u njemu ili je on postao On lično! Taj uzvišeni duh sjedinjen je s tijelom pauna, a budući da mu je tijelo sjedinjeno s pojavnim likom, savršenost tog duha i uzvišenost tijela jesu ti koji sve ove manifestacije ispoljavaju u ovom genijalnom obliku te svake minute ukazuju novi ures i novu ljepotu. Dakle, nije to umijeće i izumijevanje po stvarnom izboru, već je tek odraz i ukaz.”

Opet, druga osoba kaže: “Ovi izvrsni, pravilni i razmjereni uresi sasvim izvjesno i nužno pretpostavljaju htijenje i izbor, namjeru i volju. Nemoguće je to da budu jedan nevoljni, nenamjerni odraz i pojava nastala bez ičijeg izbora.

Zaista, priroda paunova jeste lijepa i visoka, ali apsolutno je nemoguće to da se ona sjedini sa svojim Djelotvoriteljem. Paunov duh napredan je i uzvišen, ali nije postojeći i nema sposobnost raspolaganja, već je samo pojava i stjecište. Jer, na svakom njegovom peru uočljivo je umijeće koje je dostiglo savršenstvo s apsolutnom mudrošću, shvatljivo samo po sebi, te ukrasni ures što ga je ispisala apsolutna moć. Dešavanje ovakvog čega apsolutno je nemoguće bez htijenja i izbora.

Jer, nemoguće je to da ove genijalne kreacije, koje ističu savršenu mudrost unutar savršene moći te savršeno gospodarenje i milost unutar savršenog izbora, budu usputni proizvod pukog odraza ili nečeg sličnog.

Isto tako nepojmljivo je to da se pisac koji ispisuje redove ove pozlaćene bilježnice lično nalazi u samoj bilježnici niti se on može sjediniti s njom. Ustvari, ta bilježnica nema drugog dodira s piscem osim vrhom njegovog pera. Stoga, dekorativna ljepota tog idealnog pauna, koji predstavlja svemir, jeste tek pozlaćeno pismo iz pera Stvoritelja tog pauna.”

Stoga promatraj tog pauna svemira, iščitavaj to pismo te reci njegovom Autoru: “Mašallah! Tebarekallah! Subhanallah!”

Onaj ko pismo izjednačuje s njegovim autorom, ili autora zamisli u samom pismu, ili umisli to kako je ovo pismo puka fantazija, bez sumnje posjeduje razum pokriven zastorom zaljubljenosti i ne uviđa pravu sliku stvarnosti.

Najbitniji aspekt raznih tipova ekstatične ljubavi što uzrokuje pristupanje u redove pravca vahdetu’l-vudžuda jeste ljubav prema dunjaluku. Naime, kad se zaljubljenost u dunjaluk, a koja je romantična, pretvori u stvarnu ljubav, preobrati se u vahdetu’l-vudžud.

Čim se neka osoba koja voli drugu osobu romantičnom ljubavlju osvjedoči u njezinu prolaznost, ne može taj prolazak primiti k srcu te, preobražavanjem romantične ljubavi u stvarnu ljubav, svom voljenom pokušava dati svojstvo vječnosti i počinje govoriti:

“On (voljeni) je ogledalo ljepote Istinski Obožavanog i Voljenog.” Tako sebe utješi i u nekom smislu dotakne se stvarnosti.

Isti je slučaj i s onim ko zavoli golemi dunjaluk, te svemir u njegovoj bezvrijednosti učini svojim voljenim, pa kad se ta romantična ljubav, pod bičevima prolaznosti i rastanka što se spuštaju na voljenog, pretvori u istinsku, taj zaljubljenik zatraži utočište u vahdetu’l-vudžudu, a kako bi svog velikog voljenog izbavio od prolaznosti i rastanka.

Pa ukoliko posjeduje visok i čvrst iman, to će mu duhovno pojilište donijeti prihvatljivu iluminirajuću vrijednost, kakav je slučaj Ibn Arabija i drugih poput njega. U protivnom, rizikuje to da upadne u vrtlog i da ogrezne u materijalnostima te da se potpuno utopi u uzročnostima. Što se vahdetu’š-šuhuda tiče, u njemu nema štete i to je jedan uzvišen duhovni pravac trezvenih.

اَللّٰهُمَّ اَرِنَا الْحَقَّ حَقًّا وَارْزُقْنَا اِتِّبَاعَهُ

سُبْحَانَكَ لاَعِلْمَ لَنَاۤ اِلاَّ مَاعَلَّمْتَنَاۤ اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

Moj Allahu, ukaži nam istinu istinom i oplemeni nas njezinim slijeđenjem!

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri!”