DVADESETİ ODSJAJ

Odnosi se na ihlas (iskren odnos)

Ovaj rad poprimio je posebnu važnost, a što ga je kvalificiralo za to da sačini Odsjaj dvadeseti, nakon što je sačinjavao prvu od pet tačaka druge od sedam tema sedamnaeste zabilješke Odsjaja sedamnaestog.

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

اِنَّا اَنْزَلْنَا اِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ فَاعْبُدِ اللّهَ مُخْلِصًا لَهُ الدِّينَ اَلاَ لِلّٰهِ الدِّينُ الْخَالِصُ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!” “Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru. Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu!“ (Ez-Zumar: 2–3).

هَلَكَ النَّاسُ اِلاَّ الْعَالِمُونَ وَهَلَكَ الْعَالِمُونَ اِلاَّ الْعَامِلُونَ وَهَلَكَ الْعَامِلُونَ اِلاَّ الْمُخْلِصُونَ وَالْمُخْلِصُونَ عَلَى خَطَرٍ عَظِيمٍ

A Najveći Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao je: ’Propali su svi ljudi osim učenih, a propali su svi učeni osim onih koji provode u djelo, i propali su svi koji provode u djelo osim iskrenih, a iskreni su izloženi velikoj opasnosti!’

Ovaj ajeti-kerim i poslanički hadisi-šerif zajedno nam ukazuju na dosege važnosti iskrenosti kao temelja u islamu. Iz neodredivog broja gledišta o temi ihlasa, ukratko ćemo izložiti pet tačaka.

NAPOMENA: Nešto što potiče osjećaj zahvalnosti u ovom dobrom gradu Isparti jeste to da joj je Allah, dž.š., ukazao visoku pažnju te izgleda da među njenim pobožnim i dobrim stanovnicima, sljedbenicima sufijskih tarikata i učenjacima, ne postoje nesporazumi ukaljani zavišću. Čak i kad se oni pojave, mnogo su zanemarljiviji od stanja koje nalazimo u drugim krajevima. I mada se čista ljubav i potpuna sloga ne nalaze u potrebnoj mjeri, štetno razilaženje i nesnošljiva zavist također su odsutni, u usporedbi s drugim krajevima.

PRVA TAČKA

Jedno bitno pitanje koje izaziva uznemirenost:

Zašto ljudi od vjere, ulema i pripadnici sufijskih tarikata, koji su, inače, ljudi od Istine, sloge i harmonije, dolaze u međusobni razdor zbog rivalstva i razmirica, dok su, s druge strane, sljedbenici dunjaluka, nemarnosti, pa čak i nosioci zablude i licemjeri složni i bez međusobnih razmirica i zavisti, iako je zajedništvo svojstveno položaju ljudi od sloge, a nesloga nerazdvojiva od nosilaca licemjerstva i razdora?! Kako to da su, dakle, Istina i zabluda zamijenile mjesta, pa je Istina stala uz ove druge, a neistina uz one prve?!

Odgovor: Iznijet ćemo samo sedam iz mase uzroka ovog bolnog i tužnog stanja koje rasplakuje one odane i privržene.

PRVI UZROK

Nesuglasje sljedbenika Istine nije proisteklo iz neiskrenosti, kao što ni složnost sljedbenika nemarnosti nije proistekla iz njihovog oslanjanja na Istinu!

Naime, funkcije sljedbenika dunjaluka i politike, obrazovanih ljudi i sličnih slojeva društva profilirane su i razgraničene. Tako svaka skupina, društvo ili organizacija posjeduje interesnu zonu oko koje se bavi, a i materijalna naknada koju dobije – kao namirenje za službu i zbog održanja egzistencije – također je izdvojena i određena. Isto tako, određena je, namijenjena i izdvojena i nematerijalna zadovoljština koju ona stiče, poput ljubavi za ugledom, popularnošću i slavom.19 Stoga, ne postoji motiv koji bi među njima proizvodio rivalstvo, razdor i zavist, i ne postoji nešto što bi im nametalo rasprave i prepirke. Zato ih vidiš kako uspijevaju postići saglasnosti i pored toga što slijede put nereda.

Što se ljudi od vjere, vjerskog znanja i sljedbenika sufijskih pravaca tiče, funkcija svakog od njih svestrana je, a njihova trenutačna naknada nije određena niti standardizirana, kao što ni njihov udio u zadobivanju društvenog položaja, popularnosti i simpatija među ljudima također nije određen.

Stoga, postoji mnoštvo kandidata za jedan položaj, i ponekad se veoma mnogo ruku pruža prema bilo kakvoj naknadi – materijalnoj ili nematerijalnoj – te otud nastaje konkurencija, nadmetanje, zavist i ljubomora. Na taj način sloga bude zamijenjena licemjerstvom, a jedinstvo razdorom i neslogom.

Dakle, ova teška bolest izlječiva je jedino blagotvornim mehlemom svesrdne iskrenosti, odnosno time da čovjek stekne počast poistovjećenja sa smislom ajeti-kerima: اِنْ اَجْرِىَ اِلاَّ عَلَى اللّٰهِ “Moja nagrada samo je od Allaha“ (Junus: 72), davanjem prednosti Istini i Uputi nad slijeđenjem prohtjeva duše i strasti, i uzvisivanjem Istine nad samoljubivošću te time da postigne poistovjećenje sa smislom ajeti-kerima: وَمَا عَلَى الرَّسُولِ اِلاَّ الْبَلاَغُ “A Poslanik je dužan samo jasno saopćiti“ (En-Nur: 54); svojim izbjegavanjem i neovisnošću o materijalnoj i nematerijalnoj naknadi – ponuđenoj od ljudi –20 shvatajući to da je odobravanje njegovog govora od strane ljudi i lijep utjecaj koji on čini na njih te stjecanje njihove pažnje nešto što je u nadležnosti Allahovoj, Slavljen je On i Uzvišen, i da dolazi samo iz Njegove blagodati i dobrote, a ne ulazi u sklop njegove funkcije koja se svodi samo na saopćavanje i ništa drugo. To za njega nije obaveza niti je uopće zadužen za to. Dakle, samo na ovaj način uspijeva postići ihlas, a u suprotnom izgubit će to svojstvo.

DRUGI UZROK

Zajedništvo sljedbenika zablude izvire iz njihove poniženosti, dok razilaženje sljedbenika Pravog puta izvire iz njihovog dostojanstva. Naime, budući da sljedbenici dunjaluka i zablude te nemarnici nemaju oslonac u Istini i pravičnosti, oni su slabi i poniženi, s izraženim osjećajem potrebe za stjecanjem snage, pa se svom silinom i revnosno pribijaju uz druge zbog pomoći i saradnje s njima.

U ovom slaganju oni su revnosni, iako im je pravac kretanja stranputica, te kao da se istinski zalažu u međusobnom podržavanju na putu neistine, fanatični su u svojoj zalutalosti, pokazuju ustrajnost i upornost u svom bezbožništvu, složni su u svom licemjerstvu, i zbog tog bivaju pospješeni u ostvarenju svojih djela. Jer, stvarna iskrenost, pa makar i u zlu, ne ostaje bez rezultata. Uostalom, ko god da iskreno nešto zatraži, Allah mu to i ostvari.21

Ali, što se sljedbenika Pravog puta i vjere, nosilaca vjerske nauke i pripadnika tarikata tiče, oni se oslanjaju na Istinu i pravičnost, i svaki od njih na tom svom putu Istine razmišlja samo o svom Gospodaru te se oslanja na Njegovu pomoć, pa tako stječe moralni ugled u samom svom pravcu. Dakle, kad god osjete slabost, obrate se svom Gospodaru, mimo ljudi, i samo od Njega traže pomoć. Pritom, oni uz svoj pravac pred sobom vide različitost duhovnih pravaca, pa stoga ne osjećaju potrebu za traženjem saradnje s drugima, ustvari, i ne uviđaju svrhu u slaganju sa svojim prividnim neistomišljenicima niti osjećaju potrebu za tim.

Čak, ukoliko postoji samoljublje i sebičnost, čovjek za sebe umisli da je upravu, a da svi neistomišljenici nisu upravu, pa umjesto sloge i ljubavi izbija sukob i nadmetanje. Tad se gubi ihlas i pozvanje biva upropašteno.

Jedini lijek za nedoživljavanje mučnih posljedica nastalih iz ovog užasavajućeg uzroka nalazi se u sljedećih devet naredbi:

1. Pozitivan i konstruktivan rad, a to je čovjekov rad iz ljubavi prema svom pravcu djelovanja. Mržnju prema drugima i njihovo omalovažavanje ne smije upletati u svoje djelovanje, niti to smije biti prisutno u njegovom razmišljanju, ustvari, važno je da se uopće ne bavi drugima;

2. Na čovjeku je da razmišlja o brojnim vezama jedinstva koje povezuju sve vjerske pravce u okviru islama – bilo koje da su vrste – vezama koje će biti izvor ljubavi i sredstvo razvijanja bratstva i sloge među njima, pa da im se i sam pridruži;

3. Načelo objektivnosti uzeti za orijentir, a to je da sljedbenik bilo kojeg pravca ima pravo i može izjaviti: ‘Moj put istinit je, najbolji je i najljepši’, ne unoseći se u pitanje stavova drugih, ali mu nije dozvoljeno ustvrditi: ‘Istinit je samo moj pravac’, ili ‘Sva ljepota jedino je u mom pravcu’, čime ostale pravce osuđuje na neistinitost i neispravnost;

4. Shvatanje da je zajedništvo sa sljedbenicima Istine jedno od sredstava stjecanja Allahove pomoći i naklonosti, kao i jedno od vrela islamskog dostojanstva;

5. Očuvanje pravde i istine tvorenjem duhovnog bića, a to se čini postizanjem saglasnosti sa sljedbenicima Istine u stavu nasuprot sljedbenicima zablude i neistine, koji kao skupina, snagom jednog moćnog duhovnog bića, navaljuju na sljedbenike Istine, i to time što uživaju u međusobnoj podršci i složnosti, a zatim uviđanje toga da bilo kakav pojedinačni otpor – koliko god bio snažan – ostaje poražen pred tim duhovnim bićem zablude;

6. Sve ovo zbog spašavanja Istine od nasrtaja neistine;

7. Zbog napuštanja samoljubivosti i uživanja nefsa;

8. Zbog napuštanja onog što se pogrešno zamišlja kao ugled i počast, i

9. Zbog odbacivanja svih besmislenih osjećanja koja su povod rivalstvu.

S ovih devet tačaka postiže se iskren odnos, i čovjek ispunjava svoju dužnost na istinski način te je obavlja kako treba.22

TREĆI UZROK

Razilaženje sljedbenika Istine ne nastaje zbog neulaganja truda i gubitka entuzijazma ili zbog poniženosti, kao što ni sloga sljedbenika zablude ne nastaje iz uzvišenih težnji.

Ustvari, raskorak među sljedbenicima Pravog puta proističe iz loše upotrebe uzvišenih težnji, dok se sloga sljedbenika stranputice razvija iz slabosti i nemoći koji nastaju zbog odsustva entuzijazma.

Ono što sljedbenike Pravog puta dovodi do zloupotrebe uzvišenih težnji, a odatle i do razmimoilaženja, ljubomore i zavisti jeste pretjerana žudnja za ahiretskom nagradom – koja je, inače, sama po sebi pohvalno svojstvo – i neutaživo zalaganje za njeno uvećanje te njeno rezerviranje samo za sebe, te riječima poput: “Ja ću ovaj sevap zaraditi! Ja ću povesti te ljude! Neka oni slušaju samo mene!”, dotičnog željnika postupno dovodi do toga da zauzme suparnički stav prema svom istinskom bratu, koji je, inače, u najprečoj potrebi za njegovom ljubavlju, podrškom, bratstvom i uzimanjem za ruku. Ili govoreći: “Zašto da moji učenici odlaze kod njega? Zašto broj mojih učenika ne dostiže broj njegovih učenika?” – sebičnost pronalazi zgodnu priliku da dođe do izražaja, te ga postepeno dovodi do jednog nepoželjnog svojstva, a to je slavoljubivost. Tako on izgubi iskrenost, a otvaraju mu se vrata dvoličnosti.

Lijek za ovu grešku i veliku ranu te teško oboljenje duha jeste u sljedećem:

Znanje da se Allahovo zadovoljstvo postiže jedino iskrenim odnosom, i da se ne mjeri brojnošću sljedbenika niti uspješnošću. Jer, umnožavanje sljedbenika i uspjeh samo su u Allahovoj nadležnosti, i oni se ne traže, već ih Allah, Slavljen je On, dodjeljuje kome hoće. Da, ponekad samo jedna riječ bude razlog izbavljenja iz Vatre i postizanja Allahovog, Slavljen je On, zadovoljstva. A desi se i to da uputstvo jedne jedine osobe bude mjesto ukazivanja Allahovog zadovoljstva u mjeri jednakoj uputi hiljade ljudi. Stoga je izlišno količinu mnogo uzimati u obzir.

Nadalje, iskrenost u djelu i slijeđenje istine u njemu poznaje se po iskrenoj težnji da se učini korist muslimanima uopće, neovisno o tome od kog izvora ta korist dolazi i od koje osobe da potekne. U protivnom, svođenje pogleda samo na to da se pouka i uputa preuzimaju isključivo “od mene”, a “kako bih ja zaslužio ahiretsku nagradu”, jeste podlost nefsa i varka sebičnosti.

Pa, o ti koji žudiš za uvećanjem zasluga i koji se ne zadovoljavaš djelima koja si učinio za onaj svijet, znaj da je Allah, Slavljen je On, slao časne vjerovjesnike, a uz njih primio je vjeru samo mali broj ljudi! Uprkos tome, oni su u potpunosti stekli ogromnu zaslugu za vjerovjesništvo, bez ikakvog umanjivanja! Naime, nije prvenstvo i vrlina u mnoštvu sljedbenika među vjernicima, već je u postizanju počasti Allahovog, Slavljen je On, zadovoljstva. Ko si, onda, ti, pohlepniče, pa da težiš k tome da te sluša sav narod, dok zapostavljaš svoju dužnost i pokušavaš se uplesti u Allahovo uređenje i određenje?

Budi svjestan svoje dužnosti i ne pokušavaj se uplitati u Allahovo planiranje i odlučivanje! Znaj to da priznavanje tvog govora kod ljudi, njihovo prihvatanje tvog poziva i okupljanje oko tebe jeste zasluga od Allaha, koju On dodjeljuje kome On hoće! Nemoj se, onda, baviti nečim što je u ovlasti Njegovog, Slavljen je On, određenja i uređenja, već svu brigu posveti obavljanju zadatih obaveza!

Osim toga, slušanje istine i stvarnosti te stjecanje zasluga za njih za onog ko ih izriče ne ograničava se samo na ljudski rod, već Allah ima robove koji posjeduju svijest i duhovnost te meleke koji su ispunili i nastanili sve uglove svemira. Pa ako želiš steći više ahiretskih zasluga, prihvati se iskrenosti i učini je temeljem svog djelovanja, a Allahovo zadovoljstvo učini jedinim ciljem i svrhom u svom radu, kako bi sve pojedine ugodne riječi izgovorene s tvojih usana zaživjele šireći se nebeskim sferama s iskrenošću i čistom namjerom da dospiju do sluha svjesnih bića čija je brojnost neodrediva, te ih prosvijetli, a time ti stječeš ogromnu zaslugu, mnogostruko uvećanu.

To je zbog toga što, kad kažeš, naprimjer, “Elhamdulillah”, Allahovom dozvolom nakon tvog izricanja te izjave bit će u zraku ispisane milijarde sitnih i krupnih “Elhamdulillah”. Jer je Allah, Slavljen je, stvorio bezbroj ušiju koje slušaju to mnoštvo ugodnih riječi, s obzirom na to da nema nikakve ispraznosti niti razmetljivosti u djelovanju Mudrog Stvoritelja.

Pa ako iskren odnos i istinska namjera udahnu život u te riječi rasprostrte u česticama zraka, one će do sluhova tih duhovnih bića doprijeti slatke i ukusne poput slasti sočnog voća.

Međutim, ukoliko Allahovo zadovoljstvo i iskrenost ne bi nadahnuli te riječi životom, one bi bile neukusne i sluhovi prema njima osjećali bi odvratnost, te bi govornikova zasluga bila svedena samo na ono što izuste njegova usta.

Neka, onda, ovo poslušaju učači Kur’ani-Kerima koji osjećaju razočarenje zbog ovisnosti njihovih glasova o zvučnosti i ljepoti te koji prigovaraju zbog malobrojnosti slušateljstva!

ČETVRTI UZROK

Razilaženje i međusobna zavist sljedbenika Pravog puta ne nastaju zbog nedostatka razmišljanja o krajnjem ishodu, niti zbog njihove kratkovidnosti, kao što ni zbiljsko slaganje među sljedbenicima zablude ne nastaje iz brige za krajnji ishod, niti zbog njihove daleke vizije i dubine pogleda.

Naime, nemoć sljedbenika Pravog puta da se održe i ustraju u svom djelovanju i njihov nedovoljno iskren odnos u radu lišavaju ih užitka i svih odlika tog visokog nivoa, te upadaju u grotlo razdora, mada se rukovode razumom i srcem koji proniču i sagledavaju posljedice, i napajaju se istinom i stvarnošću, bez naginjanja ka prohtjevima koji su rezultat tromosti osjećaja za sagledavanje posljedice.

Što se sljedbenika zablude tiče, pomamom nagona i prohtjeva te srazmjerno kratkovidnim osjećajima strasti i čulnosti nefsa, nemoćnog da sagleda posljedice, oni prednost daju jednom gramu trenutačnog užitka nad hrpom užitaka kasnije, i vidiš kako su istinski složni i kako se okupljaju zbog stjecanja koristi bez odlaganja i trenutačno raspoloživog užitka.

Da, robovi niskog nagonskog nefsa umrtvljenih srca i zaluđeni niskim strastima međusobno dolaze u suglasje oko trenutnih dunjalučkih koristi, dok sljedbenicima Pravog puta treba zbiljska sloga, savršeno jedinstvo, plodonosno požrtvovanje i nepokolebljiva dosljednost među njima, a budući da su oni nurom razuma i svjetlom srca usmjereni na naknadno ubiranje vječnih ahiretskih savršenstava i plodova. Međutim, zbog izostanka oslobođenosti od umišljenosti, oholosti, neumjerenosti i pretjerivanja, oni upropaštavaju ogromno i obilno vrelo koje ih napaja snagom, a to je sloga. Naravno da se time upropaštava i razbija iskreni odnos, a ahiretska djela potkopavaju i propadaju uzaludno, te tako postizanje Allahovog, Slavljen je On, zadovoljstva bude otežano.

Lijek i tretman za ovu štetnu bolest jeste u sljedećem:

– ponositi se kretanjem u društvu onih koji nastupaju putem Istine i uspostavom veza ljubavi s njima, dajući praktičnu primjenu hadisi-šerifu o “ljubavi u ime Allaha”,

– treba ih slijediti,

– prepustivši tako počast predvodništva njima,

– te napustiti samodopadljivost i umišljenost, smatrati sljedbenika Istine, bilo ko da je u pitanju, vjerovatno boljim i vrednijim od sebe; sve to zbog olakšanja postizanja iskrenosti u odnosu,

– treba znati to da je jedan gram nekog djela, čisto u ime Allaha, prioritetniji i pretežniji od gomila manjkavih djela u kojima nema iskrenog odnosa,

– treba davati prednosti održanju na nivou sljedbenika, bez zalaganja za stjecanjem ovlasti, a koje su rijetko bez rizika.

Ovim stvarima liječi se ta pogubna bolest te se od nje iscjeljuje i postiže se iskren odnos. Na taj način vjernik se svrsta u one koji ahiretske poslove odrađuju na istinski način.

PETI UZROK

Razmirice i nesuglasje između sljedbenika Upute ne izviru iz njihove slabosti, kao što ni izrazita složnost među sljedbenicima zablude ne izvire iz njihove snage.

Naprotiv, neslaganje sljedbenika Upute izbija iz njihovog odsustva osjećaja potrebe za snagom, zbog čvrstog uporišta koje im pruža njihov savršeni iman. A slaganje sljedbenika nemarnosti i zablude izbija iz slabosti i nemoći, budući da u svojoj svijesti ne pronalaze uporište na čiju bi se snagu oslonili.

Zbog pretjeranog primicanja slabih prema slozi, vidiš kako se čvrsto zbijaju jedni uz druge, dok zbog slabog osjećaja moćnih za potrebom za slogom, njihova saradnja biva labava. Oni su u tom pogledu poput lavova i lisica, koji ne osjećaju potrebu za slogom, pa ih vidiš kako žive u samoći, dok antilope i divokoze žive u stadima, u strahu od vukova. Drugim riječima, zajednica slabih i duhovno biće koje oni sačinjavaju jaka je, dok je zajednica jakih i duhovno biće koje oni sačinjavaju slaba.23

Postoji jedan profinjen ukaz na ovaj smisao u dubokoumnoj kur’anskoj naznaci: Glagol قَالَ “qale – govoriti” u formi za muški rod dodan je uz skupinu žena, mada su one ženski rod množine, u Allahovim riječima: وَ قَالَ نِسْوَةٌ فِى الْمَدِينَةِ “I žene u gradu govoriše.” (Jusuf: 30), dok se isti glagol قَالَتْ “qalet – govoriti” u formi za ženski rod pojavljuje u Njegovim riječima: قَالَتِ اْلاَعْرَابُ “Neki beduini govore” (El-Hudžurat: 14), mada su oni skupina muškaraca.

Ovakvo što na profinjen način ukazuje na to da skupina žena, nježnih i slabih, ogrubi i ojača te poprimi svojevrsnu muškost, pa je taj slučaj nametnuo upotrebu forme za muško lice, te se glagol “qale – govoriti” u toj formi potpuno složio i postao podesan, kao u izjavi: وَ قَالَ نِسْوَةٌ “I žene u gradu govoriše.”

S druge strane, jaki ljudi, budući da se oslanjaju na svoju snagu, a posebno arapski beduini, imaju slabu zajednicu, te kao da ona poprima svojevrsnu osobinu ženskosti iz bojazni, opreza, osjetljivosti i nježnosti, pa je forma za ženski rod pristala uz glagol sasvim podesno i prikladno u Njegovim riječima: قَالَتِ اْلاَعْرَابُ “Neki beduini govore.”

Zaista, sljedbenici Istine ne vide potrebu za tuđom pomoći, jer u srcu nose jak iman koji im pruža veličanstven oslonac i koji u njima potiče pouzdanje i predavanje Allahu, dž.š. Čak i ako ustrebaju druge, uz njih se ne pribijaju svom snagom. A oni koji su dunjaluk učinili svojom jedinom brigom, zbog svog zanemarivanja čvrstog oslonca i istinskog uporišta, u sebi nalaze slabost i nemoć u vršenju dunjalučkih poslova, te osjećaju nužnu potrebu za nekim ko će im pružiti ruku pomoći, i tako s njima dolaze u istinsku usaglašenost kojoj ne nedostaje požrtvovanosti i samoprijekornosti.

Tako, zbog toga što sljedbenici Istine nedovoljno cijene stvarnu snagu koja počiva u složnosti i ne pridaju joj pažnju, zapadaju u nepoželjne i štetne posljedice, a to je nesloga, dok su sljedbenici neistine i zablude – zbog osjećaja nastalog uslijed nemoći i slabosti, za golemu snagu koja se nalazi u složnosti – dosegnuli najdjelotvornije sredstvo za postizanje svojih ciljeva, a to je sloga.

Put spasa iz ove bolne i nepoželjne realnosti i oslobađanja od ove opake bolesti – bolesti nesloge koja je zadesila sljedbenike Istine – jeste primjena Božanske zabrane iz ajeti-kerima:

وَلاَ تَنَازَعُوا فَتَفْشَلُوا وَتَذْهَبَ رِيحُكُمْ “I ne prepirite se kako ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali” (El-Anfal: 46), i pridržavanje Gospodareve zapovijedi iz ajeti-kerima: وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ وَالتَّقْوَى

“Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti!” (El-Maida: 2), a kao dva načela postupanja u društvenom životu. Zatim, tu je znanje o velikoj mjeri u kojoj nesloga uzrokuje štetu za islam i muslimane, i o mjeri u kojoj ona olakšava put sljedbenicima zablude i nasrtaj na sljedbenike Istine. Nakon toga, držati se uz karavanu imana koja zagovara Istinu, uz požrtvovanje i samoprijekornost, te i uz svijest poteklu iz osjećaja potpune nemoćnosti i krajnje slabosti, svrstati se u njezine redove. Sve to činiti uz samoodricanje i oslobođenost od pretvaranja, u nastojanju da se stekne počast i iskren odnos.

ŠESTI UZROK

Nesloga sljedbenika Istine ne nastaje zbog nedostatka preduzimljivosti ili čovječnosti, niti zbog slamanja ambicije i nedostatka gorljivosti, kao što ni zbiljska sloga nemarnih i zalutalih, koji u svojim djelima žude za dunjalukom, ne nastaje zbog predu-zimljivosti i čovječnosti, niti zbog visoke ambicioznosti i gorljivosti.

Naprotiv, sljedbenici Istine svoje poglede – uglavnom – okrenuli su prema ahiretu, te su se njihova gorljivost, ambicioznost i preduzimljivost raspodijelile na brojna i bitna pitanja. A imajući u vidu to da glavninu svog vremena – koje je njihov stvarni kapital – ne usmjeravaju na neko određeno pitanje, ne dolazi do sklapanja odnosa sloge s onima koji slijede pravac Istine, s obzirom na to da su pitanja brojna a oblast veoma obimna.

Što se, pak, nemarnih zaljubljenika u dunjaluk tiče, budući da svoj pogled ograničavaju na dunjalučki život – i on je njihov glavni predmet zanimanja i najviši domet znanja – vidiš to kako njime uspostavljaju najčvršće veze, svim svojim čuvstvima, duhom i srcem. Pa kakva god im osoba pruži ruku pomoći, oni je dohvate svom silinom, a svoje dragocjeno vrijeme ograničavaju na dunjalučke stvari, koje su, ustvari, kod sljedbenika Istine bezvrijedne. Njihov primjer jeste poput onog budalastog jevrejskog zlatara koji je bezvrijedne komadiće stakla kupio po astronomskoj cijeni, plativši ih dragocjenim dijamantom. Kupovina nečeg po visokoj cijeni i ulaganje svih osjetila u tom pravcu definitivno dovodi do određenih rezultata i uspjeha, pa makar to bilo na putu zablude, jer u tom činu postoji iskren i zbiljski odnos. Otud sljedbenici zablude odnose pobjedu nad sljedbenicima Istine, a sljedbenici Istine gube svoj iskreni odnos i padaju u provaliju poniženja, usiljenosti i licemjerstva, te su prinuđeni ulizivati se i laskati sljedbenicima zablude koji su lišeni svakog smisla preduzimljivosti, ambicije i gorljivosti.

O sljedbenici Istine! O privrženici Šerijata, hakikata i tarikata! O vi koji zagovarate Istinu isključivo istine radi!

Pohitite u suzbijanje ove strašne bolesti, bolesti neslaganja, stjecanjem vladanja iz Furkani-Azima, a to je: وَاِذَا مَرُّوا بِاللَّغْوِ مَرُّوا كِرَامًا “I kad naiđu na besmislicu, prolaze dostojanstveno” (El-Furkan: 72). Opraštajte, onda, pogreške svojoj braći i prelazite preko njihovih propusta, obarajte i odvraćajte pogled od mahana drugih i odložite unutarnje rasprave ustranu! Jer, vanjski neprijatelji zavidni su vam sa svih strana! Postavite sebi odvraćanje sljedbenika Istine od pada i poniženja kao najvažniji i najprioritetniji ahiretski zadatak i primijenite ono što vam zapovijeda na stotine ajeti-kerima i hadisi-šerifa o uspostavi bratstva, međusobne ljubavi i saradnje! Prihvatite se svim čuvstvima veze sloge i pomirenja sa svojom braćom po vjeri, stupanjem pravcem očigledne istine, čvršće nego što se za njih prihvataju nemarni ljubitelji dunjaluka. Uvijek budite na oprezu da ne dopadnete u rešetke nesloge! Neka niko od vas ne kaže: “Svoje dragocjeno vrijeme utrošit ću na učenje evrada i zikrova, umjesto da ga trošim na sporedne stvari poput ovih”, pa da se povuče s bojnog polja i postane razlog opadanja sloge i jedinstva te uzrok slabljenja muslimanske zajednice.

Jer, desi se to da pitanja koja smatrate sporednim i jednostavnim u ovom moralnom džihadu budu od ogromne važnosti. Kao što stacioniranje jednog vojnika u nekoj muslimanskoj krajini sahat vremena – pod posebno bitnim uvjetima – bude ravno jednoj godini ibadeta, isto tako i jedan tvoj dragocjeni dan kojeg utrošiš u nekom parcijalnom pitanju iz klase pitanja duhovnog džihada, a naročito u ovom mukotrpnom vremenu u kojem su sljedbenici Istine došli u poziciju poraženosti, dakle, taj jedan dan moguće je da bude poput tog sahata spomenutog vojnika, odnosno da nagrada za njega bude ogromna. Čak je moguće to da taj jedan dan bude ravan vrijednosti hiljade dana. Jer, budući da je to djelo u ime Allaha i na Njegovom Putu, ne gleda se onda da li je krupno ili sitno, niti na njegovu visinu ili neznatnost, jer i trun na putu stjecanja Njegovog, Slavljen je On, zadovoljstva, uz iskren odnos postaje svjetlucava zvijezda. U obzir se, dakle, ne uzima kakvoća sredstva, već je u središtu pažnje rezultat i krajnji ishod. A budući da je rezultat Allahovo zadovoljstvo i da je temelj svakog djela iskrenost, onda pitanje ne može biti sitno, već je krupno i ogromno.

SEDMI UZROK

Neslaganje sljedbenika Istine i stvarnosti ne nastaje iz međusobne ljubomore niti iz pohlepe za dunjalučkim prolaznostima, kao što ni sloga nemarnih dunjalučara nije nastala uslijed njihove plemenitosti i časti.

Naprotiv, sljedbenici stvarnosti nisu uspjeli očuvati vrline i kreposti koje stječu kroz svoju privrženost stvarnosti, niti su smogli snage održati se i ustrajati u okvirima časnog i bezazlenog nadmetanja na putu Istine, zbog uvlačenja nepodobnih između njih na tom polju. Stoga su – donekle – nanijeli štetu tim pohvalnim odlikama i zapali su u neslaganje i razdor, iz međusobne zavisti, te su jako nanijeli štetu i sebi i muslimanskoj zajednici.

Što se zabludjelih i nemarnih tiče, budući da su lišeni čovječnosti i revnosti, zbog svoje nemoći i poniženosti ispružili su ruke i zbiljski su se udružili sa svakojakim skupinama, čak i sa prostacima i primitivcima, a kako ne bi propustili koristi za kojima uzdišu i kako ne bi rasrdili svoje društvo i poglavare, zbog čega slijede njihove naloge do granica robovanja. Stoga su se s punom ozbiljnošću složili s onima koji s njima učestvuju u tom i pridružili su se onima koji se u bilo kojem obliku okupljaju oko istih interesa, te postižu ono za čim teže, a kao nagradu za ozbiljnost i odlučnost u dotičnoj stvari.

O sljedbenici Istine i nosioci stvarnosti, o vi koji ste došli u iskušenje nesloge, upropastili ste iskrenost u ovim teškim uvjetima i niste Allahovo zadovoljstvo postavili kao krajnji cilj vaših nastojanja, te ste utabali stazu obaranju i dovođenju sljedbenika Istine u stanje poraženosti i gutanja gorčine poniženja te prezrenosti!

Znajte da ne smije biti zavisti niti suparništva, a niti ljubomore u pitanjima vjere i ahireta, jer u pogledu stvarnosti u njima, ne postoji takvo što. To je zbog toga što porijeklo zavisti i suparništva potiče od međusobnog nadmetanja mnogih ruku da dohvate jednu stvar i zbog upiranja mnogih pogleda na jedan položaj te od gladi mnogih želudaca za jednom hranom. Tako rasprava, takmičenje i konkurencija dovode do gramzivosti i zavisti. A budući da je dunjaluk tijesan, kratkotrajan i da ne zasićuje čovjekove brojne želje i prohtjeve te budući da postoji veliki broj onih koji se otimaju o jednu stvar, rezultat je, onda, pad u provaliju zavisti i rivaliteta. A što se komotnog ahireta tiče, za svakog vjernika postoji Džennet čije je prostranstvo poput nebesa i Zemlje, što se proteže širinom pet stotina godina,24 i za svakog od njih postoji sedamdeset hiljada džennetskih ljepotica i palača, i svi su zadovoljni svojim dijelom. Dakle, ovdje uopće nema potrebe za zavišću i nadmetanjem. Ovo nam dokazuje to da međusobna nezavidnost i nezamjeranje u dobrim djelima svakako dovodi do ahireta, što znači da u njima nema mjesta za konkurenciju i zavidnost. Stoga je onaj ko zavidi, bez sumnje, licemjer, odnosno on stremi dunjalučkim dobitima pod maskom vjere i traga za materijalnim koristima pod imenom dobrih djela. Ili je on, možda, iskren, ali je neznalica, pa ne poznaje smisao dobročinstva i još nije shvatio to da je iskrenost duh i osnova svakog dobrog djela, te tako prigovara širini Božanske milosti kao da je preuska za njega, počinje osjećati zavist, nagon za takmičenjem i konkurencijom, i u dnu duše skriva neku vrstu mržnje prema Allahovim dobrim i iskrenim evlijama.

Ovdje ću spomenuti jedan događaj koji podržava ovu činjenicu: Jedan od naših ranih prijatelja u srcu nosio je prijezir i mržnju prema izvjesnoj osobi, pa kad bi o dotičnoj osobi pred njim neko u društvu govorio pohvalno i kad bi rekao:

“On je dobar čovjek, on je jedan od Allahovih evlija”, vidjeli bismo da ove riječi ne bi djelovale na njega, odnosno nije pokazivao bilo kakvo negodovanje zbog pohvale njegovog neprijatelja. Međutim, kad je neko rekao: “On je jak i hrabar”, vidjeli smo da se preznojava od zavisti i ljubomore.

Upitali smo ga: “O ti, položaj evlije i pobožnost među najvišim su položajima na ahiretu, s njima ništa ne može se mjeriti! Gdje je Zemlja, a gdje su nebesa?! Primijetili smo to da spomen ovog položaja kod tebe ne uzrokuje nikakvu promjenu, dok su spomen fizičke snage koju posjeduju čak i volovi, i hrabrosti koju posjeduju zvijeri, kod tebe potaknuli crte zavisti?!”

A on odgovori:

“Obojica smo sebi postavili za cilj određenu stvar i položaj na dunjaluku, a snaga i hrabrost jesu među sredstvima za postizanje tog dunjalučkog položaja. Stoga sam osjetio razlog za suparništvo i zavist. A što se ahiretskih nivoa i položaja tiče, oni se ne mogu ničim ograničiti, i u tom mi možda onaj ko mi je bio neprijatelj postane najdraži i najcjenjeniji prijatelj na ahiretu.”

Pa, o sljedbenici stvarnosti i duhovnog pravca, služenje Istini nije lahka stvar, već je najsličnija nošenju i čuvanju ogromnog i teškog blaga! Oni koji to blago nose na svojim plećima raduju se rukama moćnih pruženim upomoć i podršci njima, i sretniji su. Nužnost nameće da ti koji dolaze budu dočekani s čistom ljubavlju i da se na njihovu snagu, utjecaj i podršku gleda više nego na njihovo biće te da budu susretani s ponosom koji im dolikuje, jer oni su istinska braća i požrtvovani pomagači. Pa ako nužnost kategorički nameće ovo, zašto onda na njih gledati okom zavisti, suparništva i ljubomore, pa da se iskvari iskren odnos kao rezultat tog stanja, a vaša djela i dužnosti budu meta optužbi zalutalih! Oni će vas spustiti na nivo mnogo niži od vašeg i prizemniji od vašeg pravca, štaviše, pridružit će vas onima koji jedu dunjaluk kroz vjeru i osiguravaju svoju egzistenciju pod plaštom hakikatske znanosti, i svrstati vas među pohlepne natjecatelje oko dunjalučkih razvalina, kao i prišiti vam druge nepravedne optužbe!

Jedini lijek za ovu bolest jeste taj da čovjek okrivi samog sebe i da se prikloni na stranu svog kolege putem istine a nasuprot svog nefsa, kao i neodstupanje od načela objektivnosti i potrage za Istinom, kojeg su usvojili znanstvenici umijeća izraza i polemike, a koje kaže:

“Ako osoba želi to da se istina ukaže isključivo na njegovom jeziku – u određenoj raspravi – i raduje se tome, a spokojan je da njegov protivnik bude u krivu i pogrešci, onda je on nepravedan i neobjektivan.” Usto, i on sam bit će izložen šteti kao rezultat toga, jer ništa novo neće naučiti – iz te rasprave – time što će se istina ukazati na njegovom jeziku, već, naprotiv, moguće je da ga to dovede do samoljubivosti, pa da podnese štetu. Ako bi se istina ukazala na jeziku njegovog sagovornika, to mu ne bi ništa naškodilo, niti bi u njemu pobudilo uobraženost, već bi stekao korist time što je naučio nešto novo. Drugim riječima, tragalac za Istinom radi Istine navući će i srdžbu svog nefsa, a kad Istinu vidi kod svog protivnika, bude zadovoljan time i komotan.

Pa ako sljedbenici vjere, stvarnosti, duhovnosti i nauke usvoje ovo načelo kao putokaz u svom životu i djelovanju, steći će – Allahovim dopustom – iskren odnos i uspjet će u svojim ahiretskim poslovima, kao što će se Njegovom, Slavljen je On, milošću i dobrotom spasiti od ove katastrofalne nevolje koja ih je obuzela i okružila sa svih strana.

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ