DEVETNAESTI ODSJAJ

Poslanica o štedljivosti

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

كُلُوا وَ اشْرَبُوا وَ لاَ تُسْرِفُوا

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“I jedite i pijte, samo ne pretjerujte!” (El-A’raf: 31)

Ovaj ajeti-kerim diktira pouku krajnje važnosti i daje jedno mudro te razborito uputstvo u vidu stroge zapovijedi da se štedi, a izričito zabranjuje rasipništvo. Ova tema sastoji se od sedam tačaka.

PRVA TAČKA

Milostivi Stvoritelj zauzvrat blagodati i darova kojima je u izobilju obasuo ljudski rod zahtijeva zahvalnost i pohvalu. Rasipništvo je u suprotnosti sa zahvalnošću, i omalovažava smisao blagodati, što nanosi ogromni gubitak, dok je štedljivost uvažavanje blagodati i donosi dobitak.

Sigurno! Kako god je štedljivost jedna duhovna zahvalnost, ona je i ukaz uvažavanja i veličanja Božije milosti koja se nalazi u blagodatima i dobrima. Ujedno je i definitivni uzrok berićeta i uvećavanja blagodati. Ona je i stjecište tjelesnog zdravlja, kroz, recimo, suzdržavanje od jela. Istovremeno, ona je i put stjecanja dostojanstva, i to time što se osoba udaljava od duhovnog poniženja tražeći milostinju od drugih. I snažno je sredstvo za doživljaj blagodati i za uživanje u njenom ugođaju. I čvrst je uzrok kušanja skrivenih užitaka unutar onih blagodati koje naizgled nemaju okusa. A budući da je rasipništvo u suprotnosti s gore spomenutim mudrostima, njegove posljedice katastrofalne su.

DRUGA TAČKA

Mudri Stvoritelj stvorio je tijelo čovjeka u vidu jedne savršeno pravilne palače i jednog lijepo uređenog grada. Učinio je to da osjetilo okusa usađeno u njegova usta bude poput jednog vratara i čuvara; nerve i krvne sudove stvorio je poput telefonskih žica i telegrafskih veza (preko kojih održava se osjetljiva komunikacija i dostavlja dojava između čula okusa i želuca, a koji se nalazi u centru ljudskog tijela), i to tako što dotično čulo okusa saopćava informaciju o materiji koja se našla u ustima te riječima: ‘Zabranjen ulaz!’ odbija od tijela i želuca štetne stvari za kojima tijelo nema potrebu, i odbacuje ih. Čak se i ne smiruje dok ne izbaci te dok ne ispljune s gađenjem sve što je beskorisno za tijelo, kao i ono što je štetno i gorko.

S obzirom na to da čulo okusa u ustima odigrava ulogu čuvara, a budući da je želudac sa stanovišta htijenja gospodar i vladar u tijelu, onda, ukoliko bi dar u vrijednosti stotinu mjera stigao vladaru dvora, samo bi njih pet, ne više, bilo odobreno i dato kao poklon čuvaru, a kako čuvar ne bi umislio i zaboravio svoju dužnost te kako u palaču ne bi pustio svakog besposlenog uljeza koji bi ga podmitio za jednu paru više.

I tako, na temelju ovog smisla, zamislimo sad pred nama dva zalogaja: Jedan je zalogaj neke hranljive tvari – poput, naprimjer, sira ili jaja – čija je vrijednost proračunata na jedan dinar, dok je drugi zalogaj najskupocjenija vrsta baklave čija se vrijednost računa na deset dinara. Ta dva zalogaja prije unošenja u usta jednaka su, odnosno među njima nema razlike, a također su jednaka i po hranljivoj vrijednosti za tijelo, nakon ulaska u tijelo i silaska niz grlo. Ustvari, nekad je sir u vrijednosti jednog dinara hranjiviji od bilo koje druge poslastice. Nema, dakle, razlike između tog dvoga osim u ugađanju čulu okusa u ustima, a što ne potraje više od pola minute. Neka se, zato, procijeni kolika je šteta i pretjeranost te neka se odmjeri kolika je besmislenost trošenja deset dinara umjesto jednog dinara, i to isključivo zbog stjecanja jednog užitka koji ne potraje ni pola minute!

I, tako, nagrađivanje čuvara s devet desetina darova koji se donesu vladaru palače neizbježno dovodi do njegove oholosti i pohlepe, te ga otud navodi na to da kaže: ‘Ja sam vladar!’ Pa onog ko mu da više i ukusnije, on će pustiti unutra, uzrokujući time poremećaj sistema koji tamo vlada, a u stomaku potpaljujući vatru upale i prisiljavajući čovjeka da zapomaže: ‘Hajde, brzo, dovedite mi doktora odmah da mi obori temperaturu i ugasi vatru!’

Stoga su štedljivost i zadovoljnost u potpunom skladu s Božijom mudrošću, jer se prema čulu okusa odnose kao prema čuvaru, drže ga u njegovim granicama i nagrađuju u srazmjeri s tom funkcijom, dok pretjerivanje u jelu, budući da se kreće pravcem suprotnim od te mudrosti, onom ko pretjeruje ubrzano nanosi bolne šamare, s obzirom na to da zbog miješanja hrane izaziva mučninu u stomaku, što dovodi i do gubitka istinskog apetita, a osoba jede lažnim i izvještačenim apetitom miješajući raznovrsnu hranu, što, opet, uzrokuje tegobe u probavi.

TREĆA TAČKA

Ranije, u Drugoj tački rekli smo sljedeće: Čulo okusa vrši ulogu čuvara. Zaista, tako je to kod nemarnih koji se još nisu duhovno uzdigli i koji nisu uznapredovali u domenu zahvalnosti i uspona na njegovoj ljestvici. Svakako, nepotrebno je pribjegavati pretjerivanju – kao što je trošenje desetostrukog iznosa u odnosu na cijenu, i to zbog zadovoljavanja samo tog čula čuvanja.

Međutim, čulo okusa kod istinskih zahvalnika i kod nosilaca hakikata, kod sljedbenika srca i posjednika vizije, jeste poput promatrača i nadzornika koji nadgleda kuhinje Božije milosti (kako je to razjašnjeno u usporedbi izvedenoj u Riječi šestoj). A proces vrednovanja i ocjene Božijih blagodati i upoznavanja svih njihovih raznih vrsta, koji se odvija u tom čulu okusa po brojnim osjetljivim i preciznim mjerilima te čija je brojnost ravna broju vrsta hrane, postoji kako bi se sve to saopćilo tijelu i želucu, što signalizira duhovnu zahvalnost.

Stoga se funkcija čula okusa ne svodi samo na brigu o materijalnom tijelu i želucu, već je ona i povlaštenija i stepenom uzvišenija od funkcije želuca, a s obzirom na to da se u njoj nalazi briga o srcu, duhu i razumu, ali i pažnja prema svakom od njih.

Usto, treba znati i to da ono može – uz uvjet odsustva pretjerivanja – ići za stjecanjem svog užitka kroz postizanje funkcije iskrene zahvalnosti i cijeneći ga, i u namjeri upoznavanja i sagledavanja raznovrsnih Božijih blagodati njihovim kušanjem te kako bi ih osjetilo, uz uvjet da su dozvoljene i da nisu sredstvo ponižavanja i prošenja. Odnosno, mi možemo upotrijebiti taj jezik koji posjeduje čulo okusa sa zahvalnošću, a kako bismo odredili i dali prednost jednoj nad drugom vrstom hrane.

Navodim vam jedan događaj kao ukaz na spomenutu činjenicu, a radi se o jednoj nadnaravnoj počasti (kerametu) šejha Gejlanija, posvećena bila njegova tajna. Jedna fina i nježna starica imala je sina jedinca koji je stjecao odgoj kod Šejha. Jednog dana ta poštovana starica ušla je kod svog sina i vidjela je kako se on hrani suhom koricom crnog hljeba prakticirajući duhovnu vježbu, toliko da mu je tijelo izmršavilo. Ovo stanje potaknulo je sažaljenje njegove brižljive majke i ona se raznježila zbog njegovog stanja te je otišla požaliti se šejhu Gejlaniju. Kad vidi, ona nađe Šejha kako jede pečenu kokoš. Obuzeta žestinom svoje sažaljivosti i saosjećajnosti, ona reče:

‘O Šejhu, moj sin skoro da umire od gladi, a vidi tebe, jedeš piletinu?!’

A Šejh se obrati piletu i reče: ‘Kum biiznillah (Ustani, s Allahovim dopustom!)’

To kuhano pile, nakon što se sastavilo te nakon što su mu kosti srasle te je postalo živa kokoš, iskoči iz posude. Ovo izvješće prenose smislenim tevaturom mnogi pouzdani prenosioci, iskazujući jednu od nadnaravnih počasti nosioca nadnaravnosti koji je u svijetu čuven, šejha Gejlanija, posvećena bila njegova tajna. Šejh je starici još rekao:

‘Kad tvoj sin dostigne ovaj stepen, neka i on jede piletinu.’

Poruka ovog čina koji je potekao od šejha Gejlanija jeste sljedeća: Kad duh tvog sina bude zavladao nad njegovim tijelom i kad njegovo srce bude dominiralo nad nagonskom dušom, a njegov razum bude zagospodario želucem, i kad bude tražio užitak zbog iskaza zahvalnosti Allahu, tad će mu biti dozvoljeno to da uzima ukusnu i prijatnu hranu.

ČETVRTA TAČKA

Onaj ko je štedljiv ne pati od neimaštine niti od nestašice u porodici, kako se razumije iz smisla hadisi-šerifa:

لاَ يَعُولُ مَنِ اقْتَصَدَ ‘Ko štedi, ne osiromaši.’

Naravno, postoje nepobitni dokazi, čija brojnost ne može se odrediti, za to da je štedljivost definitivan uzrok silaska blagoslova i izobilja te čvrst temelj boljeg življenja. Navest ću neke primjere koje sam doživio lično, uz svjedočanstvo onih koji su mi pomagali u službi i bili mi iskreni prijatelji.

Dakle, i moji prijatelji i ja nekad smo stjecali desetostruki berićet uzrokom štedljivosti. Čak sam prije devet godina, kad su neki plemenski čelnici koji su bili prognani sa mnom u Burdur navaljivali da primim njihov zekat, a kako bi spriječili to da zapadnem u poniženje i neimaštinu jer sam imao samo malo novca, rekao tim imućnim čelnicima:

“Iako je moj novac veoma sitan, ipak ja posjedujem štedljivost i navikao sam se na zadovoljnost, tako da sam ja mnogo bogatiji od vas.” Dakle, odbio sam njihove uporne i ponovljene ponude. Vrijedno je zapaziti to da su neki od onih koji su mi tad nudili svoj zekat nakon dvije godine zapali u dugovanje, jer se nisu pridržavali štedljivosti, ali su meni oni sitni novci – Allahu hvala – berićetom štedljivosti bili dovoljni i nakon sedam godina, te niti me je stanje postidjelo natjeravši me da svoje potrebe izlažem ljudima nije mi je iskvarilo životno načelo koje sam sebi ranije bio postavio – da budem neovisan o ljudima.

Zaista, onaj ko ne štedi i ko ne troši mudro kandidat je za padanje u provaliju poniženja i izložen je izgledima da se oklizne u prošnju i duhovno ponižavanje. Imovina koja se upotrijebi rasipnički u ovom našem vremenu veoma je skupocjena i prekomjerna, jer se ponekad čast i ugled plaća kao cijena i mito za nju. Čak se nekad oduzimaju i vjerske svetinje, a kako bi se stekli neki nesretni i baksuzni novci, dakle, uzima se nekoliko materijalnih novčića na račun stotina zlatnika duhovne vrijednosti.

Ali, ako čovjek prištedi i ograniči se na nužne potrebe i ako ih smanji te svoju brigu svede samo na njih, naći će opskrbu koja mu zbrinjava život odakle i ne očekuje, i to u smislu ajeti-kerima:

اِنَّ اللّهَ هُوَ الرَّزَّاقُ ذُو الْقُوَّةِ الْمَتِينُ

“Uistinu je Opskrbitelj – Allah, Posjednik moći i Jaki!”(Ez-Zarijat: 58), kao i to da se izričiti tekst ajeti-kerima:

وَمَا مِنْ دَابَّةٍ فِى اْلاَرْضِ اِلاَّ عَلَى اللّٰهِ رِزْقُهَا

“I nema nijednog živog bića na Zemlji a da mu Allah nije zajamčio njegovu opskrbu”, nepobitno obavezuje na to.

Da, opskrba se dijeli na dvije vrste.

Prva vrsta jeste istinska opskrba, a o kojoj ovisi ljudski život. Ona spada pod obavezu koju je po pravilu spomenutog ajeti-kerima Sebi postavio Gospodar. Tu nužnu opskrbu čovjek može steći bez obzira na njegovo stanje, ukoliko u to ne bi bio umiješan čovjekov loš izbor niti primoranost na davanje u zalog svoje vjere niti žrtvovanje svoje časti i dostojanstva.

Druga vrsta jeste opskrba u prenesenom smislu. Onaj ko je zloupotrijebi nemoćan je osloboditi se potreba koje nisu nužne, a koje su njemu postale nužnost kao rezultat padanja u iskušenje oponašanja. Cijena stjecanja ove vrste opskrbe veoma je visoka, a posebno u ovo vrijeme, budući da ne potpada pod Allahovo jamstvo. Naime, nekad se ta imovina stječe u zamjenu za žrtvovanje dostojanstva, unaprijed prihvativši poniženje, a čak nekad granice pada dosežu dotle da čovjeka dovode u provaliju duhovnog prosjačenja i spuštanja do nivoa da ljubi stope niskih i prostih ljudi. Nekad, opet, do tog baksuznog i zaraženog imetka dosegne žrtvovanjem čak i vjerskih svetinja koje su svjetlo vječnog života.

Zatim, patnja koja snađe one koji posjeduju svijest s gledišta ljudskih osjećanja – a vidjevši patnje koje podnose bijedni i siromašni u ovo vrijeme nad koje se nadvila oskudica i neimaština – pomućuje užitak kojeg oni stječu nedozvoljenom imovinom i, ukoliko imaju savjesti, njihova gorčina povećava se. Trebalo bi u ovo čudno vrijeme da se čovjek ograniči na uzimanje minimalne količine sumnjive imovine samo u slučaju nužde, jer prema pravilu اِنَّ الضَّرُورَةَ تُقَدَّرُ بِقَدْرِهَا

‘Nužnost se procjenjuje prema njenom intenzitetu’ moguće je pod prisilom uzeti onoliko nedozvoljenog imetka koliko je nužno, ali ne više od tog. Onom ko je, recimo, prisiljen nije dozvoljeno jesti crkotinu toliko da se zasiti, već samo smije jesti u mjeri koja će ga sačuvati od umiranja. Usto, nemoguće je jesti s proždrljivošću u prisustvu stotine ljudi koji gladuju.

Ovdje ćemo navesti jedan stvarni događaj, a koji ukazuje na to da je štedljivost uzrok dostojanstva i ljudskog savršenstva.

Hatimi-Tai, koji je čuven po svojoj plemenitosti i darežljivosti, jednog dana priredio je veličanstvenu gozbu i svoje goste obasuo je skupocjenim darovima. Zatim je otišao prošetati u pustinju, gdje je sreo jednog siromašnog starca koji je na plećima nosio teško breme drva, trave i trnja, dok mu je s nekih mjesta curila krv. On mu se obrati riječima:

‘Hatimi-Tai danas priređuje obilnu gozbu i dijeli vrijedne darove. Hajde k njemu, možda ćeš umjesto pet kuruša koje ćeš dobiti za taj tovar od njega dobiti pet stotina kuruša!’

Ali, skromni starac odgovori mu:

‘Ovaj teret nosit ću s ponosom i svojim znojem, i ne želim doći u sjenu prigovora Hatimi-Taia.’

A kad je kasnije Hatimi-Tai jednog dana upitan:

‘Koga od ljudi smatraš časnijim i plemenitijim od sebe?’

On je odgovorio:

‘Onog štedljivog starca kojeg sam susreo u pustinji onog dana! Vidio sam da je uistinu časniji i plemenitiji od mene.’

PETA TAČKA

Iz savršene plemenitosti Allahove, dž.š., jeste to da On užitak u Svojim blagodatima pruža najsiromašnijim ljudima jednako kao i najbogatijim, te siromašan čovjek uživa i naslađuje se jednako kao i sultan.

Da, slast koju stječe siromah iz korice crnog suhog hljeba, uslijed gladi i štedljivosti, nadmašuje onaj užitak što ga stekne sultan ili bogataš iz svoje ukusne i bogate hrane, a koju zbog razmetljivosti jede iz dosade i bez apetita.

Uistinu je čudno to da se neki razmetljivci i rasipnici usuđuju optužiti štedljive ljude da su škrti. Da Allah sačuva, nipošto, već je mudro trošenje, ustvari, sušta otmjenost i plemenitost, dok su škrtost i poniženje suština prividne darežljivosti koju pokazuju oni koji se razmeću i pretjeruju.

Postoji jedan događaj koji se desio u mojoj ćeliji u Isparti u godini u kojoj je dovršeno pisanje ove Poslanice, a koji podupire ovu činjenicu.

Jedan od mojih učenika žestoko je navaljivao na to da od njega na poklon primim nešto oko tri kilograma meda, a što bi prekršilo moje životno pravilo. Koliko god da sam mu nastojao objasniti nužnost pridržavanja svog pravila, on se nije dao uvjeriti, te sam bio prisiljen primiti poklon, s namjerom da trojica braće sa mnom u ćeliji podijele i pomalo jedu od tog trideset-četrdeset dana mubarek-mjeseca šabana i ramazana, kako bi darovatelj stekao nagradu, ali i kako oni ne bi bili bez poslastice. Stoga sam im naredio to da oni prime poklon, znajući da sam ja kod sebe već imao oko kilogram meda.

Pa iako su moja tri prijatelja uistinu bila ispravna i stvarno su cijenili štedljivost i ekonomičnost, ipak su to nekako zaboravili te su, časteći jedan drugog i ugađajući te ukazujući prednost jedan drugom, a i iz drugih pohvalnih svojstava, za samo tri večeri potrošili med koji su imali. Rekoh im s osmijehom:

‘Moja namjera bila je omogućiti vam to da osjetite slast meda trideset i više dana, ali ste ih vi sveli na samo tri dana. Neka vam je prijatno!’ U isto vrijeme, ja sam štedljivo trošio med koji sam imao i jeo sam ga dva mjeseca šabana i ramazana, a usto je, Allahu hvala, bio uzrok velike nagrade, budući da sam i svakom od spomenute braće za iftar davao po jednu veću čajnu kašiku.

Možda su oni koji su tad promatrali moje stanje pomislili da je to škrtost, a da je stav te moje braće spomenutih triju noći bio častan i plemenit. Međutim, s gledišta stvarnosti, vidjeli smo to da se ispod prividne škrtosti nalazi uzvišeno dostojanstvo, veliki berićet i uzvišeni sevapi. A ispod te darežljivosti i rasipnosti – ukoliko se ne bi odustalo od tog – nalazi se moljakanje i gledanje u ruke drugih s halapljivošću te druga stanja koja su umnogome gora i od same škrtosti.

ŠESTA TAČKA

Velika je razdaljina i ogromna razlika između štedljivosti i škrtosti. Jer, kako god je skromnost pred drugima, kao pohvalno svojstvo, različita po smislu od ponižavanja pred drugima, što je pokudno svojstvo, iako imaju sličnu formu, te kao što se dostojanstvenost i samopoštovanje, što su pohvalna svojstva, razlikuju po smislu od oholosti i samoljubivosti, a što su loša vladanja, iako su slični po formi, isto tako štedljivost, koja je jedna od uzvišenih Vjerovjesnikovih osobina, pa čak i jedna od osovina oko kojih obrće se sistem Božije mudrosti koji dominira svemirom, nema nikakve veze sa škrtošću, koja je smjesa prostakluka, tvrdičluka, gramzivosti i pohlepe. Čak među njima uopće ne postoji spona osim te prividne sličnosti. Navodimo sljedeći događaj koji potkrepljuje ovu činjenicu.

Abdullah ibn Omer ibn Hattab, r.a., najstariji sin veličanstvenog Faruka hazreti Omera, Poslanikovog, s.a.v.s., halife, bio je jedan od sedam čuvenih Abdullaha koji su se isticali među učenjacima uzvišenih ashaba. Dakle, ušao je ovaj veliki sahabija jednog dana u oštru prepirku dok je poslovao u čaršiji oko neke stvari koja ne vrijedi ni jedan dinar, u svrhu štedljivosti i očuvanja povjerenja te dosljednosti, koji su ključna tačka trgovine. U tom momentu vidio ga je jedan drugi sahabija te, pomislivši da je to škrtost, to mu se učini preveliko: Kako nešto takvo može poteći od sina zapovjednika pravovjernih i svjetskog halife hazreti Omera? Zato ga je slijedio do njegove kuće, kako bi saznao nešto više o njegovom stanju. Vidio ga je kako kod vrata provodi nešto malo vremena s jednim siromahom te su razmijenili nekoliko riječi u blagosti i ljubaznosti. Zatim je izašao na druga vrata te je tamo porazgovarao s jednim drugim siromahom. To je pobudilo radoznalost kod spomenutog sahabije, pa je požurio do dvojice siromaha, kako bi od njih zatražio objašnjenje.

‘Pomozite mi da razumijem Ibn Omerov postupak dok je stajao s vama?’

‘Dao nam je po komad zlata.’

To ga je iznenadilo te je zbunjeno rekao: ‘Subhanallah, čudne li stvari! Na čaršiji se upušta u žestoku raspravu zbog jednog novčića, a kod kuće se sa zadovoljstvom razmeće dajući na stotine puta više dvojici siromaha, a da niko drugi ne zna.’ Zato je otišao kod Ibn Omera, r.a. da ga upita sljedeće:

‘O imame, možeš li mi razriješiti ovu zagonetku? Na čaršiji postupio si na taj i taj način, a kod kuće tako i tako?!’ On mu odvrati riječima:

“Ono što se desilo na čaršiji bilo je zbog štedljivosti i promišljenosti; postupio sam tako kako bih sačuvao povjerljivost i poštenje onih koji su temelj trgovine i njenog duha. Nije to škrtost niti tvrdičluk. A način na koji sam postupio kod kuće proističe iz samilosti i nježnosti srca, kao i iz uzvišenosti i usavršenosti duha. Stoga, niti je ono prvo škrtost niti je ovo drugo rasipništvo.”

Kao naznaku ovog smisla Imam Azam Ebu Hanife, r.a., rekao je:

لاَ اِسْرَافَ فِى الْخَيْرِ كَمَا لاَ خَيْرَ فِى اْلاِسْرَافِ

‘Nema rasipništva u nečem dobrom, kao što nema ničeg dobrog u rasipništvu’, odnosno kako god nema razmetljivosti u dobroti i dobročinstvu prema nekom ko to zaslužuje, isto tako nema nikakvog dobra u pukoj razmetljivosti.

SEDMA TAČKA

Rasipništvo proizvodi pohlepu, a iz pohlepe rađa se troje:

Prvo odsustvo zadovoljnosti.

Nezadovoljnost lomi želju za zalaganjem i trudom, što u duši nezadovoljnog pohlepnika umjesto zahvalnosti potpiruje prigovaranje i tako ga baca u naručje lijenosti. On tako napušta skromni imetak koji izvire iz halal zarade14 i daje se u potragu za nečim što nije teško niti zahtjevno kroz stjecanje nedozvoljene imovine, te na tom putu upropasti svoje dostojanstvo, pa čak i čast.

Drugi rezultat pohlepe jeste propadanje i gubitak.

Naime, pohlepniku izmiče njegov cilj, i on se izlaže tegobama, a uskraćuju mu se olakšice i pomoć, te tako bude praktična potvrda čuvene izreke:

اَلْحَرِيصُ خَائِبٌ خَاسِرٌ ‘Pohlepnik je gubitnik i ništavnik.’

Utjecaj pohlepe i zadovoljstva provodi se u svijetu živih bića u skladu sa sveobuhvatnim načelom i već ustaljenom praksom te, naprimjer, stizanje opskrbe biljkama kojima je opskrba potrebna “na noge” biva zbog njihove prirodne zadovoljnosti, dok pohlepno trčanje životinja za stjecanjem njihove opskrbe biva s mukom i s oskudicom, i ovakvo što iznosi na vidjelo goleme razmjere štetnosti koja počiva u pohlepi, i ogromne razmjere koristi koja se nalazi u zadovoljnosti.

Istjecanje mlijeka – te fine hrane – općenito u usta svih mladunčadi i nejači, odakle je i ne očekuju, biva zbog toga što ona ispoljavaju zadovoljnost iskazanu jezikom svog stanja, dok divlje zvijeri pohlepno vrebaju za svojom oskudnom i nečistom opskrbom. I to sasvim jasno potvrđuje našu tvrdnju.

I stanje gojaznih i glupih riba koje ispoljavaju zadovoljstvo koje potiče savršeno stizanje njihove opskrbe njima, a nemoć inteligentnih životinja poput lisice i majmuna u tom da u cijelosti steknu svoju hranu uprkos pohlepi i trčanju za njom te njihovo mršavo i suhonjavo stanje također iznose na vidjelo razmjere poteškoća i patnji koje uzrokuje pohlepa, a širinu komocije i spokojnosti koje uzrokuje zadovoljstvo.

Isto tako, i židovsko teško stjecanje njihove jedva dovoljne opskrbe za osnovne potrebe na nedozvoljene načine pomućeno je poniženjem i bijedom zbog njihove pohlepe, zbog poslovanja s kamatom i slijeđenja metoda prevare i podlosti, a stjecanje pustinjskih nomada okićenih zadovoljstvom njihovom zadovoljavajućom opskrbom te njihov plemeniti i časni način života također savršeno potkrepljuju našu tvrdnju.

Tako i zapadanje mnogih učenih ljudi15 i književnika16BILJEŠKE* u krajnju bijedu i u život na rubu egzistencije, zbog pohlepe koju im namještaju njihova inteligencija i genijalnost, a bogaćenje i imućnost većine glupih i nemoćnih, uslijed njihovog naravnog stanja zadovoljstva, dakle, sve ovo nepobitno potvrđuje to da halal opskrba dolazi u skladu s nemoći i osjećajem siromaštva, a ne sa sposobnošću i snagom volje. U odnosu na sposobnost i snagu volje, ona dolazi čak u obrnutoj srazmjeri. Zato se opskrba dojenčadi umanjuje i udaljava te postaje teže steći je i pribaviti kako god njihova sposobnost, volja i snaga uznapreduju.

Da, zadovoljstvo je riznica komotnog življenja i ishodište zadovoljstva životom, dok je pohlepa rudnik gubitka i niskosti, što postaje jasno i iz hadisi-šerifa:

اَلْقَنَاعَةُ كَنْزٌ لاَ يَفْنَى ‘Zadovoljstvo je neiscrpno blago.’

Treći rezultat pohlepe jeste to da ona kvari iskrenost i upropaštava ahiretska djela. Jer, ako se pohlepa nađe u pobožnom vjerniku, on poželi to da se ljudi okrenu i da pristupe njemu, a onaj ko traži i očekuje pažnju ljudi uopće ne može dosegnuti savršenu iskrenost niti je može postići. Dakle, ovaj rezultat posjeduje ogromnu važnost koja je vrijedna pomnog i pažljivog razmatranja.

Ukratko, pretjerivanje i rasipništvo proizvodi odsustvo zadovoljstva, odnosno pohlepu, dok pohlepa uništava žar i polet za radom, a čovjeka baca u nemarnost i lijenost te pred njim otvara vrata prigovaranja i žaljenja na njegov život, što ga dovodi do toga da stalno stenje pod mukama jadikovanja i mrzovolje.17 Isto tako, ona kvari i njegovu iskrenost i otvara pred njim vrata pretvaranja i usiljenosti, slamajući njegov ponos i ukazujući mu na put moljakanja i ulizivanja drugima.

Štedljivost urađa zadovoljnošću, a zadovoljnost proizvodi dostojanstvo, oslanjajući se na hadisi-šerif: عَزَّ مَنْ قَنَعَ ذَلَّ مَنْ طَمَعَ ‘Častan je zadovoljnik, a prezren je pohlepnik.’ Usto, ona podržava željnost za zalaganjem i radom te je stimulira, pa definitivno dovodi do ulaganja napora i truda. Jer, ako se čovjek potrudi u jednom danu, sljedećeg dana, zbog zadovoljstva platom koju je stekao prethodnu večer, ponovo će se založiti. A rasipnik se drugog dana neće založiti zbog odsustva zadovoljstva, pa čak i ako se založi, čini to mrzovoljno.

I tako, zadovoljstvo stečeno kroz štedljivost otvara vrata zahvalnosti a zatvara vrata prigovaranja, te čovjek cijelog svog života bude zahvalan i iskazuje zahvalnost. I usljed zadovoljstva, on se ne osvrće na to da li se ljudi okreću njemu, jer je on nezavisan od njih, te mu se otvaraju i vrata iskrenosti a zatvaraju vrata pretvaranja.

Jednom sam lično bio svjedok obimne štete i teškog gubitka koji iskrsavaju iz rasipništva i odsustva štedljivosti, odnosno promatrao sam ih konkretno i u širokim te dugoročnim razmjerima, ovako kako slijedi.

Prije devet godina stigao sam u jedan mubarek-grad. Bila je zima, pa nisam mogao vidjeti izvore privređivanja i proizvodnje u tom mjestu. Njihov muftija, Allah mu se smilovao, rekao mi je: ‘Naši ljudi siromašni su i bijedni.’ Nekoliko puta ponovio je ove riječi. Duboko su me se dojmile ove riječi i uzburkale su moja osjećanja te sam patio zbog stanovnika tog mjesta i sažalijevao sam ih tokom gotovo šest godina. Nakon osam godina, ponovo sam otišao u to mjesto uljeto, te sam pogledom obilazio njegove vrtove i bašče, pa se sjetih muftijinih riječi. Rekoh začuđeno:

‘Subhanallah! Prinosi i žetve ovih bašči mnogo nadmašuju potrebe cijelog mjesta, pa je za očekivati to da su mještani veoma imućni!’ Ostao sam u čuđenju zbog toga. Međutim, po činjenici zbog koje ne mogu me zavarati prividne stvari i kojom se rukovodim kako bih spoznao istinu, saznao sam to da je uzrok rasipništva i razmetljivosti berićet oduzet tom mjestu, što i jeste učinilo prikladnim riječi muftije: ‘Naši mještani bijedni su siromasi’, uprkos ovim obilnim izvorima prihoda i riznicama za privređivanje.

Zaista, iskustvom i razmatranjem bezbrojnih stvarnih činjenica potvrđeno je to da plaćanje zekata i mudro trošenje jesu dva uzroka berićeta i uvećanja blagodati, dok su rasipništvo i odbijanje davanja zekata uzročnici ukidanja berićeta.

Ibn Sina, “Platon” muslimanskih mudraca, šejh medicinara i učitelj filozofa, protumačio je ajeti-kerim: كُلُوا وَ اشْرَبُوا وَ لاَ تُسْرِفُوا “I jedite i pijte, samo ne pretjerujte”, s isključivo medicinskog stanovišta, sljedećim stihovima:

جَمَعْتُ الطِّبَّ فِى الْبَيْتَيْنِ جَمْعًا وَ حُسْنُ الْقَوْلِ فِى قَصْرِ الْكَلاَمِ

فَقَلِّلْ اِنْ اَكَلْتَ وَ بَعْدَ اَكْلٍ تَجَنَّبْ وَ الشِّفَاءُ فِى اْلاِنْهِضَامِ

وَ لَيْسَ عَلَى النُّفُوسِ اَشَدُّ حَالاً مِنْ اِدْخَالِ الطَّعَامِ عَلَى الطَّعَامِ

U dva je stiha cijela medicina stala,

a najbolji je govor što u par riječi stane:

Smanji dok jedeš, a nakon jela odmakni,

jer izlječenje je u varenju i probavi hrane!

Nema za osobu gore bolesti

od stalnog jedenja i gomilanja hrane.18

Evo jedne neobične podudarnosti koja

potiče čuđenje i povlači pouku!

Iako je pet-šest različitih prepisivača – od kojih su trojica početnici – obavilo prijepis Poslanice o štedljivosti, svaki od pedeset i jednog elifa u svakoj toj kopiji (koliko ih je, kad se izuzme dova), a i svaki od pedeset tri elifa (koliko ih je ako se ubroji dova) podudarilo se kod svih njih, uprkos međusobnoj udaljenosti mjesta tih prepisivača i razlike u kopijama iz kojih su vršili prijepis te razlike u rukopisu, kao i odsustva predumišljaja i razmišljanja o tim elifima uopće.

Stoga podudarnost broja elifa s godinom pisanja Poslanice o štedljivosti i njenog prepisivanja, koja je po grčkom kalendaru 1351., a po hidžretskom kalendaru 1353., nesumnjivo je nemoguće da se ovakvo što desi slučajno, već je to ukaz na uzdizanja berićeta koji se nalazi u štedljivosti do stepena nadnaravne počasti, kao i na to da je uistinu dolično da ova godina bude nazvana ‘Godinom štedljivosti’.

Da, i vrijeme je potvrdilo ovu nadnaravnu počast štedljivosti onda kad je ljudski rod dvije godine kasnije postao svjedok Drugog svjetskog rata, tog rata koji je proširio glad, razaranje, uništavanje i oskudicu u svim krajevima svijeta, što je čovječanstvo silom prinudilo na pridržavanje štedljivosti i na obaziranje na nju.