SEDAMNAESTI ODSJAJ

(Petnaest zabilješki iz poslanice Zuhre)

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

UVOD

Dvanaest godina prije pisanja ovog Odsjaja,12* Plemeniti Gospodar pospješio me je i okružio Svojom brižljivošću i dobrotom, te sam napisao nešto što je sijevnulo o temi Jednoće Boga i što se iz toga ukazalo kroz misaono razmatranje, srčani izlet i duhovno otkrovenje tokom uspona nivoima spoznaje Božije Jednoće. Zapisao sam ih na arapskom jeziku u vidu zabilješki u poslanicama nazvanim ‘Zuhre’, ‘Iskra’, ‘Zrno’, ‘Šara’, ‘Čestica’, ‘Kap’ i slično.

Budući da su te zabilješke napisane kako bi ukazale krajičak na neke monumentalne i obimne činjenice i kako bi tek istaknule uvod u njih te kako bi ispoljile jedan od zračaka divne i blistave svjetlosti, ali imajući u vidu i to da sam ih napisao samo za sebe u formi opažanja i napomena, drugima je ograničilo mogućnost okorištavanja njima, naročito zbog toga što glavnina moje najiskrenije i najodabranije braće nisu učili arapski jezik. Zato sam na njihovo uporno navaljivanje bio prinuđen i na turskom jeziku napisati razrade jednog dijela tih zabilješki i odsjaja, ali i jedan dio prevesti uz data pojašnjenja.

Budući da su se ove zabilješke i poslanice na arapskom Novom Saidu ukazale u viziji koja je najbliskija osvjedočenju, kao onda kad je on počeo grabiti s pojila znanja stvarnosti, ništa nije izmijenjeno. Zbog toga su neke rečenice navedene uprkos činjenici da su već spomenute u drugim Poslanicama, dok su neke druge navedene u krajnjem sažetku i nisu obrazložene kako se zahtijeva, a kako ne bi izgubile na originalnoj finoći.

Said Nursi

PRVA ZABILJEŠKA

Obraćao sam se svom nefsu govoreći: Znaj, nemarni Saide! Tebi ne dolikuje to da svoje srce vezuješ uz nešto što te neće pratiti u društvu nakon prestanka ovog svijeta, već će se s tobom rastati uništenjem ovog dunjaluka!

Posebno za ono što će te napustiti čim tvoje vrijeme istekne i što će ti okrenuti leđa, a i za ono što ti neće biti saputnik ni u berzahu, pa i za ono što te neće dopratiti ni do vrata groba, pa i za ono što će se zauvijek od tebe rastati nakon godinu ili dvije, a svoje grijehe ostaviti tebi u naslijeđe i odgovornost, tovareći svoje greške tebi na pleća, pa i za ono što će te prkosno napustiti u vrijeme tvoje radosti zbog njegovog stjecanja! Niukoliko nije razumno vezati srce za prolazne stvari!

Jer, ukoliko si razborit i razuman, nemoj pridavati pažnju niti žaliti, već napusti ono što nije u stanju pratiti te na putovanju u neprolaznost i vječnost, i ono što se pokvari i zdrobi pod udarima i prevratima dunjaluka, i u stanjima u berzahu, i pred sijevanjem ahireta.

Ti pogledaj sebe: U tebi počiva jedna rafiniranost koja se ne zadovoljava ničim drugim doli vječnošću i Onim Koji je Vječan, i ne usmjerava se ni na što drugo osim na to neprolazno, i ne želi se spustiti ni pred čim što je mimo Njega. Pa čak i kad bi joj bio ponuđen cijeli dunjaluk, ne bi se uspokojila ta prirodna potreba. Ta rafiniranost sultan je svih tvojih rafiniranosti i osjećanja. Budi, onda, poslušan sultanu svojih rafiniranosti, koji je pokoran svom Mudrom Izumitelju, i tako se spasi!

DRUGA ZABILJEŠKA

U jednom istinitom i stvarnom snu vidio sam kako ljudima govorim:

O čovječe! Jedno od načela i čvrstih propisa Kur’ani-Kerima jeste sljedeće: Ne smatraj ni za šta mimo Uzvišenog Allaha da je veće od tebe, toliko da bi ga postavio na položaj Božanstva, a nemoj ni sebe smatrati većim od bilo čega, toliko da budeš ohol u odnosu na to! Jer, sva stvorenja, kao što su podjednako daleko od toga da budu obožavani, jednaka su i u pogledu stvorenosti.

TREĆA ZABILJEŠKA

O nemarni Saide! Znaj, ti u svom pogrešnom osjećaju vidiš prolazni dunjaluk kao da je vječan i besmrtan. Kad razgledaš horizonte oko sebe, vidiš da su – donekle – stalni i trajni pojedinačno i u sveukupnosti; odatle kroz istu prizmu povratiš pogled na svoj prolazni nefs, svoje “ja”, te umisliš da je i ono trajno. Pritom se ne užasavaš ni od čega, osim od strahote smaka svijeta, kao da ćeš poživjeti do Smaka svijeta.

Dođi pameti, jer ti i tvoj privatni dunjaluk stalno ste izloženi udarcima odlaska i nestanka! Ti si u tom svom pogrešnom osjećaju i zabludi sličan nekom ko u ruci drži ogledalo usmjereno na neki dvorac ili grad ili vrt, a u kojem ogleda se nestvarni lik tog dvorca, odnosno grada ili vrta, pa i na najmanji pomak ogledala, i na najmanju njegovu promjenu, ta nestvarna slika poremetit će se i ispremetati. Tebi tad ni od kakve koristi nije trajnost i neprolaznost stvarne kuće, odnosno grada ili vrta, budući da ti od svega toga imaš samo u onoj proporciji i težini koju ti pruža ogledalo.

Znaj to da je tvoj život i tvoj vijek ogledalo! Ono je osnova i stup tvog dunjaluka, njegovo ogledalo i središte. Budući da u svakom trenutku postoji mogućnost izdisanja, propasti tog saraja, grada ili bašče, i svega što se u njima nalazi u bilo kojem času, u položaju si kao da će tvoj smak svijeta nastupiti u svakom trenu.

Budući da je tako, nemoj svoj život i dunjaluk opterećivati teretima koje oni nisu sposobni podnijeti!

ČETVRTA ZABILJEŠKA

Znaj da je – u većini slučajeva – uobičajena praksa i običaj Plemenitog Stvoritelja to da ono što posjeduje važnost i skupocjenu vrijednost On ponovo vrati, i to u vidu njih samih, a ne njihove zamjene koja je tek slična njima. Pa onda kad obnavlja većinu stvari dok smjenjuje vremenske sezone te dok mijenja ere, sve vrijedne i značajne stvari, vraća njih same. Ukoliko razmotriš dnevno proživljenje – odnosno, ono što se dešava svakodnevno – i godišnje proživljenje, i stoljetno proživljenje, uočit ćeš to da je ovo ustanovljeno i usklađeno pravilo jasno i vidljivo u svemu. Na temelju tog ustanovljenog pravila, kažemo sljedeće:

Grane nauke složile su se, a znanosti posvjedočile to da je čovjek najsavršeniji plod na stablu stvaranja, i da je on najvažnije stvorenje među svim stvorenjima, najvrednije biće među bićima te da je jedan njegov pojedinac ravan cijeloj vrsti ostalih živih bića. Stoga se nepobitnom prosudbom izvodi zaključak da će svaki pojedinac iz ljudskog roda na dan Velikog proživljenja i okupljanja biti doveden samim sobom – tijelom, imenom i likom.

PETA ZABILJEŠKA

Kad je Novi Said zakoračio putem razgledanja i razmišljanja, evropske znanosti i civilizacija, koje su se donekle bile udomaćile u mislima Starog Saida, izopačile su se u srčane bolesti, a iz kojih nastale su mnoge nevolje i problemi na tom srčanom proputovanju. Novi Said nije imao kud nego pretresti svoju misao i otrijebiti je od izraslina kitnjaste filozofije i plijesni prostačke civilizacije. Dakle, shvatio je to da je prinuđen povesti sljedeću diskusiju sa zamišljenim likom Evrope, a kako bi u svom duhu ušutkao i potisnuo duševne osjećaje koji naginju ka Evropi. To je, zapravo, jedna spontana diskusija, s jednog aspekta, ali i opširna, s drugog aspekta.

A kako se ne bi stekao pogrešan dojam, moramo upozoriti na to da se pojam “Evropa” u ovom slučaju promatra dvojako:

U prvom slučaju Evropa je korisna za čovječanstvo, a što je stekla iz neiskrivljene nasranijske vjere, i to zbog toga što je učinila uslugu društvenom životu čovjeka kroz tehnička i naučna dostignuća, kroz proizvodnju i tehnologiju koje služe pravdi i objektivnosti. U ovom dijalogu ja se ne obraćam tom licu Evrope. Obraćam se drugoj Evropi, onoj koja je struhla u mraku prirodne filozofije te onoj koja je iskvarena okorjelim materijalizmom, odnosno Evropi koja je civilizacijske poroke uzela za svoje vrline, a svoja zla poima kao vrednote. Tako je čovječanstvo dovela u primitivizam i navratila ga u izgubljenost i pokvarenost.

U tom svom zamišljenom duhovnom izletu ja sam se, izuzevši civilizacijske vrijednosti i korisne naučne doprinose, obratio i svoje obraćanje usmjerio onom biću Evrope koje je za ruku povelo ispraznu i štetnu filozofiju, kao i besmislenu i pokvarenu civilizaciju, te sam joj saopćio:

“O ti druga Evropo! Dobro znaj to da si desnom rukom dohvatila zabludjelu bolesnu filozofiju, a lijevom si se dohvatila raskalašenog i raspojasanog štetnog malograđanstva, i tvrdiš: ‘Čovjekova sreća u njima je.’ Obje ti se polomile, grozan li je i prljav poklon koji ti daješ, neka to bude tvoje prokletstvo, i bit će!

O ti pokvarena dušo koja širiš nevjerništvo i potičeš poricanje; da li je moguće to da čovjek bude usrećen samim posjedovanjem velikog bogatstva i ovladavanjem varljivim pojavnim dekorom, dok je bolestan u duši, savjesti, razumu i srcu, pogođen teškim belajima i mukama? Možemo li za njega reći to da je sretan?

Pa zar ne vidiš to da onom ko padne u očaj zbog nečeg nebitnog, odnosno zbog neke sitnice, iščekivanja od iluzije presahnu, njegova očekivanja od ispraznog posla izjalove se, a slatka fantazija preobrazi mu se u gorčinu i čemer? I kako onda pati zbog divnih stvari oko sebe, te mu dunjaluk postane tijesan poput zatvora, u svoj svojoj širini? Kako je tek onom koji tvojom zlosretnošću bude pogođen udarcima zablude u najduljim dubinama svog srca, i u dubinama svog duha, toliko da su – s tom zabludom – nestale sve njegove nade, i iz njih izbijaju sve njegove patnje? Koju to, onda, sreću možeš zajamčiti jednom nesretnom jadniku poput njega? I može li se za nekog čiji duh i srce podnose kaznu u džehennemu, a samo tijelo mu je u jednom nestalnom i lažnom džennetu, tvrditi to da je sretan?

Upoganila si, pokvarena dušo, čovječanstvo, tako da se ono lahkomisleno povelo za tvojim uputstvima, i sad trpi zbog tebe gorku kaznu, jer si ga prisilila na to da iskusi džehennemsku patnju u blagostanju lažnog Dženneta!

O zla nagonska dušo čovječanstva! Razmotri ovaj primjer, a kako bi uvidjela kuda vodiš ljudski rod!

Zamisli da su pred nama dvije staze: Krećemo jednom, i na svakom koraku koji poduzmemo na tom putu vidimo nemoćne jadnike na koje nasrću nasilnici i otimaju im imovinu i opskrbu, ruše njihove kuće i kolibe pa im čak nanose i rane, te ih tako muče da se i nebo rasplače zbog njihovog potresnog stanja. Gdje god da se pruži pogled na tom putu vidi se isto to stanje i čuje se samo vika nasilnika, kao i stenjanje i naricanje mučenika, te kao da je jedna sveopća žalost prekrila ovu stazu!

A s obzirom na to da čovjek po svojoj ljudskoj naravi osjeća patnju zbog patnje drugih ljudi, on ne može podnijeti neizmjernu patnju koju vidi na toj stazi, jer njegova svijest ne može podnijeti bol do tih granica. Stoga je onaj ko se kreće tom stazom prinuđen učiniti nešto od sljedećeg: Odreći se svoje ljudske naravi te nositi jedno okorjelo srce ogrezlo u krajnjem divljaštvu, a koje ne osjeća patnju ni zbog jedne opće nesreće sve dok je on sam na sigurnom i sačuvan, ili, pak, suzbiti zahtjeve svog srca i uma.

Pa, o Evropo, o ti koja si se udaljila i odmakla od nasranijske (kršćanske) vjere i zagnjurila u primitivizam i zabludu! Ti koja poput Dedždžala imaš samo jedno oko, svojom ćoravom genijalnošću podarila si ljudskom duhu ovo stanje džehennema! Zatim si uvidjela da je to stanje jedna dugotrajna i neizlječiva bolest, jer čovjeka srozava s vrha najviših visina na dno najnižih nizina, i na najprizemniji i najniži stepen životinje! Ti nemaš lijek protiv ove kobne bolesti, izuzev privlačnost zabave što vodi suzbijanju osjećaja i privremenom opijanju svijesti, te tvoj nakinđureni luksuz i uspavljujuću dokolicu (…) neka propadneš ti i tvoji lijekovi koji će ti doći glave!

A što se druge staze tiče, ona je primjer među hiljadama stanja sreće i radosti.

Da se na svakom stajalištu na tom putu, i na svakom njegovom mjestu, i u svakom gradu koji se na njemu nalazi, nađe poslušna i odana vojska pravednog vladara, da obilaze na sve strane i razvijaju se u svakom dijelu. S vremena na vrijeme dolazi i dio funkcionera i službenika tog pravednog vladara koji raspuštaju neke od tih vojnika s njihove dužnosti po zapovijedi vladara lično, i od njih preuzimaju naoružanje, konje i opremu koji su vlasništvo države, te im uručuju rješenje o razduženju. Ti oslobođeni vojnici, iako su naizgled tužni zbog oduzimanja konja i opreme na koje su se bili navikli, u stvarnosti ipak se ozaruju i raduju zbog svog oslobađanja zbog povratka vladaru i zbog ponovnog odlaska u njegov dvor te dolaska njemu u počasnu posjetu.

Ponekad ti funkcioneri naiđu na nove vojnike koji ih ne prepoznaju, pa kad vojniku ovi narede: ‘Predaj oružje!’, on odvrati: “Ja sam vojnik kod velikog vladara, i pod njegovom sam zapovijedi i u njegovoj službi; moj povratak njemu i ishod kod njega je! Ko ste pa vi? Ako ste došli s njegovim dopuštenjem i odobrenjem, uredu, pokažite mi njegove časne zapovijedi, u protivnom, odbijte od mene, jer ću se boriti protiv vas čak i ako budem sam protiv vas hiljadu! Jer ja se ne borim za sebe, pošto moja duša nije u mom vlasništvu, već je u vlasništvu mog gospodara! I moju dušu i oružje on mi je dao na povjerenje! Za očuvanje povjerenja svog vlasnika i gospodara te za očuvanje njegove časti i dostojanstva neću vam se pokoriti! Ja pred vama neću pognuti glavu!”

Ovo ti je samo jedan od hiljade primjera, razloga za radost i ishodišta sreće koji se nalaze na ovoj stazi. Ostale možeš zasnovati po istom modelu.

Cijelom duljinom ove druge staze tokom cijelog vremena putovanja njome opažamo regrutiranje u vojsku koje se dešava u radosti, razdraganosti i veselju, a što se obično naziva rođenje. A tu su i razduženje i dopusti iz vojske, koji se također odvijaju u radosti i likovanju, a to se obično naziva smrt.To je put kojeg je Kur’ani-Kerim podario ljudskom rodu. Dakle, ko primi taj dar kretat će se ovim putem koji vodi ka sreći na oba svijeta i na svom putu neće biti žalostan zbog stvari koje su prošle i neće osjećati strah od onog što će doći.

O druga, pokvarena Evropo! Dio tvojih neodrživih i truhlih temelja ogleda se i u sljedećem:

Kažeš da je svako živo biće, počev od najvećeg meleka pa sve do najsićušnije ribice, samo svoj vlasnik, da svako od njih radi samo za sebe i zalaže se samo za svoja zadovoljstva. Svi oni imaju pravo na život. Dakle, krajnji domet njegove ambicije i krajnja svrha njegove namjere jeste osiguranje svog opstanka i održanje svog života. Ti tako govoriš i zatim uočavaš zakon saradnje koji, po zapovijedi Plemenitog Stvoritelja, vlada među stvorenjima i koji je vidljiv i jasan i svim dijelovima svemira u vidu podrške od biljaka životinjama i od životinja čovjeku, pa računaš kako ovaj zakon i Božija praksa i te manifestacije Božije plemenitosti i milosti proizišle iz te univerzalne saradnje jesu sukobište, te maloumno donosiš sud da je život borba i sukob!

Kako može dopremanje čestica hrane, sa savršenom spremnošću i poletom, za prehranjivanje tjelesnih ćelija biti sukob i gloženje? Naprotiv, to može biti samo ustanovljena praksa saradnje, koja se odvija isključivo po zapovijedi Mudrog i Plemenitog Gospodara!

A na osnovu tvog truhlog oslonca govoriš da je ‘svaka stvar svoj vlasnik’. Najjasniji dokaz činjenice da niko nije sam svoj stvoritelj jeste sljedeći:

Najčasniji faktor uzročnosti i najsveobuhvatnije biće voljnošću i slobodom izbora jeste čovjek. Međutim, situacija nije u njegovim rukama, niti je u rukama njegovog izbora, niti u domenu njegove moći, čak ni u najvidljivijim njegovim voljnim postupcima, kao što su jedenje, govor i razmišljanje, osim jednog neodređenog djelića od njih stotinu. Pa kako se za onog koji nije posjednik niti jednog od stotinu ovako očiglednih postupaka može reći to da je u posjedu samog sebe?! A ako čak i najčasnije biće koje posjeduje najslobodniji izbor od svih ima svezane ruke u pogledu stvarnog vlasništva i potpuno slobodnog raspolaganja, kako je tek onda s ostalim životinjama i neživim stvarima? Nije li onaj ko donosi sud da ‘životinje i neživa stvorenja drže u posjedu svoje uzde’ životinja veća od stoke i nesavjesniji i mrtviji od neživih stvari?

Ono što te uvuklo u ovu sramotnu grešku isključivo jeste tvoja jednooka genijalnost, odnosno tvoja prodorna ali zlokobna inteligencija. Tom svojom ćoravom inteligencijom, ti, druga Evropo, zaboravila si na Gospodara i Stvoritelja svega, i oslonila si se na imaginarnu prirodu, a Njegove originalne tragove pripisala si faktorima uzročnosti! Raspodijelila si vlasništvo Tog Stvoritelja među vražijim idolima, koji se otud obožavaju mimo Allaha! Polazeći sa stanovišta s kojeg se promatra tvoja ćorava genijalnost, svako živo i svako ljudsko biće prinuđeno je samo hrvati se s bezbrojnim neprijateljima, i samo mora se pobrinuti za neizmjernu količinu svojih potreba trunkom moći koju posjeduje, dlačicom snage izbora, začas iščeznutljivim odsjajem svoje svijesti i začas ugasivom iskricom svog života te življenjem koje istekne začas, iako sve što drži u svojoj ruci nije dovoljno za ispunjenje tek jednog od njegovih zahtjeva. Pa kad, naprimjer, bude pogođen nevoljom, za svoju bolest traži lijek isključivo od gluhih uzročnosti i bude praktična potvrda smisla ajeti-kerima: وَمَا دُعَاءُ الْكَافِرِينَ اِلاَّ فِى ضَلاَلٍ “(...) a molitva nevjernika samo je stvar uzaludna” (Er-Ra’d: 14).

Tvoja mračna genijalnost dan ljudskog roda izvratila je u noć, samo što si ti tu tmurnu, neprozirnu noć ispunjenu nasiljem, tu jezivu tminu osvijetlila lažnim i kratkotrajnim lampama! Te se svjetiljke ne osmjehuju čovjeku, već mu se podrugljivo smiju u lice zbog njegovog blentavog smijanja, dok je on u stanjima koja nagone na plač!

Jer, svako živo biće, u očima tvojih učenika, jeste jedan bijednik pogođen nevoljama koje izbijaju iz nasrtaja nasilnika, dok je ovaj svijet jedna sveopća kuća žalosti, a glasovi koji se u njemu ispuštaju jesu naricanje, glasnici smrti, krici patnje.

Onaj ko kod tebe stječe pouku i ko se upravlja po tvojim uputama postaje surovi faraon, samo što je on jedan gnusni faraon koji obožava najprostije stvari, i sve iz čega izvlači korist obožava prihvatajući to kao svog gospodara.

Tvoj đak također je “buntovan”, s tim što je on jedan bijedan buntovnik, jer zbog nekog sitnog užitka prihvata krajnje poniženje i bijedu te zbog jedne proste koristi pada na toliko nizak i omražen stepen poniženja da ljubi stope šejtana.

On je “silnik”, samo što je u svom biću nemoćan i jadan nasilnik, a s obzirom na to da u svom srcu ne nalazi uporište na koje bi se oslonio.

Krajnji domet kojem stremi tvoj učenik i vrhunski doseg njegove ambicije jeste zasititi strasti svog nefsa i udovoljiti njegovim prohtjevima, te on, prevrtljiv, pod zastorom revnosti, požrtvovanosti i gorljivosti traga za svojim ličnim koristima i stišava svoju pohlepu i uobraženost. Jer, on istinski ne voli ništa drugo osim sebe, i sve će žrtvovati zbog svog nefsa.

A iskreni i čestiti učenik Kur’ani-Kerima jeste “rob”, samo što se on ne ponižava da bi obožavao čak ni najgrandioznije stvorenje. On je “dostojanstveni rob”, koji ne dozvoljava ni to da Džennet, a koji je najveća blagodat, bude krajnja svrha njegovog robovanja Allahu.

On je “nježan i blag”, ali se ne podređuje nikom drugom osim Veličanstvenom Tvorcu niti se potčinjava zapovijedi i dopustu bilo koga drugog osim Njega. On je nosilac visoke ambicioznosti i istinske odlučnosti.

On je “siromašan”, ali nema potrebu ni za čim osim za Allahom, a njegov mu je Plemeniti Vlasnik spremio obilnu nagradu koja ga čeka.

On je također i “slab”, ali ima jaku snagu, jer se oslanja samo na svog Apsolutno Moćnog Gospodara. Kur’ani-Kerim svom iskrenom učeniku ne dozvoljava to da mu čak ni vječni Džennet bude krajnja svrha i cilj težnji; kako tek onda da bude zadovoljan ovim prolaznim dunjalukom?

Iz ovog shvati razmjere nepremostive razlike i ogromne udaljenosti između težnji ova dva učenika!

A razmjere strahovite razlike između učenika bolesne filozofije i učenika Kur’ani-Hakima s gledišta požrtvovanosti i samoprijekora u svakom od njih možete usporediti iz sljedećeg:

Učenik filozofije bježi od svog brata zbog svog nefsa i podiže optužbu protiv njega, dok učenik Kur’ani-Kerima na sve dobre Allahove robove na Zemlji i na nebesima gleda kao na svoju braću te moli za njih iskrenom dovom koja izvire iz dubine srca. On se raduje njihovoj sreći i iz dubine duše osjeća čežnju prema njima te u svojoj dovi govori:

‘Moj Allahu, oprosti svim vjernicima i vjernicama.’ On čak i na najveličanstvenije stvari kao što su Visoki Arš i ogromno Sunce gleda kao na potčinjene sluge i stvorenja kao što je i on sam.

Možeš, isto tako, usporediti veličinu i širinu duha dvojice učenika iz sljedećeg:

Kur’ani-Kerim svojim učenicima daje toliko visok duhovni razvoj i ogromnu komociju time što im umjesto devedeset devet zrna tespiha u ruke predaje lanac sačinjen od čestica devedeset i devet svjetova u svemiru u kojima se manifestira devedeset i devet Lijepih Imena Allahovih, te im kaže: ‘Hajde, učite svoje virdove po ovom tespihu!’

Pa pogledaj samo na učenike Kur’ana, poput šejha Gejlanija, šejha Rufaija i šejha Šazilija, r.a., i poslušaj ih kad uče svoje virdove! Promatraj kako su u svoje ruke dohvatili tespihe čestica, brojanice kapljica, udisaje stvorenja te njima čine zikr Allahu, veličaju Ga i obožavaju Njegovu svetost.

Pogledaj samo taj nadnaravni odgoj Kur’ana! Promatraj kako taj sitni i malehni čovjek, a kojeg ošamuti i savlada i najsićušniji mikrob te shrva i najmanja briga, kur’anskim odgojem postaje uzvišen i uspinje se, a njegova rafinirana svojstva razvijaju se i ozare izljevom kur’anskih uputa, pa on i bića na ogromnom dunjaluku počne smatrati sićušnim toliko da postanu zrna tespiha u njegovim virdovima. On čak i ogromni Džennet smatra nedovoljnim za to da bude krajnja svrha njegovog zikra Allahu, Slavljen je On, iako sebe ne smatra boljim čak ni od najprostijeg Allahovog stvorenja. On u sebi objedinjuje krajnju skromnost s krajnjim dostojanstvom. Otud možeš procijeniti to koliko su niski i prosti učenici filozofije.

Dakle, tako istine na koje bolesna evropska filozofija svojom ćoravom genijalnošću gleda izobličeno i izopačeno kur’anska uputa sagledava jasno i razgovijetno. Ta svjetlost koja pogleda na oba svijeta zajedno s oba izoštrena pogleda koja proziru u nespoznajno, s obje ruke pokazuje na dvije sreće te saopćava ljudskom rodu sljedeće:

Čovječe! Život i bogatstvo koje posjeduješ nisu tvoje vlasništvo, već je to emanet koji ti je povjeren! Vlasnik tog emaneta moćan je učiniti sve, zna sve, Milostiv je i Plemenit. On od tebe želi kupiti Svoje vlasništvo koje ti držiš, a kako bi ga sačuvao za tebe te kako ne bi propalo u tvojim rukama, i za to će te nagraditi skupocjenom naknadom. Ti si samo jedan vojnik pod komandom i na dužnosti. Radi, zbog ove činjenice, za Njega i zalaži se u Njegovo ime, a On je Taj Koji ti šalje tvoju nužnu opskrbu, i čuva te od onog što si ti nemoćan podnijeti!

Krajnji domet i rezultat tvog života jeste to da budeš pojava u kojoj se manifestiraju imena Tog Vlasnika i da odražavaš Njegove mudre postupke, a kad te zadesi nevolja, da kažeš:

اِنَّا لِلّٰهِ وَاِنَّا اِلَيْهِ رَاجِعُونَ “Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo” (El-Bekara: 156), i to u smislu: “Ja se pokoravam zapovijedi svog Vlasnika, pa ako ti, nevoljo, dođeš s Njegovim dopustom i u Njegovo ime, dobro došla i merhaba ti! Mi se neizostavno vraćamo Njemu i od tog ne može se pobjeći. Mi ćemo stići u Njegovo prisustvo, i mi smo uistinu željni Njega! Pošto će nas jednog dana razriješiti naših životnih zaduženja, neka to, onda, bude od tvoje ruke, nevoljo. Ja ću se sa zadovoljstvom predati. Ali, ako je zapovijed i volja Njegova tebi izdana od Njega, Slavljen je On, radi iskušenja i testiranja mjere u kojoj ja čuvam povjereni emanet i izvršavam svoje obaveze, onda, sve dok mogu, neću predati emanet od svog Vlasnika u nepouzdane ruke. I neću ga predati nikom mimo Njegove zapovijedi i zadovoljstva, Slavljen je On.”

Ovo ti je jedan od hiljada primjera dragocjene spoznaje o nivou onog što naučava genij filozofije, s jedne strane, te o nivou pouke u koju upućuje Kur’an, s druge strane.

Zaista, stvarno stanje obiju strana jeste po ovom mjerilu, samo što su nivoi ljudi različiti u pogledu upućenosti, odnosno zabludjelosti te u različitim i neujednačenim stepenima nemarnosti, tako da svaki pojedinac nije u stanju uočiti stvarnost u svakom nivou, budući da nemarnost remeti i omamljuje osjetila i svijest. A u ovo doba, osjetilnost i svijest poremećeni su do granica na način da oni koji se kreću u povorci moderne civilizacije uopće ne osjećaju bol i gorčinu ove mučne patnje. Međutim, zastor nemarnosti cijepa se napredovanjem znanstvene misli, kao i pred upozorenjima smrti, koja svakodnevno izlaže na vidjelo tijela trideset hiljada umrlih.

Žalosni li su i nesretni oni koji su zavedeni u stranputicu od strane evropskih demona i njihovih materijalističkih i naturalističkih znanosti, ali i oni koji njih slijepo slijede!

Pa o mladi sinovi ove domovine! Nemojte ni pokušati oponašati Zapadnjake! Jer, nakon svekolikog užasnog nasilja Evropljana i njihovog zakletog neprijateljstva i mržnje, kojom logikom i kojim umom ih vi slijedite u njihovom primitivizmu i idete za strujom njihovog zabludjelog razmišljanja, odnosno kako im možete vjerovati? Ne! Ne! Oni koji ih oponašaju u razvratu i u onom što je zabranjeno ne prilagođavaju se samo njima, već pristupaju u njihove redove i nesvjesno se priključuju pod njihovu zastavu, a time same sebe i svoju braću osuđuju na vječno pogubljenje! Budite razumni i razboriti! Jer kad god ih slijedite u njihovom primitivizmu i zabludi, vi ustvari uvećavate laž i prijevaru u tvrdnji patriotizma i požrtvovanosti, a zapravo to slijeđenje jeste omalovažavanje vaše nacije i ismijavanje vaše zajednice.

هَدَينَا اللّٰهُ وَ اِيَّاكُمْ اِلَى الصِّرَاطِ الْمُسْتَقِيمِ

Uzvišeni Allah nas i vas uputio na Pravi put!

ŠESTA ZABILJEŠKA

O ti koji si uznemiren i zabrinut zbog velike brojnosti nevjernika, i o ti koji se potresaš zbog njihove složnosti u poricanju nekih imanskih činjenica, ti koji zbog toga poljuljaš svoje vjerovanje, jadni čovječe! Znaj da se vrijednost i značaj ne nalaze u množini, količini i mnogobrojnosti, jer se čovjek, ukoliko nije istinski čovjek, izopači u đavolju životinju, s obzirom na to da ljudsko biće stekne životinjski stepen i ćud koja je gora i od same životinje kad god ogrezne u životinjskim nagonima, kakav je, uostalom, slučaj s nekim Evropljanima ili s onima koji ih slijede. Pa dok uočavaš kako je ljudski rod malobrojan u usporedbi s mnogobrojnošću životinja, ipak uviđaš to da je čovjek postao suvereni vladar i gospodar nad svim životinjskim vrstama te da je on namjesnik na Zemlji.

Stoga štetni nevjernici i oni koji slijede njihove stope u primitivizmu jesu ološ među svim životinjskim vrstama koje je Mudri Izumitelj, Slavljen je On, stvorio kako bi ih iskoristio na dunjaluku. Njih je učinio “mjernom jedinicom” za raspoznavanje stepeni blagodati koje je On obasuo na Svoje robove vjernike, a nakon toga će ih izručiti u Džehennem, koji oni zaslužuju.

Dakle, nema snage u poricanju bilo koje imanske istine od strane nevjernika i zabludjelih niti u njihovom negiranju ima ikakvog uporišta! Njihova saglasnost i jedinstvenost su bez snage i moći, jer je to negacija te s obzirom na to da je čak i hiljadu negatora ravno samo jednom negatoru. Ilustracije radi, kad bi svi stanovnici Istanbula zajednički poricali to da su vidjeli mladi Mjesec na početku mubarek-ramazana, a kad bi pritom samo dvojica tvrdila to da su ga vidjela, izjava te dvojice oborila bi vrijednost jedinstvenog mišljenja cijele te ogromne mase ljudi. Dakle, nema vrijednosti u saglasnosti mnogih nevjernika, budući da je suština nevjerništva i zablude poricanje, negacija, neznanje i nepostojanje! I pored brojnosti nevjernika njihova saglasnost beznačajna je! Otud slijedi to da se mišljenju dvojice vjernika s uporištem u ličnom osvjedočenju, u čvrsto i nepobitno ustanovljenim imanskim pitanjima daje prednost nad jednoglasnom izjavom bezbroj zabludjelih poricatelja, i ono je obesnažuje.

Tajna ove činjenice jeste sljedeća:

Tvrdnje poricatelja različite su iako izvana izgleda da su jedno; one se međusobno ne sjedinjuju kako bi bile u stanju pojačati i podržati jedna drugu te dobiti na snazi, dok se tvrdnje onih koji nešto potvrđuju sjedinjuju i slažu, jedna drugu podupiru, podržavaju i osnažuju. Tako, naprimjer, onaj ko ne vidi mladi Mjesec na nebu u ramazanu izjavljuje: ‘Mladog Mjeseca, po mom viđenju, nema, i po meni, nema ga!’ Drugi će reći to isto. Dakle, svaki od njih izjavit će poricanje sa svog gledišta, a ne s gledišta stvarnog stanja niti s gledišta suštine stvari. Stoga, različitost u viđenju i raznolikost uzroka koji su im zaklonili pogled te raznovrsnost prepreka pred očima svake osobe uzrokuju to da i njihove tvrdnje budu nejednake i različite, pa se ne mogu međusobno oslanjati jedna na drugu.

S druge strane, niko od onih koji potvrđuju viđenje Mjeseca ne kaže: ‘Po mom viđenju, Mjeseca ima’ ili ‘po meni’, već kaže: ‘Eno Mjeseca, on se konkretno nalazi na nebu i vidi se’, i promatrači mu potvrđuju ovu izjavu i podržavaju ga u istoj stvari, govoreći: ‘Mjesec se stvarno nalazi gore.’ Drugim riječima, sve te izjave tvrde isto.

Budući da je viđenje poricatelja neujednačeno, njihove izjave također su neujednačene, te se njihov sud ne odnosi na istu suštinsku stvar, jer je u stvarnosti nemoguće dokazati porečeno, a budući da je za to nužan sveobuhvatan uvid. Otud i jeste nastalo načelno pravilo da je وَ الْعَدَمُ الْمُطْلَقُ لاَ يُثْبِتُ اِلاَّ بِمُشْكِلاَتٍ عَظِيمَةٍ

“apsolutno nepostojanje moguće ustanoviti samo uz ogromne poteškoće”.

Tačno! Ako ti izjaviš to da se izvjesni predmet nalazi na dunjaluku, tebi je, kako bi to dokazao, dovoljno da ga pokažeš. Ali, ako tvrdiš da takvo što ne postoji i da ga nema na dunjaluku, dakle, ako poričeš njegovo postojanje, kako bi dokazao to poricanje ili nepostojanje, trebaš pretražiti svako mjesto na cijelom dunjaluku te to pokazati i potvrditi.

Na temelju ove tajne, u pogledu poricanja jedne činjenice, jedan nevjernik isto je što i hiljadu nevjernika, jer u njihovim izjavama nema međusobnog podržavanja! To je poput rješavanja zagonetke ili provlačenja kroz uzak prolaz ili, pak, preskakanja kanala: Svako za sebe radi, jer kod njih nema uzajamnog podržavanja.

A u slučaju onih koji potvrđuju, budući da svi gledaju u istu stvar, odnosno u stvarno stanje, njihove izjave objedinjuju se, potkrepljuju i međusobno osnažuju, jednako kao što je u slučaju podizanja ogromnog kamena, pri čemu, što se više ruku udruži, podizanje postane sve lakše, jer svaki crpi snagu od onog drugog.

SEDMA ZABILJEŠKA

O ti koji snažno bodriš i podstičeš muslimane da se daju na dunjalučke krhotine, a silom ih nagoniš na evropske tvorevine i na to da se uhvate za rep njihovog napretka! O ti navodni patrioto, ti zlosretniče! Pripazi na to da ne bi neki pojedinci iz ove nacije presjekli svoje veze s vjerom i raskinuli svoje spone s njom! Naime, ako bi te spone kod nekih bile raskinute, pod silom čekića slijepog oponašanja, oni bi postali bezbožnici i štetni po društvo, kvarni za društveni život, poput smrtonosnog otrova. Jer, otpadnik od vjere jeste ubitačni otrov za društvo, a s obzirom na to da mu je savjest potpuno pokvarena! Otud i jeste nastalo pravilo u šerijatskim naukama o temeljima vjere: ‘Otpadnik od vjere nema pravo na život, za razliku od nevjernika ukoliko je zaštićen kao pripadnik manjine ili kao pripadnik strane u ugovoru, koji ima pravo na život’, te da svjedočanstvo nevjernika koji je pripadnik manjine jeste prihvatljivo kod hanefija, dok je svjedočanstvo vjerskog raskolnika i grešnika neprihvatljivo, budući da je on izdajica.

O ti grešni, nesretni razvratniče! Nemoj da te zavara mnogobrojnost razvratnika, i ne reci da te mišljenje većine ljudi podržava i podupire. Jer, nijedan razvratnik nije ušao u razvrat iz želje za tim niti tražeći sami razvrat, već je upao u njega i ne može se iz njega izvući; nema među razvratnicima nijedan a da ne poželi biti pobožan i dobar, i da njegov starješina i zapovjednik bude vjernik i pravedan, osim, Bože dragi sačuvaj, ako mu je u srce ubrizgano vjersko otpadništvo, te mu se upoganila svijest, a on se poput zmije naslađuje trovanjem drugih.

O ti maloumna glavo, o ti pokvareno srce! Zar misliš da muslimani ne vole dunjaluk, i da ne razmišljaju o njemu, pa da su zato postali obespravljeni i siromasi i vidiš kako im treba neko ko će ih probuditi iz njihove usnulosti, a kako ne bi zaboravili svoj udio u ovom svijetu?

Tvoje razmišljanje pogrešno je, odnosno tvoja pretpostavka netačna je! Naprotiv, pohlepa se raspalila i oni upadaju u kandže siromaštva i u jamu lišenosti kao rezultat svoje pohlepe. Jer, pohlepa kod vjernika uzrokuje gubitak i dovodi ih u položaj lišenosti te poniženja. Tako je i nastala izreka:

اَلْحَرِيصُ خَائِبٌ خَاسِرٌ ‘Pohlepnik je gubitnik i ništavnik!’

Zaista, razlozi i sredstva koji propagiraju dunjaluk i koji čovjeka pozivaju k njemu mnogobrojni su. Na njihovom čelu jesu nefs i strasti, potrebe i apetiti, čulnost koja u njemu tinja, emocije, mrski šejtan i trenutačne dunjalučke naslade i užici, kao i drugovi loši poput tebe. Međutim, oni koji pozivaju u ahiret, koji je vječan, i koji upravljaju ka vječnom životu malobrojni su.

Pa ako imaš i trunku patriotizma i dobrodušnosti prema ovom jadnom narodu, i ako si iskren u svom pozivu u požrtvovanost, samoprijekor i nesebičnost, ti onda trebaš pružiti ruku pomoći onoj manjini koja poziva u vječni život. Jer, u protivnom, ako pomogneš većini i ako zapušiš usta manjini pozivatelja u vjeru, postao si drug šejtanu.

Ili ti, možda, smatraš to da je naše siromaštvo nastalo od isposničkog odricanja ili iz lijenosti zbog odricanja od ovog svijeta? Griješiš u svom razmišljanju. Zar ne vidiš to kako se vatropoklonici i brahmani u Kini i Indiji, crnci u Africi i slični narodi, potlačeni pod čizmom Evropljana, nalaze u siromašnijem stanju od nas?

I zar ne vidiš to da u rukama muslimana nije ostavljeno ništa osim nužne egzistencije, i da ih to drži uspravnim? Sve njihovo popljačkali su ili oteli evropski nevjernici i azijski licemjeri podmuklim petljanijama koje su ispreli!

Ako utjerivanjem silom vjernika u “civilizaciju”, koja je, ustvari, “degeneracija”, imate za cilj pojednostaviti režim i proširiti sigurnost u svim krajevima države, dobro znajte to da uveliko griješite i da narod navodite na pogrešan put! Jer, uprava nad stotinom grešnih i nemoralnih raskolnika, pokolebane vjere i uvjerenja, te uspostava sigurnosti i reda među njima, mnogo su teži od upravljanja hiljadom dobrih i pobožnih, kao i od uvođenja sigurnosti među njih!

Na temelju prethodnih načela, muslimanima nije potrebno nagovaranje i poticaj da zavole dunjaluk i da osjećaju pohlepu za njim. Neće se postići uspon i napredak niti će se proširiti sigurnost i red u krajevima države na taj način. Naprotiv, muslimani imaju potrebu za organiziranjem njihovih težnji, za poticanjem povjerenja među njima te za olakšanjem sredstava međusobne saradnje i pomoći. Te se stvari mogu postići jedino slijeđenjem i očuvanjem svetih vjerskih zapovijedi, ustrajanjem u njima, uz podršku pobožnosti, bogobojaznosti i u očekivanju Allahovog, Slavljen je On, zadovoljstva.

OSMA ZABILJEŠKA

O ti lijenčino koja ne uviđaš razmjere užitka i sreće u zalaganju i radu! Znaj to da je Allah, Slavljen je On i Uzvišen, iz Svoje savršene plemenitosti naknadu za službu uvrstio u samu službu, i nagradu za rad ugradio je u sami rad.

Na osnovu ovog smisla, sve što postoji, uključujući i nežive stvari s izvjesnog gledišta, slijedi zapovijedi Gospodara sa savršenom gorljivošću i s izvjesnom nasladom, kroz izvršenje svojih ličnih dužnosti koje se nazivaju “konstitutivne zapovijedi”. Tako, svaka stvar, počev od pčele, muhe i kokoši do Sunca i Mjeseca, sa savršenim zadovoljstvom izvršava svoju dužnost. Dakle, slast počiva u samim funkcijama bića, jer ona ih obavljaju sa savršenom izvrsnošću, uprkos činjenici da ne poimaju to što čine niti mogu sagledati rezultate svog rada.

Ako upitaš: Zadovoljstvo kod živih bića moguće je, ali kako je moguće to da se čežnja i užitak nađu u neživim stvarima?

Odgovor: Nežive tvari zahtijevaju čast, položaj, savršenost, ljepotu i pravilnost te čak tragaju za svim tim i istražuju – radi ispoljavanja Lijepih Božijih Imena koja se ukazuju u njima, a ne radi sebe. Stoga se one prosvjetljuju, uspinju i uzvisuju izvršenjem svojih naravnih funkcija, a s obzirom na to da su poput ogledala i reflektora za ukaz Lijepih Imena, Svjetla svih Svjetala.

Tako, naprimjer, ukoliko se kapljica vode i komadić stakla, iako su po sebi bezvrijedni i bez sjaja, svojim bistrim srcem okrenu prema suncu, postanu svojevrsno prijestolje tog sunca i susretnu te ozarenog i nasmijanog lica!

Isto tako, u skladu s ovim primjerom, i čestice svih bića, s gledišta vršenja funkcije ogledala koja u sebi odražavaju ukaze Lijepih Imena Posjednika veličine i ljepote, Savršenog i Apsolutnog, uzdižu se i uspinju do vrhunskog nivoa isticanja, jasnoće i iluminacije, jer se ta kapljica i to parče stakla podižu s dna utajenosti i tmine do vrhunske uočljivosti i svjetlosti. Stoga se može reći to da sve stvari vrše svoje funkcije s vrhunskim zadovoljstvom i uživanjem, budući da time stječu uzvišeni i svijetli nivo, a užitak je moguć zato što oni uzimaju udjela u univerzalnom životu.

Najočigledniji dokaz da se zadovoljstvo nalazi u samoj funkciji jeste sljedeće:

Ti malo promotri funkcije svojih organa i osjetila, i vidjet ćeš to da svako od njih nalazi raznovrsne užitke u toku vršenja svojih dužnosti – u pravcu održanja osobe ili vrste – tako da sama dužnost i sama funkcija postane za njih poput sredstva uživanja i naslađivanja, a zakazivanje te funkcije i rada, pak, postane bolno kažnjavanje za taj organ.

Jedan od najjasnijih dokaza jeste sljedeće: Pijevac, naprimjer, iako je i sam gladan, daje prednost kokošima nad sobom, te ostavlja zrno koje je kao opskrbu pronašao i poziva njih, a sam ne jede. Opaža se to da on svoju dužnost obavlja krajnje revnosno, ponosno i zadovoljno. Dakle, postoji užitak u toj službi koji je veći od samog uživanja u jelu. Takav je slučaj i s kokošima koje odgajaju svoje piliće, jer one njih stavljaju ispred sebe, pošto same ostaju gladne, a kako bi se mali pilići mogli najesti. One se, čak, žrtvuju za svoje piliće te će one napasti i psa koji na njih nasrne, kako bi sačuvale svoje mlade.

U službi je, dakle, slast koja nadmašuje sve drugo, nadmašujući čak i gorčinu gladi te nadjačavajući patnju umiranja.

Rodilje među životinjama nalaze krajnju slast u čuvanju svoje mladunčadi sve dok su nejaki. Međutim, čim mladunče poraste, prestane i dužnost majke, a, otud, ode i užitak. Tad majka počinje i udarati one koje je odgajala, pa čak i otimati hranu od njih. Jedino kod čovjeka dužnost majke donekle se nastavlja, a s obzirom na to da se svojevrsna djetinja narav zadržava dugo kod čovjeka, jer ga slabost i nemoć prate tokom cijelog života, i njemu je uvijek potrebna samilost i nježnost.

Na isti način, razmisli i o svim mužjacima životinja, poput pijevca, i o svim majkama kod životinja, poput kokoši, i pokušaj razumjeti to kako oni svoje funkcije ne vrše niti bilo šta postižu zbog sebe niti zbog svog ličnog upotpunjenja, jer oni svoje živote stavljaju u zalog ukoliko se ukaže potreba. Štaviše, oni te dužnosti vrše na putu Plemenitog Blagodarca, Koji im je ukazao blagodati, i na putu Uzvišenog Stvoritelja, Koji ih je postavio na tu dužnost i Koji je Svojom sveobuhvatnom milošću ugradio slast unutar dužnosti i zadovoljstvo unutar službe.

Jedan od dokaza da je naknada uvrštena u samo djelo jeste i taj da bilje i drveće slijede zapovijedi svog Uzvišenog Stvoritelja, što pruža osjećaj da se u tom nalaze čežnja i zadovoljstvo. Naime, ugodni mirisi koje oni šire i šaroliki ukrasi kojima su ukrašeni, a koji primamljuju pogled, zatim žrtva koju truhljenjem prinose za svoje klasje i plodovlje – sve to stavlja na znanje onima koji razmišljaju. Bilje nalazi visoki užitak u izvršenju svojih zapovijedi, pokoravajući se Allahovoj naredbi koja nadmašuje bilo kakav drugi užitak te čak samo sebi zameće i istruhne zbog tog užitka.

Zar ne vidiš, naprimjer, stablo kokosovog oraha, koje na sebi drži plodove pune mlijeka, ali i stablo smokve, kako svoje plodove hrane čistim mlijekom koje traže iz riznice Božije milosti jezikom svog stanja, i odatle ga primaju, dok se sami prehranjuju iz blata?! I stablo nara napaja svoje plodovlje bistrim sokom, kojeg mu je dao njegov Gospodar, a samo je zadovoljno i crpljenjem muljevite vode! Ti sve to opažaš i u zrnevlju, jer i ono pokazuje ogromnu čežnju za tim da izvrši dužnost klijanja; kao što je neko ko je zatvoren u nekom tijesnom prostoru željan izlaska na široko i udobno prostranstvo, tako se i kod zrnevlja uviđa čežnja za tim da izvrši svoju dužnost klijanja, i u tom osjeća sreću i radost.

Po ovom tajnom smislu koji vlada svemirom i koji se zove Allahov zakon (sunnetullah), i po ovom dugačkom načelu, tromi i lijeni, ispružen na dušeku udobnosti, u nesretnijem je stanju i tjeskobnijih je grudi od onog koji se marljivo zalaže. Jer, tromi se stalno žali na svoj život, želi ga proživjeti brzo u zabavi i veselju, dok je marljivi radnik zahvalan Allahu, hvali Ga i ne želi da mu život prođe. Otud je nastalo opće životno pravilo da se

اَلْمُسْتَرِيحُ الْعَاطِلُ شَاكٍ مِنْ عُمْرِهِ وَ السَّاعِىُ الْعَامِلُ شَاكِرٌ

‘tromi i razmaženi žali na svoj život, dok je marljivi zahvalan na svom stanju’. A u skladu s ovim smislom nastala je i izreka: “Rahatluk je u teškoći, a teškoća je u rahatluku.”

Zaista, ukoliko se pogled baci na nežive stvari, spomenuti Božiji princip ukaže se s jasnoćom, jer vidiš kako krute stvari čije se sposobnosti nisu razotkrile, i s te strane još uvijek su nesavršene, žarko nastoje i uveliko se trude razviti i prijeći iz faze skrivenog “potencijala” u fazu “dinamike”. Tad se na njima opaža sve što ukazuje na činjenicu da u dotičnoj prirodnoj funkciji postoji željnost, i u toj transformaciji užitak, u skladu s Allahovim zakonom. Pa ukoliko ta kruta stvar ima udjela u univerzalnosti života, žudnja je njezina vlastita, a ako ne, onda se vraća onom biću koje predstavlja tu neživu materiju i nadzire je. Čak je, na temelju ovog smisla, moguće reći: Čim nježna i svjetlucava voda primi zapovijed da se stvrdne, ona tu zapovijed ispuni žustro i revnosno, do granica probijanja i rasparčavanja željeza.

Otud, kad hladnoća dostigne stepen zaleđivanja i kad se, po zapovijedi Gospodara, proširi na vodu koja se nalazi u zatvorenoj željeznoj posudi, voda izvršava zapovijed žustro i revnosno, te probije željeznu posudu a sama postane led.

Po ovom možeš mjeriti svaki pokret i akciju u svemiru, počev od okretanja sunaca oko svoje ose i njihovog kretanja svojom putanjom do kretanja atoma – poput mevlevije – i njihovog obrtanja i vibriranja. Dakle, sve radnje i kretanja dešavaju se po zakonu Božijeg određenja, i sve dolazi u postojanje po konstitutivnoj zapovijedi potekloj iz ruke Božije moći, a koja sadrži Božije znanje, zapovijed i htijenje.

Čak i svaka čestica, svaka stvar, svako živo biće jeste poput vojnika u vojsci, pri čemu ima različite odnose i raznovrsne funkcije te razne spone sa svakim od vojnih krugova. Tako i čestica koja se nalazi u tvom oku, naprimjer, posjeduje odnose s očnim ćelijama, s očnim nervima na licu, s tjelesnim arterijama i venama te joj je prema svim tim odnosima i sponama određena funkcija u čijem svjetlu, kao rezultat, nastaju koristi i prednosti, i tako redom. Po ovoj shemi može se usporediti svaka stvar koja postoji.

Na osnovu rečenog, svaka stvar koja postoji svjedoči nužnost postojanja Apsolutno Moćnog s dva gledišta.

Prvo, s gledišta njezinog izvršavanja funkcija koje hiljadama puta nadmašuju njezine ograničene sposobnosti, jer ona jezikom svoje nesposobnosti svjedoči postojanje tog Apsolutno Moćnog.

Drugo, svaka stvar s gledišta usklađenosti kretnji po principima koji sačinjavaju sistem svemira i koordinacijom svojih aktivnosti sa zakonima koji održavaju ravnotežu bića – dakle, ovom harmonijom i skladnošću – svjedoči postojanje Tog Moćnog, Koji sve zna.

Jer, neživa materija, poput čestice, ili insekt, poput pčele, nije u stanju poznavati poredak i ravnotežu, a što su bitne i precizne teme ispisane u Knjizi razgovijetnoj. Jer, kako bi čestica ili pčelice mogle čitati tu knjigu koja se nalazi u rukama Onog Koji otvori i smota nebo kao svitak lista za pisanje?! Dakle, niko se ne usuđuje odbiti ovo svjedočanstvo čestice osim nekog ko svojom krajnjom priglupošću umišlja kako ona posjeduje oko kojim vidi i kojim je sposobna čitati sitna slova te Razgovijetne knjige.

Da, Mudri Stvoritelj načela i propise iz Knjige razgovijetne vrhunski lijepo upisuje i u krajnjoj kratkoći sažima – unutar posebne ugodnosti dotične stvari i u sklopu neke njene specijalne potrebe. Pa kad sve što postoji učini nešto u skladu s tom posebnom ugodom i specijalnom potrebom, ona, ustvari, a da toga nije niti svjesna, izvršava propise iz te Razgovijetne knjige.

Tako, naprimjer, komarac, čim se izleže i dođe na ovaj svijet, napušta svoj dom i nasrće na čovjekovo lice, udari na njega svojim dugačkim prutom i sićušnom surlom te njom probija životnu tekućinu, a zatim je crpi. On ovim izbjegavanjem nasrtaja ispoljava jednu visoku taktičku vještinu.

Pogledaj, ko je to sićušno stvorenje, a koje je bez ikakvog prethodnog iskustva došlo na ovaj svijet, poučio ovoj izvrsnoj struci i ovoj preciznoj taktici, odnosno ovom umijeću isisavanja krvi? Odakle je ono steklo to saznanje? Ja, ovaj siromašni Said, priznajem to da, kad bih se nalazio na njegovom mjestu, niti tu struku niti tu vojnu vještinu napada i povlačenja niti te precizne procese pri crpljenju životne tekućine ne bih mogao naučiti, izuzev nakon dugog iskustva i brojnih lekcija!

Usporedi još s komarcem nadahnutu pčelu, pauka i slavuja koji kao čarapu plete originalno gnijezdo…! Čak i bilje možeš usporediti sa životinjama!

Da, Apsolutno Plemeniti, dželle dželaluhu, svakoj jedinki živog bića u ruku je predao “podsjetnik” ispisan tintom slasti i perom potrebe te je u njega unio program konstitutivnih zapovijedi i sinopsis funkcija koje će ta jedinka obavljati. Slavljen li je Mudri i Veličanstveni zbog toga što je u taj mali podsjetnik unio načela iz Knjige razgovijetne koja se tiču pčele i uredio ih u glavici pčele! A kao ključ toga učinio je posebni i ustrajni pčelinji užitak da njime ona otvori taj “podsjetnik” pohranjen u svom mozgu i da iz njega pročita program svog rada, da shvati naredbu te da se zalaže i trudi u skladu s tim, ističući na taj način jednu od mudrosti sadržanih u ajeti-kerimu:

وَ اَوْحَى رَبُّكَ اِلَى النَّحْل “Gospodar tvoj pčelu je nadahnuo.” (En-Nahl: 68)

Pa, o ti koji čitaš ili slušaš ovu osmu zabilješku! Ako si je uistinu razumio, sigurno si, onda, shvatio jedan od smislova ajeta:

وَسِعَتْ رَحْمَتُهُ كُلَّ شَيْءٍ “(...) a milost Moja obuhvata sve!”(El-A’raf: 156). Dosegnuo si i jednu od činjenica smisla:

وَ اِنْ مِنْ شَيْءٍ اِلاَّ يُسَبِّحُ بِحَمْدِهِ “I ne postoji ništa a da Ga ne veliča, hvaleći Ga.” (El-Isra’: 44)

A dopro si i do jednog od načela iz ajeta:

اِنَّمَا اَمْرُهُ اِذَا اَرَادَ شَيْئًا اَنْ يَقُولَ لَهُ كُنْ فَيَكُونُ “Njegova uredba ta je da kad prohtije nešto, samo za to rekne: ‘Budi’ – i ono bude.” (Ja-Sin: 82)

Naučio si i jednu finu temu iz smisla:

فَسُبْحَانَ الَّذِى بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَيْءٍ وَاِلَيْهِ تُرْجَعُونَ “Pa neka je hvaljen Onaj u Čijoj je ruci vlast nad svim, Njemu ćete se vratiti!” (Ja-Sin: 83)

DEVETA ZABILJEŠKA

Znaj to da je vjerovjesništvo u ljudskom rodu srž dobra te sadržaj i osnova njegovog savršenstva, i da istinska vjera jeste indeks sreće i blagostanja, a da je iman jedno neprikosnoveno dobro i sušta ljepota! A budući da se jedna blistava ljepota, i jedno uzvišeno i neizmjerno dobro, i vidljiva istina, i vrhunsko savršenstvo uočavaju u ovom svijetu, sama po sebi razumljiva je i dokaziva istina te činjenica na strani vjerovjesništva i u rukama vjerovjesnika, a.s. Zabluda, zlo i gubitak jeste u suprotstavljanju njima!

Ukoliko si voljan, pogledaj na samo jedan od hiljada primjera ljepote robovanja Allahu, koje je donio Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a taj je sljedeći:

Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kroz ibadet ujedinjuje srca vjernika u jednoću Boga na Bajram-namazu, džuma-namazu i na namazima koji se obavljaju u džematu, te srca i jezike svih njih okuplja oko jedne riječi. Tako ti ljudi na obraćanje poteklo od Istinskog Boga, Slavljen je On, uzvraćaju glasovima, molitvama i zikrovima poteklim s bezbroj srca i jezika. Ti glasovi, dove i zikrovi međusobno se podržavaju pomažući se i sarađujući, i na tako sveobuhvatan način pokazuju pobožnost naspram veličine Istinski Obožavanog Boga, te kao da sva Kugla zemaljska izriče taj zikr, upućuje tu dovu i obavlja namaz Allahu sa svim svojim krajevima, a svojim predjelima čvrsto slijedi zapovijed spuštenu sa silinom i gordošću iznad nebesa:

اَقِيمُوا الصَّلَوةَ “I namaz održavajte!” (El-Bekara: 43)

Kroz ovo jedinstvo čovjek – a on je jedno slabo i sićušno stvorenje poput praške u ovom svemiru – postao je omiljen rob kod Stvoritelja nebesa i Zemlje sa stajališta veličine njegove pobožnosti i robovanja Njemu te je postao Božiji namjesnik i suvereni vladar na Zemlji, gospodin i čelnik svih živih bića, krajnja svrha stvaranja svemira i njegov krajnji rezultat.

Zaista, kad bi se i u svijetu pojavnosti – jednako kao što je to u svijetu nespoznajnog – okupili svi glasovi onih koji riječima Allahu ekber veličaju Boga, čija brojnost dostiže na stotine miliona vjernika, nakon što obave namaz, a posebno nakon Bajram-namaza, dakle, kad bi se svi skupa u istom trenutku ujedinili, tad bi bili ravni glasu poklika Allahu ekber što ga, u srazmjeri sa svojom veličinom, ispušta Kugla zemaljska, a koja je postala poput jednog ogromnog čovjeka! Jer, objedinjeni uzvik veličanja Allaha tih vjernika u slavu Jednoće Boga u istom trenu bio bi poput jednog ogromnog tekbira kojeg kao da izriče Zemlja, pa bi čak i doveo do tog da se Zemlja potresa velikim potresom na Bajram-namazu. Jer, ona tekbirom svih krajeva i oblasti islamskog svijeta izriče Allahu ekber, ona čini tespih Allahu njihovim tespihom i zikrovima, iz dubine srca svoje Časne Kabe donosi nijjet, izgovara Allahu ekber jezikom planine Arefata i iz usta Mekke Mukerreme. Zatim se odjek Allahu ekber u talasima širi kroz zrak iz usta vjernika razasutih po Svijetu. Poput talasanja neograničenog broja odjeka jedne riječi Allahu ekber, ti tekbiri i zikrovi odjekuju svim krajevima nebesa i svijeta berzaha.

Pa, hvala Allahu Koji je učinio to da ova Zemlja čini sedždu i da bude pobožna Njemu, i Koji je uredio to da bude džamija Njegovim robovima i bešika Njegovim stvorenjima, i Koji je učinio mjestom tespiha i tekbira Njemu! Zahvaljujemo Njemu, Slavljen je On, slavimo Ga i veličamo, u brojnosti čestica Zemlje, i Njemu upućujemo zahvalu u brojnosti Njegovih bića na tom što nas je učinio da budemo ummet Muhammedov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a koji nas je poučio ovoj vrsti ibadeta!

DESETA ZABILJEŠKA

Znaj, o nemarni zbunjeni Saide! Dosezanje do svjetlosti spoznaje Allaha, Slavljen je On, i promatranje njeno, i uviđanje njenog ukazivanja u ogledalima znakova i prizora te gledanje u nju s prozora dokaza i argumenata nužno zahtijeva to da prstima podozrenja ne ispituješ svako svjetlo koje na tebe naiđe, koje se pojavi u tvom srcu i ukaže tvom umu, i da ga ne prebireš ispitivački rukom nedoumice! Nemoj pružati ruku kako bi dohvatio svjetlo koje te je obasjalo, već se oslobodi uzroka nemarnosti i izloži se tom svjetlu, licem okreni se prema njemu! Jer, ja sam bio svjedok tome da postoje tri vrste prizora spoznaje Allaha i njenih dokaza:

Prva vrsta jeste poput vode: Može se vidjeti i osjetiti, ali se ne može uhvatiti prstima. U ovoj vrsti moraš se osloboditi maštanja, u nju se moraš zagnjuriti potpuno. Stoga se ne smije opipavati prstima skeptičnosti i podozrivosti, jer će ona tad isteći i pobjeći, s obzirom na to da ta voda života ne prihvata to da bude smještena na prst.

Druga vrsta jeste poput zraka: Osjeti se, ali se ne vidi, odnosno, niti se može dohvatiti niti se može uhvatiti. Usmjeri se, onda, na udisanje te milosti, i izloži se njoj, okreni se prema njoj svojim licem, ustima i duhom! Odmaraj svoju dušu. Ne pružaj k njoj ruku kritike, ne možeš je dohvatiti! Jer, ako ovu vrstu pogledaš rukom nedoumice i oklijevanja te ako prema njoj ispružiš ruku kritiziranja i pretresanja, umjesto osvježavanja duhom, ona će otići, jer tvoju ruku ne prima kao svoje boravište niti je prihvata kao stanište!

Treća vrsta jeste poput svjetla: Vidi se, ali se ne osjeti, odnosno, niti se može uhvatiti niti se može zadržati. Njemu se izloži i prema njemu se okreni vizijom svog srca i pogledom svog duha, sučeli se s njim svojim vidom, a zatim pričekaj! Možda će ono samo od sebe doći. Jer, svjetlo se ne hvata rukom niti se lovi prstima, već se jedino svjetlom vizije i okom srca može uhvatiti! Pa ako prema njemu ispružiš svoju pohlepnu materijalnu ruku i ako ga mjeriš materijalnim mjerilima, čak i ako se ne bi ugasilo, ono će se sakriti. Jer kako god svjetlo poput ovog ne prihvata to da bude zatvoreno u materijalnost i nikad ne ulazi u okove, jednako tako ne prihvata ni to da mu nešto zgusnuto bude posjednik i gospodar.

JEDANAESTA ZABILJEŠKA

Znaj to da je u obraćanju Kur’ana nadnaravnog izraza mnogo samilosti i merhameta! Jer većina onih kojima se obraća široke su mase običnih ljudi. Njihove misli jednostavne su. Pa kako im pogledi ne proniču u istančane i precizne stvari te kako im i misli ne dosežu do teških i nerazumljivih pojmova, on ponavlja i više puta ističe ajete ispisane na licima nebesa i Zemlje, te im tako omogućava to da s lahkoćom čitaju velike harfove. Pa, naprimjer, jasni ajeti, kao što su oni o stvaranju nebesa i Zemlje, spuštanju kiše s neba, oživljavanju zemlje... sasvim su lahko uočljivi i čitljivi te daju jasnu pouku. A njihov pogled skreće sa sitnih slova, koja su, osim ponekad, upisana u te velike harfove, kako im ne bi otežao stvari.

Usto, u Kur’anskom stilu prisutna je ljepota izraza, pitkost i tečnost jezika, naravnosti njegovog stila, pa kao da je Kur’an hafiz koji uči ajete napisane perom moći na stranicama svemira te kao da je Kur’an jedno učenje štiva iz knjige svemira i njegovih zakona, kao i čitanje o pitanjima njihovog Izumitelja i Autora, i Njegovih mudrih djela. Ako si voljan pogledati ovu tečnost i snagu izraza, poslušaj, prisutnog srca, Surei-Amme i ajete poput: قُلِ اللّٰهُمَّ مَالِكَ الْمُلْكِ “Reci: ‘Moj Allahu, Koji si u posjedu sve vlasti’” (Ali Imran: 26)

DVANAESTA ZABILJEŠKA

O moji dragi prijatelji koji slušate ove zabilješke!

Ja ponekad iz srca pišem svoje skrušene dove i obraćanja mom Gospodaru iako je njihov status takav da budu prikrivene, a ne ispisane, i to iz nade u Njegovu, Uzvišen je On, milost da će primiti zov mog pisanja umjesto mene onda kad smrt bude ušutkala moj jezik. Zaista, iskaz pokajanja samog jezika u toku mog kratkog života nije dovoljan za moje mnoge grijehe. Trajni i stalni govor knjige, zato, puno je djelotvorniji u tom smislu. Jer, prije trinaest godina13*, u toku jednog silovitog duhovnog košmara te u jeku preobražaja smijeha Starog Saida u plač Novog Saida, probudio sam se iz noći mladosti u jutro osijedjelosti te sam ispisao ovo tiho obraćanje za spas na arapskom jeziku, ovako kako stoji; jedan dio ispisan na turskom jeziku izgledao bi ovako:

“O Gospodaru moj Milostivi, o Bože moj Plemeniti!

Zbog mog lošeg izbora propali su mi život i mladost. U ruci nije mi ostao nikakav plod od tog, osim bolni grijesi te štetne i ponižavajuće patnje, slutnje koje odvode u zabludu. I ja se, pod teretom tog teškog bremena, bolesna srca i sramotna lica približavam kaburu, očigledno, takvom brzinom, pravo, bez skretanja i bez slobode izbora, kao i moji roditelji, drage i bliske osobe te drugovi.

Taj mezar, vječitim rastankom od ovog prolaznog mjesta postavljen na putu vječnosti, otvoren, predstavlja prethodnu stanicu i prvu kapiju.

I potpuno jasno sam shvatio da je i ovaj svijet, za koji sam se vezao i koji sam zavolio, prolazan i nestat će, nestalan je i umrijet će. Čak i sve što postoji na njemu tako uvjerljivo i u koloni jedno za drugim odlazi, nestaje. Posebno je ovozemaljski svijet, za one poput mene koji posjeduju dušu koja nagoni na zlo, prevrtljiv i vodi u propast. Ako dadne jedan užitak, izaziva hiljadu boli, ako nahrani jednim grozdom, udari hiljadu šamara.

Pa, o Gospodaru moj Milostivi, o Gospodaru moj Plemeniti! Tajnom كُلُّ آتٍ قَرِيبٌ već sad vidim sebe kako uskoro oblačim ćefine i kako se ukrcavam na tabut, opraštam se s prijateljima. I usmjeren prema vratima kabura, na pragu Tvoje milosti dozivam Te jezikom stanja mog mrtvog tijela i jezikom moje duše: ‘Spas, spas, o Samilosni i Dostojni, izbavi me od sramote mojih grijeha!’

Eto me stojim nad glavom svog kabura, moji su mi ćefini na vratu, i okrenuh se ka ispruženom mrtvom tijelu na ulazu u kabur. Podižem glavu na pragu Tvoje milosti, iz sve snage, uz vapaj, dozivam: ‘Spas, spas, Milostivi, Blagi, izbavi me tereta mog griješenja!’

Evo, umotan sam u svoje ćefine i čamim u svom kaburu. Napustiše me okupljeni, a ja iščekujem Tvoj oprost i milost. Sasvim jasno uviđam to da se nema kud pobjeći niti skloniti, osim Tebi. Dozivam: ‘Spas, spas od tjeskobe ovog mjesta, i od divljine griješenja, od nakaznosti lica zlodjela!’

O Milostivi, o Dobročinitelju, o Ti Koji nagrađuješ i kažnjavaš, spasi me od pratnje grijeha i neposluha! Proširi ovo moje mjesto! Gospodaru, Tvoja milost moje je utočište, a Tvoj Miljenik, kojeg si nam poslao kao milost svjetovima, moje je sredstvo dosezanja do Tvoje Milosti. Ne tužim se na Tebe, već se Tebi tužim na svoju dušu i stanje.

O moj Plemeniti Stvoritelju, moj Milostivi Gospodaru! Tvoj rob, koji se zove Said, Tvoje stvorenje i Tvoja tvorevina, grešni i nemoćni, nemarni, neznalica, manjkavi, prezreni, zločesti, ostarjeli, zlosretni i neposlušni, odbjegli rob, povratio se nakon četrdeset godina na Tvoja vrata, tražeći zaklon u Tvojoj milosti, priznajući svoje grijehe i pogreške, i podlegao je kušnji umišljaja i bolesti, skrušeno vapeći Tebi. Pa ako ga primiš, ako mu oprostiš i ako mu se smiluješ, to je, svakako, svojstveno samo Tebi, jer Ti si Najmilostiviji Milosnik, a ako ne, na koja se to onda vrata imam uputiti mimo Tvojih?! Jer, Ti si jedini Gospodar Kojem se dolazi, i jedina Istina Koja se obožava.

لاَ اِلهَ اِلاَّ اَنْتَ وَحْدَكَ لاَ شَرِيكَ لَكَ آخِرُ الْكَلاَمِ فِى الدُّنْيَا وَ اَوَّلُ الْكَلاَمِ فِى اْلآخِرَةِ وَ فِى الْقَبْرِ اَشْهَدُ اَنْ لاَ اِلهَ اِلاَّ اللّٰهُ وَ اَشْهَدُ اَنَّ مُحَمَّدًا رَسُولُ اللّٰهِ صَلَّى اللّٰهُ تَعَالَى عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ

‘Nema drugog Boga osim Tebe, Jedinog, Koji nema druga! Posljednje riječi na ovom svijetu i prva izjava na ahiretu i u kaburu jeste: Svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Poslanik Allahov.’”

TRINAESTA ZABILJEŠKA

Sastoji se od pet tema, a koje se možda mogu pogrešno razumjeti.

Prva tema

Dok bi oni koji rade na putu Istine i koji se zalažu za nju trebali razmišljati o svojim dužnostima i radu, oni razmišljaju o onom što je svojstveno Allahovom, Slavljen je On, položaju i planu, i na tom grade svoje aktivnosti, pa griješe.

U knjizi Edebud-dunja ved-din stoji to da je Iblis, ukazavši se Isau, a.s., rekao: “Ti kažeš da te neće zadesiti ništa osim ono što ti je Allah propisao?” On reče: “Da.” Iblis reče: “Onda se baci s vrha onog brda, pa da vidiš kako ćeš umrijeti!” Isa, a.s., reče:

اِنَّ لِلّٰهِ اَنْ يَخْتَبِرَ عَبْدَهُ وَ لَيْسَ لِلْعَبْدِ اَنْ يَخْتَبِرَ رَبَّهُ

“O prokletniče! Allah iskušava Svog roba, a nije dozvoljeno robu to da iskušava svog Gospodara!’

Drugim riječima: Allah, Slavljen je On i Uzvišen, jeste Taj Koji iskušava Svog roba i govori mu: ‘Ako uradiš ovako, Ja ću postupiti ovako, pa da vidim možeš li ti to uraditi?’ Dakle, testira ga. Ali, rob nema pravo niti je uopće u njegovoj moći to da testira svog Gospodara, pa da kaže: ‘Ako uradim ovo, hoćeš li mi uraditi to?’ Ovakav način govora, a koji navodi na pomisao o iskušavanju, jeste čin lošeg odgoja prema Božijem gospodarenju i on negira robovanje Bogu.

Pa, budući da je tako, čovjek je dužan izvršavati svoje obaveze i ne uplitati se u Allahov plan i određenje.

Dželaluddin Harzemšah bio je jedan od junaka islama, a koji je mnogo puta odnio pobjedu nad vojskom Džengis-Kana. Jednom je njegova vojska krenula u rat, pa su mu se njegovi ministri i bliski saradnici obraćali: ‘Allah će te učiniti pobjedonosnim nad tvojim neprijateljima, i ti ćeš ih pobijediti!’

A on im je odgovorio: ‘Moja dužnost jeste džihad na Allahovom putu, slijedeći Njegove, Slavljen je On, zapovijedi; nije moje miješati se u Njegove poslove! Pobjeda i poraz stvar su Njegovog, Slavljen je On, određenja!’

Ovaj veliki junak shvatio je taj duboki smisao i tajnu u predavanju Allahovoj zapovijedi i u njenom slijeđenju, pa je nadnaravna pobjeda i nadmoć gotovo uvijek bila na njegovoj strani.

Zaista, trebalo bi da čovjek ne razmišlja o rezultatima onog što je učinio svojim ograničenim dijelom izbora koji posjeduje, a koji je u ovlasti Allahovoj, Slavljen je On.

Tako se, naprimjer, zanos i gorljivost neke braće za Poslanicama Nura uvećava dobrim odzivom ljudi na njih, te postanu još aktivniji. Međutim, ukoliko im se ljudi ne odazovu, duhovna snaga slabih među njima malaksa i usahne žar njihove gorljivosti. Ustvari, naš Sejjid, Najveći Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem – a on je najbolji učitelj i uzor za sve, kao i najviši predvodnik – Božiju zapovijed:

وَمَا عَلَى الرَّسُولِ اِلاَّ الْبَلاَغُ “A na Poslaniku samo je jasno saopćenje” (En-Nur: 54), uzeo je kao putokaz i vodič sebi, te kad god se ljudi odmetnu od slušanja i kad se okrenu od njega, on intenzivira svoj džihad i zalaganje na putu dostave poruke. Jer, on je s izvjesnošću znao to da učiniti da ljudi slušaju i da budu upućeni jeste u nadležnosti Allahovoj, Slavljen je On, u skladu s ajeti-kerimom:

اِنَّكَ لاَ تَهْدِى مَنْ اَحْبَبْتَ وَلكِنَّ اللّهَ يَهْدِى مَنْ يَشَاءُ

“Ti, uistinu, ne možeš uputiti onog koga ti želiš, već Allah upućuje koga hoće.” (El-Kasas: 56) Stoga se Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije miješao u Njegove, Slavljen je On, poslove.

Zato, braćo moja! Ne miješajte se u djela i u poslove koji vam ne pripadaju i nemojte na njima graditi svoju aktivnost, i ne postavljajte se u poziciju ispitivača prema svom Stvoritelju!

Druga tema

Krajnji domet ibadeta jeste slijeđenje Allahovih zapovijedi i stjecanje Njegovog zadovoljstva; motiv ibadeta jeste Božija zapovijed, a njegov ishod jeste stjecanje Njegovog zadovoljstva. Što se njegovih plodova i koristi tiče, one su ahiretske. S tim što s ibadetom u opreci nije ni to ako plodovi, čija je korist ahiretska, budu dati i na dunjaluku, pod uvjetom da oni ne budu cilj i krajnja svrha te da se ne traže. Jer, dunjalučka korist i plodovi koji iz njih proizlaze sami od sebe i koji budu dati bez zahtjeva ne poriču ibadet, već su poput poticaja i stimulansa za slabe. Ali, ako bi dunjalučke koristi ili interesi bile uzrok, ili dio povoda za taj ibadet, ili za neki vird te zikr, one bi donekle iskvarile taj ibadet ili bi, pak, dotični vird, a koji inače posjeduje brojne vrijednosti, učinile beskorisnim.

Pa oni koji ne razumiju ovu tajnu, a uče, naprimjer, virdove i zikrove Šaha En-Nakšibenda, a koji posjeduju na stotine odlika i koristi, ili koji, pak, uče El-Dževšenul-kebir, koji ima hiljadu odlika i kvaliteta, imaju za cilj upravo neke od tih koristi, ali oni ne nalaze te koristi, pa čak ih neće naći niti vidjeti i uopće nemaju ni prava vidjeti ih. Jer, te koristi ne mogu biti povod za obavljanje dotičnog virda, i zato se kroz njih i ne ide u namjeri za stjecanjem nekih koristi, a budući da te koristi proističu u vidu ukaza Božije dobrote s povodom tog virda, dok se on uči s iskrenošću, bez traženja ili očekivanja bilo čega. A ako učač ima namjeru steći ih, onda ta namjera djelimično upropaštava njegovu iskrenost, pa ga čak izvodi iz domena ibadeta, te njihova vrijednost opada.

Samo, postoji još nešto, a to je da su slabe osobe u stalnoj potrebi za stimulansom i poticajem, pa ako uče virdove iskreno Allaha radi, za ahiret, uz podsjećanje na koristi, onda u tom nema štete, već je to prihvatljivo.

U odsustvu shvatanja ove mudrosti, mnogi upadaju u klopku sumnji i podozrivosti pri izostanku onih koristi o kojima se pripovijeda da su ih stekli duhovni stožeri i dobre rane generacije, pa ih čak i poriču.

Treća tema

طُوبَى لِمَنْ عَرَفَ حَدَّهُ وَلَمْ يَتَجَاوَزْ طَوْرَهُ

‘Blago onom ko spozna svoja ograničenja i ne prekoračuje ih!’

Ukazi Sunca nalaze se u svim stvarima, počev od najsitnije čestice, kristalića stakla i kapljice vode preko velikog bazena i mora pa do Mjeseca i planeta. Svako od njih zna svoja ograničenja i u sebi poprima odraz i lik Sunca srazmjerno svojoj mogućnosti. Jedna kapljica vode može, u srazmjeri sa svojim mogućnostima, reći: ‘U meni je jedan odraz Sunca’, ali se ne usuđuje izjaviti ‘Ja sam, kao i more, ogledalo sunca.’

Ista je stvar i sa stepenima evlija, jer kod njih postoje brojni nivoi i položaji prema razvrstanosti odraza Božiji Lijepih Imena. Tako svako od Lijepih Imena – poput Sunca, naprimjer – posjeduje svoje odraze u stvarima od srca pa sve do Arša. I srce je, dakle, arš, ali ne može izjaviti: ‘Ja sam poput Velikog Arša.’

Tako se nekima, umjesto da spoznaju temelje ibadeta, a to su nemoć i neimaština, i umjesto da uvide svoje manjkavosti i nedjelotvornosti pred svojim Moćnim Izumiteljem, te da se skrušeno obrate na Gospodarevu kapiju i činjenje sedžde Njemu, sa svom poniznošću i pokornošću, dakle, nekima koji se kreću stazom ponosa i oholosti pričinjavaju se stvari te svoje poput čestice malehno srce izjednačavaju s Najvećim Aršom, a svoj položaj koji je poput kapljice smatraju ravnim položaju velikih evlija, koji je poput okeana. U nastojanju da sebe učini doraslim i dostojnim držanja na tim uzvišenih položajima, ti vidiš kako iz takvog čovjeka izbija izvještačenost i uobraženost, pa tako zapada u ispraznu aroganciju i samodopadljivost te u mnoge teškoće i probleme.

Ukratko

U hadisi-šerifu navodi se:

هَلَكَ النَّاسُ اِلاَّ الْعَالِمُونَ وَهَلَكَ الْعَالِمُونَ اِلاَّ الْعَامِلُونَ وَهَلَكَ الْعَامِلُونَ اِلاَّ الْمُخْلِصُونَ وَالْمُخْلِصُونَ عَلَى خَطَرٍ عَظِيمٍ

‘Propali su svi ljudi osim učenih! A propali su svi učeni, osim onih koji provode u djelo! A propali su svi koji provode u djelo osim iskrenih! A iskreni su izloženi velikoj opasnosti!’

Znači, “osovina i osnova uspjeha jeste iskrenost”, te nju steći jeste krajne bitno. Atom iskrenog djela bolji je kod Allaha od tona djela pomućenih neiskrenošću. Ono što će čovjeka dovesti do toga da postigne iskren odnos jeste njegov način razmišljanja da motiv za činjenje djela jeste Božija zapovijed i ništa drugo, a da je rezultat toga isključivo Njegovo zadovoljstvo te neuplitanje u Božije poslove.

Iskrenost se nalazi u svemu. Čak je i atom iskrene ljubavi vredniji od tona namještene ljubavi te ljubavi u ime neke koristi. Jedan pjesnik u stihu izrazio je iskrenu ljubav:

وَ مَا اَنَا بِالْبَاغِى عَلَى الْحُبِّ رِشْوَةً ضَعِيفٌ هَوًى يُبْغَى عَلَيْهِ ثَوَابٌ

Ja za svoju ljubav ne uzimam mito;

slabo i krhko je ono što se uzima za cijenu.

Drugim riječima, ja za svoju ljubav ne tražim mito niti naknadu niti kompenzaciju niti nagradu, jer ljubav koja iziskuje naknadu i cijenu slaba je i ne traje dugo. Štaviše, iskrenu i čistu ljubav Allah je pohranio u ljudsku narav, a posebno u sve majke, s obzirom na to da je brižljivost majke istaknut primjer ove iskrene ljubavi.

A dokaz da majke za svoju ljubav prema mladunčadi uopće ne traže naknadu niti mito jeste njihova darežljivost i samopožrtvovanje za svoju djecu, pa čak i žrtvovanje svoje ahiretske sreće zbog njih. Čak će i kokoš – a čega je jednom bio svjedok Husrev – nasrnuti na psa, a kako bi iz njegovih usta izbavila pile, iako jedini njen kapital jeste njen život.

Četvrta tema

Blagodati koje se jave putem pojavnih uzroka i posrednika ne treba uzimati na račun tih uzroka i posrednika, jer dotični uzrok i taj posrednik ima slobodu izbora ili je, pak, nema. Pa ako nema slobodu izbora – kakav je slučaj sa životinjama i s biljem – onda nema sumnje u to da daje na račun i u ime Allaha, a pošto ona jezikom svog stanja spominje Bismillah a zatim ti preda blagodat, i ti reci Bismillah, uzmi u ime Allaha!

Ali, ako dotični uzrok posjeduje slobodnu volju, onda on mora spomenuti Allaha i reći Bismillah, dakle, ne uzimaj je od njega dok ne spomene Allahovo ime! Jer pored izričitog smisla ajeti-kerima:

وَلاَ تَاْكُلُوا مِمَّا لَمْ يُذْكَرِ اسْمُ اللّٰهِ عَلَيْهِ “I ne jedite od onog na čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime”(El-En’am: 121), postoji i neizravni smisao koji simbolično ukazuje na sljedeće: Ne jedite iz blagodati koja ti nije donijeta u ime njenog istinskog Vlasnika te koja ti nije predana u Njegovo ime!

Po ovom, i onaj koji daje obavezan je spomenuti Allahovo ime, a i onaj koji prima obavezan je spomenuti Allahovo ime. Pa ako onaj koji daje ne spomene Allahovo ime, a ti imaš potrebu uzeti to, onda ti spomeni Allahovo ime, ali podigni pogled iznad glave onog koji ti daje i ujedno mislima gledaj u ruku Božije milosti koja ti je ukazala blagodat, i cjelivaj je sa zahvalnošću, a zatim primi tu blagodat. Odnosno, kroz blagodat gledaj u čin darivanja, i sjeti se Istinskog Darodavca kroz to darivanje, jer takav pogled i razmišljanje izraz su zahvalnosti. Odatle, ako hoćeš, vrati pogled na uzrok ili na posrednika i učini dovu za njegovu dobrobit, jer kroz njegove ruke došla je blagodat.

Ono što zbunjuje i zavarava one koji robuju uzročnostima jeste to da oni smatraju jednu stvar kao povod za drugu kad one dođu zajedno ili kad se nađu skupa. To se naziva iktiran, odnosno ‘koincidencija’ ili ‘spajanje’.

A s obzirom na to da nepostojanje jedne stvari biva povod za nepostojanje neke određene blagodati, čovjek umisli kako postojanje dotične stvari jeste uzrok postojanja te blagodati i počne iskazivati zahvalnost i pripisivati zaslugu dotičnoj stvari, pri čemu griješi. Jer, postojanje neke blagodati proizlazi iz mnoštva preduvjeta i stvari koje dovode do nje, dok se nepostojanje te blagodati desi nepostojanjem samo jednog od njih.

Naprimjer, neko ko ne otvori kanal za navodnjavanje neke bašče bude i uzrok i sredstvo da se bašča osuši, a otud i odsustvo blagodati koje se nalaze u njoj. Ali, postojanje blagodati u toj bašči ne ovisi samo o postupku i trudu te osobe, već i o stotini drugih uvjeta i faktora. Ustvari, dotične blagodati uopće neće ni nastati osim uz istinski uzrok, a to je Gospodareva moć i Božije htijenje.

Shvati, onda, koliko se griješi u ovoj prijevari, i shvati koliko je sramotna pogreška onih koji obožavaju uzročnosti.

Da! Podudaranje i sklapanje dviju stvari jedno je, a uzrokovanje nečeg nešto je sasvim drugo. Pa uzrok blagodati koja ti dođe u spoju s nijjetom ukaza dobrote nekog prema tebi jeste Božija milost, dok je u dotičnoj osobi samo koincidencija, a ne uzrok.

Zaista, kad dotična osoba ne bi imala namjeru ukazati ti dobrotu, ta ti blagodat ne bi došla, odnosno, izostanak njene namjere bio bi povod izostanka blagodati. Međutim, dotična sklonost ka dobročinstvu nikad nije uzrok postojanja blagodati, već može biti samo jedan od stotina drugih preduvjeta. Nekima od Učenika Nura na koje je Allah izlio svoju blagodat (poput Husreva i Re’feta) spoj stvari pričinio se kao uzrok, pa su zbog tog isuviše pokazivali zadovoljstvo svojim Ustazom i pretjerano su ga hvalili. A ustvari, Allah je blagodat njihovog stjecanja koristi iz pouka Kur’ana doveo u spoj sa Svojim dobročinstvom prema njihovom Ustazu u smislu blagodati pružanja koristi, što je, ipak, tek koincidencija i ništa više.

Oni govore: Da Ustaz nije došao ovdje, ne bismo stekli ovu imansku pouku; dakle, njegova instrukcija uzrok je našeg stjecanja koristi.

A ja kažem: Braćo draga, Hakk, Slavljen je On i Uzvišen, spojio je blagodat koju je ukazao meni s onom koju je ukazao vama, i uzrok obiju blagodati jeste Božija milost. A i ja sam neko vrijeme, miješajući to istovremeno podudaranje dviju stvari sa stvarnim uzrokom – isto kao i vi – osjećao ogromnu zaduženost prema stotinama učenika briljantnih pera poput vas koji se zalažu u službi Nura. Spoj dviju stvari pričinio mi se kao uzrok, pa sam govorio: ‘Kako bi samo bilo umanjeno izvršenje službe Kur’ani-Kerimu nekog s ovako nečitkim rukopisom poput mene da nije ovih učenika?’ Ali kasnije sam shvatio to da je Hakk, Slavljen je On i Uzvišen, ukazavši vama svetu blagodat u vidu lijepog rukopisa, i meni ukazao dobrotu, pospješivši me u zalaganju u službi Kur’ana, te su se ove dvije stvari spojile tako da ni jedna od njih uopće nije uzrok druge. Zato ne iskazujem zahvalnost i pohvalu vama, već vam čestitam, a i vi meni čestitajte, podržite me i činite dovu, umjesto što iskazujete zadovoljstvo i pohvalu.

U ovoj temi precizno je mjerilo po kojem se spoznaju stepeni nemarnosti i prikrivenog širka.

Peta tema

Kao što bi bila ogromna nepravda jednoj osobi dati imovinu koja pripada skupini ljudi te kao što bi osoba koja bi otela nešto što je zadužbina zajednice počinila nasilje, isto bi tako i rezultati koji se postignu zalaganjem i trudom skupine ljudi, kao i počast i rang zbog odlika i vrlina skupine ljudi, ukoliko bi se pripisali njihovom čelniku, učitelju ili duhovnom upravitelju, predstavljali očigledno nasilje prema toj skupini, a isto tako i nasilje prema dotičnom učitelju ili čelniku, s obzirom na to da bi to laskalo njegovoj samoljubivosti koja se krije u njemu te bi ga potaknulo na to da postane uobražen. On je tek čuvar na vratima skupine, ali on umisli da je sultan te, i druge uvjerivši u svoj položaj, sebi nanosi nepravdu. Štaviše, to bi mu, možda, otvorilo put prema zapadanju u neku vrstu prikrivenog širka.

Da, zapovjednik bataljona nema pravo prisvojiti ratni plijen koji su zarobili vojnici osvojivši neprijateljsku utvrdu, a niti njihovu pobjedu i čast može pripisati sebi.

Iz istog razloga ne smije se na učitelja ili na duhovnog upravitelja gledati kao da je on izvorište i ishodište, već ga se mora posmatrati te gledati na njega samo kao na stjecište refleksije i scenu, poput ogledala koje odražava sunčevu toplotu i svjetlost. Glupo bi bilo da se s ogledalom postupa kao da je ono izvor ovog, a da se zaboravi na samo Sunce te da svoje zanimanje i zadovoljstvo pokazuješ prema ogledalu umjesto prema Suncu!

Zaista, ogledalo treba čuvati, jer ono je scena na kojoj se ukazuju ta svojstva. I duh i srce duhovnog upravitelja ogledalo su u kojem odražavaju se odsjaji od Gospodara koje On, Slavljen je, izljeva na njega, te duhovni upravitelj postaje medij i provodnik odraza tih izljeva na svog učenika. Stoga se – s gledišta tih odsjaja – njemu ne smije pripisivati položaj viši od položaja posrednika.

Desi se, čak, i to da učitelj na kojeg se gleda kao da je izvor ne bude niti stjecište niti izvorište, već njegov odsjaj izljeve koje vidi – nekim drugim putem – vidi u ogledalu duha svog šejha, a sve to uslijed svoje bistrine, iskrenog odnosa prema njemu, gorljive duhovne povezanosti s njim, privrženosti njemu i koncentriranja isključivo na njega. Njegov primjer jeste poput primjera hipnotizirane osobe, u čijoj mašti otvori se prozor u svijet pojmova nakon dugog gledanja u ogledalo te u njemu promatra čudne i neobične prizore, iako se ti prizori ne nalaze u ogledalu, već se pričinjavaju u zamišljenom prozoru mimo ogledala, prozoru koji se otvorio u njegovoj mašti kao rezultat njegovog zagledavanja u ogledalo.

Zato je moguće to da iskren murid nekog nesavršenog šejha bude savršeniji od svog šejha, pa upravivši se prema svom šejhu, postane njemu šejh.

ČETRNAESTA ZABILJEŠKA

Sadrži četiri kratke naznake koje se tiču vjerovanja u jednoću Boga.

Prvi znak: O ti koji daješ vrijednost uzrocima! Ako bi, recimo, vidio jednu čudesnu palaču kako se gradi od čudesnih dragulja, a u vrijeme gradnje neki od tih dragulja mogu se naći samo u Kini, drugi samo u Andaluziji, treći samo u Jemenu, a neki, opet, samo u Sibiru, i ako uočavaš kako se gradnja dovršava na najsavršeniji način, dok se to drago kamenje za nju dovlači s istoka, zapada, sjevera i juga, veoma brzo i savršeno lahko, u jednom danu, da li bi se, tad, kod tebe zadržala ikakva sumnja u to da moć graditelja tog zdanja dominira Kuglom zemaljskom?

Na isti način i svaka životinja jeste jedno zdanje Allahovo. Posebno je ljudsko biće zdanje i Božija palača, najljepše i najčudesnije od tih zdanja, jer dio dragog kamenja za tu izuzetnu palaču potječe iz svijeta duša, drugi dio iz svijeta pojmovnosti i Levhi-mahfuza, a još jedan dio iz svijeta atmosfere, iz svijeta svjetlosti i iz svijeta osnovnih elemenata. Njegove potrebe protežu se do u vječnost, njegova očekivanja razišla su se u sve krajeve nebesa i Zemlje, a njegove spone i veze provlače se i prožimaju sve nivoe ovog svijeta i ahireta.

Pa, o čovječe koji sebe smatraš istinskim ljudskim bićem! Budući da si ti jedno zbilja čudesno zdanje i jedna veoma neobična građevina te budući da je tvoja kakvoća takva, onda, tvoj Stvoritelj može biti samo Onaj Koji raspolaže dunjalukom i ahiretom s istom lahkoćom kojom raspolaže s dva stana; raspolaže i Zemljom i nebom jednako kao da su po jedna stranica; a raspolaže i bespočetnošću i beskonačnošću kao da su jučer i sutra. Nema, onda, tebi istinski obožavanog niti spasitelja osim Onog Koji vlada Zemljom i nebom i Koji u posjedu drži uzde i ovog i onog svijeta.

Drugi znak: Postoje budale koje se s ljubavlju usmjere na ogledalo kad u njemu vide Sunce, i to zato što ne prepoznaju samo Sunce. Takva osoba ljubomorno drži i čuva ogledalo kako bi zadržala Sunce, odnosno kako se ono ne bi izgubilo! Međutim, kad ta budala shvati to da Sunce ne umire sa smrću ogledala, i da ono ne iščezava ako se ogledalo razbije, svu svoju ljubav okrene prema Suncu na nebu. Tad uvidi to da Sunce koje se opaža u ogledalu nije ovisno o ogledalu niti se njegov opstanak svodi na održanje ogledala. Naprotiv, održanje živosti i svjetlucavosti ogledala ovisno je o ukazu sunca i o okrenutosti prema njemu. Dakle, održanje sjaja ogledala zavisi od opstanka sunca.

O čovječe! Tvoje srce, identitet i svojstvo ogledalo su. A strasna ljubav za vječnošću u tvojoj naravi i u tvom srcu nije zbog ogledala niti je zbog tvog srca i ličnosti, već zbog ukaza Božijih imena Neprolazni i Veličanstveni, a koja se nalaze u tom ogledalu srazmjerno spremi svakog ljudskog bića. Međutim, uslijed nepromišljenosti, lice te ljubavi okrenuto je na drugu stranu. Pa, budući da je stanje takvo, reci: ‘O Neprolazni, Ti si jedini Neprolazan, pa ako Ti postojiš i Neprolazan si, neka prolaznost čini s nama šta hoće, potpuno je nebitno.’

Treći znak: Znaj, o čovječe, to da je jedna od najčudesnijih stvari koje je Mudri Stvoritelj pohranio u tvoju narav sljedeća: Ponekad je za tebe dunjaluk tijesan i ne možeš se nikako smjestiti u njemu. Poput nekog ko se guši u zatvoru, nezadovoljno otpuhuješ: “Uh, uh!” i, želeći mjesto prostranije od dunjaluka, jedna sitnica, neki poslić, jedna pomisao, jedna minuta dovoljna je za to da iščezneš i smjestiš se u njoj. Srce i ideje za koje je ogromni dunjaluk malehan smještaju se u jednoj mrvici. Svojim najjačim čuvstvima vrtiš se po tom trenutku, po toj misli.

Uz to dao ti je takva rafinirana svojstva, na način da neka od njih i da progutaju cijeli dunjaluk, ne zasite se, dok nekima i zrno smeta te ni trunku ne podnose. I kao što je glava u stanju podnijeti teret od nekoliko kilograma, s jedne strane, oko ne podnosi ni dlačicu, s druge strane. Tako i te rafiniranosti ne izdržavaju pred teškoćama veličine trepavice, odnosno budu upropaštene pred mrvicom stanja koje dolazi uslijed gafleta i dalaleta. Ponekad, čak, budu potpuno uništene i odumiru.

Budi, zato, na oprezu i koračaj pažljivo; boj se da ne potoneš, da se ti, a s tobom i tvoja najrafiniranija svojstva, ne udavite, zalogajem ili riječju, dlačicom ili zrncem, blijeskom, znakom ili poljupcem! Nemoj potopiti u njima sve rafiniranosti koje obuhvataju cijeli dunjaluk, jer ima toliko toga sitnog i profinjenog a, u nekom smislu, one progutaju ogromne stvari.

Pa, naprimjer, pogledaj samo u tvoje ogledalo, kako se u njemu, u tom komadiću stakla, utapa nebo sa svojim zvijezdama; i pogledaj poput gorušice malehno zrnce svoje memorije, kako je u nju Istiniti Gospodar na stranici ubilježio većinu tvojih djela i glavninu tvojih doživljaja! Tako, dakle, postoji toliko sitnih stvari koje obuhvataju i gutaju ogromne stvari.

Četvrti znak: O ti koji si naklonjen dunjaluku! Tvoj svijet, a koji ti smatraš prostranim i lagodnim, jeste poput tijesnog groba, samo što se njegovi zidovi od ogledala jedni u drugima ogledaju te ga ti vidiš prostranog, komotnog, širokog koliko doseže pogled. Pa iako je to tvoje stanište poput groba, ti ga vidiš kao veliku metropolu. Jer, desni i lijevi zid tog svijeta, koji predstavljaju prošlost i budućnost – iako su, ustvari, nepostojeći i odsutni – jesu poput ogledala koja se ogledaju jedno u drugom, pa tako proširuju i razvijaju vremenska krila sadašnjosti, koja je, ustvari, veoma kratka i tijesna. Tu se stvarnost pomiješa s iluzijom, pa nepostojeći svijet ti vidiš kao postojeći.

I kao što jedna prava linija, koja je uistinu tanka, pri pokretanju brzinom izgleda kao široka ravan, isto je tako i tvoj svijet, ustvari, veoma uzak, samo što su mu se zidovi produljili i proširili tvojom nemarnošću i iluzijom tvoje mašte. Na taj način ako se, naprimjer, tvoja glava pokrene uslijed nevolje koja te zadesi, vidiš kako lupi o zid koji joj je ranije izgledao veoma udaljen. Tad se fantazija koju nosiš razleti i razbije ti se san. Pritom nađeš da je tvoj prostrani dunjaluk tješnji od groba, neprikladniji od mosta, i vidiš kako tvoje vrijeme i život prolaze naglije od munje, a život protječe brže od rijeke.

Pa budući da su dunjalučki život, materijalno življenje i životinjsko življenje takvi, izađi iz životinjskog bivanja, napusti fizičko bivanje i uđi u životne zone srca i duha. Pronaći ćeš poljanu komotnijeg života i svijet nura širi od onog dunjalučkog koji ti se ranije pričinjavao prostranim.

A ključ tog svijeta jeste navesti srce da izgovara te pokrenuti duh smislovima koje saopćava sveta izjava “La ilahe illallah”, a koja sadrži tajne spoznaje i Jednoće Allaha, dž.š.

PETNAESTA ZABILJEŠKA

Sastoji se od tri teme.

Prva tema: Odnosi se na dokaz istine dvaju ajeti-kerima:

فَمَنْ يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ خَيْرًا يَرَهُ وَمَنْ يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ شَرًّا يَرَهُ

“Pa ko bude uradio i trun dobra, vidjet će ga, a ko bude uradio i trun zla, vidjet će ga” (Ez-Zilzal: 7-8), a koja daje najpotpuniji ukaz Allahovog imena “Očuvatelj”.

Najveličanstveniji ukaz Allahovog imena Očuvatelj i ekvivalent najuzvišenije stvarnosti ovim dvama ajetima razasut je po cijeloj Zemlji. Možeš ga pronaći pogledom i pregledom stranice knjige svemira, te knjige što je napisana po šablonu, po mjerilima i kriterijima Knjige razgovijetne.

Uzmi, naprimjer, u zahvat svog dlana razbacano sjemenje trave, cvijeća i drveća te pomiješane sjemenke i raznorodna i raznovrsna zrnca, koja su međusobno slična po obliku i po veličini. Zakopaj to sjemenje u crninu prostog beživotnog tla, zatim ih zalij običnom vodom koja sama nema nikakve mjere niti razlikuje različite stvari, te kamo god je ti usmjeriš, ona oteče i iščezne.

Zatim ponovo dođi u proljeće, koje je poprište godišnjeg proživljenja i okupljanja, te pogledaj i promotri kako melek groma, puhnuvši u svoj proljetni sur poput Israfilovog sura, doziva kišu i donosi radosni nagovještaj sjemenju zakopanom pod zemljom o njihovom proživljenju nakon mrtvila. Ti opažaš kako to sjemenje, koje je krajnje izmiješano i zbrkano te krajnje slično, pod svjetlom Božijeg imena Očuvatelj savršeno i nepogrešivo slijedi konstitutivne zapovijedi koje mu dolaze od njegovog Mudrog Izumitelja. Na taj način njihovi postupci u skladu su i njihovi pokreti koordinirani su s tim zapovijedima kroz koje se nazire briljancija savršene mudrosti, znanja, htijenja, namjere i svjesnosti.

Zar ne vidiš to kako se te međusobno jednake sjemenke razabiru i razlikuju jedna od druge? Naime, jedno zrnce sjemena postalo je stablo smokve koja raspodjeljuje blagodati Mudrog Stvoritelja nad svojim glavama, razvija ih nad njima i pruža ih nama na dlanovima svojih grana, dok su druga dva zrna, slična prvom, postala suncokret i ljubičica, a neka su postala slični divni cvjetovi koji se uljepšavaju za nas i udvaraju nam se razdraganog, nasmijanog i ljupkog lica. Još jedna grupa zrnca sjemena razvila se u sočno voće, puno klasje, raspupalo drveće, koji potiču naš apetit svojim prijatnim okusom, ugodnim mirisom, divnim oblicima i tako nas pozivaju k sebi, žrtvuju se nama, kako bi se uspela s nivoa biljnog na nivo životinjskog života i tako dalje, što možeš sam uspoređivati. To sjemenje razvilo se i poraslo toliko da je jedna njegova pregršt postala jedna bašča i vrt koji se rascvao raznolikim cvijećem i raznovrsnim drvećem. Unutar svega nema pogreške niti omaške.

فَارْجِعِ الْبَصَرَ هَلْ تَرَى مِنْ فُطُورٍ

“Pa ponovo baci pogled, vidiš li ikakav nedostatak?!” (El-Mulk: 3)

Svaka sjemenka, ukazom Allahovog imena Očuvatelj i Njegovim dobročinstvom, ispoljila je zaostavštinu koju je naslijedila od svog roditelja i porijekla bez ikakve manjkavosti ili zabune.

Pa, Očuvatelj Koji vrši ovo čudesno očuvanje time daje kategorički ukaz i najavu najveće manifestacije očuvanja na dan ahiretskog podizanja i okupljanja.

Da, neizostavno i nepogrešivo ispoljavanje savršenog očuvanja i brižljivosti u prolaznim i bezvrijednim stvarima poput ovih jasan su dokaz očuvanja i polaganja računa za postupke, djela, riječi, dobročinstva i zlodjela čovjeka, Božijeg namjesnika na Zemlji, koji se prihvatio najvećeg emaneta te koji posjeduje veliku važnost i dugi trajni utjecaj.

Zar čovjek smatra to da će biti prepušten sebi? Nikako! On će biti proživljen do u vječnost i pojavit će se kao kandidat za vječno blagostanje ili za trajno nesretništvo, i bit će mu obračunato za sve, bilo to sitno, bilo veliko, bilo malo, bilo puno, te će biti nagrađen ili, pak, kažnjen.

I tako, postoji neizmjerno i nebrojeno mnoštvo dokaza i ukaza Allahovog imena Očuvatelj, i svjedočanstava činjenice iz spomenutog ajeta.

Primjer koji smo vam mi predočili samo je kap iz mora ili zrno iz planine.

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri!”

* * *