TRIDESETI ODSJAJ

Trideseti odsjaj Pisma trideset prvog i

jedan od plodova zatvora Eskišehir

Sastoji se od šest tačaka

Ova vrijedna lekcija jedan je od plodova zatvora Eskišehir i jedan od učinaka njegove jusufovske medrese, kao što je i Poslanica o plodu bila plod kojim je urodio zatvor Denizli te kao što je i poslanica El-hudždžetu’z-zehra bila djelotvorna lekcija procvjetala u zatvoru Afjon.

Ova poslanica – Trideseti odsjaj – obuhvata istančane crtice smislova o temi šest Lijepih Božijih Imena koja su Allahovo Najveće Ime.

U dijelu koji se odnosi na Lijepa Imena El-Hajji-Kajjum (Vječno Živi i Samoodrživi), jednog od Najvećeg Allahovog imena, sadržane su veoma duboke i opširne teme koje neko možda neće moći sasvim shvatiti i sve iskusiti, ali, ipak, niko neće biti uskraćen niti će ostati bez udjela u koristi koje će iz njih steći.

PRVA TAČKA

Odnosi se na jednu od crtica Allahovog Imena

El-Kuddus (Presveti)

Prikladno je da ova crtica El-Kuddus bude dodatak

Dodatka Riječi tridesete

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

وَاْلاَرْضَ فَرَشْنَاهَا فَنِعْمَ الْمَاهِدُونَ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!“

“I Zemlju smo prostrli – a Divan li je Onaj Koji je uredio.” (Ez-Zarijat: 48)

Jedna od crtica smisla ovog ajeti-kerima i jedna od manifestacija imena El-Kuddus (Presveti), koje je jedno od Allahovih Najvećih Imena, odnosno jedno od šest svjetala Allahovog Najvećeg Imena, ukazala mi se krajem mubarek-mjeseca šabana dok sam boravio u zatvoru Eskišehir. Iznijela mi je na vidjelo Božije postojanje u savršenoj uočljivosti, i jasno mi je razotkrila Božiju jednoću, i to kako slijedi.

Ukazalo mi se da je svemir poput ogromne, stalno aktivne tvornice, a ova Kugla zemaljska da je hotel ili ugostilište koje se puni i prazni bez prestanka. Inače, jedna tvornica ili jedno ugostilište ovih razmjera i s ovako velikim mnoštvom dolaznika i polaznika kroz upotrebu natrpa se prljavštinom i otpacima i bude ispunjeno plijesni, te u njemu uvjeti za život budu nepodnošljivi. Pa ako se u njemu ne bi stalno održavala čistoća i raspored, ta zagađenost uzrokovala bi zagušenje čovjeka, i život bi mu tu bio onemogućen.

Ipak, ova svemirska tvornica i ovo ugostilište, Kugla zemaljska, tako je čista i uredna da mi gotovo da i ne nalazimo ni trag od zagađenja i prljavštine, kao što ni u jednom njihovom kutku nema nepotrebnih, suvišnih ili nasumično bačenih tvari. Čak i ako se pojavi nešto poput toga, istog trenutka bude ubačeno u mašine za preradu, koje ga pretvaraju u čistu tvar.

Ova konstantna činjenica dokazuje nam to da Onaj Koji nadgleda ovu tvornicu čini to sasvim pažljivo i profesionalno, kao i to da njen Vlasnik naređuje da se ona stalno održava čistom, urednom i lijepom, te se u njoj čak ne može nazrijeti – uprkos njenim ogromnim razmjerima – ni trag nečistoće i otpadaka, kakvi se inače javljaju u proporciji s veličinom i prostranošću neke tvornice. Dakle, čistoća je stalna, a briga o održavanju redovna je i adekvatna veličini i širini tvornice.

Ako se čovjek ne bi kupao i ako ne bi čistio svoju sobu u toku jednog mjeseca, život bi postao neizdržljiv. Dakle, čistoća, bistrina, svježina i blistavost vidljivi u ovoj originalnoj palači svijeta proističu isključivo iz redovnog i osmišljenog čišćenja, i iz marljivog i stalnog prečišćavanja. Jer, da nije ovog stalnog nadgledanja urednosti i konstantne brige o održanju čistoće, na površini Zemlje pogušile bi se stotine hiljada živih bića u toku samo jedne godine. I da nije tog marljivog nadzora i visoke brige u svim dijelovima svemira ukrašenog nebeskim tijelima, zvijezdama, satelitima, koji su izloženi umiranju i nestanku, njihovi otpadnuti dijelovi koji se razlijeću po svemiru porazbijali bi i naše i glave drugih živih bića, pa čak i glavu cijelog dunjaluka! U pljuskovima slijevale bi se na nas ogromne gromade veličine brda, i prisilile bi nas na bijeg s naše zavičajne planete! Dočim, od davnih vremena iz vanjskog svemirskog prostora nije – kao rezultat raspadanja – palo ništa osim nekolicine meteorita, i nisu pogodili ničiju glavu, već su samo bili upozorenje za one koji primaju pouku!

Usto, da nije redovnog održavanja i stalnog čišćenja na površini Zemlje, otpaci, zagađenje i strvina, što su posljedica smjenjivanja smrti i života koji pogađaju stotinu hiljada zajednica životinja i dvije stotine hiljada biljaka, ispunili bi i kopno i more, te bi prljavština dospjela do granica da svako ko ima svijesti ne samo da ne bi volio niti bi bio zaljubljen u odvratno lice Zemlje, već bi izbjegavao i pogledati u njega ili bi, čak, u bijegu od njega bio natjeran u smrt i nestanak.

Zaista, kako god ptica sa svom jednostavnošću čisti svoja krila, a pisac sa savršenom lahkoćom održava urednost stranica svoje knjige, isto tako i krila ove letjelice Zemlje – zajedno s drugim nebeskim pticama koje lebde svemirskim prostranstvom, kao i stranice ove veličanstvene knjige svemira održavaju se čistim, urednim, dotjeranim i ukrašenim, s istom takvom jednostavnošću i lahkoćom. Štaviše, ova čistoća, dotjeranost, skladnost i ljepota postignuta sa savršenim umijećem navode one koji nisu u stanju – okom svog imana – sagledati ljepotu ahireta na to da se zaljube u čistoću ovog dunjalučkog svijeta, pa i da ga obožavaju!

Dakle, ova dunjalučka palača i ova svemirska tvornica poprimili su u sebi jednu od manifestacija Allahovog imena El-Kuddus, pa kad se izdaju svete Božanske zapovijedi koje se odnose na čišćenje i uređivanje, ne izdaju se samo morskim životinjama i zvijerima koje jedu leševe i vrše dužnost čišćenja, niti samo grabljivicama na kopnu, već su joj poslušne i sve vrste crva i mrava, koji prikupljaju uginula tijela i izvršavaju tu dužnost poput radnika javnog zdravstva i saniteta.

Čak su tim higijenskim zapovijedima poslušna i crvena i bijela zrnca koja protječu u krvi te izvršavaju dužnost čišćenja i prečišćavanja u tjelesnim ćelijama, kao što i samo disanje prečišćava krv. Pa i nježni očni kapci poslušni su im, te stalno čiste oko, a čak im je i muha poslušna i neprestano održava čistoću svojih krilca.

I kao što sve spomenuto poslušno izvršava te svete zapovijedi održavanja čistoće, poslušni su im i žustri vjetrovi i teški oblaci, te jedni čiste lice zemlje od otpadaka, a drugi prskaju njenu livadu čistom vodom, sliježu prašinu i tlo, a zatim se brzo i disciplinirano povuku, noseći sa sobom svoja pomagala, kako bi se sjaj i ljepota osvježili na licu neba i kako bi ono bilo bistro i blistavo.

A kao što te zapovijedi izdate za održavanje čistoće i higijene poslušno izvršavaju i zvijezde i elementi i minerali i biljke u svim njihovim oblicima i vrstama, poslušne su im i sve čestice i atomi, te oni održavaju urednost i čistoću u vrtoglavim promjenama i kretnjama koje zbunjuju umove. Oni se nigdje ne sakupljaju bez koristi niti se gomilaju u bilo kojem dijelu bez svrhe, već, ukoliko se uprljaju, odmah se očiste i rukom mudre Moći dovode do dostignuća najčišćeg, najurednijeg, najbriljantnijeg i najbistrijeg stanja, kao i do poprimanja najljepšeg, najfinijeg i najčišćeg oblika.

I tako, ovo djelo čišćenja, taj jedinstveni čin, iskazuje jednu činjenicu, i jedna je od manifestacija Lijepog i Najvećeg Imena El-Kuddus, vidljiva je u najvišoj i najprostranijoj sferi svemira, te tako ističe postojanje Gospodara, i, zajedno s drugim Imenima, iznosi na vidjelo Božiju Jednoću, jasno poput jarkog sunca, a kako bi je vidjele oči prodorne vizije.

Već je uvjerljivim dokazima u glavnini dijelova Poslanica Nura potvrđeno da djelo uređivanja i poretka, kao manifestacija Božijeg imena Mudri i Pravedni, i djelo uspostave mjere i ravnoteže, što je jedna od manifestacija imena Pravda i Pravedni, i djelo ukrašavanja i dobrotvorenja, što je jedna od manifestacija imena Lijepi i Plemeniti, i djelo uzgajanja i ukazivanja blagodati, što je jedna od manifestacija imena Gospodar i Milostivi (...), dakle, svako to djelo jeste jedan čin, i jedna činjenica, što se s jasnoćom uočava na horizontima cijelog svemira, te svako od njih ukazuje na nužnost postojanja Jednog i Jedinog te ističe Njegovu Jednoću.

Isto tako i djelo čišćenja i prečišćavanja, što je jedna od manifestacija Božijeg imena El-Kuddus, dokazuje postojanje Tog Nužnog Bića, uočljivo kao Sunce, i iznosi na vidjelo Njegovu Jednoću jasno kao dan.

I kao što mudra djela slična spomenutim djelima, poput uređivanja, odmjeravanja, uljepšavanja i čišćenja, pokazuju na Jednog Jedinog Stvoritelja, svojom istovrsnošću i svojom pojavom nad najširim horizontima svemira, isto tako i većina Lijepih Imena, pa i svako od hiljadu i jednog Lijepog Imena, posjeduje, poput ovog, svoju vrhunsku manifestaciju u najširem domenu svemira. A djelo koje rezultira iz tog manifestiranja, jasno i uočljivo, na način srazmjeran obuhvatnosti tog djela, pokazuje na Jednog i Jedinog.

Zaista, opća mudrost koja svaku stvar potčinjava svom zakonu i poretku, i sveobuhvatna brižljivost koja svaku stvar uljepšava i ukrašava, i prostrana milost koja unosi radost i oduševljenje u sve i stalno ih dovodi u stanje zahvalnosti, i univerzalna opskrba, od koje preživljava svako živo biće i uživa u njenim slastima, i život i oživotvorenje, koji uvezuju svaku stvar sa svim drugim, i koji čine da nešto izvlači korist iz svega drugog i kao da ih na neki način posjeduje, dakle, ove i slične činjenice, samodokazive i jasno uočljive, koje su oličene jedinstvom i koje čine to da se lice svemira ozari od radosti i osmjehuje od veselja i razdraganosti, aksiomatski dokazuju Mudrog, Plemenitog, Milostivog, Opskrbitelja, Vječno Živog Oživotvoritelja, jednako kao što svjetlost ukazuje na Sunce.

Ukoliko se samo jedno od ovih sveobuhvatnih djela koja brojem nadmašuju stotine – a svako od njih jasan je dokaz Jednoće – ne bi dovelo u vezu s Jednim i Jedinim, bilo bi potrebno prihvatiti stotinu apsurda sa stotinama aspekata.

Pa, naprimjer, ne samo djela koja su aksiomatske činjenice i dokazi Jednoće Boga, kao što su mudrost, brižljivost, milost, izdržavanje, oživotvorenje, usmrćivanje, već čak i jedno jedino djelo među njima, kao što je, recimo, održavanje čistoće, ukoliko se ne bi dovelo u vezu s Gospodarom svjetova, nužno bi, onda – metodom nevjerništva i zablude – slijedilo da svaka stvar koja je povezana s održavanjem čistoće, počev od atoma, insekata i elemenata pa sve do zvijezda, posjeduje znanje i uvid u proces čišćenja, ukrašavanja, uljepšavanja i održanja ravnoteže cijelog ovog ogromnog svemira, te da ima pregled svega u toj srazmjeri i da je sposobna po tom postupati.

Ili bi slijedilo da svaka od njih posjeduje sveta i uzvišena svojstva Gospodara svjetova.

Ili bi, pak, slijedilo da postoji savjetodavno vijeće široko koliko i cijeli svemir, koje radi na provođenju svih procesa uljepšavanja, uspostave čistoće, odmjeravanja u svemiru, određivanja šta će u njega ući i šta iz njega izaći i održanja ravnoteže, te da ovo vijeće bude sastavljeno od bezbroj čestica, insekata, zvijezda!

Tako onaj ko se kreće putem nevjerništva mora naići na stotine ovakvih blesavih izmišljotina, apsurda i besmislica, kako bi sveopće uljepšavanje i sveobuhvatno održavanje čistoće, koji su inače svugdje vidljivi, uopće mogli postojati. Drugim riječima, iskrsnulo bi ne jedan, već na stotine hiljada apsurda.

Da, ako se svjetlost dana i imaginarna sunašca koja svjetlucaju u svemu što sjaji na Zemlji ne bi doveli u vezu s jednim suncem, ukoliko ne bi bili protumačeni kao refleksija i manifestacija lika tog jednog sunca, onda bi nužno slijedilo da postoji stvarno sunce u svakoj kapljici vode, u svakom zrncu stakla i u svakom kristaliću snijega, pa čak i u svakom atomu zraka, a kako bi se ta svjetlost, koja inače obasjava sve, uopće pojavila!

I, tako,

Mudrost je svjetlost; i sveopća milost je svjetlost; a uljepšavanje, ravnoteža, urednost i čistoća svako za sebe jedna su sveprisutna i sveobuhvatna svjetlost i jedan od zračaka tog Bespočetnog Svjetla, Slavljen je On.

Progledaj, onda, a kako bi vidio to kako sljedbenici nevjerništva i zablude padaju u ustajalo blato iz kojeg nemaju izlaza. I vidi koliki je obim gluposti i budalaštine u neznanju sljedbenika zablude, pa zahvali Allahu i reci: “Allahu hvala na vjeri islamu i na savršenom imanu.”

Da, uzvišeno, uočljivo i sveobuhvatno održavanje čistoće, što palaču svijeta dovodi u stanje urednosti, čistoće i bistrine, jedna je od manifestacija imena El-Kuddus i neizbježno ga iziskuje.

I kako su god riječi slave svih stvorenja upućene i okrenute ka imenu El-Kuddus, isto tako i ime El-Kuddus iziskuje čistoću i urednost tih bića,60 toliko da se i hadisi-šerif: اَلنَّظَافَةُ مِنَ اْلاِيمَانِ ‘Čistoća je dio imana’, ubraja u jedno od njegovih svjetala zbog ove svete spone, a ajeti-kerim izjavio je to da je čistoća razlog stjecanja i stjecište Božije ljubavi, i to u Allahovim, Uzvišen je On, riječima:

اِنَّ اللّهَ يُحِبُّ التَّوَّابِينَ وَيُحِبُّ الْمُتَطَهِّرِينَ

“Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.” (El-Bakara: 222)

DRUGA TAČKA TRIDESETOG ODSJAJA

Odnosi se na jednu od crtica smisla Allahovog Imena

El-’Adl (Pravedni)

وَاِنْ مِنْ شَيْءٍ اِلاَّ عِنْدَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ اِلاَّ بِقَدَرٍ مَعْلُومٍ

“I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga spuštamo samo u određenoj mjeri.” (El-Hidžr: 21)

Jedna crtica iz finih smislova ovog ajeti-kerima i jedno od svjetala manifestacije Allahovog Lijepog Imena El-Adl, koje je jedno od Allahovih Najvećih Imena, odnosno jedno od njegovih šest svjetala, ukazalo mi se izdaleka – kao što je bio slučaj i u prvoj crtici – dok sam bio u zatvoru Eskišehir. Kako bih ovu crticu približio razumijevanju, ponovo krećemo s jednim primjerom, pa kažemo:

Ovaj svemir jeste jedna izvrsna palača koja u sebi sadrži prostrani grad nad kojim se stalno smjenjuju razaranja i obnavljanja. A u tom gradu jedna je velika država koja stalno vrvi od prizora rata i izbjeglištva. Opet, u okrilju te države ogromni je svijet koji plovi na pučini između smrti i života.

Međutim, opća izjednačenost, istančana ravnoteža i precizno odmjeravanje, koji prevladavaju na svim dijelovima zdanja i u svim krajevima grada, i koji vladaju u svakom kutku države i granicama svijeta, i koji dominiraju u njima, s aksiomatskom očiglednošću dokazuju: Da je dešavanje svake transformacije među bezbrojnim stvarima, i svime što ulazi među njih i izlazi od njih, moguće isključivo uz proces mjerenja, vaganja i razmjeravanja od strane nekog ko istovremeno ima pregled svega što postoji i pod čijim nadzorom nalaze se sva bića u bilo kojem trenutku. A to je Jedan i Jedini, Slavljen je On.

Jer, u protivnom, da faktori uzročnosti, koji inače teže poremećaju, imaju slobodu raspolaganja ili, pak, da su stvari prepuštene pukoj slučajnosti ili slijepoj sili ili nesvjesnoj i mračnoj prirodi, tad bi, naprimjer, jajašca samo jedne ribe, koja nadmašuju na hiljade, unijela poremećaj u tu ravnotežu; pa i sjeme samo jednog cvijeta – recimo makovog – kojeg ima preko dvadeset hiljada, poremetilo bi je; a da i ne spominjemo izlijevanje i provalu tekućih elemenata, poput poplave, kao i strahovite prevrate i ogromne transformacije koje se dešavaju u svim dijelovima svemira. Da se bilo koje od njih dešava nekontrolirano, bilo bi dovoljno da poremeti tu preciznu ravnotežu uspostavljenu među bićima, i u samo jednoj godini, pa i u toku jednog dana, moglo bi pokvariti savršenu proporcionalnost.

Mora bi se pretrpala otpacima i lešinama, i bila bi močvarna;

zrak bi se ispunio otrovnim, štetnim i zagušljivim plinovima, i bio bi zagađen;

Zemlja bi bila smetljište i klaonica; postala bi usmrđena baruština, u kojoj bi život bio neizdržljiv; dunjaluk bi se ugušio!

Dakle, sva bića, počev od tjelesnih ćelija, crvenih i bijelih zrnaca u krvi, i transformacije molekula, pa do proporcionalnosti i prilagođenosti tjelesnih ustrojstava i organa, i od onog što uđe i što izađe iz mora, priliva i odliva podzemnih voda, rađanja i umiranja životinja i bilja, pa sve do jesenjeg uništavanja i proljetnog obnavljanja, i od funkcija elemenata i kretanja nebeskih tijela do smjene smrti i života, sudaranja svjetla i tmine, i sukobljavanja toplote i hladnoće, sve to odmjerava se, određuje jednim nadnaravnim preciznim mjerilom, i sve se vaga sasvim tačnom vagom, tako da čovjekov razum ne može nigdje primijetiti nikakav stvarni višak niti ispraznost u bilo čemu. Naprotiv, čovjekova znanost i nauka uočavaju najsavršeniji i najizvrsniji red u svemu, pokušavaju ga predočiti i uviđaju najdivniji i najoriginalniji sklad u svakom biću te ga nastoje istaknuti.

Dakle, nauka koju čovjek stječe i jeste isključivo prijevod i tumač tog originalnog poretka i izraz te divne simetrije!

Pogledaj samo tu divnu ravnotežu između Sunca i dvanaest nebeskih planeta: Zar ta ravnoteža jasno kao samo Sunce ne dokazuje Allaha, Slavljen je On, Koji je Pravedni i Svemoćni?!

Zatim promatraj Zemlju – koja je jedna od tih planeta, i brod koji plovi pučinom svemirskog prostora, i koji u jednoj godini prevaljuje razdaljinu koja se procjenjuje na dvadeset i četiri hiljade godina! I uprkos toj zapanjujućoj brzini, ona ne razbacuje tvari složene na njenoj površini niti ih remeti niti istresa u svemir! A kad bi se samo malo uvećala ili smanjila njena brzina, izbacila bi svoje stanovnike u svemir. Ili, kad bi se samo jednu minutu – pa čak i jednu sekundu – poremetila njena ravnoteža, posrnula bi i potresla se, a možda bi se i sudarila s drugim nebeskim tijelom, i nastupio bi Smak svijeta!

Zatim promotri rađanje i umiranje biljaka i životinja, njihovo preživljavanje i život na zemlji, čija brojnost vrsta nadmašuje četiri stotine hiljada, i vidjet ćeš divnu ravnotežu oličenu milošću, što je neporeciv dokaz Pravednog i Milostivog Vladara, jednako kao što dan ukazuje na Sunce!

Zatim razmotri organe samo jednog od bezbroj živih bića među bezgraničnim vrstama, a posebno pomno razmotri njihova ustrojstva i čula: Vidjet ćeš među njima savršenu harmoniju, potpuni sklad i preciznu proporcionalnost i uravnoteženost, što ti aksiomatski dokazuje Stvoritelja koji je Pravedni i Mudri!

Zatim razmotri tjelesne ćelije životinja i njihove krvne sudove te zrnca koja kolaju u krvi i čestice tih zrnaca, i vidjet ćeš nadnaravnu i originalnu uravnoteženost koja ti nepobitno dokazuje da se i ta divna ravnoteža i sveobuhvatna uprava među njima, kao i njihovo osmišljeno uzgajanje, vrše isključivo po osjetljivom i preciznom mjerilu, po djelotvornom zakonu i strogom poretku Stvoritelja, Jednog, Jedinog, Pravednog i Mudrog, u Čijoj ruci uzde su svega, i kod Kojeg ključevi su svega, i ni jedna stvar nije prepreka nekoj drugoj stvari, i On upravlja svime tako lahko kao da upravlja samo jednim od njih.

Onaj ko ne vjeruje da će postupci džina i ljudi na dan ahiretskog okupljanja biti vagani pravilnom Božijom vagom, i ko se čudi tome i smatra to nemogućim, i onaj koji ne vjeruje, kažem, ukoliko takav uspije porazmisliti o očiglednim i vidljivim vrstama vrhovne pravednosti i ravnoteže koje se nalaze pred njim na ovom svijetu, njegova nevjerica i poricanje neizbježno će prestati.

O razmetljivi, rasipni, okrutni, nepravedni, prljavi, neuredni, jadni čovječe!

Znaj da, ne ponašajući se u skladu s načelima univerzalne Božije prakse, a to je štednja i ekonomičnost, čistoća i pravednost kojih se pridržava cijeli svemir i sva bića osim tebe, nesretniče, ti se suprotstavljaš svim bićima i zaslužuješ i navlačiš na sebe njihovu mržnju i srdžbu! Na čemu se temeljiš dok svojim nasiljem i pretjerivanjem, neurednošću i nečistoćom provociraš njihovu srditost prema tebi?

Zaista, univerzalna osmišljenost koja dominira svemirom i koja je vrhovna manifestacija Božijeg Imena Mudri obrće se po principu umjerenosti i nerazmetljivosti. Ustvari, ona i naređuje štednju.

A opća pravednost koja vlada u svemiru, proistekla iz vrhovne manifestacije Božijeg Imena Pravedni, upravlja ravnotežom svih stvari uopće te naređuje ljudskom rodu uspostavu pravde!

Spomen riječi “mizan” (vaga, mjera, ravnoteža) četiri puta u suri Er-Rahman ukaz je na četiri vrste ravnoteže u četiri nivoa; to ističe značaj opće ravnoteže u svemiru i njene ogromne vrijednosti. Riječ je o Allahovim riječima:

وَالسَّمَاءَ رَفَعَهَا وَوَضَعَ الْمِيزَانَ اَلاَّ تَطْغَوْا فِى الْمِيزَانِ وَاَقِيمُوا الْوَزْنَ بِالْقِسْطِ وَلاَ تُخْسِرُوا الْمِيزَانَ

“(...) a nebo je podigao, i postavio vagu; kako vi ne biste pretjerali u mjerenju; uspostavite mjeru s tačnošću i ne zakidajte na vagi” (Er-Rahman: 7-9).

Da, kako god nema rasipanja ni u čemu, tako ni u čemu nema ni istinske nepravednosti niti zakidanja mjere!

Čišćenje i čistoća koji su proistekli iz vrhovne manifestacije Božijeg imena El-Kuddus izlažu sva bića u najdivnijem liku i najoriginalnijem dekoru, te stoga ne možeš naći prljavštinu niti izvornu nakaznost ni u čemu, sve dok ga ne dotakne pogana ljudska ruka!

Znaj, onda, iz ovog da pravednost, štednja i čistoća, koji su činjenice Kur’ana i načela islama, vrše veliki i duboki utjecaj na temelje društvenog života! I shvati razmjere snage povezanosti propisa Kur’ana sa svemirom, i mjere u kojoj su oni pružili svoje duboke korijene u sve pore svemira i obuhvatile ga čvrstim i neraskidivim sponama! Zatim razumi iz ovog to da je uništenje tih činjenica potpuno neostvarivo, jednako kao što je neostvarivo i uništenje poretka u svemiru i izobličenje njegovog lika!

Na način na koji ove sveobuhvatne činjenice u svemiru i ova tri ogromna svjetla, odnosno pravednost, štednja i čistoća, nužno nameću ahiret i ahiretsko proživljenje i okupljanje, postoje, uz njih, i druge sveobuhvatne činjenice, kao što su milost, brižljivost, nadzor, ali i na stotine drugih sličnih i sveobuhvatnih činjenica i ogromnih svjetala koji nameću događanje proživljenja i nužno pretpostavljaju život na ahiretu. Da li je, naime, moguće da se ovako snažne činjenice kao što su milost, brižljivost, pravednost, mudrost, štednja i čistoća, koji dominiraju nad svim bićima i obuhvataju svemir, izvrate u svoje suprotnosti time što ne bi nastupilo ahiretsko podizanje i okupljanje, odnosno, time da se izopače u nemilosrdnost, nasilje, ispraznost, razmetljivost i nered? Da Allah sačuva, nikako!

Za Božiju milost i Gospodarevu mudrost, koje štite pravo na život jedne nejake muhe na način oličen sveobuhvatnom milošću, nemoguće je da one upropaste prava bezbrojnih svjesnih bića i prava beskrajno i nesagledivo brojnih ostalih bića, time što ne bi uspostavile ahiretsko proživljenje!

I ukoliko je dozvoljen ovakav izraz – da li je moguće to da Božija gordost, koja pokazuje vrhunsku marljivost i krajnju preciznost u Svojoj milosti, saosjećajnosti, pravednosti i mudrosti, i Božija suverenost, koja dekoriranjem svemira djelima Svog originalnog stvaralaštva i blagodatima koje je navukla na njega želi iznijeti na vidjelo Svoje savršenstvo, predstaviti se i omiliti, dakle, da li je moguće to da ovo gordo gospodarenje i uzvišena Božanska suverenost dozvole izostanak uspostave ahiretskog okupljanja, a što bi uzrokovalo obezvređivanje i negiranje Svog savršenstava i vrijednosti svih živih bića skupa?

Nikako, Allah je visoko iznad toga! Jedna ovakva Apsolutna Ljepota ne dozvoljava – aksiomatski – jednu ovakvu apsolutnu nakaznost!

Dakle, onaj ko želi poreći ahiret najprije mora poreći postojanje čitavog dunjaluka sa svim činjenicama koje se u njemu nalaze. Jer, u protivnom, dunjaluk sa svim svojim istinama pobija ga sa sto hiljada jezika i proglašava ga lažovom dokazanim u sto hiljada stepeni.

Poslanica o proživljenju već je nepobitnim dokazima potvrdila postojanje Ahireta čvrsto i nepobitno bez ikakve sumnje, jednako kao što je i postojanje dunjaluka!

TREĆA TAČKA

Ukazuje na treće od šest svjetala Najvećeg Božijeg Imena

El-Hakem (Mudri, Razboriti)

اُدْعُ اِلَى سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ

“Pozivaj na put Gospodara svog razborito!” (En-Nahl: 125)

Jedna od crtica ovog ajeta i jedna od manifestacija Allahovog imena El-Hakem (Razboriti), koje je jedno od šest svjetala Allahovog Najvećeg Imena, ukazala mi se u mubarek-mjesecu ramazanu. Ova tačka sadrži pet tema i napisana je nabrzinu samo kao naznaka, te sam je potvrdio onakvu kakva je bila u originalnom rukopisu, bez ispravaka i promjena.

PRVA TEMA

Kao što smo naveli u Riječi desetoj, vrhovna manifestacija imena El-Hakem (Razboriti) učinila je to da ovaj svemir bude poput ogromne knjige na čijoj svakoj stranici ispisano je na stotine knjiga, a u svaki njen red upisano je na stotine stranica, i u svakoj riječi povučeno je na stotine linija, a pod svakim slovom u njemu očitava se na stotine riječi, i u svakoj pojedinoj tački njegovoj sačuvan je indeks i izvod koji sažima sadržaj cijele knjige. Dakle, ova knjiga svojim stranicama, redovima, pa i tačkama – jasno i vidljivo, sa stotine gledišta – dokazuje svog Autora i Pisca! Čak je i sam uvid u ovu ogromnu knjigu svemira dovoljan dokaz za postojanje njegovog Autora, te nas dovodi do spoznaje Njegovog postojanja i Jednoće mnogostruko više nego što knjiga dokazuje samu sebe!

Jer, dok jedno slovo dokazuje svoje bivanje i izražava se u vrijednosti jednog slova, ono iskazuje svojstva svog autora u mjeri cijelog retka.

Tačno! Površina Zemlje jedna je stranica ove ogromne knjige, i ta stranica obuhvata knjige u brojnosti svih biljnih i životinjskih zajednica, a ona se ispisuje pred našim očima u doba proljeća u krajnjem savršenstvu i umijeću, bez pogreške, s jednima unutar drugih, jedno uz drugo, istovremeno.

Jedna bašča jeste jedan redak na toj stranici, u njoj uočavamo skladnu poeziju, i ona se ispisuje pred našim očima u mnoštvu cvjetova, stabala i bilja, jednog unutar drugog, jedno uz drugo, bez pogreške.

Napredno stablo bujnih listova, otvorenih pupoljaka samo što ne iznjedri svoje plodove; to stablo jeste riječ iz tog retka, a ta riječ predstavlja cijeli odlomak s poukom koja jasno izražava svoju zahvalnost, pohvalu i ukaz na Razboritog, Posjednika ljepote, u brojnosti svojih pravilnih listova, krasnih cvjetova i ujednačenih plodova. To stablo kao da je, poput drugih stabala otvorenih cvjetova, jedna elegantna poema koja opijeva zahvalnost i pohvalu na darovima njegovog Izumitelja i Uzvišenog Dizajnera.

Izgleda kao da Uzvišeni Mudri želi da hiljade očiju razgleda originalnost tragova i čuda stvaranja što ih je On izložio na originalnom sajmištu zemlje!

I kao da su ti dragocjeni pokloni, skupocjena odjeća i fina dekoracija koju je Uzvišeni Allah dodijelio tom stablu dali lijep i krasan izgled, skladnu i proporcionalnu građu, razgovijetnu i viđenu pojavu, a kako bi ga time pripremili za izlaganje pred pogledima svog Moćnog Vladara na dan Njegovog raskošnog slavlja u raskošno proljeće te kako bi se brojni jezici i mnoštvo lica jednih unutar drugih, sa svakog cvijeta stabla i sa svakog njegovog ploda dali na svjedočenje postojanja svog Izumitelja i Kreatora te kako bi bili dokaz Njegovih Lijepih Imena.

Tako, naprimjer, sve što je sadržano u jednom cvijetu ili plodu razmjereno je preciznim mjerilom, a ta mjera određena je originalnom koordiniranošću, dok ta koordiniranost teče u skladu s poretkom i s ravnotežom koje se obnavljaju, a taj poredak i ravnoteža teku kroz divnu dekoraciju i umješnu tvorbu, a ta dekoracija i umijeće odaju osmišljene mirise i svrhovite ukuse. I, tako, svaki cvijet pokazuje i potvrđuje Razboritog Posjednika veličine, potvrdama i dokazima u brojnosti cvjetova tog stabla.

A ako stablo koje je poput riječi, i njegovo plodovlje koje je poput slova te riječi, i sjemenke u plodovima koje su poput tačkica tih slova, i koje sadržavaju indeks cijelog stabla i nose plan njegovih aktivnosti, dakle, ako to stablo uzmemo za uzorak i ako prema njemu usporedimo veliku knjigu svemira, vidjet ćemo kako njegovi redovi i stranice nastaju ukazom svjetla Lijepog Imena Mudri, Razboriti, kao divno nadnaravno djelo! Ne samo svaka njegova stranica, već i svaka riječ i svako slovo i svaka tačkica jesu po jedna nadnaravnost koja dostiže veličinu koju, i kad bi se okupili svi materijalni faktori uzročnosti da sačine takvu tačkicu ili ravnu njoj, ne bi to mogli. Čak bi i sve uzročnosti ostale apsolutno nemoćne da tome proturječe!

Zaista, svaki kosmički ajet vidljivog velikog kosmičkog Kur’ana izlaže pogledima briljantne nadnaravnosti u brojnosti svojih tačkica i slova, pa je stoga razumljivo da puka slučajnost, slijepe sile, gluha i nerazumna priroda, koja nema niti mjeru, nisu u stanju umiješati se – s bilo koje strane – u ovu izvrsnu i izuzetnu ravnotežu, u ovaj precizni i originalni poredak oličen mudrošću i vizijom. Ako bi se, rasprave radi, i pretpostavila njihova intervencija, trag te intervencije bio bi vidljiv, dok se ni na kojem mjestu uopće ne može nazrijeti kakav nesklad niti poremećaj.

DRUGA TEMA

Sastoji se od dva pitanja

Prvo pitanje: Kao što je pojašnjeno u Riječi desetoj, među temeljnim i čvrstim pravilima jeste i to da ljepota koja je krajnje savršenstvo mora biti viđena i osvjedočena, i da savršenstvo koje posjeduje krajnji domet ljepote mora biti viđeno i osvjedočeno.

Na temelju ovog općeg načela, Izumitelj i Oblikovatelj Koji je izumio ovu golemu knjigu svemira, a kako bi kroz ovaj raskošni svemir, i kroz svaku njegovu stranicu, svaki njegov redak, svaku njegovu riječ, pa čak i svako njegovo slovo i svaku tačkicu te ogromne knjige predstavio Sebe, potakao razumijevanje Svoje savršenosti i pokazao Svoju ljepotu, On različitim jezicima Svojih stvorenja – od najsitnije pojedinosti pa do najkrupnije univerzalnosti – predstavlja ljepotu Svoje savršenosti i savršenost Svoje ljepote i čini je voljenom.

Pa, o ti nemarniče! Ovaj Razboriti i Mudri Vladar, Posjednik uzvišenosti i ljepote, predstavivši ti se i umilivši ti se sa svakim Svojim pojedinačnim stvorenjem, u ovom divnom obliku i ovim beskrajnim mnoštvom originalnih načina i sredstava, ako ti na Njegovo predstavljanje ne bi uzvratio vjerom u Njega i ne bi Ga upoznao, i ako na Njegovo umiljavanje ne bi uzvratio pobožnošću Njemu da bi se i ti omilio Njemu, koliko bi, onda, veliko bilo tvoje neznanje i tvoje gubitništvo! Budi oprezan, pripazi! I preni se iz svoje nemarnosti.

Drugo pitanje: Uopće nema mjesta širku i partnerstvu u dominaciji ovim ogromnim i nepreglednim svemirom kojeg je Moćni i Mudri Stvoritelj izumio Svojom moći i mudrošću. Dakle, prisutnost krajnjeg reda u svemu nikako ne dozvoljava dvojnost, jer kad bi se umiješale mnoge ruke u stvaranju nečega, u tom bi se pokazao nesklad i poremećaj, jednako kao što se stvari zbrkaju ako u nekoj državi postoje dva vladara, ili ako u nekom gradu postoje dva načelnika, ili ako u nekom naselju postoje dvojica starješina, ili kao što i najprostiji činovnik odbija miješanje bilo koga u neki od poslova vezanih za njegovu dužnost.

Sve je to dokaz činjenice da temeljna svojstva vladarskog položaja jesu nezavisnost i samovlašće, te stoga red nužno nameće jednoću, kao što i vlast nužno nameće individualnost.

Pa ako tek jedna blijeda sjena vlasti kod ovog nemoćnog i siromašnog čovjeka svom silom odbija miješanje drugih, kakvo je tek onda istinsko vladanje koje je u domenu Apsolutnog Gospodarenja kod Apsolutno Moćnog, Slavljen je On? Zar i ono neće kategorično odbiti te odbaciti miješanje i sudjelovanje? Jer, pod pretpostavkom takvog sudioništva – pa makar i trunke od toga – red i sklad zbrkao bi se i poredak i ravnoteža bi se poremetili.

Međutim, zna se to da je ovaj svemir izumljen na divan i originalan način, do te mjere da je za stvaranje jednog zrnca sjemena potrebna moć sposobna da stvori cijelo stablo, a za stvaranje jednog stabla potrebna je moć sposobna da stvori cijeli svemir. Pa ako se zamisli postojanje sudionika u stvaranju cijelog svemira, njegovo sudioništvo moralo bi se ispoljiti i u stvaranju i najmanje sjemenke, budući da je sjemenka uzorak svemira. Tad bi nužno proizlazilo da se dva gospodarenja, za koje je i ogromni svemir pretijesan, smjeste i slože u jednoj sjemenki, pa čak i u jednoj čestici! A to je jedan od najbezumnijih apsurda i halucinacija koja je daleko od razuma i logike.

Iz ovog shvati koliki je besmisao i sujevjerje put višeboštva i nevjerništva! I koliko je to užasna podvala! Jer, oni nužno nameću nemoć Apsolutno Moćnog, Koji inače održava i nebesa i Zemlju da ne propadnu, i u Čijoj ruci uzde su i nebesa i Zemlje kojima upravlja s ravnotežom Svoje pravde i redom Svoje mudrosti, dakle, nužno nalažu Njegovu nesposobnost čak i u jednoj sićušnoj sjemenki!

I shvati koliko je ispravan, valjan i stvaran put vjere u Jednoću Boga! Koliko je pravedan, istinit i tačan! Shvati to i reci: ‘Allahu hvala na imanu.’

TREĆA TEMA

Moćni Stvoritelj po Svojim imenima Razboriti i Mudri u ovaj svijet ugradio je stotinu originalnih i uređenih svjetova, a čovjeka – koji je biće koje najviše predstavlja svrhovite mudrosti u svemiru i najbolje ih ispoljava – postavio je u pročelje, i učinio ga je poput središta i osovine tih svjetova. Sve najbitnije mudrosti i svrhe u svemiru okrenute su prema čovjeku. Opskrbu je učinio centrom u sferi ljudskog života; tako nalaziš da su većina mudrosti i ciljeva, kao i glavnina koristi i prednosti – unutar čovjekovog svijeta – okrenute prema toj opskrbi i uočavaju se kroz nju. Stoga, manifestacije imena Mudri uočljivo se ukazuju u svom najjasnijem i najsjajnijem obliku kroz ljudsku svijest i kroz užitak u opskrbi. I svaka znanost – od stotina naučnih disciplina do kojih je čovjek svojim razotkrivanjem dopro sviješću koju posjeduje – definira jednu od manifestacija imena Razboriti u nekom od vidova i vrsta.

Tako, naprimjer, ukoliko bi se medicinskoj znanosti postavilo pitanje: Šta je ovaj svemir?, odgovorila bi:

On je jedna sređena i savršena ogromna apoteka. U njoj s umijećem su doneseni i uskladišteni svi lijekovi.

A ako bi se hemijskoj znanosti postavilo pitanje: Šta je ova Kugla zemaljska?, odgovorila bi:

Ona je jedna savršena, organizirana i uređena hemijska laboratorija.

Dok bi na to pitanje mehanička znanost odgovorila:

Ona je jedna savršena tvornica u kojoj nema nedostatka.

Poljoprivredna znanost odgovorila bi:

Ona je jedna bujna bašča i plodna njiva, u kojoj se uzgajaju mnoge vrste prinosa, svaka u svoje doba.

A komercijalna znanost odgovorila bi:

Ona je jedan ogromni prodajni sajam, krajnje sređen i uredan trg, trgovinski prostor koji sadrži najdragocjeniju i najkvalitetniju trgovačku robu.

Dok, ekonomska znanost odgovorila bi:

Ona je ogromno skladište koje sadrži sve sorte opskrbe svih vrsta i tipova.

A znanost o ishrani i kulinarstvu odgovorila bi:

Ona je Božanska kuhinja u kojoj se na jednom mjestu priprema na hiljade vrsta ukusne i najodabranije hrane u krajnje izvrsnom i savršenom redu.

A ako bi se vojnoj znanosti postavilo pitanje o svijetu, odgovorila bi:

On je ogromni vojni logor u koji se svakog proljeća dovode nove oružane trupe koje formiraju različite narode, čija brojnost nadmašuje četiri stotine hiljada tih zajednica, te se njihovi šatori razapinju širom zemaljske površine. I mada se opskrba svake zajednice razlikuje od ostalih, i njihove uniforme su različite, i naoružanje nejednako, i uputstva su različita, i otpust je u različito vrijeme, ipak, sve njihove aktivnosti teku u divnom poretku, i potrepštine svih njih osiguravaju se bez izostanka ili pogreške, a sve to po zapovijedi Uzvišenog Zapovjedništva i dobrotom Njegove izdašne milosti izdanoj iz Njegove prostrane riznice.

A da se isto pitanje postavi znanosti o elektricitetu, ona bi odgovorila:

On je svod divne svemirske palače, ukrašen blistavim svjetiljkama, čija brojnost nema granica niti divota i skladnost imaju kraja, tako da originalni red i divni sklad u njoj ne dozvoljavaju da te stalno užarene nebeske svjetiljke – koje, a prije svega sunce, Zemlju nadmašuju veličinom na hiljade puta – pregore, ni da njihova ravnoteža bude oslabljena, niti da među njima izbija požar.

Inače, iz kojeg izvora napajaju se te svjetiljke, budući da njihova potrošnja nema granica? Zašto se ne poremeti ujednačenost njihovog sagorijevanja? Uostalom, i svjetlost male uljane lampe, ukoliko se ne bi brinulo o njoj, zgasnula bi. Slavljen je Moćni i Mudri, Uzvišeni, Koji je bez loživa i goriva upalio Sunce a da se ono ne ugasi – a ono je, prema saznanjima astronomije, od Zemlje masovnije milion puta i starije za milion godina.61 Promisli o ovom, slavi ime svog Velikog Gospodara, i reci: ‘Mašallah, Tebarekallah, La ilahe illa Hu.’ Izreci to u brojnosti sekundi sunčevog vijeka.

Dakle, nema sumnje u to da jedan divan i čvrst poredak vlada ovom blještavom nebeskom svjetiljkom, i nema sumnje u to da je njeno održavanje i nadzor nad njom marljiv. Čak kao da izvor toplote i kotlovnica tih užarenih masa koje su krajnje ogromne i koje postoje u krajnjem mnoštvu jeste Džehennem, čija se vrućina i žestina ne iscrpljuju, odakle se njima odašilje toplota bez svjetlosti. I kao da mašinerija tih upaljenih svjetiljki i svijetlećih kandilja što se ne mogu niti pobrojati niti pregledati jeste vječni Džennet koji im odašilje svjetlost i bjelinu, te se njihovo uredno isijavanje nastavlja kroz vrhovnu manifestaciju imena Razboriti i Mudri.

I, tako, analogijom ovih primjera, svaka od stotina znanosti neosporno svjedoči sljedeće: Ovaj svemir ukrašen je mnogim svrhovitostima i koristima unutar jednog neprikosnovenog i savršenog uređenja, a ti originalni sistemi i uzvišene svrhe proistekli iz te nadnaravne mudrosti koja okružuje svemir ugrađeni su u smanjenim proporcijama čak i u najsićušnije živo biće i u najsitnije zrnce.

Razumom je samo po sebi shvatljivo da pravilni niz svrhovitosti i slijed mudrosti i koristi ne može nastati drugačije osim i isključivo s voljom, izborom, namjerom i htijenjem, a u protivnom, nikako. Jer, kako god jedno originalno djelo nije čin uzročnosti niti prirode – koji ne posjeduju niti htijenje niti izbor niti svrhu niti svijest – tako oni uopće nemaju ni udjela u njemu.

Stoga, koliko je samo zapanjujuće neznanje onog koji ne shvata ili ne vjeruje u Voljnog Činitelja i Mudrog Stvoritelja na Kojeg ukazuju i Kojeg iziskuju svi ovi divni redovi i vrhunske mudrosti koje nemaju granica i koje se rasprostiru u svim bićima diljem svemira.

Tačno, ukoliko ima nešto zapanjujuće na ovom dunjaluku, onda je to poricanje Njegovog, Slavljen je On, postojanja. Jer, savršena urednost i mudrost u svakom biću u svemiru istiniti su dokazi nužnosti Njegovog postojanja i Njegove Jednoće. I koliko je sljepilo i neznanje onog ko ne vidi i ko nije u stanju prepoznati Mudrog Gospodara, Slavljen je On, shvatit će i najćoraviji džahil. Čak mogu reći: Da su i sami sofisti, koji se inače drže za budale jer poriču postojanje svemira, pametniji od drugih nevjernika. Jer, vjerovati u postojanje svemira, a nakon toga poreći postojanje njegovog Stvoritelja, Allaha, Slavljen je On, apsolutno je nemoguće i neprihvatljivo. Stoga sofisti i jesu počeli poricati svemir, a porekli su i postojanje samih sebe, te su izjavili “da uopće ništa ne postoji”. Tako su napustili svoje umove, i spasivši se od beskonačne maloumnosti ostalih poricatelja koji se skrivaju pod plaštom razuma, unekoliko su se primaknuli razumu!

ČETVRTA TEMA

Kako je pokazano u Riječi desetoj, kad izvrsni i mudri arhitekt sagradi visoko zdanje i u svaki kameni blok ugradi na stotine mudrosti, nezamislivo je, onda, za svakog ko ima svijesti, to da on izostavi sagraditi mu i krov, te ga tako prepusti narušavanju i propadanju. Naime, to bi dovelo do izlaganja zdanja uništenju i oštećenju te do propadanja svih tih koristi i mudrosti kojih se ranije pridržavao i koje je njegovao, a to niko svjestan ne može prihvatiti. Ili, pak, neko ko je apsolutno mudar, pa iz jednog grama sjemenja uzgoji stotine tona koristi, svrhovitosti i ciljeva, i stalno ih održava i njima upravlja, dakle, niko ko ima razum ne može zamisliti kako počinjava nepromišljenost, ispraznost i rasipanje, koji su inače sasvim nespojivi s njegovom beskrajnom mudrošću, te da nekom gorostasnom stablu propiše neku sitnu korist, beznačajnu svrhu i neznatan plod, a znajući da je upravo za podizanje, uzgajanje i urod tog stabla utrošio mnogo!

Isto tako nezamislivo je to da od Mudrog Stvoritelja potekne ispraznost i rasipništvo time što, nakon što je svakoj stvari u ovom zdanju svemira dodijelio na stotine svrha i mudrosti i opremio je stotinama funkcija – čak i jednom stablu povjerivši svrhe u mnoštvu svih njegovih plodova i funkcije u mnoštvu njegovog behara – ne bi nastupio ahiret i što On ne bi uspostavio proživljenje i Sudnji dan. Dakle, nije moguće to da na um razumnog čovjeka padne i pomisao da ovaj Mudri i Veličanstveni upropaštava sve te mudrosti i svrhe i sve te funkcije time što ne bi uspostavio ahiret i Sudnji dan.

Jer, to bi značilo pripisivanje potpune nemoći Apsolutno Moćnom, i prišivanje ispraznosti i pogrešaka vrhunskoj mudrosti Apsolutno Mudrog, te pridijevanje apsolutne nakaznosti ljepoti milosti Apsolutno Milostivog, kao i prislanjanje apsolutnog nasilništva cjelovitoj pravednosti Apsolutno Pravednog. Odnosno, bilo bi to potpuno poricanje postojanja svake mudrosti, milosti i pravednosti, koje su, inače, očigledne i osvjedočene. Ovo je jedan najočigledniji i najkvarniji apsurd koji sadrži bezbrojne zablude.

Neka, onda, dođu sljedbenici zablude, i neka pogledaju u svoju zabludu kako je mračna i ispunjena škorpijama i zmijama, kao što je i njihov grob u koji će stići. I neka shvate da je put vjerovanja u ahiret lijep i svijetao poput Dženneta, pa neka krenu njime i neka steknu blagodat imana!

PETA TEMA

Sastoji se od dva pitanja

Prvo: Činjenica da Veličanstveni Stvoritelj – po zahtjevu Lijepog Imena Mudri – slijedi najfiniji način i najkraći put, najjednostavniji tip i najkorisniji oblik jasno dokazuje da u naravi stvari uopće nema pretjerivanja niti ispraznosti. Stoga nema ništa a da u sebi nema korist i svrhu te da pretjerivanje, kako god je u oprečnosti s Lijepim Imenom Mudri, isto je tako i mudro raspolaganje njegov nužni zahtjev, pretpostavka i temeljno načelo.

Pa, o razmetljivče i rasipniče! Znaj koliko si odmaknuo od istine time što si izostavio primijeniti vrhunsko načelo svemira izgrađeno na štedljivosti. Razmotri ajeti-kerim:

كُلُوا وَ اشْرَبُوا وَ لاَ تُسْرِفُوا “I jedite i pijte, samo ne pretjerujte!” (El-A’raf: 31), kako bi saznao duboku utemeljenost sveobuhvatnog i širokog načela u koje on upućuje.

Drugo: Ispravno je reći da Allahovo ime Razboriti i Mudri aksiomatski nameće činjenicu Muhammedovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vjerovjesništva i poslanstva, dokazuje ga i nužno zahtijeva.

Tačno! Budući da knjiga izrazitih smislova i namjera nužno zahtijeva vrsnog učitelja da je poučava, te da istaknuta ljepota nužno pretpostavlja ogledalo u kojem će se ogledati, i u kojem će biti viđena njena divota i dopadljivost, te da izvrsna umjetnina zahtijeva glasnika koji će je obznaniti i preporučiti, nužno je, onda, među pripadnicima ljudskog roda postojanje najsavršenijeg predvodnika i najvišeg učitelja, koji će uputiti ljude toj ogromnoj svemirskoj knjizi u čijem svakom slovu nalazi se na stotine smislova i mudrosti, koji će poučiti postojanju svrha i smislova rasprostranjenih u svim njenim dijelovima i koji će ukazivati na njih; koji će biti ishodište pojave Božanskih svrha u stvaranju svemira, pa i razlog njihovog nastanka; koji upućuje u savršenstvo originalnog stvaranja i ljepotu Lijepih Imena što ih Stvoritelj želi ispoljiti, te da tako bude bistro ogledalo te savršene originalnosti i istaknute nenadmašive ljepote, i da ogromnom pobožnošću u ime svih stvorenja uzvrati naspram sveopćeg Gospodarenja, potičući željnosti i sijući ushićenje na horizontima, kopnom i morem, osvrćući poglede svih na Veličanstvenog Stvoritelja svojim pozivom i dovom, i slaveći Svetost učenjem tehlila, tespiha, a kojima odliježu svi krajevi nebesa i Zemlje; i da do sluha svih razumnih bića dopru uzvišene svete pouke i mudre upute koje on naučava iz Kur’ani-Hakima; i da Kur’ani-Azimom na najljepši i najdostojniji način objasni Božanske svrhe Tog Razboritog i Mudrog Stvoritelja; i da najsavršenijim i najpotpunijim dočekom dočeka ukaze izrazite mudrosti, ljepote i uzvišenosti koji se uočavaju na horizontima. Dakle, postojanje ovakvog ljudskog bića nužno je, jednako kao što je nužno postojanje Sunca u ovom svemiru.

Dakle, onaj ko ispunjava te dužnosti i obavlja te funkcije u najsavršenijem obliku svakako je Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što je očigledno. Stoga, kako god Sunce nužno nameće svjetlost, a svjetlost nužno iziskuje dan, tako i svrhe rasprostranjene u svemirskim horizontima i krajevima nužno nameću vjerovjesništvo Muhammedovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovo poslanstvo.

Tačno! Kako god vrhunska manifestacija Božijih Imena El-Hakem (Razboriti) i El-Hakim (Mudri) – u najširim razmjerima – nužno nameće Muhammedovo poslanstvo, isto tako i glavnina ostalih imena, poput Allah, Er-Rahman (Milostivi), Er-Rahim (Samilosni), El-Vedud (Dragi), El-Mun’im (Blagodarac), El-Kerim (Plemeniti), El-Džemil (Lijepi), Er-Rabb (Gospodar), kao i druga, nužno zahtijevaju Muhammedovo poslanstvo u svojim vrhunskim manifestacijama i svojom sveobuhvatnošću u svemiru, nepobitno i izvan svake sumnje.

Tako, naprimjer, sveobuhvatna milost, koja je manifestacija imena Rahman (Milostivi), jasno je vidljiva u onom koji je “rahmeten lil-’alemin”, “milost svjetovima”. Božije umiljavanje i predstavljanje, što su manifestacije imena Vedud (Voljeni), dovode kao rezultat i nalaze ekvivalent u “Habibi Rabbul-’alemin”, “Miljeniku Gospodara svjetova“. A sve vrste ljepote, od ljepote Biti i ljepote Imena, i ljepote tvorbe i ljepote umijeća, i ljepote proizvoda i stvorenja, dakle, svaki taj vid ljepote – što je jedna od manifestacija imena Džemil (Lijepi) – uočava se u tom Ogledalu Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njime se osvjedočuje.

Štaviše, i manifestacije Božije veličine, i dominacije Božanske suverenosti, spoznaju se poslanstvom ovog vrhunskog glasnika koji poziva suverenom gospodarenju, i kroz njega izlaze na vidjelo, iz njega se izvlače i njime potvrđuju.

I, tako, glavnina Božijih Lijepih Imena jeste divan dokaz Muhammedovog poslanstva, a kako je to i gore rečeno.

Iz prethodnog zaključujemo sljedeće:

Budući da svemir stvarno postoji i da ga je nemoguće poreći, isto tako ne mogu se poreći ni očigledne činjenice kakve su mudrost, brižljivost, milost, ljepota, poredak, ravnoteža, ukrašenost i druge slične činjenice koje su poput njegovih boja i ukrasa, njegove svjetlosti i umijeća, formi njegovog života te njegovih oblika i spona.

Pa s obzirom na to da se ne mogu poreći ovi atributi i djela, nemoguće je poreći Onog ko je opisan tim atributima, Činitelja tih djela, kao ni svjetlost isijanu iz Tog Sunca, dakle, Allahovu, visoka je Njegova veličina, presvetu Bit, Nužno Biće, Onog Koji je Mudri, Milostivi, Lijepi, Razboriti, Pravedni..

Isto je tako nemoguće poreći i onog koji je stjecište ukazivanja tih atributa i djela, pa i osna tačka izlaganja njihovih savršenstava, njihovog ostvarenja i manifestiranja, a to je časni poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vrhunski predvodnik, najsavršeniji učitelj, najveći glasnik i pozivatelj, otkrovitelj zapisa svemira, ogledalo Sveopstojnog, miljenik Milostivog. Apsolutno je nemoguće poreći njegovo poslanstvo, jer ono je najblistavija svjetlost ovom svemiru, poput blještavila svjetlosti svijeta stvarnosti i svjetla stvarnosti svemira.

عَلَيْهِ وَعَلَى آلِهِ وَصَحْبِهِ الصَّلاَةُ وَالسَّلاَمُ بِعَدَدِ عَاشِرَاتِ اْلاَيَّامِ وَذَرَّاتِ اْلاَنَامِ

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

Na njega i na njegovu porodicu i ashabe neka je salavat i selam u brojnosti sekundi svih dana i čestica svih bića!

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio! Ti si Sveznajući i Mudri!”

ČETVRTA TAČKA TRIDESETOG ODSJAJA

Odnosi se na Allahovo Ime

El-Ferd (Jedini)

قُلْ هُوَ اللّٰهُ اَحَدٌ ٭ بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Reci: On je Allah, Jedan!” (El-Ihlas: 1)

Dok sam bio u zatvoru u Eskišehiru, u mjesecu ševvalu, ukazala mi se jedna crtica smisla ovog veličanstvenog ajeti-kerima, i sinuo mi je tračak svjetlosti Najvećeg Imena Allahovog El-Ferd (Jedini), koje je jedno od njegovih šest svjetala, a što obuhvata i dva Božija Lijepa Imena El-Vahid i El- Ehad (Jedan i Jedini).

Ovdje ćemo ukratko, u šest kratkih pokazatelja, iznijeti istinsku činjenicu Jednoće Boga, koju pokazuje ta vrhovna manifestacija.

PRVI POKAZATELJ

Najveće Allahovo Ime, El-Ferd, svojom vrhunskom manifestacijom na cijeli svemir stavilo je prepoznatljivi otisak jednoće i jasni pečat jedinstvenosti, i utisnulo ga je na svemir kao cjelinu, na svaku vrstu u njemu i na svaku jedinku u njemu.

Budući da su se Riječ dvadeset i druga i Pismo trideset i treće pozabavili izlaganjem i detaljnom razradom ovog manifestiranja, ovdje ćemo se zadovoljiti samo ukazom na tri od tih otisaka i pečata koji su dokaz Jednoće Boga.

Prvi pečat: Manifestacija Božije Jedinosti utisnula je s jasnoćom na lice cjelokupnog svemira karakterističan žig jednoće i jasan pečat Jedinosti, čime je obilježila svemir kao cjelinu apsolutno nepodložnu podjeli, na način da onaj ko nije sposoban kontrolirati i raspolagati cijelim svemirom ne može biti stvarni posjednik ni bilo kojeg njegovog dijela.

Pojasnimo ovaj karakteristični pečat:

Sva bića u svemiru, sa svim svojim vrstama, s pouzdanošću međusobno sarađuju, i svaki njihov dio nastoji upotpuniti funkciju drugog te kao da u svojoj cjelokupnosti i djelimičnosti sačinjavaju zupčanike i odjeljke jedne divne tvornice u kojoj se jasno ogleda saradnja. Ova koordinacija i saradnja među dijelovima, ova spremnost pružanja pomoći jednih drugima i solidarnost svih dijelova jednih s drugima te uzajamnost i međusobna prilagođenost među dijelovima čini da svaki dio cijelog svemira bude jedna integralna cjelina koja se ne da odijeliti niti otcijepiti. Tome je slična cjelini ljudskog tijela u kojem je nemoguće odvojiti jedan dio od ostalih dijelova.

Iz ovog razumijemo to da ukoliko onaj ko drži uzde jednog elementa u ruci ne bi istovremeno imao uzde svih ostalih elemenata, ne bi mogao imati kontrolu ni nad tim jednim elementom.

Otud očigledna “saradnja”, “koordinacija”, “susretljivost” i “uzajamnost” na licu svemira jeste najveći pečat i najbriljantniji otisak Jednoće.

Drugi pečat: Divna manifestacija Allahovog imena El-Ferd omogućava nam da vidimo na licu Zemlje, a posebno u proljeće, divni pečat Jedinosti i uočljiv znak Jedinstvenosti, tako da je nemoguće to da onaj ko ne upravlja cjelokupnim živim bićima na površini Zemlje, sa svim njihovim jedinkama, stanjima i odnosima, i onaj ko ne vidi ili ne stvara ili ne zna njih sve skupa, ima bilo kakvu ulogu u bilo čemu s gledišta stvaranja. Pojasnimo ovaj pečat:

Razgledaj ovu prostirku razastrtu na površini zemlje, čija su potka i osnova dvije stotine hiljada zajednica i rodova životinja, i dvije stotine hiljada porodica biljaka sa svim njihovim raznolikim jedinkama, što oblažu dekorom i dodaju divotu tkanini života na površini zemlje – a posebno u proljeće – dakle, dobro je razmotri i zadrži pogled na njoj. Jer, uza svu raznolikost oblika i nejednakost u dužnosti tih bića, i uz raznovrsnosti njihove opskrbe i opreme te njihovu izmiješanost jednih s drugima, uočavaš: Da opskrba svakom tom živom biću dolazi u izobilju sa svih strana i odakle ono i ne očekuje, bez pometnje i izostanka, bez prezauzetosti i smetnje, bez pogreške i zabune. Tu se preciznim i osjetljivim mjerilom svakoj jedinki daje ono što joj treba, u pogodno vrijeme, bez opterećenja i napora, razaznajući svaku od njih, dok se ona vihori u ovim ogromnim uskomešanim talasima na toj pučini sačinjenoj od mase izmiješanih bića. Usto, i divni i briljantni znakovi Jednoće nalaze se skriveni u unutrašnjosti zemlje u rasporedu ležišta minerala i krutih elemenata.

Stoga, ovaj plan i uprava, trajno uočljivi na površini zemlje i u njenoj utrobi, jesu blistavi znak Jednoće i jasan pečat Jedinstvenosti, tako da je onaj ko nije iz ničeg stvorio sva bića, i ko ne uređuje sve njihove odnose istovremeno, nemoćan umiješati se – s gledišta gospodarenja i izvođenja u postojanje – u bilo šta od toga, jer ako bi se umiješao, pokvario bi tu sveobuhvatnu i jedinstvenu upravu! Izuzetak je samo činjenica da – zbog razotkrivanja tih Božijih zakona i njihove lijepe primjene – čovjek prividno izvršava izvjesne dužnosti i funkcije.

Treći pečat: Treći pečat jeste na licu čovjeka!

Grb i pečat Jednoće Boga jasno je uočljiv svakom ko promotri lice bilo kojeg ljudskog bića!

Naime, svaki čovjek posjeduje karakteristične oznake po kojima se razlikuje od ostalih ljudi. Ko nije sposoban sagledati sva lica, prošla i buduća, od Adema, a.s., do Smaka svijeta, i ko nije u stanju postaviti te oznake na svako lice po kojima će se ono razlikovati, nemoguće je, s gledišta stvaranja i izumijevanja, to da rukom dotakne i postavi te masovne i zasebne biljege na sitno lice čak i jednog jedinog čovjeka!

Zaista, Onaj Koji je na lice tog čovjeka postavio taj karakteristični lik i tu razgovijetnu oznaku s tim karakterističnim obilježjima neizostavno drži sve jedinke cijelog ljudskog roda pod Svojim nadzorom, u Svojoj prisutnosti i u domenu Svog znanja, a kako bi postavio taj pečat jednoće na to lice, tako da im ono, i pored prividne sličnosti s drugima u temeljnim crtama – naprimjer, po očima, ušima i drugim dijelovima – nije sasvim identično, zbog postojanja karakterističnih oznaka na svakom od njih.

I kao što je sličnost dijelova – očiju i ušiju – na licu cijelog ljudskog roda nepobitan dokaz Jedinstvenosti Stvoritelja ljudskog roda, Slavljen je On i Uzvišen, isto su tako i obilježja različitosti postavljena na svako lice – u svrhu zaštite prava svakog pojedinca u društvu, zbog raspoznavanja i sprečavanja zabune te zbog mnogih drugih mudrosti – također jasan dokaz apsolutne volje i savršenog htijenja Tog Jednog Stvoritelja, kao i originalan te uočljiv znak Jedinstvenosti, tako da onaj ko nije u stanju stvoriti cijeli ljudski, životinjski i biljni rod, pa i cijeli svemir, nije sposoban postaviti taj raspoznatljivi lik ni na jedno biće.

DRUGI POKAZATELJ

Razni svjetovi u svemiru, njihove raznolike vrste i različiti domeni sasvim su se spojili i isprepleli jedni s drugima, tako da onaj ko ne vlada cijelim svemirom ne može stvarno raspolagati nijednom njegovom vrstom niti elementom. I kao da je manifestacija svjetla Jednoće Allahovog Imena El-Ferd spojila cijeli svemir u jednu integralnu cjelinu i učinila da svaki njegov dio izjavljuje to jedinstvo.

Tako, naprimjer, kako god činjenica da je sunce jedna svjetiljka ovog svijeta ukazuje na činjenicu da je cijeli svemir vlasništvo Jednoga, isto tako i činjenica da je zrak jednak, i da nastoji uslužiti sva živa bića, i činjenica da je vatra jedna i da se njenom toplotom napajaju sve potrebe, i činjenica da su oblaci jednaki i da natapaju zemlju, i činjenica da su kiše koje silaze da okrijepe sva živa bića jednake, i slobodna rasprostranjenost većine živih bića, od biljaka i životinja na dijelovima cijele Zemlje s jednakošću u vrstama i zajedništvom u teritorijima, dakle, sve ovo nepobitni su pokazatelji i istinita svjedočanstva činjenice da sva ta bića, kao i njihove nastambe i zavičaji, jesu vlasništvo Jednog i Jedinog Vlasnika.

U svjetlu ove činjenice i analogno tome uočavamo: Da je izmiješanost raznih vrsta u svemiru i njihova izrazita spojenost jednih s drugima učinila da njihova sveukupnost bude kao jedna cjelina koja je u pogledu stvaranja apsolutno nepodložna podjeli. Otud, onaj ko ne može svoju vlast nametnuti cijelom svemiru, nije u stanju – s gledišta stvaranja i gospodarenja – toj vlasti potčiniti bilo šta u njemu, čak i ukoliko bi to bilo tako sitno kao jedan atom.

TREĆI POKAZATELJ

Vrhunskom manifestacijom

Najvećeg Allahovog Imena El-Ferd cijeli svemir preobrazio se u nešto slično poslanicama Bespočetnog i pismima Gospodara, isprepletenih jednih s drugima, od kojih je svako pismo ukrašeno znakovima Jednoće i pečatima Jedinstvenosti, i svako pismo nosi žig Jedinosti u brojnosti svojih riječi, pa čak i svaka riječ u njemu jasno iskazuje Jednoću svog pisca. Jer, kako god pečat ili potpis na pismu dokazuje identitet svog pisca, isto tako i svaki cvijet i svaki plod, i svaka travka i svaka životinja, i svako stablo, predstavlja pečat Jedinosti i monogram Bespočetnosti, kao da su završnice svojih naslova u obliku pisama, te tako naznačuju svog Autora.

Tako, naprimjer, usporedi cvijet šafrana u nekoj bašči: Taj cvijet jeste poput pečata koji jasno ukazuje na svog baščovana, a Vlasnik tog pečata – odnosno cvijeta – Vlasnik je i svih ostalih vrsta tog i sličnog cvijeća rasprostranjenog na cijeloj Zemlji, što ujedno jasno dokazuje da su oni slova Njegova da je i ta bašča jedno od Njegovih pisama.

Drugim riječima, svaka stvar dovodi sve ostale stvari u vezu sa svojim Stvoriteljem i divno i uveliko ukazuje na Njegovu Jednoću.

ČETVRTI POKAZATELJ

U mnogim su svojim dijelovima Poslanice Nura pouzdanim dokazima razjasnile da je vrhunska manifestacija Allahovog Imena El-Ferd, pored toga što je jasna poput Sunca, duboko prihvatljiva do granica apsolutne jednostavnosti, i razumom i logikom shvatljiva je do mjere nužnosti i aksiomatske istine. Nasuprot tome, širk, pripisivanje sudionika Allahu, što je oprečno toj manifestaciji, kompliciran je do u krajnost i apsolutno je nelogičan, te je i sasvim udaljen od razumom prihvatljivih stvari, toliko da je apsurdan i nemoguć.

Ovdje ćemo od tih dokaza istaknuti samo tri tačke, a detalje ćemo prepustiti razradi u drugim Poslanicama.

Prva tačka

Nepobitnim dokazima u završnom dijelu Riječi desete i ukratko u Riječi dvadeset i devetoj te detaljno u završnici Pisma dvadesetog ustanovili smo to da je za moć Jednog i Jedinog, Slavljen je On, u istoj mjeri lahko i jednostavno stvoriti i najveće nebesko tijelo kao i stvoriti najsitniju stvar. Naime, On, Slavljen je, stvara i bujno proljeće s istom lahkoćom s kojom stvara jedan jedini cvijet, te u svako proljeće s izrazitom lahkoćom obnavlja na hiljade uzoraka proživljenja i podizanja – što je sasvim vidljivo – i uzgaja gorostasno stablo s lahkoćom s kojom uzgaja sitni plod.

Pa, ako bi se bilo šta od tog pripisalo brojnim uzrocima, stvaranje svakog cvijeta u njemu postalo bi problematično koliko i stvaranje bujnog proljeća, a stvaranje jednog ploda u njemu nanosilo bi onoliko poteškoća koliko i stvaranje gorostasnog stabla.

Da, jer iako se snabdijevanje cijele vojske zalihama i opremom vrši po zapovijedi izdanoj od samo jednog zapovjednika, i iz jednog izvora, s istom lahkoćom i jednostavnošću kakvo je i snabdijevanje samo jednog vojnika, ipak bi se vršilo s teškoćom, pa bi čak bilo i nemoguće izvršiti ga kad bi svaki vojnik bio opreman iz različitih tvornica i kad bi primao zapovijedi iz mnoštva štabova, jer tad bi svaki pojedini vojnik imao potrebu za tvornicama, kojih bi bilo koliko i vojnika cijele armije!

Pa kako god stvar postaje lahka s jedinošću a teška s mnoštvom, isto tako, i ako se stvaranje i izvođenje u postojanje dovede u vezu s Jednim, Jedinim, Visok je On i Uzvišen, stvaranje neograničenog broja jedinki jedne vrste bude jednostavno jednako kao i stvaranje jedne jedinke, dok, ukoliko bi se ono pripisalo faktorima uzročnosti, stvaranje svake jedinke bilo bi zamršeno i teško jednako kao i stvaranje mnogobrojne i rasprostranjene vrste.

Dakako! Jedinstvenost i singularitet dovode svaku stvar u povezanost i naslanjaju je na Božiju Bit, koja je Jedna, i ta povezanost i oslonac postaje izvor neizmjerne snage za dotičnu stvar, te čak može, oslanjajući se na tajnu te povezanosti i oslonca, s uspjehom izvršiti ogromna djela, i proizvesti ogromne rezultate koji njenu vlastitu snagu nadmašuju na hiljade puta.

A onaj ko ne priznaje tu povezanost i ko je ne naslanja na Nosioca i Posjednika te vrhunske moći, Jednog i Jedinog, postići će samo onoliko djela koliko može podnijeti njegova veoma skučena i sputana snaga, i njegovi rezultati opast će u toj srazmjeri.

Pa, naprimjer, onaj ko se priključi vojsci i ko se poveže s moćnim zapovjednikom, pa se u svojstvu vojnika osloni na njega, ta pripadnost i uporište postanu za njega izvor velike i neiscrpne snage, te više nije primoran sam nositi svoje naoružanje i opremu sa sobom. Stoga se desi da uspije zarobiti i komandanta poražene neprijateljske vojske zajedno s hiljadama njegovih vojnika. Dok je samotnjak koji se nije priključio vojsci, koliko god hrabar i neustrašiv bio, prisiljen sam nositi svoju opremu, naoružanje i hranu, pa se stoga nije sposoban oduprijeti ni desetini neprijateljskih vojnika, a i samo zakratko može izdržati u otporu pred njima.

Iz ovog vidimo kako snaga pripadništva i oslonca – koji se nalazi u konceptu Jednoće i Jedinosti – čini da sićušni mrav uspijeva uništiti tvrdokornog faraona, nježnog komarca osposobi da ubije silnika Nemruda, a jednom prostom mikrobu omogući da uništi okorjelog grešnika. Kao što i sićušno zrnce sjemena podrži da na svojim plećima ponese ogromno i gorostasno stablo bora. Sve to u ime pripadnosti i tajnom tog uporišta.

Zaista, jedan veliki i neustrašivi vođa u stanju je okupiti svu svoju vojsku i natjerati je da pomogne i podrži jednog jedinog vojnika, a i taj vojnik, po svojoj prirodi, osjeti da mu je ogromna vojska podrška i da mu pruža visoki duhovni poticaj, što mu daje snagu da u ime svog vojskovođe postigne ogromne uspjehe.

Tako i Allah, Slavljen je On i Uzvišen, s obzirom na to da je Jedan i Jedini te da ni u kojem pogledu nema potrebu za nekim drugim, ukoliko se ukaže potreba na bilo kojoj strani, On pokrene sva bića kako bi pomogla i podržala tu stvar te On, Slavljen je, okupi i cijeli svemir samo zbog nje.

I, tako, svaka stvar oslanja se na ogromnu i neizmjernu moć koja drži uzde cijelog svemira. Na taj način svaka stvar koja postoji crpi svoju snagu iz te ogromne i apsolutne Božije moći, od Tog Jednog i Jedinog, Visok je On i Uzvišen.

Pa da nije te Jednoće i Jedinosti, svaka stvar izgubila bi ovu silnu snagu i pala bi u ništavnost, a njeni tragovi i rezultati zameli bi se i zatrli.

Dakle, pojava ogromnih i značajnih rezultata iz prostih i beznačajnih stvari s očiglednošću upućuje nas na zaključak o Jedinosti i Jednoći. Da nije toga, rezultati i plodovi svake stvari sveli bi se u okvire njene neznatne snage i građe, te bi tako rezultati splasnuli, pa i izostali. Zar ne vidiš dragocjene i vrijedne stvari kako su obilno i bogato rasprostranjene pred nama?! To je isključivo tajnom Jednoće i pripadništva i okupljanja svih snaga, jer da nije Jedinosti, ne bismo čak ni za hiljade zlatnih dinara mogli dobiti ono što danas, kao naprimjer dinju ili nar, dobivamo za nešto malo para.

Stoga, sve što opažamo od prostih stvari i pojava, i sva njihova jednostavnost, jeftinoća i obilje jeste jedan od rezultata Jednoće Boga i svjedoči Njegovu Jedinost.

Druga tačka

Bića se stvaraju i dovode u postojanje na jedan od dva načina.

Prvi: Stvaranje iz ničega, što se izražava riječima ‘originalna izvedba’ ili ’izumijevanje’; drugi: Načinjavanje nečeg od postojećih elemenata, i sastavljanje te dodjeljivanje postojanja tome od već prisutnih stvari, odnosno ‘sastavljanje i slaganje’.

Pa pogledamo li na bića iz ugla smisla Jednoće i manifestiranja Jedinosti, vidimo da je njihovo stvaranje i dovođenje u postojanje lahko i neznatno do granica aksiomatske istine i nužnosti, međutim ukoliko se proces stvaranja i izvođenja ne bi prepustio Jednoći i Jedinstvu, stvari bi postale komplicirane i zamršene te bi se pojavile nerazumne i nelogične pojave do mjere apsurda i nemogućnosti. A vidjevši kako se sva bića pojavljuju i dovode u bivanje bez teškoće, napora i muke, u najsavršenijem obliku i kakvoći, sam po sebi nameće nam se zaključak manifestiranja Jednoće, te nam iznosi na vidjelo činjenicu da svaka stvar u postojanju jeste izum Jednog i Jedinog, Posjednika veličine i počasti.

Zaista, ako se čin stvaranja dovede u vezu s Jednim, Jedinim, svaka stvar iz ničega stvori se u tren oka, sa svom jednostavnošću i lahkoćom, Njegovom apsolutnom moći koja se razumije po vidljivim tragovima. I Njegovim sveobuhvatnim i apsolutnim znanjem svakoj stvari odredi se mjera koja sliči nevidljivim kalupima i nacrtima. I poslušne čestice po zapovijedi Gospodara i Božijom moću dovedu se – sa svom jednostavnošću i lahkoćom – do toga da zauzmu svoje pozicije u te kalupe i tako sačuvaju svoje stanje, prema postojećem nacrtu i planu zacrtanom u ogledalu Božijeg Bespočetnog znanja.

Ako je potrebno okupiti čestice s različitih krajeva, sve te čestice, obuhvaćene zakonom Božijeg sveobuhvatnog znanja i čvrsto vezane uz načela Božije moći, postanu poput poslušnih vojnika u discipliniranoj vojsci, te hitro dođu, nagonjene tim zakonom i navođene tom moći, da zauzmu svoje pozicije u tom teoretskom kalupu, po mjeri Božijeg određenja koje okružuje bivanje te stvari.

Štaviše, kao što se imaginarna slika koja se ukazuje u ogledalu prenese na fotoosjetljivi papir u fotoaparatu i navuče konkretno, fizičko postojanje, i kao što nevidljivi rukopis izađe na vidjelo nanošenjem izvjesne hemikalije preko njega, isto je tako i s likom svih bića koja se nalaze u ogledalu bespočetnog znanja Jednog i Jedinog: Božija apsolutna moć navlači im – sa svom jednostavnošću i lahkoćom – vanjsku, dodirljivu formu postojanja te postanu okom vidljiva u svijetu pojavnosti, nakon što su postojala u svijetu smislova i nespoznajnog (gajba).

Međutim, ukoliko se čin stvaranja ne bi doveo u vezu s Jednim, Jedinim, tad bi za stvaranje, recimo jedne muhe, bilo nužno pretražiti i pretresti cijelu površinu Zemlje i prosijati sve njene elemente i atome određene za dotični vid postojanja, zatim ih razmjeriti preciznim i osjetljivim mjerilima, a kako bi se svaki taj atom postavio na njegovo određeno mjesto, po materijalnim kalupima kojih bi bilo koliko i njenih ustrojstava i savršenih organa, a sve to kako bi svaka stvar zauzela svoje odgovarajuće mjesto, te usto dovući osjetljiva duševna čula i osjetila te rafinirana duhovna svojstva iz svijeta duhovnosti i nevidljivosti, nakon što su i ona odvagana preciznim vagama u skladu s potrebama muhe!

Zar na ovaj način ne bi stvaranje jedne muhe bilo teško i neizvodivo kao i dovođenje u postojanje cijelog svemira?! Ne nalaze li se u tome teškoće unutar teškoća i apsurdi unutar apsurda?!

Stoga su svi nosioci imana i znalci složni u sljedećem: Iz ničega nešto može stvoriti samo Jedan, Slavljen je On i Uzvišen. Stoga, ukoliko bi se čin stvaranja prepustio faktorima uzročnosti i prirodi, onda bi postojanje neke stvari nužno nametnulo obavezu okupljanja većine svih ostalih stvari.

Treća tačka

Već smo u raznim Poslanicama naveli mnoštvo primjera koji ukazuju na činjenicu da pripisivanje čina stvaranja Jednom i Jedinom čini stvaranje svih stvari jednostavnim kao što je stvaranje jedne stvari, dok, protivno tome, ukoliko bi se pripisalo prirodi i uzročnostima, onda bi stvaranje jedne stvari bilo teško i neizvodivo kao i stvaranje svih stvari.

Ovdje ćemo se ograničiti na samo tri takva primjera.

Prvi primjer: Ako se uprava i komanda nad hiljadom vojnika preda jednom oficiru, a komanda nad jednim vojnikom desetorici oficira, onda bi komandovanje tim jednim vojnikom bilo ispunjeno problemima i poteškoćama desetostruko više nego komandovanje ovim bataljonom vojnika, jer brojni zapovjednici neće se međusobno slagati i njihove komande neizbježno će se pobijati, te taj vojnik neće imati mira našavši se usred sukoba svojih zapovjednika. Sasvim suprotno tome, oficir koji svojim zapovijedima komanduje cijelim bataljonom – kao da zapovijeda samo jednom vojniku, ostvaruje svoj plan i zadatke svoje čete komandovanjem svima s jednostavnošću i s lahkoćom. Inače, ako bi se komanda prepustila raspuštenim vojnicima bez zapovjednika, postizanje tog rezultata bilo bi jedino s nedostacima i djelimično, uz velike probleme i teškoće dogovora, kroz nesuglasice i svađu.

Drugi primjer: Ako se čin gradnje kubbeta džamije Aja Sofije preda jednom stručnom graditelju, on će to ostvariti sa svom lahkoćom i jednostavnošću, međutim ako se njena gradnja prepusti njenim kamenim blokovima, bilo bi nužno to da svaki taj kameni blok apsolutno vlada svim ostalim blokovima, a istovremeno to da bude potčinjen vlasti svakog od njih, kako bi ogromna viseća kupola poprimila svoj oblik! I dok bi vrsni graditelj uložio sasvim malo truda – jer je to za njega lahko – sad bi na stotine graditelja, odnosno kamenih blokova utrošilo mnogostruko toliko truda kako bi postigli rezultat!

Treći primjer: Kugla zemaljska pod zapovjedništvom je i zaduženjem od strane Jednog i Jedinog, Slavljen je On, i ona je poput Njegovog jednog poslušnog vojnika. Primivši jednu zapovijed izdanu od svog Jedinog Zapovjednika, u zanosu, po zapovijedi svog Gospodara, zanjiše se i utone u zanos svoje funkcije s gorljivošću i željnošću te se na dva načina obrće poput zaljubljenog mevlevijskog murida – dok sluša – i to bude način nastupanja četiriju godišnjih doba, smjene noći i dana, pojave uzvišenih i veličanstvenih kretnji, razotkrivanja privlačnih prizora zadivljujućeg nebeskog svoda i njihovog stalnog smjenjivanja, kao što se smjenjuju kadrovi na filmskom platnu. Sve to bude uzrok postizanja ovako uzvišenih rezultata, te kao da je Zemlja zapovjednik tih masovnih vojnih manevara među nebeskim zvijezdama.

Međutim, ako se taj čin ne bi pripisao Jednom i Jedinom, Koji je Svojom Božanskom vlašću i gospodarskom suverenošću obuhvatio cijeli svemir, i Koji Svoju vlast i zapovijed primjenjuje na sve sitno i krupno što postoji, tad bi morali postojati milioni zvijezda na hiljade puta veći od Zemlje, i bilo bi nužno da se sve te zvijezde kreću putanjama na milione puta širim i obimnijim od Zemljine orbite, kako bi se ti nebeski i zemaljski manevri prikazali i kako bi se postigli isti rezultati koji se inače sa svom jednostavnošću i lahkoćom dešavaju kroz dnevno i godišnje kretanje Zemlje.

I, tako, postizanje ovih uzvišenih rezultata nastalih iz okretanja Zemlje oko svoje ose i svoje putanje – što nalikuje kretnjama zaljubljenog mevlevijskog derviša – pokazuje nam mjeru lahkoće, naravnosti i jednostavnosti u Jednoći i Jedinosti, i istovremeno nam rasvjetljava mjeru u kojoj je put višeboštva i nevjerništva ispunjen apsurdima bez granica i pogrešnim i nerazumnim stvarima.

Sad, kroz prizmu sljedećeg primjera, pogledaj na neznanje obožavatelja prirode i podanika uzročnosti, a kako bi vidio u koje su dubine močvare gluposti zagazili i u kakvu su divljinu zabasali, pa po tom usporedi njihovu krajnju udaljenost s polja logike i zdravog razuma.

Ogromna tvornica, divna knjiga, zadivljujuća palača i precizni sahat – nesumnjivo je to da je onaj ko je načinio svako od njih pažljivo i s preciznošću ovakvo što rasporedio i sastavio, i da vlada i upravlja njime i održava ga! Također nema sumnje u to da je on gradnjom svakog od njih htio pokazati ljepote svoje kreativnosti i umijeća te istaknuti svoja originalna djela.

Pa ako bi neko upravu jedne ogromne tvornice, palače prepustio samim mašinama tvornice, izgradnju monumentalne zgrade povjerio samim kamenim blokovima tog zdanja, izgradnju sahata zupčanicima, i skladanje lijepih smislova knjige prepustio samim slovima, bilo bi to kao da učini da svaki pojedini dio tvornice ima ogromnu sposobnost raspoređivanja samog sebe i svih ostalih dijelova! I kao da učini svako pojedinačno slovo knjige, pa i papir i pero, nečim čudesnim što automatski ispisuje knjigu! Ili kao da divotu poretka u tvornici pripiše mašinama, a ljepotu smislova u knjizi prepusti slaganju i podudaranju slova samih od sebe!

Kakva li je ovo besmislica?! I kakva fantazija?! Nije li onaj ko izusti ovakvo što sasvim udaljen od zdravog razuma? Jer oni koji čin stvaranja i izumijevanja u ovom originalnom svemiru prepuštaju uzročnostima i prirodi srozavaju se u jedno složeno i duboko neznanje poput ovog. To je zato što se prizori originalnog stvaranja jasno uočavaju i na uzročnostima i na samoj prirodi, pa je i ona sama stvorena kao i sva ostala stvorenja. Onaj Ko je njih stvorio, stvorio je i sve njihove tragove i rezultate, i skupa ih pokazuje! Pa, Onaj Ko je stvorio sjemenku, isti je Onaj Koji je nad njom podigao njeno stablo, i isti je Onaj Koji njegove plodove i pupoljke izvodi iz njegovih njedara.

U protivnom, za čin stvaranja uzročnosti i prirode zajedno s njihovim posljedicama nametnula bi se obaveza postojanja raznih vrsta uzroka i tipova prirode, za nastanak novih sređenih i složenijih kategorija uzročnosti i prirode. I tako bi se stvar nastavila u beskonačnom zamišljenom nizu, što je nemoguće, i nema niti kraja niti smisla.

To je, ustvari, najnastranija i najčudnija vrsta neznanja.

PETI POKAZATELJ

Na mnogim mjestima u Poslanicama Nura uvjerljivim dokazima potvrdili smo to da su neovisnost i isključivost najbitnije svojstvo vlasti. Vidimo, čak, kako i ovaj čovjek, koji je izrazito nemoćan i koji ne posjeduje vlast osim njene blijede sjene, svim silama odbija nametljivost drugih bilo kakve vrste, i žestoko odbacuje bilo kakvo njihovo miješanje u njegove poslove, u nastojanju da očuva svoju neovisnost i isključivu ovlast. Historija, čak, spominje to da su mnogi suvereni vladari prolili čistu krv svojih nedužnih sinova i poštene braće kad god bi od njih predosjetili miješanje u njihov posao.

Dakle, neovisnost, isključivost i odbacivanje miješanja drugih najizraženije je svojstvo istinske vlasti i neodvojivo je od nje. Dapače, ono je njena obavezna i nužna pretpostavka.

I Božija vlast, koja je apsolutno gospodarenje, svom silinom odbija višeboštvo i sudioništvo bilo koje vrste, i uopće ne trpi miješanje drugih. Otud i vidimo to kako Kur’ani-Kerim podrobno objašnjava istinsku činjenicu Jednoće Boga i odbacuje širk te sudioništvo žestokim stilom i strahovitom prijetnjom.

Pa kako god Božija vlast – koja je, dakle, apsolutno gospodarenje – nužno i s punom kategoričnošću zahtijeva Jednoću i Jedinost, i ispoljava vrelu nužnost i snažan razlog za to, isto tako i izvrsni poredak i originalna harmonija vidljivi u svemiru – počev od zvijezda, bilja, životinja, zemlje, minerala pa do sićušnih jedinki i čestica – svi oni sami po sebi jedan su pravedan svjedok i divan dokaz te Jednoće i Jedinosti, a koji uopće ne dozvoljavaju nedoumice ili sumnje. Jer, da ima miješanja od strane drugih mimo Jednog i Jedinog, pokvaren bi bio ovaj divni i nepokolebljivi poredak i poremećena bi bila osmišljena ravnoteža uočljiva u svim dijelovima svemira.

Značenjem ajeta: لَوْ كَانَ فِيهِمَا آلِهَةٌ اِلاَّ اللّٰهُ لَفَسَدَتَا “Da na nebesima i Zemlji ima bogova mimo Allaha, oboje bi se poremetili” (El-Enbija: 22), ukazuje se na činjenicu da postoji bilo kakvo uplitanje, poremetio bi se savršeni red i sklad u svemiru.

Ali, izričiti poziv u ajeti-kerimu: فَارْجِعِ الْبَصَرَ هَلْ تَرَى مِنْ فُطُورٍ “Pa povrati pogled, vidiš li ikakvu manjkavost” (El-Mulk: 3), iznosi ti na vidjelo ovaj originalni poredak sa svom jasnoćom i uočljivošću, tako da ne primjećuješ niti propust niti zabunu niti omašku s bilo kojeg gledišta, počev od čestica pa do planeta.

Dakle, stabilni poredak u svemiru, divni raspored među svim stvorenjima i precizna ravnoteža među bićima pokazuju nam vrhunsku manifestaciju imena El-Ferd i pružaju jasno svjedočanstvo Božije Jedinstvenosti.

Pored toga, svako biće, koliko kod sićušno da je, minijaturni je model i uzorak cijelog svemira, njegov sažeti indeks, po nalogu manifestacije Božije isključive Jednoće. Otud, vlasnik tog sićušnog živog bića može biti isključivo Onaj u Čijoj ruci uzde su cijelog svemira i kontrola nad svime. A budući da ni bilo koja sjemenka, u pogledu stvaranja, nije ništa manje originalna od gorostasnog stabla, a da je gorostasno stablo u pogledu stvaranja poput malog svemira te da je svako sićušno živo biće poput malog svijeta i minijaturnog svemira, onda manifestacija Jednoće čini višeboštvo i sudioništvo u Božijoj vlasti sasvim apsurdnim i nemogućim.

Zatim, u svjetlu ove tajne – tajne Jednoće Boga – ovaj svemir ne samo da je cjelina nepodložna podjeli, već je i jedna sveukupnost s gledišta svoje kakvoće, što nipošto ne podnosi rasparčavanje, sudioništvo, fragmentiranje i uplitanje više ruku. Jer, svaki njegov dio po svojoj djelimičnosti i partikularnosti, kao i cijeli svemir, jeste u poziciji univerzalnosti, te u njemu nema mjesta sudioništvu s bilo kojeg gledišta.

Dakle, ova vrhunska manifestacija imena El-Ferd dokazuje suštinu Jednoće Boga tom tajnom isključive Jednoće, u stepenu aksiomatske istine.

Zaista, međusobna upletenost raznih vrsta u svemiru i usmjerenost funkcije svake od njih na svemir uopće, što kao da čini svemir jednom cjelinom koja je apsolutno nepodložna podjeli – s gledišta stvaranja i gospodarenja – isto kao i opća aktivnost koja zahvata svemir i koja svoje tragove i utjecaj ispoljava u svemiru uopće, također čini to da svemir bude jedna cjelina – s gledišta njihovog međusobnog uklapanja – tako da snažno odbacuje i odbija podjelu. Kako bismo to pojasnili, navest ćemo sljedeći primjer.

Čim nekom biću bude dat život, istovremeno se javi i čin njegovog snabdijevanja i opskrbe. A u sklopu ova dva čina oživotvorenja i snabdijevanja, istovremeno se uočava i čin uređenja tijela tog bića i koordinacije njegovih organa te njegovo opremanje onim što mu je potrebno i nužno. A čim se ispolje čin snabdijevanja, oživotvorenja, uređenja i opremanja, istovremeno se vrši i čin oblikovanja, uzgajanja i planiranja, i tako redom.

Dakle, međusobna ispresijecanost i prožetost ovako sveobuhvatnih općih procesa, njihova međusobna sjedinjenost i složenost poput slaganja sedam boja Sunčevog spektra, a zatim sveobuhvatnost i sveprisutnost svakog od tih pojedinačnih procesa – i pored njegove individualnosti s gledišta kakvoće – procesa koji sva bića obuhvata u jednu cjelinu, te karakter svakog od tih procesa kao jedan jedinstven čin, jasno dokazuje da je i Činitelj tih procesa samo Jedan i Jedini.

I kao što djelotvornost svakog čina – iz tih procesa – i dominacija nad sveukupnim svemirom, i jedinstvenost i pouzdana saradnja s ostalim procesima čine da svemir bude jedna nedjeljiva cjelina, isto tako i svako živo stvorenje, s gledišta činjenice da je ono poput sjemenke svemira i njegove formule i uzorka, čini svemir univerzalnim tijelom koje se – s gledišta gospodarenja – ne može podijeliti niti raščlaniti, već je njegovo raščlanjenje apsurdno i izvan domena mogućeg. Odnosno, svemir je, kao takav, nerazdjeljiva cjelina, pa je i Gospodar bilo kojeg njegovog dijela isključivo Gospodar cjeline. Također, svemir je i jedna sveukupnost, tako da je svaki njegov dio poput jedinke, pa Gospodar jedinke može biti isključivo Onaj u Čijim rukama uzde su sveukupnosti.

ŠESTI POKAZATELJ

Kao što su Allahova Jednoća u pogledu gospodarenja i Njegova Jednoća u pogledu Božijeg položaja temelj svih savršenstava,62 ishodište svih uzvišenih svrha i izvorište mudrosti ugrađenih u proces stvaranja svemira, isto tako ona je i krajnji domet i blagotvorni mehlem za smirenje želja svih svjesnih i razumnih bića, a posebno čovjeka. Da nije Jednoće, ugasnuo bi žar svih njegovih želja i prohtjeva, zamele bi se sve mudrosti ugrađene u stvaranje svemira, i iščezla bi i nestala većina prisutnih i potvrđenih savršenstava.

Tako je, naprimjer, želja, pa čak i strast iz ljubavi za trajnim ostankom duboko usađena u čovjeka. Ovu duboku težnju ne može ostvariti niti stišati niti smiriti niko osim Onaj Koji drži vlast nad cijelim svemirom, i Koji, nakon što okonča ovaj prolazni dunjaluk i zabravi njegova vrata, otvara pred čovjekom vrata nebeske vječnosti u vidu ahireta, s lahkoćom zatvaranja vrata jedne i otvaranja vrata druge sobe.

I poput ove želje, u ljudskom rodu postoji zbilja veliko mnoštvo drugih želja i težnji pruženih u beskonačnost, izvjesne i razgranate u svim porama svemira. Sve ove želje čvrsto su spojene s činjenicom Jednoće Boga, i uvezane su uz smisao isključivosti i Jedinosti. Da nije tog smisla, ove duboke težnje ostale bi bez rezultata, nemoćne postići svoj cilj, krnjave i skučene. I da nije raspolaganja Jednog i Jedinog u cijelom svemiru, te želje ne bi se stišale, pa i kad bi se ostvarile, bile bi osakaćene.

Zbog ovog veličanstvenog smisla, vidimo kako Kur’ani-Kerim spominje Jednoću i Jedinost Boga sa svom gorljivošću i željnošću, i kako ih ponavlja sa svom slašću i ugodnošću, te kako vjerovjesnici, a.s., pročišćeni, učenjaci i dobre evlije nalaze svoju uzvišenu željnost i užitak, pa i krajnje blaženstvo u najboljoj izjavi, kelimei-tevhidu: “La ilahe illa Hu!”

SEDMI POKAZATELJ

Ovu istinsku potvrdu Jednoće, sa svim njenim nivoima i u najpotpunijem i savršenom vidu, dokazao je, objavio, objasnio i saopćio Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i otud je neporecivo da je i njegovo poslanstvo potvrđeno i nepobitno jednako kao i sama činjenica Jednoće Boga. Jer, budući da je Jednoća Boga najveća istina u svemiru, i da je Najveći Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, taj koji je izvršio njenu dostavu i pouku, sa svim njenim činjenicama, onda je neumitno da su i svi dokazi koji potvrđuju Jednoću Boga ujedno i dokazi u potvrdu njegovog poslanstva, argumenti istinitosti njegovog vjerovjesništva i dostojnosti i legitimnosti njegovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poziva. Nema sumnje u to da jedno ovako veličanstveno poslanstvo koje obuhvata na hiljade tako uzvišenih činjenica i razotkriva činjenicu Jednoće Boga te upućuje u nju i očitava jeste misija koju nužno iziskuje Jednoća i Jedinost. Oni će to poslanstvo svakako zahtijevati.

Navest ćemo tri primjera, kao ilustraciju za to mnoštvo dokaza i brojnih uzroka koji svjedoče veličinu duhovne ličnosti ovog Časnog Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je u potpunosti ispunio povjerenu misiju na najbolji način i koji je dostavio risalet u najljepšem vidu, te koji dokazuju visinu njegovog istaknutog nivoa, kao i objašnjavaju da je on Blistava Svjetiljka svemira i njegovo sjajno Sunce.

Prvi dokaz: Nagrada za sva dobra djela i zasluge što ih steknu svi pripadnici ummeta, kroz sva stoljeća, jednako se upisuje i na stranici dobrih djela njegovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer je on uzrok za stjecanje svake nagrade koju postigne njegov ummet do Sudnjeg dana. Naime, ‘onaj ko uzrokuje nešto, kao da je to sam učinio’.

Razmotri ovo, a zatim porazmisli o veličanstvenom položaju što ga u nužnost dovode sve bezbrojne dove iz primljenih salavata što se svakodnevno upućuju u cijelom ummetu! Shvatit ćeš tad njegov visoki i uzvišeni stepen i razumjet ćeš to da je njegovo duhovno biće sunce svemira i blistava svjetiljka za sva stvorenja.

Drugi dokaz: Sjeme visokog stabla islama, i izdanište, i život, i izvor, jeste suština ličnosti Muhammedove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koja posjeduje uzvišenu prirodu i savršenu tvorbu. Prizovi u sjećanje to, a zatim porazmisli o duhovnoj uzvišenosti ovog dragog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potekloj iz njegovog savršenog i potpunog osjećaja za sve smislove i nivoe pobožnosti, i iz njegovih zikrova, i iz njegove časne riječi, što sve u cjelini predstavlja duh i stvarnost islama; i shvati koliko je njegov nivo bliskosti Allahu u njegovoj, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pobožnosti, koji je do stepena miljeništva, uzvišeniji i iznad ostalih deredža evlijaluka.

Jednog dana na samo jednom namaskom tespihatu, iza samo jednog namaza, Allah mi je otvorio neke smislove i svjetla što isijavaju iz izjave ‘Subhane rabbije’l-a’la’, blisko i na način kako su ashabi, r.a., razumijevali ovu izjavu. Postalo je jasno to da joj je vrijednost koliko i čitav mjesec ibadeta, te sam time shvatio ogromni nivo i uzvišeni stepen kojeg su postigli časni ashabi, r.a.

Znači da svjetla kojima isijavaju svete riječi, i njihovi izljevi u početku islama, posjeduju posebne odlike i kvalitete. Budući da su tad bili na samom početku i sa svom svojom novinom i svježinom, oni imaju izuzetnu profinjenost, svježinu i slast, što opada protjecanjem vremena i nestaje iza zastora nemarnosti.

A sad, i u svjetlu prethodnog, razmotri poziciju Časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je taj sveti Govor primio i njime se napajao sa svetog vrela, i upijao njegova svjetla Božijom Objavom sa svom svježinom i profinjenošću, a uz savršenu pripremu koja mu je bila prirođena. Oslanjajući se na ovaj smisao, svjetla i izljevi u samo jednoj njegovoj, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izjavi u slavu Allaha jesu koliko svjetla koja ispune cijelu godinu ibadeta nekog drugog!

Razmjeri po ovom mjerilu, kako bi saznao koliki je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dostigao stepen savršenstva, stepen koji je bez granice i krajnosti.

Treći dokaz: Čovjek predstavlja najvažniju svrhu Allahovu u svemiru, i on je osposobljen da shvati Božije obraćanje. Allah, Slavljen je On, izabrao je čovjeka između ostalih stvorenja, i iz reda časnih ljudskih bića odabrao je onog ko je najsavršeniji, najbolji i najveći čovjek po svojim savršenim djelima i rezultatima, da u ime cijele ljudske vrste, pa i u ime cijelog svemira, bude stjecište Njegovog uzvišenog obraćanja.

Nema sumnje u to da je Allah, Slavljen je On, Jedini i Veličanstveni, Koji je Svog Omiljenog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pripremio za ovaj nivo dostojan toga, dodijelio mu svjetla i savršenstva koja se ne daju granicom omeđiti.

Dakle, na osnovu ova tri, ali i uz mnoštvo drugih sličnih dokaza, s izvjesnošću ustanovili smo sljedeće: Duhovno biće Časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jeste blistavo duhovno sunce svemira, kao što je on i najveći znak velikoga Kur’ana koji se naziva svemir; on je najveće ime tog Furkani-Azama i bistro ogledalo najveće manifestacije svjetala Allahovog imena El-Ferd.

Pa, moj Allahu, o Jedan, Jedini, Sveopstojni, iz blagoslova riznice Tvoje neiscrpne milosti spusti salavate i selame na to časno vjerovjesničko biće, koliko je čestica u svemiru pomnoženih sa sekundama svih vremena u svemiru!

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio! Ti si Sveznajući i Mudri!”

PETA TAČKA TRIDESETOG ODSJAJA

Allahovo najveće ime

El-Hajj (Vječno Živi)

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

فَانْظُرْ اِلَى آثَارِ رَحْمَتِ اللّٰهِ كَيْفَ يُحْيِى اْلاَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا اِنَّ ذلِكَ لَمُحْيِى الْمَوْتَى وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

اَللّٰهُ لاَ اِلهَ اِلاَّ هُوَ الْحَىُّ الْقَيُّومُ لاَ تَاْخُذُهُ سِنَةٌ وَلاَ نَوْمٌ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Pa pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakon njenog mrtvila. On će, uistinu, i mrtve oživjeti, On sve može.” (Er-Rum: 50)

“Allah je – nema drugog boga, samo je On, Živi i Vječni; ne obuzima Ga niti pospanost niti san.” (El-Bekara: 255)

Jedna od crtica istančanog smisla dvaju navedenih ajeti-kerima i Najveće Allahovo Ime ili jedno od dva svjetla Najvećeg imena El-Hajj, Vječno Živi, ili jedno od njegovih šest svjetlosti ukazalo mi se u mjesecu ševvalu dok sam bio u zatvoru Eskišehir. Nisam ih u to vrijeme mogao zabilježiti, i nisam uspio uloviti tu nebesku pticu, ali nakon što se udaljio taj svijetli tračak, ako ništa, ukazat ću na njega postavivši neke od oznaka na zračke te vrhunske stvarnosti, i tog najvećeg svjetla.

Ovdje ću ih naznačiti ukratko.

PRVA OZNAKA

Šta je “život”, ta vrhunska manifestacija Allahovog Imena El-Hajj i El-Muhji, Vječno Živi i Oživotvoritelj? Šta je njegova suština? Šta mu je svrha?

Odgovor na ovo pitanje navest ćemo u vidu tabele, i to kako slijedi.

Život je za ovaj svemir:

najbitnija svrha;

najveći rezultat;

najblještavija svjetlost;

najfiniji ferment;

najčišći ekstrakt;

najsavršeniji plod;

najuzvišenije savršenstvo;

najdivnija ljepota;

najraskošniji ukras;

tajna njegove nedjeljive jednoće;

spona njegovog jedinstva;

ishodište njegovih savršenstava;

s gledišta umijeća i kakvoće, najoriginalnije biće koje posjeduje duh;

njegova nadnaravna stvarnost, što i najsitnije stvorenje pretvara u zaseban svijet;

najdivnije nadnaravno djelo Božije moći, jer živo biće čini poput minijaturnog svemira, te kao da je on – odnosno život – način za sabijanje svemira u to sićušno živo biće, time što se u njemu ispoljava nešto poput formule i sinopsisa prostranog svemira, a ujedno ga dovodi u sponu s glavninom bića u svemiru;

čudesna Božija tvorevina, koja beznačajni djelić uvećava u najveću cjelinu, pa čak i jednu jedinku podiže na položaj svijeta kao da je univerzum; a svemir izlaže – s gledišta gospodarenja – u svojstvu cjeline i univerzalnosti koja ne podliježe niti podjeli niti sudioništvu niti razlaganju;

i najsvjetliji dokaz unutar suštine svemira, najčvršći i najsavršeniji, koji svjedoči o nužnosti postojanja Allahovog, Slavljen je On, i Njegovog bivanja kao Vječno Živog i Sveodrživog, i koji dokazuje Njegovu Jednoću i Jedinost;

i najupečatljivija slika mudrog Gospodarevog stvaralaštva – unutar djela Božijeg umijeća – i najskrivenija i najočiglednija, najdragocjenija i najrasprostranjenija, najneprikosnovenija i najbriljantnija i najsmislenija;

i najfinija, najnježnija i najprozračnija manifestacija Božije milosti, koja sva bića dovodi u stanje uslužnosti;

i najsadržajnije ogledalo koje odražava Božija svojstva;

i čudo Božanskog stvaralaštva, jer spaja manifestacije imena Milostivi, Opskrbitelj, Samilosni, Plemeniti, Mudri i druga Lijepa Imena, a mnoge očigledne činjenice, kao što su opskrba, mudrost, brižljivost, milost, podređuje sebi i prevodi ih, kao što je i ishodište svih čula i ležište općih osjetila, poput vida, sluha, dodira;

i jedan ogromni stroj za prečišćavanje, i čudesni transformator u tvornici svemira, koji prečišćava i čisti na sve strane; očisti nešto, dodijeli mu uspon i prosvijetli ga; i kao da tijelo, to gnijezdo života, jeste jedno ugostilište, učilište i logorište za karavane čestica; u njemu one se podučavaju svojim dužnostima i obučavaju svojim akcijama te se prosvijetle i zasjaju; i sredstvo kojim Vječno Živi Oživotvoritelj, Slavljen je On, obasjava tamni, prolazni i prizemni svijet dunjaluka, i dodjeljuje mu jednu vrstu neprolaznosti, i strojem života rafinira ga i priprema za svijet vječnosti.

dva lica života, odnosno vidljivo i nevidljivo, bistra su, čista i bez nedostatka, uzvišena. On je izuzetno i posebno stvorenje, različito od svih drugih stvorenja, kojem nisu pridodate pojavne uzročnosti kao zastor raspolaganja Božije moći – kakav je slučaj kod svih ostalih stvari – a to da bi čin njegovog nastanka iz ruke Gospodareve moći bio izravan, bez zaklona i posrednika;

stvarnost života iluminirajuća je, i pogleda na šest imanskih stupova, te ih dokazuje smislom i simbolikom, tj:

nužnost postojanja Nužnog Bića, Slavljen je On, i Njegov vječni život;

i svijet ahireta, i njegov vječni život;

i postojanje meleka;

i savršeno je usmjeren na potvrdu ostalih imanskih stupova, i nužno ih nameće;

život je i najbistriji ekstrakt kondenziran iz cijelog svemira, kao što je i najveličanstvenija tajna koja urađa zahvalnošću, pobožnošću, pohvalom i ljubavlju, koji su najbitnije Božije svrhe u svemiru i najvažniji rezultat stvaranja ovog svijeta.

Razmotri ove bitne i vrijedne osobenosti života, kojih je dvadeset i devet, i pažljivo usmjeri pogled na njegovu uzvišenu i svestranu funkciju, a zatim pogledaj iza Božijeg imena El-Muhji (Oživotvoritelj) na veličinu imena El-Hajj (Vječno Živi), te shvati kako je ime El-Hajj najveće Allahovo ime s gledišta ovih veličanstvenih svojstava života i s gledišta njegovih plodova i rezultata!

I shvati da, budući da je život najveličanstveniji rezultat, najveća svrha i najdragocjeniji plod ovog svemira, svakako onda da i život treba imati vrhunsku svrhu, veliku kao svemir, i uzvišen rezultat. Jer, kako god je plod proizvod stabla, tako je i proizvod ploda stablo koje napreduje kroz njegovo sjemenje.

Da, krajnja svrha i rezultat ovog života jeste vječni život, kao što je i jedan od njegovih plodova zahvalnost, pobožnost, pohvala i ljubav naspram Onog Koji daje život – Vječno Živog Oživotvoritelja. A i ova zahvalnost, ljubav, pohvala i pobožnost plod su života jednako kao što su i svrha svemira.

Dakle, iz ovog shvati sljedeće: Oni koji svrhu ovog života svode na “lagodno življenje, bezbrižno uživanje i zadovoljavanje strasti”, svojim ružnim i nakaznim neznanjem obezvređuju ovu izrazitu i vrhunsku blagodat, blagodat života te dar svijesti i ukaz dobrote dodjelom razuma, ponižavaju ga i poriču, čak ga uopće ne priznaju, te tako čine ogromno, grešno i otvoreno nevjerništvo.

DRUGA OZNAKA

Život, ta vrhunska manifestacija Allahovog Imena El-Hajj, i jedna od najrafiniranijih manifestacija Allahovog Imena El-Muhji, kako bi se izložili njegovi nivoi, svojstva i funkcije – čiji je sadržaj i sinopsis naveden u Prvoj oznaci – zahtijeva pisanje brojnih studija, onoliko koliko ima svih tih svojstava. Stoga ćemo ukratko ukazati na neke od njih, prepuštajući njihovu razradu i detalje dijelovima Poslanica Nura, a s obzirom na to da su one već izložile jedan dio tih svojstava, nivoa i dužnosti.

U dvadeset i trećem, od navedenih dvadeset i devet svojstava života, navedeno je to da, budući da su oba lica života bistra, prozračna i bez prljavštine, pojavne uzročnosti nisu zastor Gospodarevoj moći pri raspolaganju životom.

Tajna ovog svojstva jeste u sljedećem:

Svaka stvar u svemiru sadrži dobro, i u njoj nalazi se ljepota i dobrota, dok su zlo i ružnoća veoma neznatni, poput dvije relativne jedinice, odnosno, oni skupa čine sposobnost da izraze mnoštvo nivoa ljepote i dobrote i gradaciju brojnih činjenica. Stoga, s ovog ugla gledanja, odnosno s gledišta njihove funkcije kao sredstava za isticanje nivoa i suštine, i zlo se smatra dobrom, kao i ružnoća ljepotom.

Međutim, privid ružnoće, zla, nesreće i problema, što se ukazuje svjesnim bićima, ponekad ih navede na srdžbu, prigovaranje i negodovanje. Stoga su pojavna posredovana sredstva postavljena kao zastor raspolaganja Božije moći, kako se ta nepravedna i bespravna srdžba te prigovori ne bi upućivali Vječno Živom i Sveopstojnom, Visok je On i Uzvišen.

Usto, i razum, svojom kratkom i nesavršenom vizijom, ponekad stvari koje drži prezrenim, prostim i nakaznim smatra nespojivim s dodirom neprikosnovene, neporočne i svete Božije moći. Stoga su pojavni uzroci postavljeni kao zaklon raspolaganja Gospodareve moći, a kako bi očuvali dostojanstvo Božije moći od tih prividnih podudarnosti.

Inače, uzročnosti same po sebi uopće nisu sposobne stvoriti bilo šta, već su postavljene kao štit neprikosnovenosti i neporočnosti Božije moći te da same budu izravna meta nepravednih prigovora i bespravnih kritika.

U uvodu Drugog položaja Riječi dvadeset i druge naveli smo da je hazreti Azrail, a.s., vidio kako je dužnost oduzimanja duša, kojom je on zadužen, mrska ljudima, kao i to da će uslijed nje on biti objekt njihove srdžbe i izraza nezadovoljstva, te se u pogledu svoje dužnosti za pomoć obratio Allahu, dž.š., i rekao je: ’Gospodaru moj, Tvoji robovi srdit će se na mene!’ I stiže mu odgovor: “Ja ću između tvoje dužnosti i njih postaviti zastor bolesti i zaklon nesreća, te se strelice njihovih kritika i prigovora neće upućivati prema tebi, već prema tim zastorima.’

U skladu sa smislom ovog obraćanja, oni koji ne uviđaju stvarnu svježinu lica smrti – okrenutog prema nosiocima imana – i koji ne shvataju milost naslaganu u njoj, pokazuju nezadovoljstvo i kritike, pa im je tako dužnost Azrailova, a.s., istaknuta kao zaklon i zastor, tako da te nepravedne kritike i pristrani prigovori ne budu usmjereni na svetu Bit Vječno Živog Oživotvoritelja. Pa kao što je dužnost Azrailova jedan zastor, tako su i sve druge pojavne uzročnosti jednako tako zastor i zaklon.

Da, Božije dostojanstvo i grandioznost nužno zahtijevaju da uzročnosti budu zastori djelovanja Božije moći pred pogledom razuma, s tim što Veličanstvenost i Jednoća stavljaju u nužnost da uzročnosti povuku svoje prste i podignu ih iz stvarnog djelovanja.

A što se vanjskog i unutarnjeg lica života tiče, vidljivog i nevidljivog, ona su bistra, savršena i čista od svake manjkavosti i nedostatka, pa kako god u njima ne postoji ništa što bi prizivalo prigovor ili negodovanje, isto tako u njima nema ništa što je u oprečnosti s Dostojanstvom Moći i neprikosnovenom čistoćom od mrlja prividne nedoličnosti i ružnoće. Stoga su dva njegova lica predana izravno imenu El-Muhji, Oživotvoritelj, Biti Allaha, Vječno Živog i Sveopstojnog, bez rasklanjanja zastora i zaklona uzročnosti.

A poput života jeste i svjetlost, a također i bivanje i izvođenje u postojanje. Po ovom vidimo da su dovođenje u postojanje i stvaranje izravno, bez zastora i zaklona, usmjereni na moć Stvoriteljevu, Slavljen je On, pa čak i kiša – što je jedna vrsta života i milosti podarena od Njega, Slavljen je On – pa zato ona nije regulirana jednim pravilnikom, čime bi joj se odredilo vrijeme padanja. To je zbog toga da rukama pruženim u skrušenom obraćanju i umoljavanju pred vratima Božije milosti ne bi bila uskraćena nada i moljenje u svako vrijeme potrebe. Jer, da kiša pada po nekom regularnom pravilu – kao što je slučaj s izlaskom i zalaskom Sunca – stvorenja ne bi stalno tražila pomoć i posredništvo da ona padne zbog napajanja te blagodati života.

TREĆA OZNAKA

U dvadeset i devetom svojstvu je spomenuto da je život rezultat svemira, jednako kao što rezultat života jeste zahvalnost i pobožnost, što i jeste uzrok stvaranja svemira, njegova temeljna svrha i željeni ishod.

Da, Stvoritelj svemira, Slavljen je On, Vječno Živi Oživotvoritelj, predstavivši se živim bićima i omilivši im se Svojim nebrojenim i nepreglednim blagodatima, zahtijeva od njih zahvalnost naspram tih blagodati; i ljubav zauzvrat Njegovoj ljubavi; pohvale i znak odobravanja u zamjenu za Njegova originalna djela stvaranja; i njihovu pokornost i ibadet naspram Svojih gospodarskih zapovijedi.

Time zahvalnost i pobožnost – tajnom ovog gospodarenja – biva najveličanstvenija težnja svih živih bića, a, uostalom, i svrha svemira u cijelosti. Otud vidimo kako Kur’ani-Kerim vruće podstiče te prisno i prijazno zagovara zahvalnost i pobožnost; i često ponavlja i jasno ističe da je pobožnost svojina isključivo Allahova, i da su zahvalnost i pohvala uistinu umjesni samo prema Allahu, te da sva stanja i procesi u životu jesu u ruci samo Njegovog raspolaganja. Time sa svom izričitošću poriče posredne faktore i uzročnosti, predajući život i sav njegov sadržaj u ruke moći Vječno Živog Oživotvoritelja, te, naprimjer, izjavljuje sljedeće:

وَهُوَ الَّذِى يُحْيِى وَ يُمِيتُ وَلَهُ اخْتِلاَفُ الَّيْلِ وَالنَّهَارِ ٭ هُوَ الَّذِى يُحْيِى وَ يُمِيتُ فَاِذَا قَضَى اَمْرًا فَاِنَّمَا يَقُولُ لَهُ كُنْ فَيَكُونُ ٭ فَيُحْيِى بِهِ اْلاَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا

“On je Taj Koji život i smrt daje, i Njegovo je to da smjenjuje noć i dan!” (El-Mu’minun: 80); “On je Taj Koji život i smrt daje, pa kad dosudi nešto, On samo tome kaže ‘Budi’ – i ono bude!” (El-Mu’min: 68) “(...) te njome oživljava Zemlju nakon njenog mrtvila” (Er-Rum: 24).

Tačno! To što poziva na zahvalnost, pohvalu i priznanje, i što potiče svijest na ljubav i hvalu – nakon blagodati života – jeste opskrba, izlječenje i pomoć, kao i drugi slični razlozi.

I ova posredna sredstva sasvim su zadržana u ruci Opskrbitelja i Iscjelitelja, Slavljen je On, te uzroci nisu ništa drugo do zakloni i zastori. Jer, znak i akcent isključivosti, prema gramatičkim pravilima, jeste na: هُوَ الَّذِى ٭ هُوَ الرَّزَّاقُ “On je Opskrbitelj”, “On je Taj Koji (...)”, jasno iskazan u ajeti-kerimima:

هُوَ الرَّزَّاقُ ذُو الْقُوَّةِ الْمَتِينُ ٭ وَ اِذَا مَرِضْتُ فَهُوَ يَشْفِينِ ٭ وَهُوَ الَّذِى يُنَزِّلُ الْغَيْثَ مِنْ بَعْدِ مَا قَنَطُوا

“On je Opskrbitelj, Posjednik moći i Jaki!” (Ez-Zarijat: 58); “(...) i kad obolim, On me liječi” (Eš-Šu’ara’: 80); “On šalje kišu kad oni izgube svaku nadu.” (Eš-Šura: 28);

Ovi i drugi slični ajeti-kerimi ističu sljedeće:

opskrba, izlječenje, pomoć i kiša isključiva su svojina Allaha, Slavljen je On i Uzvišen, i apsolutno su svedeni na moć Vječno Živog Oživotvoritelja. Onaj koji u lijekovima dodjeljuje svojstva iscjeljivosti i ljekovitosti jeste isključivo Istinski Iscjelitelj, Slavljen je On.

ČETVRTA OZNAKA

U dvadeset i osmom svojstvu života je izneseno da život potvrđuje šest imanskih stubova, okrenut je prema njima i usmjeren na njih, te ukazuje na njihovo ostvarenje.

Da, budući da je život mudrost i svrha stvaranja svemira, i njegov najznačajniji domet i njegova srž, ne može se, onda, ta uzvišena činjenica svesti i ograničiti samo na ovaj prolazni, kratki, nesavršeni i mučni dunjalučki život. Naprotiv, krajnji domet, ishod i plod stabla života – čija se grandioznost i suština razumijevaju iz gornjih dvadeset i devet svojstava – jeste isključivo vječni život, svijet ahireta, čiji su i kamen i prašina i stablo živi u svijetu vječnog blagostanja. Jer, u protivnom, nužno bi proishodilo da stablo života, opremljeno svim ovim obilnim i raznovrsnim ustrojstvima kod svjesnih bića – a posebno čovjeka – ostane neplodno, beskorisno i bespredmetno, a čovjek bi ostao jadan, unesrećen, bezvrijedan i za dvadeset stepeni niži od vrapca – s gledišta usrećenosti životom – iako je, kao najuzvišenije stvorenje i najizvrsnije živo biće, uzvišeniji od vrapca za dvadeset nivoa, s gledišta ustrojstava i kapitala života.

Usto, i razum, koji je jedna od najdragocjenijih blagodati, postao bi nevolja i napast za čovjeka, i to time što bi on razmišljao o životnoj tragici iz proteklog života i o bojaznima za budućnost, te bi srce čovjekovo bilo stalno kažnjavano, čime bi mu jedan užitak bio zagorčan s devet patnji! A nema sumnje da je ovakvo što sto posto nemoguće!

Dakle, ovaj život na dunjaluku neosporno i kategorično potvrđuje stup vjerovanja u ahiret, tako što nam svakog proljeća iznosi na vidjelo prizore više od tri stotine hiljada modela i uzoraka proživljenja.

Pa da li je, onda, moguće to da Jedan Moćni Gospodar pripremi sve potrepštine koje su nužne i vezane za tvoj život, i priredi ti sva Njegova pomagala, bilo u tvom tijelu, u tvom vrtu, bilo u tvom zavičaju, i šalje ti ih u prikladno vrijeme s mudrošću, brižljivošću i milošću, čak zna i za potajnu želju tvog želuca za hranom koja će ti osigurati život i opstanak te čuje i njegovu posebnu dovu koju on tiho upućuje, za opskrbu, i prima tu dovu tako što ti odašilje neograničeni izbor ukusne hrane i time zadovolji tvoj želudac?! Da li je, dakle, moguće za Tog Moćnog Raspolagatelja da ne zna i za tebe? I da te ne vidi? I da ti ne upriliči nužne uvjete za najveličanstveniji cilj čovjekov, a to je besmrtni život? I da se ne odazove najvećoj, najbitnijoj i najuniverzalnijoj dovi, a to je dova za vječni i trajni ostanak? I da je odbije primiti time što ne bi uspostavio život na ahiretu i stvorio Džennet? I da ne čuje dovu tog čovjeka, iako je on najuzvišenije stvorenje u svemiru, ustvari, suveren nad Zemljom i njen konačni rezultat? Tu opću, snažnu dovu iznjedrenu iz dubina, dovu koja se razliježe i nebom i Zemljom, dakle, da li je moguće da se On ne pobrine za njega onako kao što se pobrinuo i pozabavio dovom sitnog želuca, te da ne ugodi tom čovjeku? I da time Svoju savršenu mudrost i apsolutnu milost izloži poricanju? Nikako! I opet, milion puta – nikako!

I da li je shvatljivo da On čuje i najtiši glas najprostijeg djelića života, da sasluša njegovo žaljenje i pritekne mu upomoć, izlije nježnost na njega i pomiluje ga sa savršenom brižljivošću i punom pažnjom, i s izuzetnim zanimanjem, te mu potčini Svoja najveća stvorenja u svemiru, a da zatim ne čuje gromoglasni zov najsavršenijeg, najuzvišenijeg, najfinijeg i najdalekosežnijeg životnog oblika? I da li je razumom prihvatljivo da se On ne pozabavi njegovom veoma bitnom dovom – dovom za vječnim ostankom – i da se ne obazre na njegovu skrušenost, nadu i molećivost? Te da bude poput nekog ko sa savršenom marljivošću opremi jednog vojnika u punom naoružanju, a zatim zapostavi jednu moćnu i odanu armiju? Ili kao neko ko vidi atom, a previdi Sunce? Ili ko čuje zujanje komarca, a ne čuje tutanj nebeske grmljavine? Nikako, i milion puta – nikako!

I da li razum može prihvatiti – s bilo kojeg gledišta – da Moćni i Mudri, Posjednik široke milosti, vrhunske ljubavi i sveobuhvatne sažaljivosti, Koji neizmjerno voli Svoja stvorenja i čini da ona Njega zavole, te još snažnije zavoli one koji Njega vole, da li je, dakle, shvatljivo da On ugasi život onom koji je Njega zavolio najviše, i koji Mu je najdraži i najdostojniji ljubavi, i koji po svojoj naravi obožava svog Stvoritelja, i da na vječnu smrt osudi srž i supstanciju života, a to je duh?! I da uzrokuje odvratnost između Sebe i Svojih ljubitelja, te ih najteže povrijedi?! I da tako smisao Svoje milosti i svjetlo Svoje ljubavi izloži poricanju?! Nikako, i milion puta – nikako!

Jer, Apsolutna Ljepota, Koja je Svojom manifestacijom ukrasila i uljepšala ovaj svemir, i Apsolutna Milost, Koja je ozarila i okitila sva stvorenja, nužno su neprikosnovene i beskrajno i neograničeno svete, nepodložne takvoj surovosti, apsolutnoj nakaznosti i apsolutnoj nasilnosti!

Zaključak: Budući da na ovom svijetu postoji život, neizbježno je da ljudska bića koja razumijevaju smisao života i ne zloupotrebljavaju svoj život zavređuju vječni život, u svijetu vječnosti i u trajnom Džennetu. U to vjerujemo!

Zatim, sjaj uglačanih predmeta na površini zemlje što odbijaju sunčevu svjetlost, i presijavanje kapljica, mjehurića i pjene na površini mora, a zatim gašenje njihovog blijeska i sjaja s nestankom jednih, i pojava blijeska drugih koji slijede – kao da su ogledalca zamišljenih sunašaca – očigledno nam pokazuje da ti blijesci nisu ništa drugo do manifestacija i odraz jednog uzvišenog Sunca. Oni tako svojim različitim jezicima pružaju podsjećanje na postojanje Sunca i prstima svjetlosti pokazuju na njega. Isto je tako i sa svjetlucanjem živih bića na površini zemlje i u moru, koje nastaje Božijom moći i vrhunskom manifestacijom Lijepog Imena Oživotvoritelj, Vječno Živi i Sveopstojni, te s njihovim iščezavanjem iza zaklona nespoznajnog (gajba) – nakon što su izgovorila Ja Hajj, (O Vječno Živi!), a kako bi oslobodila prostor onima koji pridolaze iza njih, ona nisu ništa drugo do svjedočanstva i pokazatelji vječnog života i nužnosti postojanja Vječno Živog i Sveopstojnog, Slavljen je On i Uzvišen!

Isto tako, i svi pokazatelji koji svjedoče Božije znanje i čiji se tragovi uočavaju u rasporedu bića, i svi argumenti koji potvrđuju Božiju moć koja slobodno raspolaže svemirom, i svi dokazi koji potvrđuju volju i htijenje koji dominiraju upravom i poretkom u svemiru, i svi znakovi i nadnaravnosti koji potvrđuju poslanstvo koje je središnja tačka Božijeg govora i Božanske Objave, dakle, svi dokazi koji svjedoče i potvrđuju sedam uzvišenih Božijih svojstava, istovremeno i složno dokazuju i svjedoče život Vječno Živog i Sveopstojnog. Jer, ukoliko nešto ima vid, onda svakako ima i život; ukoliko ima i sluh, i to je znak života; ukoliko posjeduje govor, to je pokazatelj postojanja života; ukoliko posjeduje volju i htijenje, to su ponovo oličenja života. Jednako tako, svi dokazi i uzvišena svojstva čiji se tragovi opažaju i samo po sebi razumom se zna to da stvarno postoje, poput Apsolutne moći, Sveobuhvatnog htijenja i Sveopćeg znanja, dokazuju život Vječno Živog, Sveopstojnog, kao i nužnost Njegovog bivanja, te svjedoče i Njegov vječni život, koji je samo jednim svojim zračkom prosvijetlio cijeli svemir i oživotvorio – jednim svojim ukazom – cijeli svijet ahireta sa svim njegovim česticama.

* * *

Život, također, nazire i dokazuje imanski stup vjerovanja u meleke, i indikativno ga potvrđuje.

Jer, budući da je život najbitniji rezultat svemira, a da živa bića, po svojoj dragocjenosti, jesu najrasprostranjenija i najmnogobrojnija, i da su ona ta koja jedna za drugima, karavana za karavanom, nailaze kroz svijet ove zemlje i u nju unose živost i radost i budući da je Kugla zemaljska stjecište te poplave svih vrsta živih bića, te se stalno i ispunjava i ispražnjava u svrhu obnavljanja i umnožavanja, pa se i u najprostijim stvarima i u truhleži stvaraju živa bića u izobilju, tako da je Kugla zemaljska postala mjesto okupljanja mikroorganizama, i budući da se na Zemlji strahovitom brzinom stvara najbistriji destilat života, a to su svijest, razum i rafinirani duh čija je supstanca postojana, pa izgleda kao da i Zemlja živne i krasi se životom, razumom, sviješću i duhom, ne mogu, onda, ni nebeska tijela, koja su suptilnija, svjetlija i bitnija od Zemlje, biti tek kruta, beživotna i bez oblika svijesti.

Stoga, oni koji nastanjuju nebesa, uljepšavaju Sunca i zvijezde, daju im živost i predstavljaju rezultat i plod stvaranja nebesa, i kojima se ukazuje čast Božanskog obraćanja, jesu svjesni i živi stanovnici nebesa i njihovi prilagođeni žitelji, jer su se tamo našli tajnom života. A to su meleci.

* * *

Smisao i suština života također pogledaju i na vjerovanje u poslanike, te ga indikativno potvrđuju.

Da, budući da je svemir stvoren zbog života, i da je život najuzvišenija pojava i najsavršenija umjetnina Vječno Živog i Sveopstojnog, i s obzirom na to da se Njegov vječni i trajni život manifestira i razotkriva kroza slanje poslanika i spuštanje Objava – jer da nije bilo poslanika i nebeskih Knjiga, za taj Bespočetni Život ne bi se znalo, pošto, kao što govor osobe ističe njegovu živost i život, isto tako i vjerovjesnici i poslanici, a.s., i Knjige koje su im objavljene, ističu i dokazuju postojanje Tog Živog Govornika, Koji Svojim riječima i obraćanjem iz gajba zaklonjenog iza koprene svemira, zapovijeda i zabranjuje, dakle, definitivno je to da život u svemiru, kako god nepobitno ukazuje na Bespočetno Živog i na nužnost Njegovog postojanja, isto tako ukazuje na tračke i pojave tog Bespočetnog života, koji posjeduju odnos i povezanost sa stupovima imana kao što su slanje poslanika i spuštanje Objava, te ih indikativno potvrđuje. Posebno su Muhammedovo poslanstvo i kur’anska Objava u poziciji duha i uma života, pa je ispravno reći to da je ovo dvoje izvjesno i nepobitno jednako kao što je nepobitno i postojanje života.

Da, kao što je život jedan rafinirani destilat ovog svemira, a svijest i osjetilnost destilirani su iz života, dakle, oni su njegov ekstrakt, i kao što je i razum destiliran iz svijesti i osjetilnosti, pa je i on ekstrakt svijesti, a i duh je čista i bistra supstanca života, njegova opstojna i samostalna bit, isto je tako i život Muhammedov – fizički i duhovni – destiliran iz života i iz duha svemira, te je njegov istinski koncentrat, a i Muhammedovo poslanstvo destilirano je iz osjetilnosti, svijesti i uma svemira, pa je on njegov najčišći ekstrakt. Ustvari, život Muhammedov, sallallahu ‘alejhi ve sellem – fizički i duhovni – uz svjedočanstvo njegovih tragova i djela, suština je i srž života svemira, a Muhammedovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poslanstvo razum je i nur svemirske svijesti; a kur’anska Objava – po svjedočanstvu njegovih životvornih činjenica – duh je života svemira i um njegove svijesti.

Sigurno! Sigurno! Sigurno!

Pa ako bi se svjetlo Muhammedovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poslanstva izdvojilo iz svemira i napustilo ga, svemir bi izumro; a ako bi i Kur’an izostao i rastavio se od svemira, svemir bi izludio, a Kugla zemaljska izgubila bi svoju prisebnost i bila bi izbezumljena, ostala bi bez svijesti, i sudarivši se s nekim od lebdećih nebeskih tijela, nastupio bi Smak svijeta.

* * *

Život također pogleda i imanski stup Božijeg određenja (Kader), dokazuje ga i indikativno potvrđuje. Jer, budući da je život svjetlost za pojavni svijet, da je prevladao njime i okružio ga, i da je on krajnji rezultat i svrha postojanja, najpreglednije ogledalo za ukazanje Stvoritelja svemira, najkompletniji indeks i model Božije djelotvornosti, te kao da je on – bez zamjerke na usporedbi – neka vrsta njegovog sinopsisa i programa, svakako, onda, da smisao života nužno uvjetuje postojanje svijeta gajba – što je, u smislu prošlosti i budućnosti, odnosno proteklih i nadolazećih bića u nevidljivom životu, odnosno redu i poretku, kao i to da bude poznat, uočljiv, određen i priređen za pokornost konstitutivnim zapovijedima.

Pa kao što se temeljne klice i korijen stabla i njegovi završeci i sjemenke plodovlja na neki način ističu odlikama života kao i samo stablo, štaviše, oni, možda, sadrže životne zakone suptilnije od zakona života stabla, i kao što sjemenje i korijenje koje je zaostalo iz prošle jeseni i koje će preostati i iza ovog proljeća kad ono prestane nosi svjetlo života i kreće se u skladu sa životnim zakonima, isto tako i stablo svemira i svaka njegova grana i ogranak posjeduju svoju prošlost i budućnost, i imaju lanac sastavljen iz niza faza razvoja i okolnosti nadolazećih i proteklih. Svaka vrsta i svaki dio u njemu ima u Božijem znanju višestruki nivo postojanja, čija brojnost odgovara brojnosti različitih faza, formirajući tako lanac teoretskog bivanja. Ovo teoretsko bivanje, koje je slično pojavnom bivanju, jeste scena duhovne manifestacije univerzalnog života, odakle se životna sudbina preuzima sa smislenih i živih ploča Božijeg određenja.

Da, ispunjenost svijeta duhovnosti – što je jedna vrsta svijeta gajba – duhovima koji su izvorište života, i njegova supstanca, i srž, i bit, nužno nameće da se u prošlosti i budućnosti – koje su dvije vrste svijeta gajba i njegov drugi segment – manifestira život. Usto, i savršeni red i puni sklad u teoretskom bivanju u Božijem znanju, stanja koja sadrže suptilne smislove nečega, njegove rezultate i faze razvoja, svakako, iznose na vidjelo da to znanje posjeduje sposobnost za neku vrstu duhovnog života.

Da, jedna ovakva pojava, odnosno manifestacija života, koja je svjetlost sunca Bespočetnog života, neće se svesti tek na ovaj pojavni svijet, niti na sadašnjost, niti na ovu fizičku egzistenciju, već je neizostavno da svaki od svjetova poprimi neki od vidova manifestiranja tog svjetla, prema svojoj sposobnosti.

I svemir, sa svim svojim svjetovima, živ je, ozračen i iluminiran tom manifestacijom, jer, u protivnom, svaki svijet – kako to inače smatra oko zablude – ispod sloja ovog privremenog pojavnog života, bio bi ogromni i jezivi mrtvac, kao i jedan mračan i razoren svijet.

Tako se vjerovanje u Božije određenje sudbine, u jednom širokom aspektu, razumijeva iz smisla života, i njime potvrđuje i razjašnjava. Odnosno, kako god se životnost pojavnog svijeta i prisutnih bića opaža po njihovoj raspoređenosti i rezultatima, isto tako i protekla i nadolazeća stvorenja, koja se ubrajaju u svijet gajba, posjeduju nepojavno bivanje, metafizički život i svoju teoretsku potvrdu u duhovnosti, pa se, posredstvom ploča Božije volje i određenja sudbine, pojavljuju kao trag tog duhovnog života pod imenom predodređenja.

PETA OZNAKA

U šesnaestom svojstvu života navedeno je to da, čim se život ostvari u nečemu, učini ga zasebnim svijetom – jer mu dodjeljuje sveobuhvatnost koja ga, ako je fragment, čini cjelinom, a ako je djelimično, čini ga univerzalnim.

Život posjeduje takvu sveobuhvatnost da u sebi izlaže glavninu Lijepih Božijih Imena koja se odražavaju na cijeli svemir, te kao da je jedno sveobuhvatno ogledalo koje odražava Jednoću Boga. Čim život uđe u tijelo, djeluje na njega, preobrazi ga u mali svijet i pretvori ga u to da bude kao sjemenka koja sadrži indeks i plan stabla svemira. Pa kako god sjemenka može biti djelo moći stvaranja isključivo Onog Koji je stvorio njeno stablo, isto tako Onaj Koji je stvorio i najsitnije živo biće neosporno jeste Onaj Koji je stvorio cijeli svemir.

Dakle, ovaj život sa svojom sveobuhvatnošću u sebi pokazuje najskrivenije i najdublje smislove Božije Jednoće. Odnosno, kao što je ogromno Sunce prisutno sa svojim sjajem sa sedam boja, i refleksijom u kapljici vode i komadiću stakla okrenutim prema njemu, isto je takvo i stanje svakog živog bića u kojem nalaze se manifestacije Božijih imena i svojstava što obuhvataju svemir. Život, stoga, s ovog gledišta, s gledišta gospodarenja i stvaranja, čini svemir poput jedne cjeline koja nije podložna dijeljenju i fragmentiranju te ga stavlja u poziciju sveukupnosti u kojoj je nemoguće razlaganje i sudioništvo.

Tačno! Pečat koji je stavio Stvoritelj, Slavljen je On, na tvoje lice aksiomatski dokazuje da Onaj Koji je stvorio tebe jeste Stvoritelj cijelog ljudskog roda, jer suština ljudskog roda jedna je, te je nedjeljiva. Isto je tako i s dijelovima svemira, jer se djelovanjem života pretvaraju u jedinke iz vrste svemira, pa je svemir kao rod tih jedinki.

Pa kao što život pokazuje pečat Jednoće na sveukupnom svemiru, isto tako odbija i definitivno odbacuje višeboštvo i sudioništvo time što isti taj pečat Jednoće i monogram samoopstojnosti pokazuje i na svakom pojedinačnom dijelu svemira.

Zatim, život posjeduje čudesnost Gospodarevog umijeća i nadnaravnost divnog originalnog stvaranja, tako da onaj ko nije u stanju stvoriti svemir sasvim je nemoćan stvoriti i najsitnije biće u njemu.

Da, pero koje je ispisalo indeks gorostasnog borovog stabla i koje je njegov program razvoja pohranilo u njegovoj sićušnoj sjemenci – kao da je, naprimjer, Kur’an napisan na zrnu graška – isto je ono pero koje je stranice nebesa ukrasilo draguljima zvijezda; i ono što je u sićušnu glavicu pčele ugradilo sposobnost raspoznavanja cvjetova cijelog svijeta, i moć da s većinom njih ima veze, te je potakne i da dadne najslađi poklon Božije milosti, med, i osposobi je da zna uvjete svog života čim zakorači u život. Dakle, Onaj Koji je ugradio ovu široku sposobnost i veliki potencijal i precizna ustrojstva u nju bez sumnje jeste Onaj Koji je stvorio cijeli svemir!

Sažetak: Život je blistavi znak Božije Jedinosti koja se presijava na licu svemira; i svako biće koje posjeduje duh – s gledišta svog života – jeste znak Božije Jednoće, a izvrsno umijeće i tvorevina koja je prisutna na svakom pojedinom živom biću jeste pečat Samoopstojnog. Po ovom, sva živa bića otiscima svog života ovjeravaju pismo svemira i obznanjuju da je on od Vječno Živog Oživotvoritelja, Jednog i Jedinog. Svako od njih, dakle, pečat je Jedinosti u toj poslanici i ujedno je pečat Jednoće i znak Božije samoopstojnosti.

Kao što je slučaj sa životom, isto tako i svako živo biće jeste pečat Božije Jedinosti u knjizi svemira, a i na njegovom licu i liku postavljen je pečat Jednoće.

Da, život u brojnosti živih djelića i u brojnosti živih jedinki sačinjava žive pečate i otiske koji svjedoče Jedinost Vječno Živog i Sveopstojnog, kao što i čin proživljenja – vraćanja u život –završava stavljanjem pečata ovjere na Jednoću u brojnosti svih jedinki živih bića.

Tako i dovođenje u život zemlje, što je jedan primjer proživljenja, jeste istinito i poput sunca briljantno svjedočanstvo Božije Jedinosti, jer proživljenje zemlje u proljeće znači vraćanje u život bezbroja i beskraja jedinki vrsta živih bića, što brojem dostižu tri stotine hiljada vrsta, te sve skupa budu oživljene bez ikakvog nedostatka ili omaške, u jednom izmiješanom, savršenom i pravilnom poretku. Pa Onaj Koji ovim činom čini neograničeno mnoštvo pravilnih djela jeste Stvoritelj svih njih, a On je Vječno Živi i Sveopstojni, Koji oživljava sva živa bića u cijelosti, i On je Jedan i Jedini, Kojem je partnerstvo nemoguće u gospodarenju.

Zadovoljit ćemo se ovim malim i skraćenim dijelom, iz niza svojstava života, prepustivši detaljnu razradu drugih svojstava drugim dijelovima Poslanica Nura te drugim prilikama.

ZAVRŠNICA

Najveće Allahovo Ime nije jedno i isto kod svakog, već se razlikuje i izdvaja. Tako, naprimjer, kod imama Alije, r.a., ono je pojam za šest Lijepih Imena: Ferd, Hajj, Kajjum, Hakem, Adl, Kuddus; kod imama Azama, Ebu Hanife, r.a., ono je pojam za dva imena: Hakem i Adl; kod šejha Gejlanija, ono je jedno Ja Hajju; a kod imama Rabbanija, r.a., ono je Kajjum itd. Dakle, kod mnogih istaknutih velikana druga Lijepa Imena pojam su za Najveće ime.

Budući da se ova Peta tačka odnosi na Allahovo ime El-Hajju, a u svom uzvišenom munadžatu zvanom ‘Dževšenul-kebir’ Najveći Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pokazao je svoju uzvišenu i svestranu spoznaju o Allahu na način kako to samo njemu dolikuje, stoga ćemo ovdje navesti iz tog munadžata jedno svjedočanstvo, i dokaz, i argument, i blagoslov, i primljenu dovu i lijepu završnicu ove poslanice, te otići na krilima mašte u to vrijeme i izgovoriti ‘Amin, amin (...)’ na ono što izgovara Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, te ponavljati i sami munadžat na odjek tog časnog vjerovjesničkog govora:

يَا حَىُّ قَبْلَ كُلِّ حَىٍّ ٭ يَا حَىُّ بَعْدَ كُلِّ حَىٍّ ٭ يَا حَىُّ الَّذِى لَيْسَ كَمِثْلِهِ حَىٌّ ٭ يَا حَىُّ الَّذِى لاَ يُشْبِهُهُ شَيْءٌ ٭ يَا حَىُّ الَّذِى لاَ يَحْتَاجُ اِلَى حَىٍّ ٭ يَا حَىُّ الَّذِى لاَ يُشَارِكُهُ حَىٌّ ٭ يَا حَىُّ الَّذِى يُمِيتُ كُلَّ حَىٍّ ٭ يَا حَىُّ الَّذِى يَرْزُقُ كُلَّ حَىٍّ ٭ يَا حَىُّ الَّذِى يُحْيِى الْمَوْتَى ٭ يَا حَىُّ الَّذِى لاَ يَمُوتُ ٭ سُبْحَانَكَ يَا لاَ اِلهَ اِلاَّ اَنْتَ اْلاَمَانُ اْلاَمَانُ نَجِّنَا مِنَ النَّارِ آمِينَ

O Vječno Živi, prije svega živog;

O Vječno Živi, poslije svega živog;

O Vječno Živi, Kojem ne nalikuje ništa živo;

O Vječno Živi, poput Kojeg nije ništa živo;

O Vječno Živi, s Kojim sudionik nije ništa živo;

O Vječno Živi, Kojem nije potrebno ništa živo;

O Vječno Živi, Koji usmrćuje sve živo;

O Vječno Živi, Koji opskrbljuje sve živo;

O Vječno Živi, Koji oživljava mrtve;

O Vječno Živi, Koji ne umire.

Slavljen neka si, o Ti, nema boga, osim Tebe! Spas! Spas! Izbavi nas od Vatre! Amin!

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio! Ti si Sveznajući i Mudri!”

ŠESTA TAČKA TRIDESETOG ODSJAJA

Razmatra Najveće Allahovo Ime

El-Kajjum (Sveopstojni, Samoopstojni)

Sažetak izveden iz poglavlja o Allahovom imenu El-Hajj dodatak je Vrelu Nura, a predviđeno je da tačka koja se bavi Allahovim imenom El-Kajjum bude i dodatak Riječi tridesete.

Izvinjenje

Ove veoma ozbiljne i bitne teme, kao i vrhunska manifestacija Allahovog Imena El-Kajjum, nisu se u srcu pojavile u poredanom nizu, već su bljesnule odjednom u srcu u vidu različitih odsjaja. Ja sam ih tad zabilježio onako kako su se rodile, i nisam na njima izvršio nikakve ispravke, izmjene ili dotjerivanje. Ne čudi, onda, da ih je snašlo ponešto nesređenosti u umjetničkom izrazu i stilskoj formi. Molim da zbog ljepote smisla i finoće sadržaja ne zamjerite na manjkavostima koje vidite u formi.

Napomena

Fine teme i istančani smislovi koji se bave Allahovim Najvećim Imenom obimne su i duboke, a naročito pitanja koja se odnose na Božije ime El-Kajjum (Sveopstojni), a posebno, opet, prvi njihov Zračak, koji se javio dublje od ostalih, budući da je direktno usmjeren na materijaliste.63 Stoga neće svi s jednakim uspjehom shvatiti sva ta pitanja, ali će ipak steći udio koji mu pripada iz svake od tih tema. Naime, ‘ono što se ne postigne u cijelosti, neće se ni ispustiti u cijelosti’, glasi kao važeće pravilo. Dakle, nije ispravno to da neko napusti ovu bašču punu plodova uz izgovor da je nemoćan obrati sve njene plodove, jer i ono što dohvati i ubere jeste zarada i korist.

I kako god među pitanjima koja se bave Allahovim Najvećim Imenom ima onih koja su veoma široka i obimna, do mjere da ih je nemoguće u potpunosti obuhvatiti, isto tako među njima ima i toliko preciznih pitanja da izmiču opažanju razuma. Ovakvo što naročito važi za ona pitanja koja se odnose na imena El-Hajj i El-Kajjum, posebno za znakove života koji su nagovještaji stupova imana, a naročito ukaze života koji naznačuju stup vjerovanja u Božije određenje i sudbinu, kao i prve zračke Allahovog imena El-Kajjum, ne mogu svi u potpunosti shvatiti. Ipak, niko neće ostati neokorišten njima, već će ove teme u najmanju ruku učvrstiti, proširiti i uvećati njegov iman. Nije nimalo neobično da uvećanje imana, koji je ključ vječne sreće, ima ogromnu važnost, jer njegovo uvećanje, pa makar i za trunku, jeste ogromno bogatstvo, kako kaže i imam Rabbani Ahmedi Faruki:

‘Razotkrivanje i jednog sitnog pitanja iz imanskih činjenica u mojim očima vrednije je od stotina duhovnih iskustava i nadnaravnih počasti (kerameta).’

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَيْءٍ ٭ لَهُ مَقَالِيدُ السَّمٰوَاتِ وَ اْلاَرْضِ ٭ وَاِنْ مِنْ شَيْءٍ اِلاَّ عِنْدَنَا خَزَائِنُهُ ٭ مَا مِنْ دَابَّةٍ اِلاَّ هُوَ آخِذٌ بِنَاصِيَتِهَا

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“..u Čijoj je ruci vladavina nad svim”(Ja-Sin: 83); “U Njega su ključevi nebesa i Zemlje” (Ez-Zumar: 63); “I ne postoji ništa a da riznice toga ne posjedujemo” (El-Hidžr: 21); “I nema nijednog živog bića a da On ne drži njegov povodac!” (Hud: 56).

Jedna veličanstvena manifestacija Allahovog Imena El-Kajjum, što je Najveće Ime, ili drugo od dva svjetla, ili šesta od šest svjetlosti Najvećeg Imena, ukazala se mom razumu u mjesecu zul-kade, dok sam se nalazio u zatvoru Eskišehir, kao što se ukazala i jedna od crtica smislova ovih ajeti-kerima koji ukazuju na Božiju samoopstojnost. Međutim, zatvorski uvjeti koji su me okruživali spriječili su da ta velika svjetla iznesem na način kakav zaslužuju.

A budući da je imam Alija, r.a., istaknuvši Najveće Ime u svojoj recitaciji zvanoj Erdžuzetus-sekine i pri objašnjenju ostalih uzvišenih imena u svom originalnom spjevu ‘Dželdželutijje’ posebnu pažnju i vrijednost usmjerio na tih šest imena, te zbog smirenja i utjehe koju nam je dao – kao počast od Allaha – dok je govorio o tim imenima, ukratko ćemo, dakle, naznačiti objašnjenje ovog vrhunskog svjetla Allahovog Imena El-Kajjum, kako smo to već uradili za preostalih pet imena, te ćemo te naznake svrstati u pet Zračaka.

PRVI ZRAČAK

Veličanstveni Stvoritelj ovog svemira Samoopstojan je, odnosno, On sam po Sebi opstoji i sam po Sebi traje, održava Se i vječno biva – dok sve ostale stvari opstoje po Njemu, po Njemu se održavaju, traju i bivaju te stječu trajnost po Njemu. Kad bi, naime, i na tren oka svemiru bila uskraćena ova veza opstojnosti, cijeli svemir bio bi zbrisan i nestao bi.

Nadalje, pored sveopstojnosti Tog Veličanstvenog, isto tako لَيْسَ كَمِثْلِهِ شَيْءٌ “ništa nije kao On”, kako ga opisuje Kur’ani-Kerim, odnosno, Njemu niti u Njegovoj Biti niti u atributima niti u postupcima nema ni ravnog ni dvojnika ni sličnog niti sudionika.

Zaista, Onom Koji cijeli svemir održava na dlanu Svog gospodarenja, te Onom Koji upravlja svim njegovim funkcijama i uređuje sva njegova stanja i kvalitete, sa savršenim poretkom i krajnje planski, s vrhunskom marljivošću i s apsolutnom lahkoćom kao što je uprava nad jednom zgradom ili kućom, nemoguće je da neko bude sličan ili ravan, sudionik ili dvojnik.

Da, Onaj Koji je stvorio zvijezde s lahkoćom stvaranja atoma i Koji je unutar Svoje apsolutne moći potčinio i najkrupniju stvar kao da je najsitnija, i Onaj Kojeg nijedna stvar ne sprečava od druge, niti Ga ijedan čin sprečava od drugog, pred Čijim pogledom bezbrojne su jedinke poput samo jedne jedinke, Koji sve glasove i zvukove čuje istovremeno, svačiju potrebu ispunjava odjednom i u jednom mahu, i nijedna stvar, bilo šta da je, niti ijedno stanje, bilo kakvo da je, ne nalazi se izvan domena Njegove volje i okvira Njegovog htijenja – uz svjedočanstvo tekućeg poretka i ravnoteže u svemiru, i Onaj Koji, kako god nije omeđen mjestom, isto tako Svojom moći i znanjem prisutan je na svakom mjestu; i kako god je svaka stvar na krajnjoj udaljenosti od Njega, a On je svemu bliži od bilo čega, dakle, Ovaj Vječno Živi i Sveopstojni Posjednik veličine nužno i u smislu “ništa nije kao On” nema niti premca niti sudionika niti ministra niti pomoćnika niti suparnika niti druga! Sve to u odnosu na Njega apsurdno je! Njegova neprikosnovena i mudra stanja mogu biti viđena samo kroz prizmu primjera i alegorija (sve vrste primjera, ilustracija i usporedbi spomenute u Poslanicama Nura pripadaju ovoj vrsti primjera i alegorija.).

Dakle, ova Najsvetija Bit, Koja nema premca i Koja je Nužno Biće, potpuno je slobodna od materijalnosti i neprikosnoveno je izuzeta od određenosti mjestom. Njena podjela i razlaganje neizvodivi su, Njena izmjena i promjena neostvarivi, a Njena nemoć i potrebitost apsolutno nezamislivi. Božanska, pak, svojstva ove Grandiozne i Najsvetije Biti izvjesni sljedbenici zablude pripisali su nekim Njegovim stvorenjima, umislivši da Njegove, Slavljen je On, manifestacije koje se ukazuju na stranicama svemira i u slojevima živih bića jesu sama Najsvetija Bit, pa je dio dotičnih neke tragove Njegovih manifestacija povjerio prirodi i uzročnostima. Međutim, činjenica je, što je već brojnim uočljivim primjerima u velikom broju Poslanica Nura ustanovljeno: Da je priroda samo Božija tvorevina, a nije tvorac; ona je Božanska knjiga, a ne autor; ona je originalna rezbarija, a ne rezbar; ona je spis, a ne donosilac propisa i spisatelj; ona je zakon, a ne moć; ona je mjerilo, a ne porijeklo postojanja; ona je predmet i objekt, a ne subjekt; ona je poredak, i nemoguće je da bude redatelj; ona je naravni zakonik, i ne može biti zakonodavac.

Čak i kad bi se, pod pretpostavkom nemogućeg, stvaranje najsićušnijeg živog bića prepustilo prirodi, te kad bi joj, opet pretpostavimo, bilo rečeno: ‘Hajde, stvori ovo biće!’, priroda bi, onda, morala pribaviti materijalne kalupe i mašine – koliko ima svih organa tog malog živog bića – kako bi uopće mogla izvesti ovaj posao! Već smo na mnogim mjestima u Poslanicama Nura dokazali apsurdnost ove pretpostavke.

Zatim, dio sljedbenika zablude, koji se nazivaju materijalistima, osjetivši vrhunsku manifestaciju Allahove kreativnosti i Božanske moći u pravilnom pretvaranju čestica, ne znajući porijeklo ove manifestacije i ne mogavši shvatiti odakle se upravlja tom sveopćom energijom poteklom iz manifestacije vječne Božanske moći, dakle, ne znajući sve to, počeli su Božanska djela i tragove pripisivati samim tim česticama i upravo njihovim kretnjama, te su tako umislili kako su materija i energija vječni.

Subhanallah! Zar je moguće da se čovjek sroza na ovo duboko dno neznanja i istinskog sujevjerja, pa djela Stvoritelja, Onog Koji je svugdje prisutan – a istovremeno je izvan svakog mjesta – i Njegove originalne tragove i mudra djela za čije je stvaranje potrebno da Onaj Ko ih stvara sve zna, sve vidi i čuje i potpuno upravlja njima, pripiše česticama i njihovom kretanju, česticama koje su krute, slijepe i bez svijesti, koje nemaju snage niti moći, niti upravljaju same sobom, i koje su u haosu i uznemirene nasumičnim strujanjima! Zar neko može izjaviti ovakvo što? Onaj ko ima i trunku pameti neizbježno će prosuditi da je to ekstremno neznanje i krajnje praznovjerje.

Dotični nesretnici zapali su u obožavanje mnoštva božanstava jer su odbili apsolutnu jednoću Boga, odnosno, budući da nisu vjerovali u jednog Boga, bili su prisiljeni prihvatiti beskrajni niz božanstava! Ili, drugim riječima, budući da u svoje kratke iskvarene umove nisu mogli ugurati činjenicu bespočetnosti i stvaralaštva Najsvetije Biti – što su dva nužna i esencijalna svojstva Allahova, Slavljen je On – bili su prisiljeni, po pravilima svoje zabludjele metode, prihvatiti pretpostavku bespočetnosti, pa čak i božanstva krutih čestica koje nemaju ni broja ni kraja.

Dakle, razmotri dubinu jaza u koji su upali, i najdublje dno neznanja u koje su se sručili! Uistinu, pojavna manifestacija Vječno Živog i Sveopstojnog u česticama pretvorila ih je u nešto slično jednoj ogromnoj discipliniranoj armiji, snagom, moću i po zapovijedi Allahovoj, pa kad bi zapovijed i moć Vrhovnog Zapovjednika bila povučena i za kraće od trena oka, te bezbrojne krute čestice, koje nemaju ni svijesti ni razuma, bile bi razbacane, pa čak i zbrisane iz postojanja.

Pored toga, ima i onih koji se predstavljaju kao dalekovidni, a da, ustvari, svoju misao dovode u dublje neznanje i napasnije praznovjerje od prethodnog, jer umišljaju kako je tvar etera izvor i činitelj, dok, ustvari, ona vrši funkciju ogledala koje odražava ukaz Božijeg gospodarenja. Zapravo, zna se da je ona najrafiniranija, najmekša, najposlušnija, najpodložnija i najpotčinjenija stranica procesa Veličanstvenog Stvoritelja, i da je ona sredstvo prijenosa Njegovih uzvišenih zapovijedi. Ona je fina tinta Njegovog pisanja, svijetla i prozračna odjevka Njegovog izvođenja, temeljni ferment Njegovog tvorenja i plodno tlo Njegovog sjemenja.

Nema sumnje u to da je gore spomenuti stav jedno čudno i zabrinjavajuće neznanje iz kojeg nužno proizlazi bezbroj i beskraj apsurda, jer tvar etera rafiniranija je od tvari čestica kojima se dave materijalisti u baruštini zablude, a gušća od pramaterije s kojom su antički filozofi dospjeli u zabludu, te zalutali. Ona je, naime, kruta tvar bez htijenja, volje i svijesti, tako da Božanske tragove, djela i rezultate, koji se mogu desiti isključivo s htijenjem Onog Koji je moćan vidjeti sve u bilo kojoj stvari, i Koji posjeduje znanje koje obuhvata sve, pripisati ovoj tvari koja je podložna beskrajnoj podjeli i razlaganju, koja je opremljena da vrši funkciju prijenosa i reakcije te njenim česticama koje su znatno sitnije od čestica materije, bez sumnje je zločin i sramotna pogreška u brojnosti svih čestica etera.

Tačno! Čin stvaranja uočljiv u bićima oličen je s određenom kakvoćom i izdvojenom metodom, te jasno dokazuje da Izumitelj jeste posjednik velike moći i slobodne volje, da pri stvaranju bilo čega, a naročito živog bića, zna i vidi sve stvari, pa i cijeli svemir, i zna povezanost svake stvari za svemir, a zatim tu stvar postavlja na prikladno mjesto i osigurava joj održanje na tom mjestu. Znači, da uzročnosti koje ne posjeduju znanje ni u kom slučaju nisu sposobne biti njeni činitelji.

Zaista, jedno kreativno djelo – bez obzira koliko sitno bilo – snažno dokazuje, tajnom Božije sveopstojnosti – da je ono izravni čin Stvoritelja svemira. Na taj način djelo koje se odnosi na stvaranje, recimo, pčele, s dva gledišta dokazuje da pripada Stvoritelju svemira i Gospodaru svih svjetova.

Prvo gledište jeste istovremeno vršenje iste funkcije od strane te pčele i svih pčela na cijeloj Zemlji, što nam dokazuje da je ovaj djelimični čin kojeg opažamo kod jedne pčele samo vršak jednog općeg djelovanja koje obuhvata cijelu Zemlju. Odnosno, znači da Onaj Ko je Vlasnik i Činitelj tog ogromnog djela Vlasnik je i tog djelimičnog čina.

Drugo gledište: Kako bi neko bio vlasnik i činitelj ovog djelimičnog čina usmjerenog na stvaranje dotične pčele, potrebno je da poznaje uvjete za život te pčele, njena ustrojstva i odnose sa svemirom, kao i način osiguranja njenog života i preživljavanja, te, dakle, nužno proizlazi to da mora posjedovati izvršnu vlast nad cijelim svemirom, kako bi taj čin učinio kompletnim i savršenim.

Drugim riječima, i najsitniji djelimični čin s ova dva gledišta dokazuje da je on svojina Stvoritelja svega.

Ono što najviše začuđuje čovjeka, i što privlači njegovu pozornost jeste sljedeće: Dok Božija Bespočetnost, koja je najosobenija karakteristika Božanskog položaja i najobaveznije svojstvo Najsvetijeg Bića Vladara, posjeduje najjači nivo postojanja, a to je ‘nužnost’, najstabilniji stepen bivanja, a to je ‘apstraktnost i nematerijalnost’, najudaljeniji vid od prolaznosti, a to je ‘apsolutna oslobođenost od prostora’, najsigurnije i najsvetije svojstvo bivanja, kao i najnepodložnije promjeni i nestanku, a to je ‘jednoća’; to što čovjeka začuđuje, što izaziva njegovu zabrinutost i privlači pažnju jeste dodjeljivanje i pripisivanje svojstava bespočetnosti i vječnosti eteru, česticama i sličnim materijalnostima koje ustvari, posjeduju najslabiji nivo bivanja i njegov niži stepen, i koji zauzimaju vid i položaj najpodložniji promjenama i transformaciji, koji su najrasprostranjeniji u svemiru i koji posjeduju neograničeni multiplicitet. Dakle, pripisivanje bespočetnosti ovim tvarima i njihovo zamišljanje bespočetnim te umišljanje da su neki Božiji tragovi nastali iz njih nije ništa drugo do neistina i sasvim suprotno od stvarnosti, sasvim udaljeno od logike razuma i očigledno pogrešno, što smo već dokazali čvrstim dokazima u mnogim Poslanicama.

DRUGI ZRAČAK

Sastoji se iz dvije teme.

Prva tema

Uzvišeni Allah kaže:

لاَ تَاْخُذُهُ سِنَةٌ وَلاَ نَوْمٌ ٭ مَا مِنْ دَابَّةٍ اِلاَّ هُوَ آخِذٌ بِنَاصِيَتِهَا ٭

لَهُ مَقَالِيدُ السَّمٰوَاتِ وَ اْلاَرْضِ

“Ne obuzima Ga niti pospanost niti san” (El-Bekara: 255); “U Njega su ključevi nebesa i Zemlje” (Ez-Zumar: 63); “I nema nijednog živog bića a da On ne drži njegov povodac!” (Hud: 56).

Ima još sličnih ajeta koji sadrže jednu vrhunsku činjenicu koja ukazuje na vrhunsku manifestaciju Allahovog Imena El-Kajjum (Sveopstojni, Samoopstojni). Navest ćemo jedno gledište o toj činjenici, kako slijedi.

Nastanak, održanje i trajnost nebeskih tijela u ovom svemiru u vezi je sa smislom Božije sveopstojnosti, tako da, kad bi se manifestacija Sveopstojnosti okrenula od njih makar i na tren, ta nebeska tijela, koja masom nadmašuju Kuglu zemaljsku na hiljade puta, ispreturala bi se, a milioni nebeskih masiva rasuli bi se u beskrajnom svemiru te bi, sudarajući se jedni s drugima, propali u jaz nepostojanja.

Pojasnimo to sljedećim primjerom: Kao što samoopstojnu moć Onog Koji u kretnji održava ogromne tvrđave na nebu koje su poput zrakoplova spoznajemo po mjeri stabilnosti i trajnosti održanja tih ogromnih masiva na nebesima, i po dometu pravilnosti njihovog obrtanja i dosljednosti u njihovom kretanju, isto tako i manifestaciju Najvećeg imena El-Kajjum razumijemo iz dodjele Samoopstojnog, Posjednika Veličine, održanja, opstanaka i trajnosti – tajnom Samoopstojnosti – bezbrojnim nebeskim tijelima u prostranom eteru svemira, i iz njihovog kretanja s krajnjom dosljednošću, poretkom i procjenom, i iz njihovog pravilnog rasporeda, i iz istrajavanja i održavanja bez stuba ili oslonca, mada su neka od njih veća od Zemlje na hiljade puta, a neka i na milione puta, i sve to uz potčinjenost i podređenost svakog od njih posebnoj dužnosti te iz postizanja toga da sva ona budu poput ogromne armije, disciplinirane i savršeno poslušne zapovijedima izdanim od Onog Ko posjeduje komandu: “Budi – i ono bude”. I kako god se sve to kao usporedba može primijeniti na vrhunsku manifestaciju imena El-Kajjum u svemiru, isto je tako primjenljivo i na čestice svakog bića – koja su poput nebeskih tijela – jer se i one održavaju tajnom sveopstojnosti i nalaze svoju trajnost kroz taj smisao.

Tačno! Održanje integralnosti čestica tijela svakog živog bića, a da se ne razaspu, i njihova složenost u određenom obliku, sastavu i liku koji je odgovarajući za svaki pojedini organ, pored održanja njihovih identiteta i izgleda pod olujnom navalom elemenata, bez raspršivanja, te njihovo istrajavanje u tom izvrsnom rasporedu, dakle, sve to – samo po sebi razumljivo je – ne vodi porijeklo od samih čestica, već je to tajna Božije sveopstojnosti kojoj je podložna svaka živa jedinka poput poslušnosti armijskih trupa, i potčinjena joj je svaka vrsta živih bića poput disciplinirane armije.

Dakle, kako god se održanje živih bića, njihova složenost i opstajanje na zemaljskoj površini te kretanje zvijezda i njihovo putovanje u svemiru dešavaju i obznanjuju tajnom Božije samoopstojnosti, isto tako i ove čestice bezbrojem jezika objavljuju Božiju samoopstojnost.

Druga tema

Ovaj položaj nameće obavezu ukaza na neke koristi i mudrosti stvari, koje su u vezi s tajnom Božije samoopstojnosti. Mudrost postojanja svega i svrha njegove naravi, korist njegovog stvaranja i rezultat njegovog života – svakog posebno – svrstavaju se u tri vrste.

Prva vrsta usmjerena je prema sebi te prema čovjeku i u njegovu korist.

Druga vrsta (važnija od prve): Podrazumijeva gledište da svaka stvar koja postoji jeste poput jednog ajeta, jednog pisma, jedne knjige i jedne poezije, koje svako svjesno biće može izučavati i kroz njih spoznavati manifestacije Imena Veličanstvenog Stvoritelja. Odnosno, svaka stvar svom bezbrojnom čitateljstvu izražava njihove izobilne smislove.

A treća vrsta odnosi se na Veličanstvenog Stvoritelja i okrenuta je prema Njemu, Slavljen je On. Naime, ako je svrsishodnost stvaranja nečeg samog po sebi jedna, onda svrha koje su okrenute prema Veličanstvenom Izumitelju ima na stotine, pa On, Slavljen je, pogleda na originalna djela Svog stvaranja i u njima opaža manifestacije Svojih Lijepih Imena. Stoga, kako bi se pokazala ova treća veličanstvena vrsta mudrosti stvaranja, dovoljan je čak samo jedan tren života.

Tako, dakle, a u Trećem zračku bit će razjašnjena jedna od tajni Božije samoopstojnosti koja nameće nužnost postojanja svake stvari.

Jednog dana razmotrio sam koristi i mudrosti u bićima s gledišta odgonetanja ‘zapisa svemira’ i ‘zagonetke stvaranja’, te sam se upitao: ‘Zašto li ove stvari sebe izlože i pojave se, a zatim, i ne zadržavši se, iščeznu i brzo odu? Pogledao sam na njihova tijela i karakteristike: Svaka od njih skladna je i uredna, odjenuta u primjerenu i odgovarajuću formu postojanja, s jasnom osmišljenošću, ukrašena najljepšim i najfinijim ukrasima; i poslana sa svrhovitom individualnošću i skladnim tijelom a kako bi bila izložena pred gledateljstvom, na ovom prostranom sajmu. Međutim, nakon nekoliko dana, a neke od njih nakon nekoliko minuta, iščezavaju i nestanu, ne ostavivši iza sebe bilo kakvu svrhu i korist!’ Rekoh: ‘Kakva je svrha i mudrost pojavljivanja pred nama na ovako kratko vrijeme?’

Bio sam zbilja zainteresiran spoznati tu tajnu. Dobrota Veličanstvenog Gospodara, Slavljen je On, omogućila mi je da shvatim. Pronašao sam – u to vrijeme – jednu važnu mudrost dolaska bića – a naročito živih bića – u ovo učilište Zemlje, a ta mudrost sljedeća je: Svaka stvar, a naročito živa, jeste riječ Božija i pismo Gospodara, darovita poezija i izričita objava u vrhunskom stilu i mudrosti. Pa nakon što dotična stvar bude predmet iščitavanja svih svjesnih bića i nakon što ispuni za njih sve svoje smislove i iscrpi sve svoje svrhe, njen tjelesni lik nestane i njena tvar iščezne. Dakle, ona je poput izgovorene riječi i njenih slova, a koji iščeznu ostavivši svoje smislove u postojanju.

Spoznaja ove mudrosti bila mi je dovoljna cijelu godinu. Ali, nakon godinu dana preda mnom razotkrila su se istančana djela nadnaravnosti i originalno umijeće u stvarima, naročito u živim bićima. Postalo mi je jasno to da ovo originalno, istinsko i izoštreno umijeće u svim stvarima nije zbog pukog saopćavanja smisla pred pogledima svjesnih bića. Naime, uprkos činjenici da neograničeni broj svjesnih bića izučava svaku postojeću stvar, ipak je njihovo izučavanje – bilo kakvo – ograničeno, pored toga što nije svako biće u stanju prozreti u fine pojedinosti stvaranja i originalnosti u živom biću, niti je sposobno upoznati sve njegove smislove.

Dakle, najbitniji rezultat stvaranja živih bića i najveličanstvenija svrha njihove naravi jeste izlaganje originalnosti stvaranja Bespočetnog i Samoopstojnog pred Njegovim pogledom, i isticanje općih darova i poklona Njegove milosti kojima je nadario živa bića, na Njegov uvid. Ova svrhovitost sasvim me je uspokojila i zadovoljila za dugo vrijeme. Iz nje sam shvatio:

Da postojanje profinjenog umijeća i originalnog stvaralaštva u svakom biću – a naročito u živom – što nadmašuje granice, jeste radi izlaganja pred Bespočetnim i Sveopstojnim. Znači, mudrost stvaranja, koja je osobno posmatranje od strane Bespočetnog i Samoopstojnog Svog originalnog stvaralaštva dovoljan je razlog ogromnog obilja stvorenja.

Međutim, nakon što je protekao izvjesni period, vidio sam da profinjenost stvaralaštva i originalnost umijeća u karakteru bića i u njihovom pojavnom liku ne traju niti su stalni, već se obnavljaju zapanjujućom brzinom, i svakog trena izmjenjuju se i preobražavaju unutar stalno obnavljanog procesa stvaranja i apsolutne aktivnosti. Zato sam se neko vrijeme udubio u razmišljanje.

Rekoh: ‘Svrha i mudrost ovog ogromnog stvaralaštva i aktivnosti mora biti ogromna isto onoliko koliko i sama aktivnost.’ Pritom, prethodne dvije svrsishodnosti izgledale su nepotpune i nedovoljne da ispune tu svrhu. Počeo sam s gorljivom žudnjom tragati za dodatnom svrhom i tražiti je s krajnjim zanimanjem. I nakon nekog vremena – Allahu pripada hvala i zasluga – ukazala mi se bezgranična mudrost i svrha. Ukazala mi se kroz izljev svjetla Kur’ani-Kerima i uzavrela je iz tajne Božije samoopstojnosti.

Njome sam shvatio ogromnu Božansku svrhovitost stvaranja, koja se naziva “zapis svemira” i “zagonetka stvaranja”!

Ovdje, u Trećem zračku, ukratko ćemo navesti nekoliko tačaka iz te mudrosti, budući da je detaljno razrađena u Pismu dvadeset četvrtom, iz zbirke Pisma.

Tačno! Pogledajte manifestaciju smisla Božije samoopstojnosti iz sljedećeg ugla:

Allah je bića izveo iz tmine nepostojanja i podario im je postojanje, dodijelio im je održanje i opstanak u ovom svemirskom prostranstvu, te za stvari koje postoje priredio je odgovarajuće mjesto, a kako bi one poprimile neke od ukaza smisla Samoopstojnosti, kako to objašnjava i ajeti-kerim:

اَللّٰهُ الَّذِى رَفَعَ السَّمٰوَاتِ بِغَيْرِ عَمَدٍ تَرَوْنَهَا

“Allah je Onaj Koji je nebesa – vidite ih – bez stupova podigao.” (Er-Ra’d: 2) Pa da nije ovog veličanstvenog težišta i tog čvrstog uporišta za bića, ništa se ne bi održalo, već bi se sve skotrljalo u pučinu beskonačne praznine, i srozalo bi se u ništavnost.

I kako god se sve što postoji u svom postojanju i u svojoj trajnosti i održanju oslanja na Bespočetnog i Samoopstojnog, Posjednika Veličine, i kako god svaka stvar opstoji o Njemu, Slavljen je On, isto tako i sva stanja i sve situacije svih stvari skupa, i njihova kakvoća, nižu se i na svojim počecima vezuju izravnom sponom za smisao Božije samoopstojnosti, kako pojašnjava i ajeti-kerim:

وَ اِلَيْهِ يُرْجَعُ اْلاَمْرُ كُلُّهُ “I Njemu se vraća svaka stvar.” (Hud: 123) Jer, da se svaka stvar ne oslanja na to iluminirajuće težište, rezultat bi bilo nešto što je kod umnih ljudi apsurdno, a to jeste na hiljade beskonačnih ciklusa i nizova, pa čak i u brojnosti svih bića. Pojasnimo to primjerom.

Očuvanje ili svjetlost ili postojanje ili opskrba ili bilo koja druga slična stvar oslanja se – s izvjesnog gledišta – na neku drugu stvar; ova se, opet, oslanja na treću, ta na sljedeću i sve tako redom. Mora postojati kraj tome, jer razumom je neshvatljivo da nečemu nema kraja.

Dakle, završetak svih ovakvih nizova jeste u smislu samoopstojnosti. Shvativši ovaj smisao Božije samoopstojnosti, teoretski prestaje smisao vezivanja jedinki tih zamišljenih nizova jednih za druge, pa se te veze ukidaju i nestaju, te tako svaka stvar bude izravno okrenuta prema smislu Samoopstojnosti.

TREĆI ZRAČAK

Kroz jednu ili dvije uvodnice, ukazat ćemo na jedno gledište razotkrivanja smisla Božije samoopstojnosti što ga sadrži Božije stvoriteljstvo i Božanska djelotvornost i aktivnost, a kako to ukazuju ajeti poput sljedećih ajeti-kerima:

كُلَّ يَوْمٍ هُوَ فِى شَاْنٍ ٭ فَعَّالٌ لِمَا يُرِيدُ ٭ يَخْلُقُ مَا يَشَاءُ ٭ بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَيْءٍ ٭ فَانْظُرْ اِلَى آثَارِ رَحْمَتِ اللّٰهِ كَيْفَ يُحْيِى اْلاَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا

“Svakog časa On se zanima nečim” (Er-Rahman: 29); “Činitelj svega što prohtije” (El-Burudž: 16); “On stvara šta hoće” (Er-Rum: 54); “(...) u Čijoj ruci vladavina je nad svim”(Ja-Sin: 83); “Pa pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakon njenog mrtvila! On će, uistinu, i mrtve oživjeti, On sve može!” (Er-Rum: 50).

Ukoliko pomno razmotrimo svemir, vidimo to da se stvorenja sudaraju u bujici poplave vremena i da se smjenjuju, karavana za karavanom. Jedan njihov dio ne zadrži se niti sekundu, a već izmakne; jedna njihova grupa dođe na minutu, zatim prođe svojim putem. Jedna njihova vrsta naiđe kroz svijet pojavnosti a kako bi nakon jednog sahata prešla u svijet nespoznajnog. Jedan njihov dio odsjedne na proputovanju jedan dan, a zatim ode; neka od njih zadrže se i godinu, a zatim prođu. Dio, opet, boravi jedno stoljeće pa ode, dok druga stvorenja provedu više stoljeća, a zatim napuste ovaj svijet. I, tako, svako dođe, a zatim ode nakon ispunjenja dužnosti koja mu je povjerena.

Dakle, ovo putovanje koje zapanjuje umove, i ta tekuća poplava bića i stalna seoba stvorenja dešavaju se po izvrsnom poretku i preciznom mjerilu, kao i sa savršenom mudrošću. A Onaj ko predvodi ovo stalno putovanje i ko drži njegove uzde, vodi ga s vizijom, pokreće ga s mudrošću i navodi ga po planu, tako da, kad bi se i svi umovi ujedinili i postali jedan um, njihova spoznaja ne bi dosegnula vrhunac ovog putovanja niti bi stigla do spoznaje njegove svrhe, a kamoli da bi u njoj pronašla nedostatak i mahanu.

I tako, u sklopu ovog Božijeg stvaralaštva, Stvoritelj odvodi te fine i Njemu drage tvorevine – naročito živa bića – u svijet nespoznajnog bez odgađanja i zabavljanja na ovom svijetu. Otpušta ih s njihove dužnosti u njihovom dunjalučkom životu, a da im ne dopusti niti da se raspolože niti da predahnu, te ovo Svoje ugostilište ispunjava gostima i raspušta ih bez njihovog pristanka. Na ovaj način čini to da Kugla zemaljska izgleda poput ploče za pisanje – table – na kojoj pero Božijeg određenja i sudbine stalno ispisuje svoje rukopise i obnavlja ih te mijenja po ukazima Onog يُحْيِى وَ يُمِيتُ “Koji oživotvoruje i usmrćuje”.

Dakle, jedna od tajni Božije djelotvornosti i aktivnosti i ovog Božanskog stvaralaštva, i njihova temeljna pretpostavka i uzrok koji ih uvjetuje jeste ogromna mudrost koja nema niti granice niti kraja. Ta mudrost razgranava se na tri bitna ogranka.

Prvi ogranak te mudrosti jeste da svaka vrsta aktivnosti – djelimična ili univerzalna – proizvodi užitak; čak se i u svakoj aktivnosti nalazi užitak; a čak i sama aktivnost jeste istinski užitak; pa čak, ta aktivnost jeste vid bivanja koje je istinski užitak, jer ono je iskorak iz nepostojanja, a koje je istinska patnja.

Budući da svako ko posjeduje neku sposobnost željno i s uživanjem promatra razotkrivanje te sposobnosti kroz neku aktivnost, i budući da ispoljavanje svakog potencijala kroz aktivnost potječe iz užitka jednako kao što i proishodi užitak te budući da posjednik svakog savršenstva također željno prati ispoljavanje svojih savršenstava kroz aktivnost, dakle, ako u svakoj aktivnosti počiva skriveni užitak koji je tako tražen, i savršenstvo koje je tako poželjno, onda je sama aktivnost savršenstvo; te budući da se u svijetu živih bića opažaju bespočetni ukazi neizmjerne milosti i beskrajne ljubavi proistekle iz Vječnog života, onda, nesumnjivo, te manifestacije dokazuju: Da vječni život Onog Koji sebe čini voljenim kod Svojih stvorenja, i Koji ih voli, i ukazuje im Svoju milost obasipajući ih Svojim blagodatima i ukazima dobrote u ovako apsolutnom vidu, nužno nameće apsolutnu žudnju Božansku (ukoliko je dopušten ovaj izraz), i apsolutno svetu ljubav, i neprikosnoveno i uzvišeno uživanje kod Njega, te i druga slična sveta Božanska stanja dolična Njegovoj svetosti i adekvatna nužnosti Njegovog postojanja. Dakle, ta Božanska stanja poput ove aktivnosti koja je bez granica, i poput kreativnosti koja je bez kraja, obnavljaju svijet, izmjenjuju ga i premeću!

Drugi ogranak mudrosti apsolutne Božije aktivnosti usmjeren je na smisao Božije samoopstojnosti.

Ova mudrost pogleda na Božija Lijepa Imena.

Zna se to da posjednik svake ljepote želi vidjeti svoju ljepotu i izložiti je pogledima drugih; a posjednik vještine želi privući poglede na sebe izlaganjem i oglašavanjem svog umijeća. Lijepa činjenica koja je skrivena, i lijep smisao koji je zaklonjen nastoje, dakle, izaći na vidjelo i privući poglede na sebe.

Budući da ova čvrsta pravila vladaju svim i svačim prema njegovom stepenu, nesumnjivo je, onda, da svaki nivo svakog od hiljadu i jednog Imena Apsolutno Lijepog, Samoopstojnog Posjednika Veličine, sadrži istinsku finoću, istinsko savršenstvo, istinsku ljepotu, kao i lijepu i divnu činjenicu, po svjedočanstvu cijelog svemira, po pojavnim ukazima tih imena u njemu, i po pokazateljima originalnih uresa u njemu. Štaviše, svaki nivo svakog Lijepog Imena sadrži bezbroj vidova finoće, krasote i lijepih činjenica.

A budući da su sva ova bića i svemir ogledala koja odražavaju ukaze ljepote ovih svetih imena, divne ploče u kojima su izloženi uresi tih divnih imena, i stranice koje iskazuju njihove divne činjenice, onda ta trajna i vječna imena, pored toga što će ih izložiti pogledima bezbroj živih i svjesnih bića, a kako bi ih ona izučila i razgledala, svakako da će svoje neograničene manifestacije izložiti, svoje razborite urese istaknuti i stranice svojih knjiga objaviti pred pogledom svog Istinskog Imenitelja, a On je Samoopstojni Posjednik Veličine.

I svakako da ta imena svojim manifestiranjem obnavljaju svemir uopće i stalno, i izmjenjuju ga s osloncem na tu svetu Božiju željnost, i na temelju smisla Božije samoopstojnosti, a kako bi istaknula bezbroj ploha neke omeđene stvari, izložila neograničeni broj identiteta jedne osobe i ispoljila ogromno mnoštvo činjenica iz samo jedne činjenice.

ČETVRTI ZRAČAK

Treći ogranak mudrosti stalne i zapanjujuće aktivnosti u svemiru jeste sljedeći:

To je činjenica da svako ko posjeduje merhamet osjeća radost ugađajući drugima; i svako ko posjeduje saosjećajnost oraspoloži se kad unese vedrinu u srca drugih; i onaj ko posjeduje ljubav razvedri se razveselivši stvorenja koja zaslužuju veselje; kao što se i svako ko je velikodušan i ko posjeduje visoku plemenitost usreći usrećivši druge. I kako god se raduje svaki pravednik učinivši da prava budu ostvarena onima kojima ona pripadaju, pa mu oni budu zahvalni na uspostavi pravde i na kažnjavanju onih koji su narušavali pravdu, isto se tako i svaki vrsni graditelj oduševi i ponosi izlaganjem svoje gradnje i razglašenjem svoje stručnosti u izgradnji svojih građevina, kad god njegova građevina proizvede efekt koji je on očekivao i kad funkcionira na najsavršeniji način kako je i zamislio.

Svako od gore spomenutih načela jeste jedno duboko ukorijenjeno temeljno pravilo koje vlada u svemiru, jednako kao što vlada i u ljudskom životu.

U Drugom položaju Riječi trideset i druge pojasnili smo tri primjera, koji rasvjetljavaju to da se ova načela manifestiraju i u Lijepim Imenima. Budući da i ovaj sažetak smatramo prikladnim ovom nivou, kažemo sljedeće:

Nekom ko je uveliko milostiv i dobrodušan, darežljiv i plemenit pričinit će veliku radost da uboge siromahe i bespomoćne bijednike obaspe pažnjom i počasti ih svojom plemenitošću i darežljivošću, te im priredi bogatu trpezu izvrsne hrane na palubi raskošnog broda koji ih vozi svjetskim morima, a kako bi time unio radost i sreću u njihova srca kroz jedno lijepo putovanje i ugodan izlet. Dakle, ova osoba uživa u prizorima zahvalnosti koju joj pokazuju ti siromasi, i grudi joj se nadimaju velikom radošću dok promatra kako oni uživaju, oduševljeni divnim blagodatima i darovima, te se ponosi njihovom srećom i ushićena je njihovom radošću.

Pa kad čovjek, koji je tek u poziciji povjerenika doznake Plemenitog Stvoritelja i Njegov činovnik za dostavu i ništa više, dakle, kad on uživa, raduje se i do te mjere osjeća takvo zadovoljstvo počastivši druge u jednom malom ugostilištu, kako je tek, onda, Vječno Živi i Samoopstojni Svoja zahvalna, blagodarna, radosna stvorenja, koja su u stalnoj potrebi, i živa bića sve do čovjeka, meleka, džina i duhova, ukrcavanjem na lađu milosti – odnosno Zemlju – i obasipanjem svojim vidljivim i nevidljivim blagodatima, i raznim vrstama jela koja su savršeno primjerena njihovim ukusima i potrebama koje je usadio u njih, počastio ovim Božanskim putovanjem u krajeve svemira, pa ih učinio sretnim i zadovoljnim. A povrh toga, svaku pojedinačnu bašču u Kući vječnosti učinio je vječnim ugostilištem. Dakle, svi znakovi pohvale, zahvalnosti i zadovoljstva koji budu upućeni od strane tih stvorenja i koji poteknu iz njihovog oduševljenja, radosti i zadovoljstva blagodatima i darovima obasutim na njih, usmjereni su prema Vječno Živom i Samoopstojnom, i porođeni su iz svetih Božanskih položaja koji nužno proishode tu stalnu aktivnost i neprestano stvaralaštvo; dakle, tih položaja koje je nemoguće riječju izraziti, niti nam je dozvoljeno izreći ih, već, možda, smijemo tek ukazati na njih nazivima ‘neprikosnoveno zadovoljstvo’, ‘sveti ponos’, ‘blaženstvo’, kao i sličnim nazivima kojima mi ljudi izražavamo neprikosnovene smislove Božanskog položaja.

Drugi primjer: Ako bi vrsni proizvođač proizveo zvučnu napravu bez diskova, koja reproducira sve što on želi i koja funkcionira na najbolji i na njemu najpoželjniji način, koliko bi samo taj proizvođač bio ponosan, koliko bi uživao gledajući svoju napravu u tom pogledu i koliko bi se radovao, pa bi uzviknuo za sebe: “Mašallah!”

Pa ako je tako sitna i prividna naprava – bez istinskog čina izumijevanja – potaknula u duši njenog proizvođača ovaj stepen osjećaja ponosa i zadovoljstva, kako je tek onda u slučaju Mudrog Tvorca, Koji je izumio sva ova bića i učinio da ona budu Božanska muzika koja rezonira zahvalnošću, slavom i posvećenjem s raznim vrstama melodija i lirike, kao što je, pored toga što je izobiljem obasuo svaku vrstu bića, i svaki svijet u svemiru, izvrsnom originalnom raspoznatljivom i čudesnom nadnaravnom tvorbom, učinio da budu i čudesna tvornica. Uza sve to, mnoštvo strojeva ugradio je u glave živih bića, sličnih napravama za snimanje zvuka i fotografija, predajnicima i prijemnicima, i čak najčudesnije od ovih nadnaravnih ustrojstava pohranio je u najsićušnije živo biće! Štaviše, ne samo da je u glavu čovjekovu ugradio gramofon bez diskova, i fotoaparat bez objektiva, i telefon bez žica, već i mašine čudesnije i čudesa golemija i mnogo veća od spomenutih. Dakle, smislovi svetog ponosa i blaženstva, i sličnih uzvišenih mudrosti i svetih položaja Božijeg gospodarenja – koje je ove vrste – što u skladu sa zahtjevima proizvode aktivnost ovih funkcionalnih mašina, definitivno nameću obavezu i nužno stalnu aktivnost koja se opaža.

Još jedan primjer: Pravedni vladar nalazi užitak, zadovoljstvo i ugodnost kad pravo žrtve oduzme od nasilnika a kako bi zadovoljio pravdu oštećenog; ponosan je kad zaštiti slabe od zla silnika; i raduje se kad nekoj osobi da prava koja ona zaslužuje. Sve ovo nužni su principi i temeljna pravila vladarskog položaja i pravednosti.

Onda, iz činjenice da je Mudri i Pravedni Vladar Koji je Vječno Živi i Samoopstojni dodijelio uvjete života u smislu prava na život svim stvorenjima, a naročito živim bićima, iz Svoje dobrote prema njima dodijelivši im ustrojstva kojima će održavati svoj život i zaštitivši slabe od zla opakih sa svom milošću i saosjećajnošću, i zauzevši se za ispoljavanje pravednosti u svemiru, dao je svakom živom biću u potpunosti pravo koje mu pripada, a samo dio kazne spustio je na nasilnike na ovom dunjaluku, te posebno iz savršenog ukaza vrhunske pravednosti koja će se odvijati u Vrhovnoj sudnici na Dan velikog proživljenja i okupljanja, dakle, iz svega ovoga nužno slijedi i nastaje to što mi ne možemo iskazati od položaja Božanskih i svetih i uzvišenih smislova, a koji nužno nameću ovu stalnu aktivnost u svemiru.

Dakle, u svjetlu ova tri primjera, Božija imena uopće, i svako od tih imena koje je stjecište i centar ovih i sličnih svetih Božanskih položaja usred stalne aktivnosti, nužno nameće ovo neprestano stvaralaštvo.

A budući da svaka sposobnost i svaki potencijal i talent iza sebe ostavljaju osjećaj radosti, užitka i raspoloženja, kroz plodove i koristi što ih donose kod svog razvijanja i ostvarenja, i budući da svako zadužen nekom funkcijom pri ispunjenju i dovršetku svoje dužnosti na način na koji se to zahtijeva osjeća odušak i veliko zadovoljstvo te da ubiranje mnoštva plodova iz jedne sjemenke, i zadobivanje stostruke dobiti iz jednog uloga jesu stanja koja donose radost i unosnu trgovinu, neizostavno se, onda, razumije važnost svetih smislova i Božanskih Gospodarevih položaja proisteklih iz stalne aktivnosti i Božanskog stvaralaštva, koji time razotkrivaju sve neograničene potencijale, i koji okončavaju dužnosti svih stvorenja nakon što ih upotrijebe za ispunjenje ogromnih funkcija, pa ih unaprijede tim raspuštanjem u više i razvijenije nivoe – dakle, elemente podignu do nivoa minerala, minerale unaprijede u žive biljke, biljke dovedu u stepen životinja time što im pružaju opskrbu, a životinje u nivo svjesnog i hvalom i zahvalnošću oplemenjenog čovjeka te koje svako biće navedu na to da, nakon prestanka svog pojavnog bivanja, iza sebe ostave druge vidove postojanja, kao svoj duh, biće, identitet i lik, stavivši im u dužnost to da vrše istu funkciju, kako je to jasno izloženo u Pismu dvadeset i četvrtom.

Kategoričan odgovor na jedno bitno pitanje

Grupa sljedbenika zablude kaže:

‘Onaj koji svojom stalnom aktivnošću mijenja i pretvara svemir nužno mora i sam biti podložan mijenama i transformaciji.’

Odgovor: Nikako i nipošto, da Allah sačuva milion puta!

Promjena ogledala na Zemlji ne ukazuje da se mijenja Sunce na nebu, već ukazuje na fenomen obnavljanja manifestacije Sunca.

Usto je promjena i obnavljanje Najsvetijeg Bića, Onog Koji je Bespočetan, Neprolazan i Vječan, apsolutno savršen i apsolutno neovisan od stvorenja, i Koji je Veliki, Nadmoćni, neprikosnoveno čist, oslobođen i iznad materijalnosti, mjesta, prostora i granica i Koji je nepodložan mogućnosti i nastanku, definitivno apsurdna. Promjena svemira nije ukaz na to da se On, Slavljen je, mijenja, već je, naprotiv, dokaz da je On nepromjenljiv i nepodložan transformaciji.

Naprimjer, onaj koji pokreće i izmjenjuje više stvari s tačnošću i pravilnošću svakako je nepodložan promjeni i kretnji. Ilustracija toga jeste sljedeća: Kako bi mogao obrtati lopte okačene koncima, pravilno i stalno, te kako bi ih dovodio u pravilne položaje, ti moraš biti nepomičan na svom mjestu i bez pokretanja s mjesta, jer, u protivnom, ta pravilnost poremetit će se.

Općepoznato je pravilo da onaj ko pokreće s pravilnošću mora biti nepomičan, a onaj koji stalno mijenja mora biti nepodložan promjeni, kako bi se ta aktivnost nastavila s pravilnošću.

Drugo, promjena i transformacija proističu iz nastanka, i iz obnavljanja sa svrhom postizanja savršenstva, i iz potrebe, i iz materijalnosti i podložnosti utjecaju vjerovatnoće.

A Najsvetija Bit bespočetna je i praiskonska, apsolutno savršena, apsolutno neovisna, neprikosnoveno čista od materijalnosti, i On je Nužno Biće, tako da su promjena i transformacija na Njega neprimjenljive, i uopće apsurdne.

PETI ZRAČAK

Sastoji se iz dvije teme

Prva tema

Ukoliko želimo sagledati vrhunsku manifestaciju Allahovog Imena El-Kajjum (Sveopstojni, Samoopstojni), na nama je samo to da proširimo svoju imaginaciju, a kako bi mogla osmotriti svemir u njegovoj cijelosti, te da od nje sačinimo dva teleskopa, od kojih jedan dogleda do najudaljenijih prostranstava, dok drugi poput mikroskopa promatra najsićušnije čestice.

Ukoliko, onda, progledamo kroz prvi teleskop, vidimo kako su milioni ogromnih kugli i golemih masiva, od kojih su neki od Zemlje veći na hiljade puta, manifestacijom imena El-Kajjum podignuti bez ikakvog oslonca, i kako se kreću kroz fini eter koji je rafiniraniji od zraka, te su neki u prividnoj mirnoći, a neki su podređeni kretnji zbog vršenja funkcija.

Ukoliko se vratimo drugom teleskopu, odnosno mikroskopu, vidimo najsitnije stvari, pred nama su krajnje sićušne čestice koje sačinjavaju tijela živih bića – tajnom Samoopstojnosti – i poput zvijezda zauzimaju veoma pravilne položaje i kreću se u skladu s određenim poretkom i posebnom koordinacijom, time izvršavajući mnoge funkcije. Ukoliko želiš, pogledaj samo na crvena i bijela krvna zrnca te male kuglice nastale od čestica, i vidjet ćeš kako se pomiču specijalnim pokretima sličnim kretnjama derviša, a kako bi izvršile bitne funkcije krećući se u stalnoj navali krvi.

Sažetak sažetka 64

Smatramo prikladnim ovdje uvrstiti sažetak koji ističe neprikosnovenu svjetlost sačinjenu sjedinjenjem šest svjetala Božijih Lijepih Imena iz Najvećeg Imena, svjetla koja su složena poput sedam boja sunčeve svjetlosti – a kako bismo tako promatrali tu svetu svjetlost.

Dakle, ukoliko razmotriš sva bića u svemiru, i ukoliko na njih pogledaš kroz vrhunsku manifestaciju imena El-Kajjum, Samoopstojni, koja im je dodijelila održanje, opstanak i trajnost, uočit ćeš kako je vrhunska manifestacija imena El-Hajj, Vječno Živi, učinila da ta živa bića budu svijetla i prosvijetljena Njegovom divnom manifestacijom, i cijeli svemir iluminirala svojom raskošnom svjetlošću, te se blistava svjetlost života uočava na svim živim bićima.

Pogledaš li, opet, na vrhunsku manifestaciju imena El-Ferd, kroz ime El-Hajj, vidjet ćeš: Da je ona obuhvatila cijeli svemir sa svim njegovim vrstama i dijelovima, i da ga je uključila u jednu cjelinu, te je na čelo svake stvari utisnula pečat Jedinosti, a na lice svake stvari postavila je pečat Jednoće, učinivši tako to da svaka stvar objavljuje tu manifestaciju bezbrojnim i beskrajnim jezicima.

Zatim, ukoliko pogledaš kroz ime El-Ferd na vrhunsku manifestaciju imena El-Hakem, Razboriti i Mudri, vidjet ćeš: Da je ona obuhvatila sva bića, od najviše njihove sfere do najniže, univerzalna i djelimična – od zvijezda do atoma – i svakom biću dodijelila je plodonosan poredak i mudar raspored kakav joj dolikuje, kao i svrhovitu skladnost koja joj odgovara. Najveće ime El-Hakem ukrasilo je sva bića i dotjeralo ih svojom briljantnom manifestacijom.

Zatim, pogledaš li kroz vrhunsku manifestaciju imena El-Hakem na vrhunsku manifestaciju imena El-Adl, Pravedni – kako smo objasnili u Drugoj tački – vidjet ćeš kako ona cijelim svemirom sa svim njegovim bićima unutar stalne aktivnosti upravlja po preciznim mjerilima, osjetljivim kriterijima i u pravednoj ravnoteži, tako da umove dovodi u stanje zapanjenosti i čuđenja. Pa kad bi samo jedna zvijezda među nebeskim tijelima izgubila ravnotežu na samo jednu sekundu, odnosno ako bi se iskrala iz manifestacije imena El-Adl, nastupila bi zbrka i nered među svim zvijezdama, i to bi neminovno dovelo do nastupa Smaka svijeta.

Dakle, svaka sfera postojanja i svako biće koje postoji, počev od ogromnih sfera, kao što je galaksija zvana Mliječni put, do kretnji najsićušnijih bića u tijelu, kao što su crvena i bijela krvna zrnca, dakle, svako od njih zasebno je i odvojeno, u detalje odmjereno i razmjereno preciznim mjerilima, i dat mu je određeni lik i posebno stanje. Time svako od njih ispoljava potpunu poslušnost, apsolutnu podređenost i savršenu dosljednost izvršenju zapovijedi poteklih od Onog Koji vlada komandom: “Budi – i ono bude”, počev od armije ogromnih bliještećih zvijezda u svemiru pa do vojske krajnje sićušnih čestica.

Pogledaj, sad, kroz vrhunsku manifestaciju Allahovog Imena El-Adl i iza njega, i opazi vrhunsku manifestaciju Allahovog Imena El-Kuddus, – što smo ga pojasnili u Prvoj tački – i vidjet ćeš: Da je ova vrhunska manifestacija imena El-Kuddus učinila sva bića svemira čistim, svježim, sjajnim, bistrim, ukrašenim i lijepim, i pretvorila ih je u nešto slično divnim uglačanim ogledalima dostojnim odražavanja i ispoljavanja originalne i apsolutne Božije ljepote u njima, i primjerenim za izlaganje manifestacije Njegovih Lijepih Imena.

Ukratko: Ovih šest imena i svjetala Najvećeg Božijeg Imena obuhvatili su cijeli svemir, obuzeli sva bića i obavili ih kitnjastim zastorima obojenim najživopisnijim bojama, najoriginalnijim raznovrsnim uresima i najdivnijim raznolikim ukrasima.

Druga tema Petog zračka

Ukaz manifestiranja Božije samoopstojnosti u svemiru i zračak njegove svjetlosti, kako god svemir obuhvata i obavija prizorima Jedinosti i Veličanstva, isto tako na ovom čovjeku – koji predstavlja centar i stožer svemira, kao i njegov svjesni plod – ističe prizore Jednoće i Ljepote. To znači sljedeće:

Svemir koji opstoji tajnom Božije samoopstojnosti, opstoji – s izvjesnog gledišta – također i po čovjeku, koji predstavlja najsavršeniju pojavu i ukaz imena El-Kajjum. Odnosno, samoopstojnost manifestira se u čovjeku na način da ga čini nosivim stubom i osloncem cijelog svemira, što znači da su većina pojavnih mudrosti u svemiru i glavnina njegovih svrhovitosti i koristi okrenuti prema čovjeku.

Zaista, ispravno je reći Vječno Živi i Samoopstojni, Slavljen je On, htio je to da čovjek postoji u ovom svemiru, te je svemir stvorio zbog njega, jer je čovjek u stanju shvatiti sva Lijepa Božija Imena i iskusiti ih svestranim odlikama i osobenostima koje je Allah položio u njega. On, tako, naprimjer, shvata mnoštvo smislova tih imena kroz iskušavanje slasti opskrbe što se slijeva na njega, dok meleci spoznaju tih imena nisu u stanju postići kroz kušanje opskrbe.

Zbog ove bitne svestrane prirode čovjeka, Vječno Živi i Samoopstojni čovjeku je namijenio da osjeti sva Njegova Lijepa Imena, omogućio mu je spoznaju svih vrsta Svojih dobročinstava, i dao mu da okusi ukuse Njegovih blagodati, te mu je, stoga, dao materijalni želudac kojim je on u stanju kušati ukusne blagodati kojima ga je On obasuo na prostranoj trpezi širokoj koliko i Zemlja.

Zatim mu je dodijelio život, i učinio je to da taj život, poput onog materijalnog želuca, može uživati u vrstama blagodati priređenim na prostranoj trpezi razastrtoj pred njim, i da se naslađuje njome svojim čulima i osjetilima koja mu je On, Slavljen je On, prikučio, a koja posjeduju sposobnost da se – poput ruku – pruže do svake od tih blagodati, te da tako iskaže razne vrste zahvalnosti i pohvale kako mu sljeduje.

Zatim mu je – pored ovog želuca života – dodijelio i želudac čovječnosti, pa i taj želudac zahtijeva svoju hranu i blagodati. Stoga je učinio da razum, misao i moć imaginacije budu poput ruku tog želuca, koji posjeduju sposobnost da dosegnu horizonte šire od ravni pojavnog života, i tad život čovječnosti mogne izvršiti svoju dužnost zahvalnosti i pohvale prema svom Izumitelju, s obzirom na to da je i pred njim prostrta trpeza blagodati u širini nebesa i Zemlje.

Zatim je, kako bi pred čovjekom razastro veličanstvenu trpezu i drugih blagodati, učinio to da propisi i vjerovanje islama i imana budu poput apstraktnog želuca koji također zahtijeva obilje duhovne hrane, te je razastro trpezu ispunjenu duhovnom opskrbom za ovaj želudac imana, i razvukao je izvan domena pojavnih mogućnosti. Lijepa Imena uključio je u tu veličanstvenu trpezu. Stoga čovjek osjeća – tim duhovim želucem – i uživa u beskrajnim ukusima koji izbijaju iz manifestacije imena Er-Rahman, El-Hakim, te tad ponavlja: ‘Elhamdulillahi ala rahmanijjetihi ve ala hakimijjetihi – Allahu hvala na neizmjernoj Milosti i uzvišenoj Mudrosti.’ I tako, Stvoritelj i Opskrbitelj čovjeku je omogućio da se – ovim ogromnim nematerijalnim želucem – koristi i zadobiva Božije blagodati koje nemaju granica, a naročito slasti Božanske ljubavi, jer ona posjeduje neizmjerne horizonte i nepregledna prostranstva.

Dakle, Vječno Živi i Samoopstojni, Slavljen je On, učinio je čovjeka središtem čitavog svemira i njegovim stožerom, i pružio je pred njim veličanstvenu trpezu veličine svemira pa mu je i potčinio svemir, a razlog činjenice da svemir, tajnom Božije samoopstojnosti, s izvjesnog gledišta opstoji radi čovjeka jesu tri bitne funkcije koje su povjerene čovjeku.

Prva funkcija: Raspored svih vrsta blagodati razasutih u svemiru po mjerilu čovjeka i njihovo uvezivanje vezom koristi prema čovjeku, kao što se nižu zrna tespiha na niti te se krajevi niti tih blagodati vezuju za čovjeka i njegovu dobrobit i korist. Tako čovjek bude nešto poput niske raznih vrsta blagodati koji se nalaze u riznicama Božije milosti, kao i njihov popis i sadržaj.

Druga funkcija: Činjenica da je čovjek u poziciji Allahovog sagovornika, svestranim svojstvima koja je On pohranio u njega i koja su ga učinila dostojnim Njegovog obraćanja; sposobnim da cijeni originalnost Njegovog stvaralaštva i da mu se divi te da bude gromoglasni izvjestilac i da se uzdigne svjesnim odavanjem savršene zahvalnosti, pohvale i priznanja na sveopćim blagodatima i darovima koje je On prostro pred njim.

Treća funkcija: Čovjekova funkcija – koju obavlja kroz svoj život – funkcija ogledala koje odražava položaje Vječno Živog i Samoopstojnog, i Njegovih uzvišenih sveobuhvatnih svojstava, i to s tri gledišta:

Prvo gledište jeste čovjekova svijest o apsolutnoj moći njegovog Stvoritelja i o njenim neograničenim stepenima, kroz svoju apsolutnu nemoć. On tako shvata nivoe te Apsolutne Moći po stepenima nemoći koju sam nosi. Također shvata široku milost svog Stvoritelja i njene stepene po svojoj neimaštini, a razumije i ogromnu snagu svog Stvoritelja po slabosti koju sam posjeduje. I tako redom.

Time čovjek vrši dužnost malog relativnog ogledala postavljenog radi shvatanja savršenih svojstava njegovog Stvoritelja, i to kroz poređenje i kontrast sa svojim nesavršenim i manjkavim svojstvima. Jer, budući da svjetlost u mraku jače sija, a noćna tama bude idealno ogledalo koje pokazuje svjetiljku, pa isto tako i čovjek, time što u sebi nosi nesavršena svojstva, vrši funkciju ogledala u kojem se ogledaju savršena svojstva njegovog Izumitelja, Slavljen je On.

Drugo gledište: Čovjekovo djelimično htijenje, neznatno znanje, zanemarljiva snaga, prividno vlasništvo i sposobnost izgradnje svoje kuće čine da čovjek tim svojim djelimičnim svojstvima spoznaje Stvoritelja ogromnog svemira, u skladu s veličinom tog svemira, shvati široki domen Njegove vlasti, Njegovo veličanstveno umijeće, snagu Njegovog htijenja, dominaciju Njegove moći i sveobuhvatnost Njegovog znanja. Na taj način čovjek vrši funkciju malog ogledala za ispoljavanje tih svojstava.

Treće gledište jeste čovjekovo vršenje funkcije ogledala koje odražava savršenstvo Božijih svojstava, s dva lica:

Prvo lice jeste njegovo ispoljavanje fenomenalnosti različitih Božijih Lijepih Imena i njihovih raznolikih manifestacija u sebi. Jer, čovjek je poput minijaturnog sinopsisa cijelog svemira – pošto posjeduje svestrana svojstva – i kao da je njegov minijaturni model. Stoga uočavamo da se ukazi Božijih Imena u svemiru uopće u minijaturi ukazuju i u čovjeku.

Drugo lice: Njegovo vršenje funkcije ogledala koje odražava Božanske položaje, odnosno da čovjek, kako god svojim životom ukazuje na život Vječno Živog i Samoopstojnog, isto tako posredstvom čula koja se razvijaju u njegovom ličnom životu, kao što su sluh, vid i dr., shvata – a to iznosi na vidjelo i drugima – svojstva sluha, vida, kao i ostala uzvišena i apsolutna svojstva Vječno Živog i Samoopstojnog.

Zatim, čovjek posjeduje brojne i veoma istančane osjećaje – od kojih se neki i ne razotkrivaju tokom njegovog života, već tinjaju ili su pokriveni – te se oni ispoljavaju u raznim vidovima i kroz različite reakcije. Dakle, on posredstvom ovih istančanih osjećaja i dubokih smislova vrši funkciju ogledala u kojem se pokazuju esencijalni položaji Vječno Živog i Samoopstojnog. Pa, naprimjer, ljubavlju, ponosom, zadovoljstvom, radošću, raspoloženjem i sličnim smislovima kojima je u posebnim uvjetima oličen čovjek vrši funkciju ukazivanja na ovu vrstu Božanskih položaja, ali doličnih Božijoj Biti i Njegovoj apsolutnoj neovisnosti, kako priliči Njemu, Slavljen je On i Uzvišen.

I kao što je čovjek mjerna jedinica – budući da posjeduje svestrani život – za veličanstvena Allahova svojstva i mudre položaje, i indeks za ukazivanje Njegovih Lijepih Imena, te i s različitih gledišta svjesno ogledalo Biti Vječno Živog i Samoopstojnog, isto je tako čovjek i mjerna jedinica za spoznaju činjenica ovog svemira, i njegov indeks, mjerilo i aršin za mjerenje.

Pa, naprimjer, nepobitni dokaz postojanja Levhi-mahfuza u svemiru opredmećen je u njegovom minijaturnom uzorku, a to je čovjekova memorija. Nepobitni dokaz postojanja svijeta pojmova nalazimo u njegovom minijaturnom uzorku, a to je čovjekova moć mašte.65 A nepobitan dokaz postojanja duhovnih bića u svemiru razumijevamo u kontekstu njegovog minijaturnog uzorka, a to su ljudska čula i rafinirana svojstva. I tako redom, čovjek je uzorak i mjera što u stepenu ličnog osvjedočenja pokazuje istinske imanske činjenice u svemiru.

Postoje mnoge druge funkcije, dužnosti i službe čovjekove, pored već spomenutih. Jer, on je ogledalo za ukazivanje ljepote Neprolaznog, i glasnik, i zagovornik Vječnog Savršenstva; zahvalni ovisnik o blagodatima Vječne i Neizmjerne Milosti.

Budući da su ljepota, savršenstvo i milost vječni, neprolazni i trajni, neizostavno je da će čovjek, koji je ogledalo željno te neprolazne ljepote, zaljubljeni glasnik tog vječnog savršenstva i zahvalni siromah u potrebi za trajnom milošću, biti proživljen u Kući trajnog i vječnog ostanka da tu boravi vječno. I neizbježno je da će on otići u vječnost da se pridruži onima koji tu vječno ostaju, i prikloniti se toj neprolaznoj ljepoti, vječnoj savršenosti i trajnoj milosti zauvijek. Štaviše, to je kategorički nužno, jer neprolazna ljepota ne prihvata prolaznog ljubitelja i željnika, pošto ljepota zahtijeva da bude voljena jednako kao što ona sama sebe voli, dok prolaznost i nestanak sprečavaju tu ljubav i pretvaraju je u mržnju.

Pa kad čovjek ne bi bio putnik u vječnost, i kad ne bi tamo trajno i vječno ostao, u svojoj naravi pronalazio bi žestoku mržnju prema tajni koju inače nosi usađenu u sebi, a to je duboka ljubav prema vječnoj ljepoti. Već smo iznijeli u zabilješci u Riječi desetoj, Poslanici o proživljenju, da, kad je jedna ljepotica divne ljepote jednog dana izbacila iz svog društva nekog od svojih ljubitelja, ljubav prema njoj i njena ljepota kod tog odbijenog ljubitelja izvratile su se u mržnju i nakaznost, te se on počeo tješiti riječima: ‘Jadna ona, kako je samo ružna!’ Tako je porekao ljepotu i prezreo je.

Zaista, kako god čovjek mrzi ono što ne poznaje, on također traga za manjkavošću i nedostatkom u onom što rukom ne može dohvatiti i što je nemoćan zadržati i sačuvati za sebe. Uostalom, vidiš ga kako s nešto mržnje i prezira koje gaji nastoji u tom pronaći mahane, i zauzima neprijateljski stav prema tome.

A budući da svemir svjedoči da Istinski Voljeni i Apsolutno Lijepi, Slavljen je On, svim Svojim Lijepim Imenima navodi čovjeka da Ga zavoli, i od njega zauzvrat zahtijeva veliku ljubav, svakako onda da On, Slavljen je, neće dozvoliti da taj čovjek, koji je Njegov miljenik i ljubimac, bude srdit prema Njemu, te u njegovu narav neće pohraniti nešto što bi izazvalo njegovu mržnju prema Njemu – dakle, time što ne bi stvorio ahiret – niti će u ćud tog časnog i izuzetnog stvorenja, miljenika Milostivog Gospodara, i u osnovi stvorenog za pobožnost, usaditi skriveni prezir koji je sasvim oprečan toj naravi, pa je nemoguće da njegov duh optereti srdžbom na Njega, Slavljen je On. Jer, čovjek ne bi mogao liječiti svoje duboke rane potekle iz vječnog rastanka od Apsolutne Ljepote koju voli i cijeni, a da je ne zamrzi, da se ne rasrdi na nju ili, pak, da je ne porekne. Činjenica da su nevjernici neprijatelji Allahovi vodi porijeklo s ovog gledišta. Zbog toga, ta Bespočetna Ljepota neizostavno će ovog čovjeka, koji je ogledalo željno nje, zauvijek proživjeti za put neprolaznosti, a kako bi bio u društvu te apsolutne ljepote, neprolaznosti i vječnosti. Dakle, nema sumnje u to da će ona djelovati tako da on stekne trajni život u Kući neprolaznosti i vječnosti.

Pa, budući da je čovjek po prirodi željan trajne ljepote te da je stvoren da voli tu ljepotu, a da trajna ljepota ne prihvata prolazne ljubitelje, dok čovjek stišava svoje patnje i tuge proistekle iz stvari do kojih ne može dosegnuti rukom i koje je nemoćan zadržati ili spoznati time što nastoji pronaći nedostatke u njima, pa ih čak smiruje i skrivenom mržnjom prema njima, i traži utjehu u toj mržnji, te budući da je svemir stvoren zbog tog čovjeka, a čovjek je stvoren zbog Božanske spoznaje i kako bi volio Njega, Slavljen je On i Uzvišen, i budući da je Stvoritelj svemira Vječan sa Svojim Lijepim Imenima, a da će manifestacije tih imena biti trajne i neprolazne, onda će, svakako i neporecivo, ovaj čovjek biti proživljen u Kući trajnog ostanka i vječnosti, i neizbježno će steći vječni i trajni život.

Toliko, a Muhammedi-Arabi, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je najsavršeniji čovjek i vrhunski vodič, ispoljio je sve što smo izložili od ljudskih savršenstava, vrijednosti i funkcija, te je pokazao ta savršenstva u sebi, u svojoj vjeri, u najjasnijem i najsavršenijem obliku, što nam dokazuje da: Svemir, kako god je stvoren radi čovjeka, odnosno čovjek je vrhunska svrha njegovog stvaranja i najodabraniji u svemiru, isto tako najuzvišenija svrha stvaranja čovjeka i najodabraniji pojedinac među ljudima, pa i najraskošnije i najblistavije ogledalo Jednog i Samoopstojnog, jeste Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem.

عَلَيْهِ وَ عَلَى آلِهِ الصَّلاَةُ و السَّلاَمُ بِعَدَدِ حَسَنَاتِ اُمَّتِهِ

يَا اَللّٰهُ يَا رَحْمنُ يَا رَحِيمُ يَا فَرْدُ يَا حَىُّ يَا قَيُّومُ يَا حَكَمُ

يَا عَدْلُ يَا قُدُّوسُ

نَسْئَلُكَ بِحَقِّ فُرْقَانِكَ الْحَكِيمِ وَ بِحُرْمَةِ حَبِيبِكَ اْلاَكْرَمِ وَ بِحَقِّ اَسْمَائِكَ الْحُسْنَى وَ بِحُرْمَةِ اِسْمِكَ اْلاَعْظَمِ اِحْفَظْنَا مِنْ شَرِّ النَّفْسِ وَ الشَّيْطَانِ وَ مِنْ شَرِّ الْجِنِّ وَ اْلاِنْسَانِ آمِينَ

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

Na njega i na njegove ashabe neka je salavat i selam u brojnosti svih dobrih postupaka njegovog ummeta.

Pa, o Allahu, o Milostivi, o Samilosni, o Jedini, o Vječno Živi, o Razboriti, o Pravedni, o Presveti. Umoljavamo te istinom Tvog mudrog Furkana i svetošću tvog Časnog Miljenika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. I istinom Tvojih Lijepih Imena i svetošću Tvog Najvećeg Imena. Da nas sačuvaš od zla nagonske duše i šejtana i od zla džina i ljudi, amin!

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio! Ti si Sveznajući i Mudri!”