DVADESET OSMI ODSJAJ

Ovaj Odsjaj sastoji se od sažetih članaka koje sam napisao zbog utjehe mojoj braći, a koja su bila sa mnom kad mi je u zatvoru Eskišehir bilo zabranjeno da razgovaram i da se miješam s drugima.

Mali blijesak velikog ajeta

Jedan prijatan dijalog sa Sulejmanom Rušdijem, koji je simbol odanosti i iskrenosti, izuzetan po čistoći srca.

Dok se ujesen primicalo vrijeme razduženja muha s dužnosti života, neki sebičnjaci upotrijebili su pesticide protiv muha, a kako ih one ne bi uznemirivale. To me je dirnulo i u mom srcu potaknulo je sažaljenje. Ipak, uprkos korištenju ubojitih sredstava, muhe su se još više umnožile. U mojoj zatvorskoj sobi tad je bio razapet konopac za razastiranje i sušenje odjeće, te su se te sićušne ptičice pred mrak pravilno i lijepo zbijale jedna uz drugu na tom konopcu. Rekoh Rušdiju: “Nemoj uznemirivati ove ptičice, objesi svoju odjeću negdje drugo!” On mi ozbiljno odgovori: “Nama treba ovaj konopac, neka ove muhe nađu mjesto za sebe negdje drugo!”

Bilo kako bilo, prilikom ugodne diskusije koja je tad potekla među nama, otvorila su se vrata istraživanja o muhama, pčelama i o mnogim drugim sličnim insektima, te je razgovor bio o ovoj temi.

Rekoh mu sljedeće: Vrste životinja poput ove, a koje se razmnožavaju u ogromnom mnoštvu primjeraka, imaju važne uloge. Jer, i knjiga se štampa u velikim tiražima, s obzirom na svoju vrijednost. Dakle, rod muha posjeduje važnu i veoma vrijednu funkciju, pa Mudri Stvoritelj umnožava primjerke ovog djela određenja i riječi moći.

Zaista, ova zajednica muha koja konstantno umiva svoje lice, oči i krilca, kao da uzima abdest, jeste značajna tema ajeti-kerima:

يَآ اَيُّهَا النَّاسُ ضُرِبَ مَثَلٌ فَاسْتَمِعُوا لَهُ اِنَّ الَّذِينَ تَدْعُونَ مِنْ دُونِ اللهِ لَنْ يَخْلُقُوا ذُبَابًا وَلَوِ اجْتَمَعُوا لَهُ وَاِنْ يَسْلُبْهُمُ الذُّبَابُ شَيْئًا لاَ يَسْتَنْقِذُوهُ مِنْهُ ضَعُفَ الطَّالِبُ وَالْمَطْلُوبُ

“O ljudi, navodi vam se primjer, pa ga saslušajte: Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi toga okupili, a ako bi im mušica nešto otela, ne bi to od nje mogli izbaviti. Bespomoćan je onaj koji traži i onaj od kog se traži!” (El-Hadždž: 73)

Znači to da ukoliko bi se okupili svi faktori uzročnosti i navodna božanstva mimo Allaha, s ciljem da stvore samo jednu mušicu, ne bi uspjeli, odnosno, stvaranje mušice nadnaravno je djelo Božije i jedan grandiozni konstitutivni znak, tako da, ukoliko bi se i sve uzročnosti okupile, apsolutno ne bi mogle stvoriti taj Božanski znak niti ga imitirati a niti ga opozvati. Naime, to je nadnaravno djelo porazilo Nimruda i opravdalo je svrhu svog stvaranja odbranom koja nadjačava hiljadu prigovora. Kad se Musa, a.s., požalio na njihovo uznemirivanje i rekao: ‘Gospodaru moj, zašto si dao to da se razmnoži potomstvo ovih dosadnih stvorenja?’, nadahnućem dat mu je odgovor: ‘Ti si jedanput prigovorio na muhama, a one mnogo puta pitaju: ‘Bože, ovaj veliki čovjek ima ogromnu glavu, a spominje Te samo jednim jezikom, pa i to nekad zapostavi?! Da si samo od njegove glave načinio stvorenja poput nas, na hiljade stvorenja bi Te spominjalo!’

Pored ovog, muha uveliko održava čistoću, jer stalno umiva svoje lice i oči i uvijek potire krila – kao da uzima abdest. Dakle, izvan svake sumnje jeste to da ova zajednica ima važne i uzvišene funkcije, s tim što su ljudska mudrost i pogled ograničeni, te još nisu sagledali ove svrhe.

Uistinu je Allah, Slavljen je On i Uzvišen, stvorio jednu grupu grabljivih mesoždernih životinja da budu poput zdravstvenih radnika i sanitetnih službenika, a koji svoje dužnosti izvršavaju krajnje stručno. Jer, oni svakodnevno čiste morsko lice i prikupljaju tijela miliona uginulih morskih životinja te morsku površinu čuvaju od ružnih prizora zagađenja.48 Ukoliko ove životinje ne bi valjano i na najljepši način ispunile svoju sanitarnu dužnost, ne bi se morsko lice presijavalo poput uglačanog ogledala, već bi more odavalo jad i žalost.

Isto je tako On, Slavljen je, stvorio i grabljive zvijeri i ptice grabljivice kako bi bile poput službenika saniteta i zdravstva koji svakodnevno čiste lice zemlje od leševa milijardi kopnenih životinja i ptica, i čuvaju je od truhljenja, te ostala živa bića štite od izlaganja tim gadljivim i bolnim prizorima. Jer, dotične životinje, nadahnute instinktom od Boga, sposobne su oćutjeti skrivena mjesta tih leševa na udaljenosti i do šest sahata, te se ustreme na to mjesto i uklone lešinu. Da nije ovih zdravstvenih radnika na kopnu, a koji vrše svoju dužnost na najefikasniji način, površina zemlje bila bi u očajnom stanju.

Da, halal opskrba divljih zvijeri jeste meso uginulih životinja, dok im je haram meso živih životinja, pa su čak i kažnjene ukoliko ga jedu. Hadisi-šerif: حَتّٰى يَقْتَصُّ الْجَمَّاۤءُ مِنَ الْقَرْنَاۤءِ “(...) pa će se i bezroga ovca osvetiti rogatoj”, dokazuje da će i životinje, čije duše traju i nakon nestanka njihovog tijela, steći kaznu, odnosno nagradu koja im dolikuje u Kući vječnosti. Po ovom, ispravno je reći to da je zvijerima meso živih životinja haram.

I mravi su zaduženi za prikupljanje sitnih i razbacanih čestica Božije blagodati i za njihovo očuvanje od propadanja i gaženja pod nogama. Usto, sakupljaju uginula tijela sićušnih životinja te kao da su i oni službenici zdravstva.

Isto tako i muhe imaju dužnosti značajnije od već spomenutih. Naime, one su zadužene za čišćenje nevidljivih zaraznih mikroba i otrovnih materija. One nisu prijenosnici mikroba, već, naprotiv, uništavaju te štetne klice tako što ih upijaju i jedu, a otrovne materije pretvaraju u neotrovne. Tako sprečavaju širenje mnogih bolesti i drže ih na odstojanju.

A dokaz da su muhe službenici zdravstva, sanitarni radnici i vrsni hemičari, i da u njihovom postojanju postoji ogromna Božija mudrost, jeste njihovo beskrajno mnoštvo. Jer, korisne i vrijedne stvari umnožavaju se.49BILKEŠKE

O čovječe koji težiš samo svojoj koristi!

Pogledaj samo jednu korist koja, pored drugih koristi i doprinosa životu, tebi dolazi od muhe, pa je prestani mrziti! Naime, kako god ti ona donosi prijatni ugođaj i utjehu u tuđini, samoći i odvojenosti, isto tako budi te iz sna nemarnosti, navale i lutanja misli, i vidiš muhu koja te svojim stanjem i pokretima umivanja lica i očiju, poput uzimanja abdesta, podsjeća na stalne ljudske dužnosti, kao što su uzimanje abdesta i obavljanje namaza, aktivnost i čistoća, i tako te poučava njima.

Isto te tako i pčela – koja je još jedna vrsta insekta – hrani medom koji je najslađa i najfinija poslastica, a ona sama jeste nadahnuta Božanskom Objavom, kako se to navodi u tekstu Kur’ani-Kerima. Ti si dužan voljeti je!

Uistinu, mržnja prema insektima, pa i nasilno poricanje prava tih životinja koje pomažu čovjeku i koje se, podnoseći njegovo uznemirivanje, nastoje sprijateljiti s njim, jeste nepravda i zulum. Jer, dozvoljeno je proganjati isključivo štetne životinje, a kako bi se spriječilo njihovo nanošenje štete, kao, naprimjer, spriječiti to da vuk našteti ovcama.

Zar nije moguće zamisliti to da komarci i buhe budu za nas prirodno sredstvo odlijevanja krvi, dakle, zaduženi za to da crpe upoganjenu krv iz vena u vrijeme vrućina, i onda kad krvi ima više nego što je tijelu potrebno? To je moguće!

سُبْحَانَ مَنْ تَحَيَّرَ فِى صُنْعِهِ الْعُقُولُ

Jednog dana bio sam u sukobu sa svojom nagonskom dušom, koja je bila opčinjena blagodatima koje joj je Allah bio ukazao, i koja je umislila to da je ona njihov vlasnik te je postala ponosna, drska i hvalisava.

Rekoh joj: ‘Ti nemaš ništa, sve je to samo emanet!’ Tad nefs ostavi umišljenost i hvalisavost, međutim, postade lijen i reče: ‘Zašto da se

brinem o nečem što nije moje? Šta me briga ako i propadne?’

Odjednom ugledah muhu kako mi sletje na ruku i poče na najljepši način umivati svoje lice, oči i krila, koja su njen emanet, isto kao što vojnik čisti svoju odjeću i uniformu koje mu je povjerila država. Rekoh svom nefsu: ‘Pogledaj ovu muhu!’ On je ugleda i nauči od nje jednu ogromnu lekciju. Tako je muha postala učitelj mom uzoholjenom nefsu.

Ostaci od muha s medicinskog gledišta nisu štetni, već su, čak, nekad i ukusan sirup i hrana drugim insektima. Jer, nije nemoguće za Božiju mudrost, čak joj je i svojstveno, to da od muha načini mašine za prečišćavanje i sredstva za pretvaranje tvari, s pogledom na činjenicu da one konzumiraju hiljade vrsta materija koje su leglo mikroba i otrovnih tvari.

Da, mnoge vrste insekata – s izuzetkom pčele – hrane se raznim zagađenim tvarima,50 a zatim, umjesto izmeta, izlučuju ukusne i ljekovite tvari, poput spuštanje mane na listove drveća, te tako dokazuju da su, ustvari, mašine za prerađivanje materije.

Tako se pred očima jasno ističe veličina zajednice sitnih insekata i značaj njihovih funkcija. Oni kao da jezikom svog stanja govore: Ne gledajte na to koliko su sitna naša tijela, već na to koliko su značajne naše funkcije, i recite: ‘Subhanallah!’

Kur’anski harfovi

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

اِنَّمَآ اَمْرُهُ اِذَآ اَرَادَ شَيْئًا اَنْ يَقُولَ لَهُ كُنْ فَيَكوُنُ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Njegova je uredba da, kad prohtije nešto, samo za to kaže: ‘Budi’ – i ono bude” (Ja-Sin: 82)

Iz smisla na koji ukazuje ovaj ajeti-kerim razumije se to da se čin stvaranja dešava po naredbi, kao i to da se riznice Božije moći nalaze između ن - ك “Kafa” i “Nuna”. Ovaj duboki smisao ima mnogo aspekata, od kojih su neki spomenuti u Poslanicama.

Ovdje ćemo taj smisao pokušati razumjeti u skladu s jednim opipljivim i konkretnim primjerom, kako bismo pogledu i shvatanju ovog materijalističkog doba približili vjerovjesničke hadise o specijalnim odlikama, zasebnostima i fizičkom djelovanju kur’anskih harfova, a posebno harfova inicijala na početku nekih sura.

Dakle, Veličanstveni Stvoritelj, Posjednik Velikog Arša, ima četiri Božanska trona koji su polazišna osa uprave nad stvorenjima koja postoje na kugli Zemlje, koja je poput duhovnog centra svijeta i srce te Kibla svemira.

Prvi Tron očuvanja i života, a to je zemlja, što je pojavni ukaz Božijih Imena Očuvatelj i Oživotvoritelj.

Drugi Tron dobrote i milosti, a to je element vode.

Treći Tron znanja i mudrosti, element svjetla.

Četvrti Tron uredbe i htijenja, element zraka.

Mi svojim očima promatramo ležišta koja su u središtu naših neograničenih bioloških i ljudskih potreba i nastanak neograničenog broja različitih biljaka, iz proste zemlje, kao što primjećujemo i pojavu bezbrojnih nadnaravnih djela Božijeg stvaralaštva, koja se, posebno u sjemenu životinja, u tekućini sličnoj vodi, javljaju u raznim živim bićima u vidu vode. Odnosno, pojava tog ogromnog mnoštva i raznolikih vrsta iz prostog elementa, sa savršenom pravilnošću, te njihovo ispisivanje na prostoj stranici u vidu bezbroj originalnih uresa jesu dokazi da su i svjetlo i zrak, poput ova prva dva trona, ukazi čudesnih nadnaravnih djela iz pera znanja Sveznajućeg, Bespočetnog, Uzvišenog Dizajnera i iz pera Njegovog htijenja i uredbe, bez obzira na njihovu jednostavnost.

Ostavimo zasad element svjetlosti. U prilog našoj temi, pokušat ćemo razotkriti zastor sa skrivenih čudesa i neobičnosti Božije Uredbe i Htijenja u elementu zraka, koji u odnosu na zemaljsku kuglu predstavlja Tron htijenja i uredbe.

Dakle, mi sijemo slova i riječi kroz zrak iz naših usta te one klijaju i urađaju plodom. Znači, riječ istovremeno postane sjemenka i vani u zraku isklasa. Tako u zraku nastaje bezbroj uzoraka te iste riječi, velikih i malih. I mi uočavamo kako je element zraka poslušan i kako izvršava zapovijed: كُنْ فَيَكُونُ “Budi, i ono bude”, i pokoran joj je do ogromnih razmjera, te kao da je svaka njegova čestica vojnik disciplinirane armije, spreman da primi zapovijedi u bilo koji čas, da iskazuje poslušnost i neodložno izvršava htijenje, što se manifestira u zapovijedi كُنْ “Budi”, u čemu se ne razlikuju bliske i daleke čestice.

Ilustracije radi, govor kojeg spiker izgovori na radiju, pod uvjetom da postoji radio-prijemnik, može se istovremeno čuti na svakom mjestu na Zemlji, te kao da je izvan djelovanja vremena, što rasvjetljava savršenu podložnost svake čestice zraka ukazu zapovijedi: كُنْ فَيَكُونُ “Budi, i ono bude!”

Isti je slučaj i sa slovima, koja su u zraku nestalna. Tajnom izvršenja zapovijedi, ona po svojoj uzvišenoj kakvoći mogu postati odrazom mnoštva vanjskih utjecaja i fizičkih svojstava, te se u njima uočava jedna osobenost, i kao da pretvaraju nematerijalne stvari u materijalne, a stvari iz nespoznajnog u pojavne stvari.

Slično ovima, bezbroj drugih pokazatelja ukazuje nam da bića od zraka – a to su slova, posebno sveta slova i harfovi Kur’ana, a naročito Božanske šifre, a to su inicijali na početku nekih sura, čuju zapovijedi savršeno disciplinirano te sa savršenom osjetilnošću slušaju i izvršavaju, a da im za to nije potrebno vrijeme. Nema sumnje u to da ovo čovjeka navodi na priznanje fizičkih osobenosti i nadnaravnih svojstava slova, što se s aspekta svetosti ogledaju u česticama zraka, i u kojima odražava se manifestacija Bespočetnog htijenja i ukaz naloga: كُنْ فَيَكُونُ “Budi, i ono bude!”

I, temeljeći se na ovoj tajni, izrazi Kur’ani-Kerima, koji ponekad iskazuju djelovanje moći, kao da proizlaze iz svojstva htijenja i svojstva govora. Ti kur’anski izrazi dokazuju da se bića stvaraju krajnje brzo i da su potpuno podložna te da slijede zapovijedi, pa kao da sama zapovijed poput moći izvršava svoju namjenu! Drugim riječima, slova potekla iz konstitutivne zapovijedi vrše djelovanje na postojanje stvari kao da su materijalna sila, a konstitutivna uredba pokazuje se kao da je sama moć i samo htijenje.

I tako, kako bi privukao pogled i potaknuo na razmišljanje o bićima kao da su jedan prijelaz između nematerijalnosti i materijalnosti, Kur’ani-Kerim kaže:

اِنَّمَآ اَمْرُهُ اِذَآ اَرَادَ شَيْئًا اَنْ يَقُولَ لَهُ كُنْ فَيَكوُنُ

“Njegova je uredba da, kad prohtije nešto, samo za to kaže: ‘Budi’ – i ono bude!” Stoga je veoma razumljivo da inicijali koji se nalaze na početku sura, poput الۤمۤ طٰسۤ حٰمۤ “Elif-Lam-Mim, Ta-Sin, Ha-Mim“ i sličnih Božanskih šifri, doslovno budu sklopke i tipke koje su u stanju, trenutno i bez protoka vremena, uzrokovati titraje nevidljivih i osjetljivih struna te veza između čestica zraka. Štaviše, stanje i funkcija tih slova jeste da vrše dužnost svete komunikacije – poput duhovne telekomunikacije – od Zemlje do Arša.

Da, svaka čestica i sve čestice zraka raširene na svim krajevima svijeta slijede zapovijedi i prenose ih bežičnim prijenosom poput telefonskih veza i telegrama, pored toga što prenose i provode i druge fine tokove, kao što je elektricitet. Osvjedočio sam se kroz pouzdano saznanje, pa i kroz istinsko svjedočanstvo, u jednu od tih njihovih funkcija – pored navedenih – u beharu badema, a to je da se stabla, raširena na svim krajevima zemlje, ponašaju kao da su organizirana armija koja istovremeno prima istu zapovijed. Prostim daškom nježnog povjetarca ona primaju zapovijed od tih čestica te ispolje stanje koje im je određeno. Ta situacija donijela mi je savršeno uvjerenje.

Znači, zrak djeluje i služi na površini zemlje poput povjerljivog, uslužnog i aktivnog sluge, koji uslužuje goste Milostivog, Samilosnog, nastanjene na površini zemlje. Istovremeno, preko svojih čestica sličnih bežičnom prijenosu predaje zapovijedi Milostivog biljkama i životinjama, te su sve njegove čestice u poziciji sluga potčinjenih zapovijedi i slične su telekomunikacijskim sondama. Također, opet, po komandi “Budi” zrak izvršava mnoštvo drugih uzvišenih dužnosti i pravilnih funkcija, poput funkcije formiranja zvuka u ustima nakon izgovora, funkcije prozračivanja daha i osvježavanja duša, odnosno, nakon već izvršene funkcije prečišćavanja krvi što potiče život, i funkcije podržavanja znatne toplote, što je gorivo života. Zatim izlazi kao zrak iz usta te bude ishodište izgovora i odašiljač glasova. I tako, mnoge funkcije teku po zapovijedi: كُنْ فَيَكُونُ “Budi, i ono bude!”

Na temelju ove karakteristike zraka, kad god slova, koja su bića od zraka, budu posvećena, odnosno kad god zauzmu položaj prijemnika, budući da su to harfovi Kur’ana, dospjela su u stanje prijemnika i postala su poput tipki. Naročito inicijali na početku sura izrazitije posjeduju ta svojstva i jesu poput centrale za spojne tačke tih nevidljivih procesa i u funkciji su njihovih osjetljivih sklopki i tipki. Dakle, kao što biće od zraka posjeduje ova svojstava, tako i njihovo umno, pa i grafičko postojanje, posjeduje jednu od tih karakteristika.

Drugim riječima, moguće je i čitanjem tih harfova i njihovim ispisivanjem steći lijek – poput medicinskog lijeka – kao i postići druge ciljeve.

Said Nursi

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

قُلْ لَوْ كَانَ الْبَحْرُ مِدَادًا لِكَلِمَاتِ رَبِّى لَنَفِدَ الْبَحْرُ قَبْلَ أَنْ تَنْفَدَ كَلِمَاتُ رَبِّى

وَلَوْ جِئْنَا بِمِثْلِهِ مَدَدًا

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Reci: ‘Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara mog, more bi presahnulo, ali ne i riječi Gospodara mog, pa kad bismo i još isto takvo nadolili!’”(El-Kehf: 109)

Ovaj divni ajet jeste jedno široko, veličanstveno more, okićeno biserima i draguljima. Za ispisivanje njegovog neusporedivog biserja potreban je ogromni svezak, stoga ćemo ga komentirati u neko drugo vrijeme, s Allahovim dopustom. Meni se izdaleka ukazao zračak isijan iz jedne od njegovih crtica. Moja misao osvrnula se na njega nakon namaskih zikrova, što smatram najplodnijim vremenom za prizivanje tih istina. Ipak, nisam uspio na vrijeme zabilježiti te crtice, te se taj zračak udaljio s prolaskom vremena. Ovdje ćemo, stoga, navesti neke riječi kako bi one opisale jedan krug oko njega, te kako bismo dohvatili jedan njegov kristalić prije nego što sasvim iščezne i ukloni se s vidika.

PRVA RIJEČ: Bespočetni govor Božiji je atribut, poput Božijeg znanja i moći. Stoga, on nije ograničen niti konačan. A ono što nema kraja, nikad se ne iscrpi, čak i kad bi ga more napajalo tintom.

DRUGA RIJEČ: Najuočljiviji predmet koji daje predstavu o postojanju neke osobe jeste njen govor, i on je njen najsnažniji trag i dokaz. Jer, slušanje govora koji potekne od osobe daje potvrdu njenog postojanja, što nadmašuje hiljadu dokaza, pa čak doseže i stepen ličnog osvjedočenja. Stoga, spomenuti ajet svojim indikativnim smislom aludira sljedeće:

Kad bi sve more bilo upotrijebljeno kao mastilo da se zabilježi Govor Božiji, što ukazuje na Njegovo postojanje, i kad bi stabla bila pera kojima se ispisuju te zabilješke, ne bi se iscrpio Govor Allahov! Odnosno, sve ono što ukazuje na Jednog i Samoopstojnog – na način na koji govor ukazuje na svog govornika – nemoguće je pobrojati niti sagledati, a niti ono ima granica, čak i kad bi se upotrijebilo more kao mastilo da bi se to ispisalo.

TREĆA RIJEČ: Budući da Kur’ani-Kerim sve ljudske slojeve upućuje u imanske činjenice, on, naizgled, jednu činjenicu ponavlja, a mudrost toga jeste potvrda te činjenice u njihovim srcima, njeno učvršćenje u njihovoj općoj misli, i njihovo uvjerenje.

Stoga je ovaj ajeti-kerim jedan smisleni odgovor upućen obrazovanim i učenim Židovima iz grupe ehli-kitabija tog vremena, na njihov pristrani i očigledno nepravični prigovor o neukosti i neobrazovanosti Velikog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.

Jer, ajet kaže sljedeće: Čudesno ponavljanje uzvišenih pitanja – poput tema vezanih za stupove vjerovanja – od kojih svako vrijedi koliko hiljadu drugih tema, i sadrži na hiljade činjenica, u različitim stilovima, kao i ponavljanje jedne činjenice koja sadrži veliko mnoštvo efekata s gledišta raznovrsnih koristi, a kako bi one bile potvrđene u srcima svih ljudi, posebno neukih masa, dakle, ponavljanje koje nužno nameće mnoštvo mudrosti – kao, naprimjer, dokazivanje, potvrdu i uvjerenje – ne smatra se ograničenjem u govoru niti je poteklo iz uskoumnosti, a niti iz manjkavosti i nedostatka kapitala. Sigurno da, kad bi more bilo tinta, a sva svjesna bića pisari, i bilje pera, čak kad bi i atomi bili vršci pera, dakle, kad bi svi oni pokušali pobrojati riječi Božijeg bespočetnog govora koje silaze iz beskonačne i neiscrpne riznice Božijeg Govora koja je izvorište Kur’ani-Kerima, te riječi koje su upućene iz svijeta nespoznajnog u svijet pojavnosti, i koje se obraćaju rodovima džina, ljudi, meleka i duhovnih bića, i odliježu u sluhovima svakog njihovog pojedinca, opet se one ne bi istrošile, jer svi ti spomenuti predmeti potrošivi su, a Allahov govor beskonačan je.

ČETVRTA RIJEČ: Zna se da pojava govora odakle se on ne bi očekivao tom govoru daje važnost i potječe na slušanje, a posebno razlijeganje zvuka slično govoru, proizvedeno od ogromnih tijela, kao što su oblaci i atmosfera. Ti odjeci svakog pojedinca natjeraju na slušanje s krajnjim zanimanjem. Melodija koju ispušta ogromni sistem pojačala, veličine brda, još više bi privukla sluhove sebi. A naročito, opet, nebeski eho Kur’ana koji se – poput radija – razliježe najvišim nebesima, te ga čuje cijela Kugla zemaljska! Tako čestice zraka bivaju poput releja i odašiljačkih centara za prijenos tih kur’anskih harfova. Isto tako, te čestice bivaju poput ogledala koja odražavaju svjetlost, i poput ušiju koja slušaju eho, i poput jezika koji ponavljaju, te kao da su one vršci igle ogromnog gramofona koji proizvodi zvukove.

Dakle, gornji ajet simbolično objašnjava obim važnosti kur’anskih harfova, visinu njihove vrijednosti i odlike, kao i činjenicu da oni pulsiraju životom, te aludirajućim smislom iskazuje sljedeće: Kur’ani-Kerim, koji je Allahov govor, živ je i odiše živošću, istaknut je i uzvišen do mjere da se broj svetih riječi koje ulaze u sluhove u brojnosti ušiju koje ih slušaju ne bi iscrpio sve i kad bi mora bila tinta, meleci njihovi pisari, atomi vršci pera, a bilje i vlati trave pera.

Zaista, ne mogu ih iscrpiti! Jer Allah, Slavljen je On, u zraku na milione puta umnožava količinu čovjekovog slabog govora, koji nema niti duha niti duše. Svakako onda da se brojnost svake riječi iz govora Gospodara nebesa i Zemlje, Koji je bez sudionika, usmjerene svim svjesnim bićima na nebesima i Zemlji, umnožava u brojnosti čestica zraka!

PETA RIJEČ: Sastoji se od dva slova

Prvo slovo: Kako god svojstvo Govora posjeduje riječi, isto tako i svojstvo Moći ima svoje otjelovljene riječi. I svojstvo Znanja ima mudre riječi Božijeg određenja, a to su bića, posebno živa bića, a naročito sićušna stvorenja. Svako od njih jeste jedna Božija riječ, tako da ukazuje na Bespočetnog Govornika snažnije od govora. Ovaj ajeti-kerim tako sugerira smisao da se brojnost tih stvorenja nikad ne iscrpljuje, pa čak i kad bi ih mora tinte ispisivala.

Drugo slovo: Sve vrste nadahnuća koje dolazi melecima i čovjeku, pa čak i životinjama, jedna su vrsta Božijeg govora! Nema sumnje u to da su riječi ovog govora neiscrpne. Tako nas ajeti-kerim izvještava o količini i neizmjernosti broja riječi nadahnuća i Božije uredbe, kojima se stalno nadahnjuje bezbrojna i nesaglediva masa armije Gospodara nebesa i Zemlje.

لاَيَعْلَمُ الْغَيْبَ اِلاَّ اللهُ ◆ وَالْعِلْمُ عِنْدَ اللهِ

Znanje je kod Allaha, a nespoznajno ne poznaje niko osim Allaha!

Spuštanje željeza

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

وَاَنْزَلْنَا الْحَدِيدَ فِيهِ بَأْسٌ شَدِيدٌ وَمَنَافِعُ لِلنَّاسِ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“I spustili smo željezo, u njemu je žestoka snaga, i koristi ljudima!”(Hadid: 25)

Ovo je veoma važan i kratak odgovor na pitanje koje se odnosi na ovaj ajeti-kerim, a kojeg je postavio čovjek od važnosti i širokog znanja, te je njime zbunio neke učenjake.

Pitanje: Kaže se to da se željezo vadi iz zemlje, a ne da silazi s nebesa, pa se onda ne bi moglo reći اَنْزَلْنَا “spustili smo”. Dakle, zašto nije rečeno اَخْرَجْنَا “izvukli smo” umjesto اَنْزَلْنَا “spustili smo”, što očigledno nije u skladu sa stvarnošću?

Odgovor: Kur’ani-Kerim rekao je اَنْزَلْنَا “spustili smo” zbog upozorenja na gledišta ogromne blagodati koju sadrži željezo i zato što ono ima važnost u životu. Naime, Kur’ani-Kerim ne osvrće poglede na samu tvar željeza, pa da bi u izjavi trebao reći اَخْرَجْنَا “izvukli smo”, već je rekao اَنْزَلْنَا “spustili smo”, a kako bi naglasio ogromnu blagodat u željezu i kako bi upozorio na razmjere ljudske potrebe za njim. Budući da aspekt blagodati ne izbija odozdo prema gore, već dolazi iz riznice Božije milosti, te budući da je riznica Božije milosti, bez sumnje, uzvišena i po smislu na uzdignutom nivou, neizbježno je onda to da blagodat silazi odozgo prema dolje, a da je nivo čovjeka koji je u potrebi za njom naniže, te da se i ukaz blagodati nalazi iznad potrebe. Zbog toga, izraz koji istinito i tačno pogađa smisao ukaza blagodati iz riznice Božije milosti, a kako bi ona priskočila u pomoć ljudskoj potrebi, jeste اَنْزَلْنَا “spustili smo”, a ne “izvukli smo”.

Jer, budući da se postupno izvlačenje željeza obavlja rukama ljudi, onda riječ “izvući” ne dozvoljava to da se osjete aspekti blagodati niti ih vjerno predočava čulima nemarnih.

Zaista, kad bi se smisao u ajetu odnosio na materiju željeza, odgovarajući izraz bio bi “izvući”, s obzirom na njegovu materijalnu poziciju. Međutim, svojstva željeza i njegova blagodat, koja jeste željeni smisao ovdje, nematerijalni su. Stoga ovaj smisao nije usmjeren na materijalnu poziciju, već na duhovni nivo.

Pa, blagodat koja dolazi iz Riznice milosti, a što je jedan od ukaza bezgraničnih nivoa uzvišenosti Milostivog i Njegove neizmjerne brižljivosti, bez sumnje odašilje se s najvišeg položaja na najniži nivo. Stoga, pravi izraz i jeste اَنْزَلْنَا “spustili smo”. Kur’ani-Kerim ovim izrazom skreće pažnju ljudskog roda na činjenicu da je željezo velika Božija blagodat.

Da, željezo je baza svih ljudskih industrija, ishodište svakog njegovog napretka i stjecište njegove snage. Kako bi podsjetio na ovu vrhunsku blagodat, Kur’an objavljuje sa svim veličanjem i poštovanjem te na nivou odavanja zasluge i ukazivanja blagodati, kao što Uzvišeni Allah kao najveličanstveniju nadnaravnost hazreti Davuda, a.s., izražava: وَاَلَنَّا لَهُ الْحَدِيدَ “I željezo smo mu omekšali” (Es-Sebe’: 10), odnosno ističe taljenje željeza kao veličanstvenu mudžizu i kao golemu blagodat ovom velikom vjerovjesniku.

Drugo, “naviše” i “naniže” dva su relativna pojma, te oni imaju smisao “naviše” i “naniže” u odnosu na centar Kugle zemaljske. Tako čak i onaj ko je naniže u odnosu na nas jeste naviše u odnosu na američki kontinent. A to znači da se pozicija tvari koje dolaze iz centra na površinu zemlje mijenja u odnosu na položaj ljudi na površini Zemlje.

Kur’an nadnaravnog izraza jezikom svoje nadnaravnosti govori u sljedećem smislu: Željezo ima mnoštvo koristi i široku primjenu, ono nije obična materija koja se vadi iz ležišta u zemlji, koja je stanište čovjekovo, niti je prirodni mineral koji se upotrebljava prema potrebi kako god bude zgodno, već je ono ogromna blagodat koju je Stvoritelj svemira spustio u Svom grandioznom svojstvu Gospodara nebesa i Zemlje, spustio ju je iz Riznice milosti i priredio je u ogromnoj tvornici svemira, a kako bi se ona našla u središtu potreba stanovništva Zemlje. Stoga je ovakvo što označio kao “spuštanje” i rekao je: “I spustili smo željezo”, a kako bi istaknuo opće koristi i svestrane primjene koje posjeduje željezo, jednako kao što ih imaju i kiša, toplota i svjetlost koji dolaze s nebesa. Naime, željezo ne izlazi iz skučenih ležišta Kugle zemaljske, već je ono nastalo iz Riznice milosti koja je smještena u ogromnoj palači svemira, a zatim je poslano na Zemlju i u hrpama pohranjeno je u njeno ležište, odakle ga je moguće postupno vaditi prema potrebi vremena.

Dakle, Kur’ani-Kerim ne želi objašnjavati ovo postupno iskopavanje željeza iz njegovog malog skladišta, već želi razjasniti da je ova vrhunska blagodat spuštena zajedno s Kuglom zemaljskom iz najveće riznice svemira, i to kako bi istaknuo činjenicu kako je željezo najveća nužnost za zemaljska ležišta, s obzirom na to da je Uzvišeni Stvoritelj, razdvojivši Zemlju od Sunca, s njom spustio i željezo da ono ostvari i osigura glavninu potreba ljudskog roda. Zato Kur’ani-Kerim nadnaravnim stilom iskazuje sljedeći smisao: Postignite ovim željezom svoje ciljeve i, izvlačeći ga iz utrobe Zemlje, nastojte se okoristiti njime!

Stoga, ovaj uzvišeni ajet razjašnjava dvije vrste blagodati koje su uporišna tačka za odbijanje neprijatelja i privlačenje koristi. Ostvarenje koristi željeza bitnih za ljudski rod inače je već bilo ustanovljeno prije silaska Kur’ana, s tim što je Kur’an istaknuo i to da će željezo u budućnosti biti korišteno u oblicima koji zapanjuju razum, za putovanje morem, zrakom i kopnom, te da će i Zemlju potčiniti i ispoljiti nadnaravnu moć, koja je strahovita i ubitačna. To iskazuje riječima: فِيهِ بَأْسٌ شَدِيدٌ “U njemu žestoka je snaga”, pokazavši time i jedan blijesak nadnaravnosti u donošenju vijesti iz nespoznajnog.

PETA TAČKA

Tokom istraživanja teme iz prethodne tačke, otvorio se razgovor i oko Sulejmanovog, a.s., Hudhuda. Jedan od braće uporno je postavljao sljedeće pitanje:51 “Hudhud opisuje Plemenitog Stvoritelja riječima: يَخْرُجُ الْخَبْءَ فِى السَّمٰوَاتِ وَاْلاَرَضِ “Koji iznosi na vidjelo ono što je skriveno na nebesima i na Zemlji.“ (En-Neml: 25) Koji je razlog da se On na ovom uzvišenom položaju opisuje na ovaj skromni način, u poređenju s drugim veličanstvenim opisima?”

Odgovor: Jedna od odlika rječitog govora jeste ta da on daje predstavu o umijeću i zanimanju kojim se bavi govornik. Tako Sulejmanov, a.s., Hudhud, koji je znalac među životinjama pticama – poput nekog mudrog beduina koji svojom pronicljivošću, koja je bliska ukazu nadnaravne počasti, iznalazi skrivena podzemna ležišta vode u pustinji Arapskog poluotoka koji je oskudan u vodi – jeste, također, jedna mubarek-ptica zadužena za iznalaženje vode i radi kao inžinjer kod hazreti Sulejmana, a.s. On, tako, po kriterijima svog preciznog zanata potvrđuje da je Allah Onaj Koji je jedini zaslužan obožavanja i Kojem treba se činiti sedžda, i time što On, Slavljen je, iznosi na vidjelo ono što je skriveno na nebesima i na Zemlji, te Hudhud tu svoju potvrdu izlaže kroz svoje izoštreno umijeće.

Divno li je zapažanje Hudhudovo! Naime, nije predviđeno niti je u naravi bezbrojnih ruda, jezgara i sjemenja pod zemljom, da izbijaju odozdo nagore. Jer, teška tijela, koja su beživotna i nemaju moć izbora, ne uspinju se sama naviše, već, naprotiv, propadaju odozgo nadolje. Dakle, izbijanje nekog tijela skrivenog ispod zemlje na površinu odozdo prema gore te stresanje teške i masivne prašine s njegovih krutih pleća neizbježno se dešava nekom nadnaravnom snagom, a ne samo po sebi.

Hudhud je tako uvidio najskrivenije dokaze Allahove, Uzvišen je On, dostojnosti toga da On bude obožavan i da Mu se čini sedžda, te je iznašao i razlučio najbitnije od tih dokaza s gledišta svog znanja, čemu je Mudri Kur’an posvetio jedan svoj nadnaravni izraz.

Spuštanje stoke

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

وَاَنْزَلَ لَكُمْ مِنَ اْلاَنْعَامِ ثَمَانِيَةَ اَزْوَاجٍ يَخْلُقُكُمْ فِى بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ خَلْقًا

مِنْ بَعْدِ خَلْقٍ فِى ظُلُمَاتٍ ثَلٰثٍ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“I spustio vam je osam vrsta stoke u parovima; vas stvara u utrobama majki vaših u formi jednoj iza druge, u tri tmine!” (Ez-Zumer: 6)

Ovaj ajeti-kerim sadrži istu onu crticu koja je istaknuta u ajeti-kerimu: وَاَنْزَلْنَا الْحَدِيدَ “I spustili smo željezo”, te ga ona podržava i istovremeno se i sama učvršćuje.

Da, ajeti-kerim u suri Ez-Zumer kaže:

وَاَنْزَلَ لَكُمْ مِنَ اْلاَنْعَامِ ثَمَانِيَةَ اَزْوَاجٍ “I spustio vam je osam vrsta stoke u parovima”, a ne kaže: وَخَلَقَ لَكُمْ مِنَ اْلاَنْعَامِ ثَمَانِيَةَ اَزْوَاجٍ’Stvorio vam je osam vrsta stoke u parovima’, i to kako bi saopćio smisao da je “osam vrsta mubarek-životinja u parovima vama spušteno i poslano iz riznice Božije milosti”, te kao da je ona poslana iz Dženneta. Jer, te plemenite životinje u svakom pogledu jesu jedna blagodat za cjelokupni ljudski rod. Njihove vlati i dlake koriste nomadi za svoje odijevanje i svakodnevni boravak i od njih kroje odjeću; od mesa spravljaju najukusniju hranu; iz mlijeka izvlače najprijatniji napitak; od kože sačinjavaju obuću, sandale i druge korisne stvari; pa čak je i njihova balega kalorična tvar i koristi se kao đubrivo za biljke i kao loživo za ljude. Pa kao da su te plemenite životinje utjelovljena istinska blagodat i milost.

Stoga im je i dato ime “blago”, jednako kao što je kiši dat naziv “milost”, te kao da je milost opredmećena u kiši, a blagodat utjelovljena u raznim vidovima i oblicima koza, bravi, goveda, bivola i deva. I uprkos činjenici da se njihove tjelesne tvari stvaraju na zemlji, svojstvo blagodati i smisao milosti prevladali su i prevazišli materiju, te je Kur’an za njih upotrijebio izraz اَنْزَلْنَا “spustili smo”, a što saopćava sljedeći smisao:

“Stvoritelj je spustio te mubarek-životinje izravno iz Riznice milosti, odnosno, Milostivi Stvoritelj s uzvišenog nivoa milosti, i iz Svog smislenog uzvišenog Dženneta, poslao ih je kao poklon direktno na površinu Zemlje!”

Zaista, nekad umjetnina, čija se vrijednost mjeri u zlatu, bude načinjena u materijalu koji ne vrijedi skoro ništa, te se u tom slučaju ne uzima u obzir materijal, već se važnost pridaje umijeću što je u nju ugrađeno, kakvo je, naprimjer, ogromno Božije umijeće koje se nalazi u jednom gramu sićušne muhe. Ponekad se, opet, veoma neznatna umjetnina nađe u skupocjenom materijalu. U tom slučaju, procjena se vrši prema vrijednosti materijala.

U skladu s ovim primjerom, tjelesna materija ponekad sadrži mnoge smislove milosti i blagodati što stotinu puta po značaju nadmašuje njenu materijalnost, te kao da se materijalnost nečeg sakriva i povuče pred veličinom blagodati i milosti, i stoga se procjena i sud ovdje odnose na gledište blagodati.

I kao što ogromne koristi i mnoštvo primjena željeza pokrivaju njegov materijalni sastav, isto tako i blagodat koja se nalazi u svakom pojedinačnom dijelu spomenutih mubarek-životinja kao da je njihovu materijalnost pretvorila u blagodat, te su njihova nematerijalna svojstva uzeta u obzir mimo njihove tjelesne građe. Stoga se u ajeti-kerimu za njih koristi izraz: وَاَنْزَلْنَا, وَاَنْزَلَ “I spustili smo (...), I spustio je (...)”

Dakle, kako god izraz وَاَنْزَلْنَا, وَاَنْزَلَ “I spustili smo (...), I spustio je (...)”, s gledišta stvarnosti saopćava prethodne činjenice, isto tako na jedan čudesan način saopćava i bitan stilski smisao, a taj je sljedeći:

Dodjela izuzetnih svojstava željezu, kao, naprimjer, njegova rasprostranjenost svugdje, lahkoća njegovog taljenja i razvlačenja poput tijesta, dakle, sve ovo jeste jedna Božanska blagodat, jer je moguće doći do njega i upotrijebiti ga u svakom poslu, uprkos njegovoj tvrdoći i skrivenosti i nalaženju u dubini prirode. Otud izraz: وَاَنْزَلْنَا الْحَدِيدَ “I spustili smo željezo” ističe ovaj smisao, odnosno kao da je željezo jedna od naravnih nebeskih blagodati koje se mogu steći s lahkoćom, i kao da tvar željeza silazi s visoke i uzdignute tvornice i s lahkoćom bude predana u ruke čovjeka.

Isto su tako i krupne životinje poput goveda, bivola i deva te drugih krupnih stvorenja, važnih životinja, potčinjene, ponizne, pokorne i podređene čak i malom djetetu, jer mu je predana kontrola nad njima i one mu budu poslušne. Stoga izraz: وَاَنْزَلَ لَكُمْ مِنَ اْلاَنْعَامِ ثَمَانِيَةَ “I spustio vam je stoku (...)” saopćava to da ove plemenite životinje nisu obične dunjalučke životinje koje su divlje i koje nanose štetu, kao što su komarac, zmija, škorpija, vuk te slične divlje i grabljive zvijeri, već saopćava to da su one kao životinje date iz nevidljivog Dženneta, i posjeduju visoke koristi te od njih ne dolazi štetnost, pa kao da se one spuštaju odozgor, odnosno iz riznice Božije milosti.

Postoji mogućnost da izjava nekih tumača Kur’ana kako su ove životinje spuštene iz Dženneta vodi porijeklo upravo iz spomenutog smisla.52

Inače, ispisivanje cijelog jednog lista zbog pojašnjenja pitanja i finih smislova sadržanih u samo jednom harfu Kur’ani-Kerima ne smatra se oduljivanjem, i nije nimalo pretjerano, jer je u pitanju Allahov govor.

Zato ni naše ispisivanje triju stranica zbog objašnjenja primjerenih smislova u kur’anskom izrazu: اَنْزَلَ “I spustio je (...)”, nije pretjerano. Nekad samo jedan harf Kur’ani-Kerima bude ključ ogromne duhovne riznice.

Jedno načelo

Učenici Nura ne tragaju za svjetlom izvan domena Poslanica Nura, niti im je to potrebno. A kad bi ga neki od njih i potražio, ne bi našao ništa osim jednu lampu, umjesto duhovnog sunca koje unosi svjetlo kroz prozor Poslanica Nura, ili bi, čak, izgubio i sunce.

Usto, pravac bliskog prijateljstva i bratstva u krugu Poslanica Nura, taj čisti pravac i snažna metoda koja jednom pojedincu omogućava da stekne mnoštvo duša i da ispoljava jednu od tajni bratstva što su je u naslijeđe iz svjetla vjerovjesništva primili časni ashabi, dakle, taj pravac ne ostavlja potrebu da se traga za duhovnim ocem niti upraviteljem izvana koji će štetovati s tri gledišta, već u zamjenu za jednog duhovnog oca i upravitelja iznalazi mu mnoštvo odskočnije braće. Nema, onda, sumnje u to da sve vrste brižljivosti koje izviru iz srca starije braće umanjuju potrebu za brižljivošću jednog oca.

Da, onaj ko je sebi odranije, prije ulaska u krug Poslanica Nura, odabrao šejha, također može zadržati sponu sa svojim šejhom i duhovnim upraviteljem unutar te sfere, s tim što onaj ko ranije nije imao šejha po ulasku u krug Poslanica ne treba sebi tražiti upravitelja izvan nego samo unutar kruga.

Nadalje, pouke Poslanica Nura o izvjesnim istinama iz znanosti o stvarnosti, što omogućavaju izljev Vrhunskog velajeta (evlijaluka) proisteklog iz tajne naslijeđa vjerovjesništva, ne ostavljaju potrebu za pripadništvom sufijskim tarikatima izvan kruga Poslanica Nura, osim za one koji pogrešno razumijevaju tarikat kao da je on samo lijepo snoviđenje, fantazija, svjetlost i duhovni doživljaj, i onih koji priželjkuju stjecanje dunjalučkih užitaka i zanosa, mimo vrednota ahireta, te teže položaju da im se ljudi obraćaju, poput samodopadljivih obožavatelja svog nefsa.

Ovaj dunjaluk kuća je mudrosti, i nagrada i zasluga na njemu zarađuju se prema količini teškoća i zaduženja, te on nije kuća za dobivanje nagrade i naknade. Stoga, poznavaoci hakikata (stvarnosti) ne pridaju važnost doživljajima i svjetlima sadržanim u duhovnom otkrovenju i nadnaravnim počastima, već, čak, i bježe od njih i žele ih sakriti.

Pored toga, krug Poslanica Nura veoma je širok i prostran, a njegovi Učenici veoma su mnogobrojni. Stoga, on ne trči za onima koji iz njega pobjegnu, niti im pridaje pažnju. Oni vjerovatno ne mogu ni ući u taj krug po drugi put. Jer, čovjek ima samo jedno srce, a jedno srce ne može istovremeno biti i unutar kruga i izvan njega.

Također, oni koji žele steći uputu od drugih izvan kruga Poslanica Nura ne trebaju se truditi oko Učenika Nura, jer postoji mogućnost gubitka s tri stanovišta. Naime, Učenici Nura koji su već unutar kruga pobožnosti nemaju potrebu za uputom, a znajući da izvan kruga ima mnoštvo onih koji ne klanjaju namaz, ostaviti takve, a baviti se onima koji su već pobožni ni u kom pogledu nije uputa. Pa ako (uputitelj) bude osoba koja voli Učenike, neka onda prvo uđe u krug i neka im ne bude otac, već brat, a ako posjeduje odlike i kvalitete, neka im bude stariji brat.

Postalo je jasno iz ovog dešavanja da pripadništvo Poslanicama Nura posjeduje ogroman značaj i veoma visoku vrijednost. Otud, razumna je ona osoba koja u ime čitavog islamskog svijeta ulaže ovu žrtvu i bori se protiv nevjerništva, a ne napušta ovaj pravac koji je skupocjeniji od dijamanta, kako bi pristupio drugom pravcu.

Said Nursi

Odlomak

Napisan u zatvoru Eskišehir

Braćo moja!

U brojnim prilikama stao sam u odbranu Učenika Nura na način kako njima dolikuje da budu branjeni i, Allahovim dopustom, to ću najglasnije govoriti u sudnici, a glas Poslanica Nura i nivo njihovih učenika razglasit ću cijelom Svijetu! Samo vam skrećem pažnju na sljedeće:

Uvjet održanja vaše vrijednosti u mojoj odbrani jeste da ne napuštate Poslanice Nura uslijed pritisaka ovih i sličnih dešavanja, i da braća ne osjete nezadovoljstvo prema svom Ustazu, kao i to da ne izbjegavaju svoju braću uslijed brige i tjeskobe te da ne istražuju sramote i mahane drugih. Vi se sjećate da je u Poslanici o Božijem određenju dokazano to da u nasilju koje zadesi čovjeka postoje dva aspekta i propisa.

Prvi aspekt jeste ljudski, a drugi je aspekt Božijeg određenja.

U nekom dešavanju, čovjek počini nasilje u nečem u čemu je Božije određenje pravedno, i to je pravednost.

Mi smo – u vezi s ovom našom parnicom – dužni razmišljati o pravednosti Božijeg određenja i o Božijoj mudrosti više nego što razmišljamo o nepravdi čovjeka.

Da! Božije određenje pozvalo je Učenike Nura u ovo društvo! A mudrost pojave duhovnog džihada dovela ih je u ovu jusufovsku medresu koja je uistinu mučna i zagušljiva, a ljudska nasilnost bila je sredstvo toga.

Stoga, nipošto ne recite jedan drugom: “Da nisam uradio tako, ne bih bio uhapšen.”

Said Nursi

Počast Poslanica Nura

Braćo moja!

U srcu sinulo mi je sljedeće upozorenje: Kao što je i Rumijeva Mesnevija postala ogledalo jedne od sedam istina koje su se izlile iz svjetla sunca Kur’ani-Kerima, te kao što je zauzela uzvišen položaj i visoku počast, te je čak postala vječni duhovni upravitelj, pored mevlevija, i mnogim ljudima od srca, isto će tako i Poslanice Nura, s Allahovim dopustom, postići visoku i uzvišenu počast sa sedam gledišta, te će sljedbenicima hakikata biti vječni, vodeći, trajni, neprolazni duhovni upravitelji sedam puta više od Rumijeve Mesnevije. Jer, one predstavljaju sedam svjetala iz svjetlosti sunca Kur’ani-Kerima i sedam raznih boja u njegovoj svjetlosti, što ih one istovremeno predstavljaju u svom ogledalu.

Said Nursi

* * *

Šamar milosti

Braćo moja!

S punom izvjesnošću prije dva-tri dana shvatio sam to da ono što nas je – nažalost – snašlo jeste šamar milosti. Čak sam razumio i jedan od mnogih pokazatelja ajeti-kerima objavljenog o onima koji su neposlušni Allahu, razumio sam ga kao da je upućen nama, a to je ajeti-kerim: فَلَمَّا نَسُوا مَا ذُكِّرُوا بِهِ...اَخَذْنَاهُمْ “A kad bi zaboravili ono čime su bili opominjani (...), iznenada bismo ih kaznili” (El-En’am: 44), i to u sljedećem smislu: Kad bi oni što su opominjani zaboravili savjete, i kad ne bi radili po njima, Mi bismo ih zgrabili i stavili bismo ih na muke i belaje.

Da, nedavno smo potaknuti na pisanje jedne poslanice koja se odnosi na iskren odnos, i bila je uistinu jedna uzvišena i visoka poslanica, jedan bratski nuranijski zakonik, na način da dešavanja i probleme pred kojima se inače ne može održati bez podrške deset hiljada osoba moguće je prevazići – tajnom te iskrenosti – sa samo deset osoba. Međutim, sa žaljenjem izjavljujem sljedeće: Mi, a prije svega ja, nismo uspjeli postupati u skladu s tim duhovnim upozorenjem, te nas je ovaj ajeti-kerim – indirektnim smislom – obuhvatio i dio nas je iskušan odgojnim šamarom milosti, dok za druge to i nije bio odgojni šamar, već je za ostalu braću koja su obuhvaćena ovom nevoljom to stjecište utjehe te prilika da oni za sebe zarade nagradu.

Dakle, budući da mi je već tri mjeseca bilo zabranjeno miješati se s drugima, tek prije tri dana mogao sam sagledati stanje svoje braće. Od strane onih koje sam smatrao svojom najiskrenijom braćom potekli su – što mi nikad ne bi palo na pamet – postupci sasvim oprečni iskrenosti. Iz toga razumio sam smisao aluzije ajeti-kerima: فَلَمَّا نَسُوا مَا ذُكِّرُوا بِهِ...اَخَذْنَاهُمْ “A kad bi zaboravili ono čime su bili opominjani (...), iznenada bismo ih kaznili.”

Ovaj ajeti-kerim, objavljen u povodu sljedbenika zablude, kao ishodište kazne za njih, jeste šamar milosti i odgoja za nas, a kako bismo odgajali svoje duše, iskupili se za svoje grijehe i unaprijedili svoj stepen. A dokaz za to da mi nismo pravilno cijenili vrijednost Božije blagodati koju smo imali jeste činjenica da nismo osjetili zadovoljstvo svojom svetom službom Poslanica Nura, koje sadrže najsvetiji duhovni džihad i koje su postigle vrhunski velajet kroz izljev vjerovjesničkog naslijeđa, a on je stjecište tajne pravca kojim su se okitili časni ashabi. A zaljubljenost u sufijske tarikate, čija nam je korist u ovo naše doba mala, te mogućnost da nam on nanese štetu u ovom našem trenutnom stanju realna je, što je bilo spriječeno mojim žestokim upozorenjem na njega. U protivnom, ta želja upropastila bi naše jedinstvo i dovela bi do razjedinjenja misli što obara vrijednost solidarnosti i sloge s hiljadu stotinu i jedanaest nastalih udruživanjem četiriju jedinica na samo četiri, te što bi dovelo do netrpeljivosti srca, koja razara našu snagu naspram ovog teškog dešavanja, i u potpunosti je nepovratno uništava.

Šejh Sadi Širazi, autor knjige Gulistan, naveo je sljedeći smisao:

“Vidio sam jednog pobožnjaka, sljedbenika srca, u tekiji kako prakticira duhovno vladanje i postupanje, ali nakon nekoliko dana uočio sam ga u medresi među učenicima šerijatskih znanosti. Upitah ga: ‘Zašto si napustio tekiju koja se prelijeva svjetlošću, a došao si u ovu medresu?’ On reče: ‘Ovi sposobni, visoke ambicioznosti, nastoje izbaviti druge zajedno s izbavljenjem sebe samih, dok oni tamo nastoje izbaviti samo sebe, ukoliko to uspijevaju. Plemenitost i visoka ambicioznost jeste kod ovih, krepost i ambicija je kod njih, pa sam zbog tog došao ovdje!’” Tako je ukratko zabilježio ovaj događaj Šejh Sadi u svom Gulistanu.

Pa ako se i prostim temama gramatike i sintakse, koje izučavaju učenici medresa, naprimjer, نَصَرَ, نَصَرَا, نَصَرُوا, نَصَرَتْ sprezanju glagola, daje prednost nad virdovima koji se uče u tekijama, šta onda reći za Poslanice Nura koje sadrže svete imanske istine sadržane u vjerovanju u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove kitabe, u Njegove poslanike i u Sudnji dan.

اٰمَنْتُ بِاللهِ وَمَلٰۤئِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ وَبِالْيَوْمِ اْلاٰخِرِ

Jer, u vrijeme u kojem Poslanice Nura na te činjenice upućuju u najjasnijem, najkategoričnijem i najčvršćem obliku, čak i za najtvrdokornijeg arogantnog prkosnika među ateistima i za najbuntovnijeg filozofa, te i njih prinude na priznanje autoriteta Poslanica, kolika je onda greška napustiti ovaj put i zapustiti ga ili biti nezadovoljan njime, te slijedeći svoje prohtjeve, ući u zaključanu tekiju bez traženja isprike od Poslanica! To, istovremeno, iznosi na vidjelo koliko smo zaslužili ovaj šamar, šamar milosti i odgoja.

Said Nursi

UPOZORENJE

Dvije pripovijesti

Prva pripovijest: Dok sam bio u zarobljeništvu na sjeveru Rusije prije pet godina, u sali jedne velike tvornice, zajedno s devedeset naših oficira, prepirka među njima zaoštrila se i glasovi su se povisili kao rezultat nesnošljivosti i tjeskobe. Ja sam ih smirivao, budući da su me svi poštivali. Zatim sam odredio pet oficira da održavaju mir i rekao sam im: ‘Kad čujete galamu u bilo kojem uglu, požurite tamo i podržite onu stranu koja je ukrivu!’ I, uistinu, kao rezultat ovakvog postupanja, galama bi prestala. Pitali su me: ‘Zašto si rekao: ‘Podržite onog koji nije upravu?’’

Na to odgovorio sam im sljedeće: “Onaj koji nije upravu, nije objektivan, on neće ustupiti ni gram svoje lične komocije u zamjenu za četrdeset grama u korist cijele skupine. A onaj koji je upravu, on je objektivan i žrtvovat će svoju komociju koja teži jedan gram, u korist komocije svog sudruga koja teži četrdeset grama. Odrekavši se ove komocije, on se u galami i buci smiri, te ona prestane i zavlada mir. Tako devedeset oficira smireno odmara u ovoj sali, a ukoliko bi se onom ko je upravu pružila podrška, galama bi se još povećala. U jednom ovakvom vidu društvenog života u obzir uzima se opći interes.”

Pa, braćo moja! Neka jedni od vas ne osjete netrpeljivost prema drugima, govoreći: “Ovaj moj brat nije bio objektivan prema meni!” ili “Povrijedio je moje pravo.” To je ogromna greška u ovom životu, i u ovom našem društvu. Jer, ukoliko bi ti tvoj kolega nanio štetu u iznosu jednog dinara, tvoja netrpeljivost prema njemu i napuštanje njega nanijeli bi štetu četrdeset puta više. Čak postoji mogućnost i da nanese ogromnu štetu Poslanicama Nura. Međutim, Allahu hvala, naša snažna, ispravna i valjana odbrana spriječila je da naši prijatelji budu dovedeni na stalno saslušavanje i iskorištavanje, te je prestala svaka šteta. Jer, u protivnom, nesnošljivost koja bi se desila prema braći nanijela bi nam goleme štete, kao kad upadne trun u oko ili iskrica u barut.

Druga pripovijest: Jedna starica imala je osam sinova. Imala je i osam pogača i svakom od njih dala je po jednu pogaču, a da za sebe nije ostavila ništa. Zatim joj je svaki od njih vratio po pola pogače. Tad se kod nje našlo četiri pogače, a svaki od njih imao je po pola pogače.

Braćo moja, ja u duši osjećam polovinu duhovne patnje koju podnosi svaki od vas, a vas ima četrdeset. A ja ne pridajem važnost svojoj ličnoj patnji. Međutim, jednog dana bio sam prinuđen reći sljedeće: Zar je ovo kazna koju snosim za svoje greške? Pa sam istražio svoje ranije situacije. Uočio sam da kod mene nema ništa što bi navuklo i potaknulo ovu nevolju, nego sam čak poduzeo svu predostrožnost, kako bih je izbjegao.

To onda znači da je ova nevolja Božija sudbina koja se spušta na nas. Već godinu dana ona je planirana protiv nas od strane pokvarenjaka, te nije bilo u našoj moći izbjeći je. Oni su nam nanijeli njene posljedice, i nije bilo izlaza, šta god da smo učinili. Allahu hvala i priznanje na tome što je žestinu nevolje olakšao sto puta!

Na temelju ove činjenice kažem sljedeće: Nemojte mi prigovarati riječima: “Mi smo izloženi kažnjavanju ovom nevoljom zbog tebe”, već mi oprostite i činite dovu za mene.

I nipošto ne kritizirajte jedni druge, te ne recite: “Da ti nisi uradio to, ne bi se desilo ovako.” Naprimjer, činjenica da je jedan naš brat odao neke potpisnike Poslanica Nura izbavila je mnoge. Dakle, u ovom nema štete, već je u tom ogromna korist, jer je upravo ovakvo što bilo sredstvo izbavljenja mnogih nedužnih.

Said Nursi

Dvije crtice

Ovaj odlomak od velike je važnosti. Svako će osjetiti korist ove tačke sve do druge tačke. Sljedeći odlomci sačinjavaju dvije crtice.

Prva se odnosi na lijepo vladanje, a napisana je u povodu pojave neugodnih stanja u zatvoru Eskišehir i uslijed duševne potištenosti, a ne zbog lošeg vladanja. Druga se odnosi na crticu poznatog ajeti-kerima, samo što je ostala zaklonjena.

PRVA CRTICA

Djelo je Allahove, Slavljen je On i Uzvišen, plemenitosti, milosti i pravednosti da je u dobročinstva ugradio brzu nagradu, a brzu kaznu pohranio u zlodjela i grijehe. Unutar lijepih djela uvrstio je duhovne užitke i slasti koji podsjećaju na ahiretsko blagostanje, dok je u sklopu ružnih djela uvrstio patnje koje daju osjećaj bolne ahiretske kazne.

Pa, naprimjer, širenje ljubavi i selama u redovima vjernika jeste plemenito dobročinstvo za vjernika, a unutar tog dobročinstva postoji duhovni užitak, duševna naslada i srčano zadovoljstvo, odnosno podsjećanje na materijalnu ahiretsku nagradu. Ko god istraži svoje srce, osjetit će taj ukus.

I, naprimjer, širenje neprijateljstva i mržnje među vjernicima loše je i ružno. To zlo sadrži i unutarnje kažnjavanje te davi srce i duh, pa ko god posjeduje velikodušnost i ko ima osjetljivu i plemenitu dušu, osjeti tu kaznu.

Ja sam lično tokom svog života prošao kroz više od stotinu iskustava ove vrste zlodjela. Kad god bih zamrzio brata vjernika, progutao bih kaznu za tu mržnju, tako da kod mene nije preostalo nimalo sumnje da je dotična kazna bila izravna posljedica zlodjela koje sam počinio. Zbog njega bih, dakle, bio izložen brzom kažnjavanju i patnji.

I, naprimjer, uvažavanje ljudi koji su dostojni poštovanja i uvažavanja, i ukazivanje osjećajnosti i samilosti prema onima koji to zaslužuju jeste dobro i lijepo djelo za vjernika. U tom dobročinstvu počiva ogromno zadovoljstvo i duhovni užitak do mjere da osobu navede čak i da žrtvuje svoj život. Ako si voljan, pogledaj samo slast koju stječe neka rodilja kroz svoju brižljivost prema svojoj djeci, tako da na putu te brižljivosti i samilosti ona daje i svoj život. Ova činjenica uočava se i u svijetu životinja, pa, tako, kokoš nasrće i na lava, a kako bi odbranila svoje piliće.

Dakle, u poštivanju i brižljivosti brza je nagrada. Tu slast osjećaju oni koji posjeduju visok, nesebičan i plemenit duh.

Tako, naprimjer, u pohlepi i razmetljivosti nalaze se neodložne duhovne posljedice i srčano kažnjavanje, jer onog ko ih posjeduje učine tromim zbog mnoštva prigovora i briga, te samu kaznu, pa čak i žešću od tog, vidiš u zavisti, nametljivosti i ljubomori. Zavist, čak, izgara onog ko je u sebi nosi prije nego bilo kog drugog, a u pouzdavanju u Allaha i u zadovoljstvu nalazi se takva nagrada koja uklanja sve tragove tegoba i sve mrlje oskudice i siromaštva.

Na primjer, samoljubivost i oholost teško je i zahtjevno breme na plećima čovjeka; ohol čovjek od svakog očekuje poštivanje, i upravo zbog tog očekivanja, drugi ga preziru. Uviđajući to, on je već na stalnim mukama.

Zaista, poštovanje i poslušnost dodjeljuju se, a ne zahtijevaju se.

Naprimjer, u skromnosti i u odsustvu oholosti i samodopadljivosti nalazi se neodložna i trenutačna naknada, što skromnu osobu rasterećuje od teškog tereta pretvaranja i ulizivanja.

Dakle, u lošem mišljenju i pogrešnom tumačenju i razumijevanju nalazi se ubrzana kazna na ovom svijetu. Čak je postalo i jedno neizbježno pravilo: ‘Ko udara, to mu se vrati.’ Pa onaj ko ima loše mišljenje o ljudima, neizostavno će biti izložen njihovom lošem mišljenju. A onaj ko postupke svoje braće vjernika tumači na negativan način, neizbježno će biti izložen istoj kazni u bliskoj budućnosti.

I, tako, po ovom mjerilu usporedi sve dobre i loše ljudske osobine!

Ja se uzdam u Milostivog Allaha da će one koji se naslađuju duhovnim slastima kur’anske nadnaravnosti, koja se prelama kroz Poslanice Nura, u ovom našem vremenu obdariti tim duhovnim slastima, te, Allahovim dopustom, do njih neće dospjeti pokuđena svojstva i pokuđeno vladanje.

DRUGA CRTICA

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَاْلاِنْسَ اِلاَّ لِيَعْبُدُونِ

مَا اُرِيدُ مِنْهُمْ مِنْ رِزْقٍ وَمَا اُرِيدُ اَنْ يُطْعِمُونِ

اِنَّ اللّهَ هُوَ الرَّزَّاقُ ذُو الْقُوَّةِ الْمَتِينُ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi se klanjaju. Ja ne želim od njih opskrbu, niti želim da me hrane. Allah je jedini Opskrbitelj, Moćni i Jaki.” (Ez-Zarijat: 56–58)

Vanjski smisao ovih ajeti-kerima ne ističe visoki stil koji je inače svojstven nadnaravnoj snazi izraza Kur’ana, kako se navodi u većini tefsira. Stoga je u mnogo prilika ovakvo što zaokupljalo moju misao. Ovdje ćemo uopćeno iznijeti tri gledišta ovih divnih i uzvišenih smislova koji su se javili iz izljeva Kur’ani-Kerima.

Prvo gledište

Allah, Slavljen je On i Uzvišen, ponekad Sebi pripisuje svojstva koja se inače odnose na stanja Časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a sve to kako bi mu ukazao počast i oplemenio ga.

Ovdje je takav slučaj, jer pretežni smisao ajeti-kerima svakako jeste taj da se prehranjivanje i opskrba odnose na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dakle: “Moj Poslanik u izvršenju svoje misije poslanstva i dostave poruke pobožnosti Allahu ne želi od vas nagradu niti plaću niti naknadu niti to da ga hranite.” Jer, u protivnom, ukoliko smisao koji se ovdje saopćava ne bi bio taj, onda bi saopćavao nešto što je opće poznato, a to nije u skladu s nadnaravnim stilom izražavanja Kur’ana.

Drugo gledište

Čovjek je veoma zaokupljen stjecanjem opskrbe, on umišlja kako ga nastojanje da stekne opskrbu sprečava od pobožnosti. Kako bi odbacio ovaj umišljaj te kako on ne bi bio uzet kao izgovor za napuštanje pobožnosti, ajeti-kerim saopćava: “Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi se klanjaju”, te je svrhu stvaranja čovjeka sveo na pobožnost Allahu, a zalaganje za stjecanje opskrbe – sa stanovišta Božije zapovijedi – također jeste pobožnost.

U smislu: “A što se snabdijevanja opskrbe za Moja stvorenja tiče, za vas i za vaše porodice, pa čak i opskrbe za vaše životinje, Ja je garantiram. Vi niste radi toga stvoreni, jer sve što se odnosi na opskrbu i ishranjivanje tiče se Mene, i Ja sam Opskrbitelj, Moćni i Jaki! Nemojte, onda, sebi to uzimati kao dokaz za raspravljanje i kao povod da napustite pobožnost, jer Ja sam Taj Koji šalje opskrbu svih Mojih robova koji su u vezi s vama!”

A da nije bila namjera saopćiti ovaj smisao, bilo bi to blisko izjavljivanju nečeg što je općepoznato, jer apsurdnost pružanja opskrbe Allahu, Slavljen je On i Uzvišen, i prehranjivanja Njega aksiomatski je poznata i očigledna. Inače, postoji potvrđeno pravilo u vještini izražavanja koje glasi:

Ako je smisao nekog govora općepoznat i sam po sebi razumljiv, onda značenje koje se želi saopćiti nije to, već podznačenje koje nužno proishodi i slijedi iza njega.

Pa, naprimjer, ako bi nekom ko je hafiz Kur’ana rekao: ‘Ti si hafiz’, ovo je izjava nečeg što je njemu već poznato, stoga njeno stvarno značenje jeste: ‘Ja znam da si ti hafiz Kur’ani-Kerima’, odnosno, ja ti dajem do znanja nešto što ti ne znaš, a to je da ja znam da ti jesi hafiz Kur’ana.

Na temelju ovog pravila, smisao ajeti-kerima, a koji je metafora poricanja mogućnosti da se Allah opskrbljuje i hrani, jeste sljedeći:

“Vi niste stvoreni kako biste dostavljali opskrbu Mojim stvorenjima, koja sam se Ja obavezao opskrbljivati! Opskrbu Ja osiguravam! A vaša temeljna obaveza jeste pobožnost, i vaše nastojanje da prema Mojoj zapovijedi zaslužite opskrbu samo po sebi jeste jedna vrsta pobožnosti!”

Treće gledište

Vanjski smisao ajeti-kerima: لَمْ يَلِدْ وَ لَمْ يُولَدْ “Nije rodio i nije rođen” u suri Ihlas, općepoznata je i sama po sebi razumljiva činjenica. Stoga, svrha saopćenja jeste jedno od nužnih podznačenja, odnosno sljedeće: “Oni koji su rođeni i koji rađaju ne mogu biti Bog.”

Tako Allah, Slavljen je On i Uzvišen, izjavom: لَمْ يَلِدْ وَ لَمْ يُولَدْ “Nije rodio i nije rođen”, donosi sud koji je očigledan i već poznat, a smisao mu je da je On Bespočetan i Vječan, a kako bi time porekao božanstvo hazreti Isaa, a.s., Uzejra, a.s., meleka, zvijezda i svih ostalih lažnih božanstava.

Pa, kao i u ovom primjeru, sljedeći primjer jeste da je za sve što prima opskrbu i dobija hranu te za sve što posjeduje potrebu da bude opskrbljivano, hranjeno nemoguće to da bude Bog. A to je smisao ajeti-kerima: “Ja ne želim od njih opskrbu, niti želim da me hrane.” Naime, Božanstvu ne dolikuje da bude ovisno o opskrbi i ishrani.

Said Nursi

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

اَوْ هُمْ قَائِلُونَ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“(...) ili dok su prilegli.” (El-A’raf: 4)

Re’fet se zainteresirao za značenje قَائِلُونَ “kailun” (prilegli) u ajeti-kerimu اَوْ هُمْ قَائِلُونَ “(...) ili dok su prilegli”. Stoga je ovaj prilog napisan u povodu njegovog pitanja postavljenog nama te kako ne bi njegovo dijamantsko pero ostalo besposleno radi mlitavosti njegovog tijela, uslijed spavanja nakon sabah-namaza, kao i drugih s njim u zatvoru.

Postoje tri vrste (dnevnog) počinka.

Prva: Gajlula (jutarnje drijemanje), a to je spavanje poslije sabaha sve do iza izlaska sunca. Ovo spavanje nije u skladu s časnim sunnetom, jer uzrokuje oskudicu u opskrbi i odsustvo berićeta, kako se navodi u hadisi-šerifu. Naime, najbolje vrijeme za pripremu i uvod u nastojanje za stjecanje nafake jeste u vrijeme svježine zraka, poslije sabaha. Poslije toga čovjeka obuzme mamurluk i mlitavost, što nanosi štetu njegovom radu tog dana, i, naravno, uskraćuje mu opskrbu, kao što i uzrokuje odsustvo berićeta. To je potvrđeno mnoštvom iskustava.

Druga: Fejlula (kasna popodnevna tromost), a to je spavanje poslije ikindije-namaza pa do akšama. Ovo spavanje uzrokuje skraćenje života, odnosno uslijed ošamućenosti i obamrlosti koju uzrokuje spavanje taj dan prolazi u polusnu i izgleda kratak i krnjav, pa se ljudski život fizički skrati u danu. A što se duhovnog aspekta tiče, budući da su materijalni i duhovni rezultati uglavnom vidljivi u to vrijeme, provođenje vremena ikindije u spavanju jeste poput negledanja rezultata tog dana. Stoga čovjek kao i da nije proživio taj dan.

Treća: Kajlula (podnevno lijeganje). To je časni vjerovjesnički sunnet, a vrijeme mu počinje od poodmaklog jutra pa do nešto malo iza podne. Pored toga što je ovo spavanje sunnet, ono također omogućava noćni ibadet. Ovaj časni sunnet učvrstio je i običaj stanovnika Arapskog poluotoka relativnim odlaganjem poslova u toku žestoke vrućine do iza podne, prema njihovim uvjetima. Ovo spavanje produljuje život i uvećava opskrbu, jer pola sahata ovog odmora ravno je dva sahata noćnog sna. Odnosno, to produljuje život tog dana za jedan i po sahat, a također spašava jedan i po sahat od noćnog spavanja, koje je brat smrti, te ga oživljava i produljuje vrijeme čovjekove aktivnosti, produljujući tako vrijeme truda i stjecanja opskrbe.

Said Nursi

I ovo je jedna zgodna, prijatna misao

Dok sam jednom poslije namaza učio rečenicu:

اَلْفُ اَلْفِ صَلاَةٍ وَ اَلْفُ اَلْفِ سَلاَمٍ عَلَيْكَ يَا رَسُولَ اللّٰهِ

‘Hiljadu hiljada salavata i hiljadu hiljada selama na tebe, Božiji Poslaniče’, iz daljine ukaza mi se prijatna misao koja se razotkrila iza tog namaza, samo je nisam uspio sasvim obuhvatiti. Ipak, reći ću nekoliko rečenica u smislu ukaza na nju.

Vidio sam da je noćni svijet sličan jednom novootvorenom boravištu za ovaj svijet. Ušao sam u taj svijet u vrijeme jacije-namaza, i zbog izvanredne mogućnosti širine maštanja te uslijed povezanosti ljudske naravi s cijelim svijetom, vidio sam kako je taj ogromni dunjaluk te noći postao veoma malehno mjesto, te skoro da se i ne primjećuju ljudi i živa bića u njemu. U mašti također sam vidio i to da je ovo stanište osvijetljeno jedino duhovnim bićem Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, te da se svi njegovi krajevi ispunjavaju oduševljenjem, prisnošću i radošću.

I kako god osoba pri ulasku u neku prostoriju naziva selam, tako i ja u svojoj duši nađoh ogromnu žudnju i gorljivu želju da kažem: ’(...) i hiljadu hiljada selama na tebe, Božiji Poslaniče’.53

Otud se nađoh kako mu nazivam selam u brojnosti ljudskog i džinskog roda, odnosno kako ovim svojim selamom iskazujem obnovu svoje zakletve pripadnosti njemu i svoje zadovoljstvo njegovim poslanstvom i prihvatanjem njega te da se zavjetujem na slijeđenje zakona koje je donio, i na izvršavanje njegovih zapovijedi i na njegovu sigurnost od našeg nanošenja nevolja. Odnosno, ljudski i džinski rod, koji su svjesna bića, te sva druga stvorenja mog svijeta privolio sam da govore i kao da sam ovaj selam ponudio izgovarajući navedeni smisao u ime svakog tog pojedinca.

I, tako, svjetlost i uputa koje je donio osvjetljavaju ovaj moj lični svijet, kao što osvjetljavaju i lični svijet svakog pojedinca na ovom dunjaluku te kao što ga ispunjavaju blagodatima. Stoga, zauzvrat ovoj golemoj blagodati, zahvalno rekoh: ‘Moj Allahu, spusti hiljadu salavata na njega!’ Mi uopće nismo u stanju sasvim uzvratiti na njegovo dobročinstvo. Možemo ispoljiti našu zahvalnost upućivanjem dove Allahu i traženjem kako bi iz riznica Njegove milosti ukazao Svoju milost na njega u brojnosti svih stanovnika nebesa. Tako sam doživljavao u mašti.

Dakle, On, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zahtijeva salavat u smislu “milosti”, sa stanovišta da je on “rob” i da je usmjeren od strane stvorenja prema Istinskom Stvoritelju. On zaslužuje i “selam” s gledišta da je on “poslanik” od Istinskog Stvoritelja stvorenjima.

I kao što mu prizivamo selam u brojnosti svih ljudi i džina, i kao što obnavljamo opću zakletvu njemu u istoj toj brojnosti, i on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, također zaslužuje salavat iz riznica Božije milosti u brojnosti stanovnika nebesa, i u ime svakog pojedinca među njima. Jer, svjetlost koju je on donio jeste ta koja na vidjelo iznosi savršenstvo svake stvari koja postoji, i ističe vrijednost svega postojećeg, po njemu uočava se Božanska funkcija svakog bića i po njemu ukazuju se Božanske svrhe svakog stvorenja. Stoga, kad bi svaka stvar imala jezik, ponavljala bi riječju jednako kao što ponavlja stanjem: ‘Esselatu vesselamu alejke ja Resulallah – salavat i selam na tebe, Allahov Poslaniče!’ A mi, naravno, umjesto svih bića izgovaramo:

Hiljadu hiljada salavata i hiljadu hiljada selama na tebe, Božiji Poslaniče, u brojnosti svih ljudi i džina, i u brojnosti svih meleka i zvijezda!

فَيَكْفِيكَ اَنَّ اللّهَ صَلَّى بِنَفْسِهِ وَ اَمْلاَكَهُ صَلَّتْ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَتْ

Dovoljno je to da Allah čini salavat na njega, a i meleci čine salavat i selam.

Said Nursi

Cijenjeni brate, tražili ste neko pojašnjenje u vezi s pravcem vahdetu’l-vudžud. U jednom odsjaju Pisma trideset prvog sadržan je dovoljan, snažan i jasan odgovor koji je u vezi s mišljenjem Muhjuddina ibn Arabija o toj temi.

Ovdje ćemo se zadovoljiti sljedećim riječima.

Poučavanje o vahdetu’l-vudžudu u sadašnje vrijeme ljudima nanosi ozbiljnu štetu. Naime, kao što i navođenje primjera i ilustracija,54 ukoliko izmakne iz ruku stručnjaka i dopadne u ruke neukih masa, odnosno ukoliko isklizne iz ruku nauke i dospije u ruke neznanja, bude prihvaćeno kao navođenje stvarnih činjenica, isto tako i pojam vahdetu’l-vudžuda i slične uzvišene činjenice, ukoliko se uvuku među nemarne mase koje su zapale pod utjecaj uzročnosti, budu od njih prihvaćene kao “prirodne” i izazovu tri bitne štete.

Prva je šteta: Da kad god pravac vahdetu’l-vudžuda, iako je u poziciji poricanja postojanja svemira naspram postojanja Allaha, Slavljen je On, ipak uđe među neuke mase, kod njih zaživi sve dok ne stigne u umove nemarnih među njima, a posebno onih ukaljanih materijalnostima, što dovodi do njihovog poricanja Božanskog gospodarenja naspram svemira i materijalnosti.

Druga šteta: Da pravac vahdetu’l-vudžuda žestoko odbacuje gospodarenje svega mimo Uzvišenog Allaha, tako da čak poriče i sve mimo Njega, Uzvišen je On, i uklanja dvojnost. Ne samo da zapostavlja postojanje nagonske duše, već i bilo koje stvari. Međutim, u ovom vremenu, u kojem su se nametnuli prirodnjački nazori i shvatanja, a nagonske duše poprimile fir’aunsku oholost, posebno kod onih koji su inače skloni obožavanju samih sebe i čija su uobraženost i samoljubivost napregle svoje vratne žile, uz zaborav Stvoritelja i ahireta do izvjesne mjere, poučavanje takvih osoba idejama o vahdetu’l-vudžudu osilit će njihove nagonske duše do te mjere, da Allah sačuva, da osjete kako im ništa nije ravno.

Treća šteta: Taj pravac bude uzrok razmišljanja i poimanja koja su neprimjerena svojstvima nužnosti postojanja Uzvišenog Bića, Neprikosnovenog, Neporočnog, Nedostižnog i Svetog, nepodložnog mijeni i promjeni, podjeli i prostornoj ili vremenskoj određenosti, i koja ne dolikuju Njegovoj neprikosnovenosti i svetosti. To onda bude uzrok neispravnih poučavanja.

Da, onaj ko govori o vahdetu’l-vudžudu mora mišlju uzletjeti sa Zemlje do nebesa, ostaviti svemir za sobom i fiksirati pogled na Uzvišeni Arš, smatrajući tako, u stanju ekstaze, svemir nepostojećim. Snagom imana, on može sagledati činjenicu da sve vodi porijeklo izravno od Jednog i Jedinog, Slavljen je On. U protivnom, onaj ko se nalazi iza svemira i odatle ga promatra, i koji pred sobom opaža uzročnosti, gledajući sa Zemlje, rizikuje da padne pod utjecaj uzročnosti te da upadne u močvaru obožavanja prirode, a onaj ko se mišlju uzdigne do Arša, poput Dželaluddina er-Rumija, u stanju je izjaviti:

“Otvori svoj sluh, jer od svega – kao od prirodnog naratora – možeš čuti sve što čuješ od Hakka, Uzvišen je On.” U protivnom, ukoliko nekom ko se, poput Dželaluddina, ne može izdignuti do uzvišenog nivoa, a niti sagledati stvari od Zemlje do Arša kao ogledala (Božijih manifestacija), kažeš:

“Nagneš li se prema bilo čemu, čut ćeš od njega Allahov govor”, on će pasti pod iskušenje pogrešnih predodžbi koje su u oprečnosti sa stvarnošću i bit će poput osobe koja se sruši s Arša na zemlju.

قُلِ اللّٰهُ ثُمَّ ذَرْهُمْ فِى خَوْضِهِمْ يَلْعَبُونَ ٭ مَا للِتُّرَابِ وَ لِرَبِّ اْلاَرْبَابِ

سُبْحَانَ مَنْ تَقَدَّسَ عَنِ اْلاَشْبَاهِ ذَاتُهُ وَتَنَزَّهَتْ عَنْ مُشَابَهَةِ اْلاَمْثَالِ صِفَاتُهُ وَشَهِدَ عَلَى رُبُوبِيَّتِهِ آيَاتُهُ جَلَّ جَلاَلُهُ وَلاَ اِلهَ اِلاَّ هُوَ

“Reci: ‘Allah’, zatim ih ostavi neka se u kaljuži svojoj zabavljaju!”(En’am: 91)

Šta može biće nastalo iz zemlje naspram Gospodara sve gospode!

Slavljen je Onaj Čije je Biće sveto i iznad svake sličnosti; i Čija su svojstva neprikosnoveno izvan poređenja s primjerima; i Čije gospodarenje svjedoče Njegovi znakovi, visoka je Njegova veličina. Nema drugog Boga osim Njega!

Odgovor na pitanje

Vrijeme mi je pretijesno da bih izvodio usporedbu između mišljenja Mustafe Sabrija i Musaa Bekufa. Reći ću samo sljedeće:

Jedan od njih dvojice podbacio je, a drugi je pretjerao. Mustafa Sabri u svom mišljenju više je upravu u odnosu na mišljenje Musaa Bekufa, s tim što nema pravo krivotvoriti ličnost Muhjiddina ibn Arabija, a koji je jedno od čudesa islamskih znanosti.

Da, Muhjiddin ibn Arabi upućen je i prihvatljiv, ali nije za duhovnog vođu i upravitelja, niti je za uzor u svim svojim pisanim djelima, jer je, uglavnom, neumjeren u činjenicama. Naime, on odstupa od ustanovljenih pravila Ehli-sunneta, a i neke njegove izjave, izvana gledajući, mogu se shvatiti kao zablude. Međutim, on je nedužan od zablude, s obzirom da se može desiti da neke riječi prividno imaju smisao kufra, a da onaj ko ih je izgovorio ne bude kafir.

Mustafa Sabri nije uzeo u obzir ove pojedinosti, te je zbog svoje fanatične privrženosti načelima Ehli-sunneta u nekim tačkama pretjerao.

A Musa Bekuf mnogo griješi u svojim idejama koje ugađaju savremenoj civilizaciji i žestoko je pristran u pravcu modernizacije. On neke islamske činjenice izvrće pogrešnim interpretacijama, te tako jednu neprihvatljivu i odbačenu ličnost kakva je Ebul-Ala el-Ma’arri veliča iznad nivoa islamskih učenjaka i istražitelja. Zbog svojih teških predrasuda o pitanjima o kojima je Muhjiddin zauzeo oprečan stav o odnosu na Ehli-sunnet, a što ide naruku njegovim idejama, Bekuf je otišao daleko u krajnost.

Muhjiddin je rekao:

قَالَ مُحْيِى الدِّينِ : تَحْرُمُ مُطَالَعَةُ كُتُبِنَا عَلَى مَنْ لَيْسَ مِنَّا

“Naškodit će čitanje naših knjiga onom ko nije iz naših redova i ko ne poznaje naš položaj.” Tačno, čitanje djela Muhjiddinovih, naročito njegovih rasprava koje istražuju vahdetu’l-vudžud, štetno je u ovom vremenu.”

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

Jedne spektakularne festivalske noći, promatrajući kroz zatvorski prozor smijeh čovječanstva, smijeh koji nagoni na plač, i gledajući na njega kroz prizmu razmišljanja o budućnosti i zabrinutosti za nju, pred mojom maštom razotkri se sljedeće stanje koje iznosim na vidjelo:

Kao što se u kinima promatraju životne situacije onih koji sad leže u grobu, tako i ja kao da sam pred sobom promatrao mrtvace koji se još kreću, a u bliskoj budućnosti bit će stanovnici grobova. Oplakivao sam one koji se sad smiju, te me je obuzeo osjećaj jeze i boli. Obratio sam se svom razumu i pitao sam istinu: Šta je s ovom maštom? A istina reče:

Petorica od svakih pedeset bijednika koji se sad smiju, i koji se razonode u zanosu i oduševljenju, bit će nakon pedeset godina oronuli starci, zgurenih leđa, čija je starost prešla sedamdesetu, a preostalih četrdeset i pet truhnut će u grobovima!

Ta naočita lica i taj smijeh oduševljenja izvratit će se u svoje suprotnosti. A prema pravilu كُلُّ آتٍ قَرِيبٌ “Sve što će doći, blizu je”, scena onog što će doći kao da je već sad stigla, sadrži istinu, te ono što sam ja vidio, dakle, nije puka fantazija.

Budući da je smijeh dunjaluka oličenog nemarnošću privremen i izložen prolasku, a on zaklanja ovakva bolna stanja koja nagone na plač, neizbježno je, onda, da ono što će obradovati jadnog čovjeka koji je zaljubljen u vječnost, i oraspoložiti njegov duh opijen ljubavlju prema trajnosti, jeste bezazlena zabava i lahka razonoda, radost i veselje koji su ovjekovječeni nagradom, unutar okvira dozvoljenog, uz iskaz zahvalnosti sa smirenošću i prisebnošću srca, daleko od nemarnosti. Stoga, kako se nemarnost ne bi osnažila u dušama u toku praznika, i čovjeka zavela da iziđe izvan okvira šerijatski dozvoljenog, u hadisi-šerifima navodi se snažan i čest poticaj na zahvalnost i zikr Allaha u tim danima, kako bi se blagodat radosti i veselja pretvorila u zahvalnost koja ovjekovječuje i uvećava tu blagodat, jer zahvalnost uvećava blagodat i uklanja nemarnost.

Said Nursi

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

Jedan od smislova ajeti-kerima:

اِنَّ النَّفْسَ َلاَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ “Zaista duša nagoni na zlo” (Jusuf: 53), i hadisi-šerifa: اَعْدَى عَدُوِّكَ نَفْسُكَ الَّتِى بَيْنَ جَنْبَيْكَ “Najzlonamjerniji neprijatelj tvoj jeste nefs između dva tvoja boka!”

Tačno, onaj ko voli svoj nefs – ukoliko je to nepročišćeni nefs koji nagoni na zlo – i oduševljava se njime, ne voli nikog drugog. Čak i ako naizgled pokazuje ljubav prema nekom, ne voli ga iz dubine srca, već ga, vjerovatno, voli iz interesa i zbog očekivanih pogodnosti. Taj se stalno pokušava umiliti i omiliti drugima, i trajno nastoji izazvati njihovo divljenje, poričući svaku svoju manjkavost i ne pripisujući sebi bilo kakav nedostatak. Naprotiv, poput advokata, staje u svoju odbranu i dokazuje svoju nedužnost te se hvali preko mjere, čak i lažima, kako bi sebe prikazao besprijekorno čistim od svake mahane i nedostatka. Sebe veliča do nivoa svetosti, a dospije dotle da na njega bude primjenljiv opis iz ajeti-kerima:

مَنِ اتَّخَذَ اِلهَهُ هَوَيهُ “koji je strast svoju za boga svog uzeo” (El-Furkan: 43). Kod tog se – ovisno o njegovom stepenu – na njega spuštaju šamari iz tog ajeti-kerima, pa se njegovo hvalisanje izokrene u saznanje da ga ljudi izbjegavaju, a njegovo nastojanje da zadobije njihovu naklonost pretvori se u njihovu odvratnost prema njemu, i naiđe na razočarenje suprotno od svojih očekivanja.

Usto, on upropasti i iskrenost time što je u ahiretska djela umiješao pretvaranje i izvještačenost, te bude savladan svojim strastima, prohtjevima i čuvstvima, koji ne sagledavaju posljedice niti razmišljaju o ishodu, već su zaluđeni trenutačnim uživanjem. Čak mu nekad njegovi razvratni prohtjevi nude opravdanje za postupke koje čini radi užitka, a koji ne potraje ni sahat, nakon kojeg u zatvoru mora provesti cijelu godinu. Nekad trpi i deset godina pravedne kazne zbog zadovoljenja osvetničkog duha i zbog ostrašćenosti koja ne potraje ni minutu. Njegov primjer bude poput primjera nesavjesnog djeteta koje ne cijeni vrijednost čitanja i učenja iz Mushafi-Šerifa, već ga proda za jeftini komadić halve. Jer, dotični svoja dobra djela, koja su dragocjena poput dijamanta, troši i razmjenjuje za svoje užitke i egoizam što po svojoj bezvrijednosti nalikuje komadićima stakla, i to zbog naslađivanja svojih osjećanja i zbog udovoljavanja svojim strastima i žudnjama. On tako doživljava nenadoknadiv gubitak tamo gdje je, ustvari, za očekivati da stekne ogromnu dobit.

اَللّٰهُمَّ احْفَظْنَا مِنْ شَرِّ النَّفْسِ وَالشَّيْطَانِ وَمِنْ شَرِّ الْجِنِّ وَاْلاِنْسَانِ

Moj Allahu, sačuvaj nas od zla nagonskog nefsa i od šejtana i od zla džinskog i ljudskog!

JEDNO PITANJE

Kako može vječni ostanak u zatvoru Džehennema biti pravedna kazna za nevjerništvo počinjeno u kratkom vremenu?

Odgovor: Ubistvo, koje se desi u jednoj minuti, kažnjivo je sa sedam miliona osam stotina osamdeset i četiri hiljade minuta – računajući da godina ima tri stotine šezdeset i pet dana. Pa ako je ovo pravedan zakon, onda i onaj koji provede dvadeset godina svog života pod skutima nevjerništva i tako umre zaslužuje, po slovu ovog pravednog ljudskog zakona, zatvor koji potraje pedeset sedam trilijuna dvije stotine i jednu milijardu i dvije stotine miliona godina, računajući da je jedna minuta nevjerništva ravna hiljadi ubistava. Iz ovog može se razumjeti srazmjernost pravde u Allahovim, Slavljen je On, riječima:

خَالِدِينَ فِيهَا اَبَدًا “Ostat će u njoj zauvijek.” (El-Bejjine: 8)

Tajna odnosa između dva međusobno veoma udaljena i nesrazmjerna broja jeste ta da nevjerništvo i ubistvo jesu rušenje i nasrtaj na druge te vrše utjecaj na druge. Ubistvo koje se desi u jednoj minuti oduzima bar petnaest godina života ubijenog, što je očigledno, stoga se ubica zatoči umjesto njega. A jedna minuta nevjerništva, što je poricanje hiljadu i jednog Lijepog Božijeg Imena i krivotvorenje njihovih originalnih uresa te nasrtaj na prava svih bića u svemiru, poricanje njihovih savršenstava, proglašenje bezbrojnih dokaza Božije jednoće lažnim i odbijanje njihovih svjedočanstava, nevjernika obara do nivoa najnižih nizina više od hiljadu godina te ga zatoči u Njegovim, Uzvišen je On, riječima: خَالِدِينَ “vječno”.

Said Nursi

Jedna fina podudarnost, s porukom

Član 163 zakona pod čijom odredbom optuženi su Učenici Nura i po kojem zahtijeva se njihovo pozivanje na odgovornost podudaran je broju zastupnika koji su podržali peticiju parlamenta koja se tiče odobrenja stotinu i pedeset hiljada lira za izgradnju učilišta autoru Poslanica Nura, a bilo ih je 163 od ukupno 200 zastupnika turskog Doma naroda.

Ova podudarnost saopćava smisao da potpis 163 zastupnika republikanske Vlade u vidu priznanja i divljenja njegovoj službi obesnažuje Član 163 koji je u vezi s njim.

Također, među finim podudarnostima s poukom jeste i sljedeće:

Hapšenje i privođenje autora Poslanica Nura i njegovih učenika desilo se 27. aprila 1935, dok je sudska odluka o njima donesena 19. augusta 1935, odnosno nakon 115 dana. Ovaj broj podudaran je s brojem djela Poslanica Nura, odnosno njih 115, sadržanih u 128 Poslanica.

S ovim također je podudaran i broj optuženih Učenika Nura, njih 115, koji su saslušani i okrivljeni.

Ova podudarnost nagovještava da su nevolje kroz koje su prolazili autor Poslanica Nura i njihovi učenici režirane rukom Božije providnosti.55

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

لاَ يَسَّمَّعُونَ اِلَى اْلَمَلاِ اْلاَعْلَى وَيُقْذَفُونَ مِنْ كُلِّ جَانِبٍ ٭ دُحُورًا وَلَهُمْ عَذَابٌ وَاصِبٌ ٭ اِلاَّ مَنْ خَطِفَ الْخَطْفَةَ فَاَتْبَعَهُ شِهَابٌ ثَاقِبٌ

وَلَقَدْ زَيَّنَّا السَّمَاءَ الدُّنْيَا بِمَصَابِيحَ وَجَعَلْنَاهَا رُجُومًا لِلشَّيَاطِينِ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“(...) Neka ne prisluškuju Nebeski Skup; njih gađaju sa svih strana; otjerani, njihova je neprekidna kazna. Samo ne onog ko nešto otme pa ga stiže užarena jezgra!” (As-Saffat: 8–10)

“Mi smo ukrasili najniže nebo svjetiljkama, i učinili smo to da vatrom pogađaju šejtane!” (El-Mulk: 5)

U povodu prigovora koji se u vidu kritike javljaju od strane sljedbenika zablude, objasnit ćemo jednu od bitnih tačaka ovog i sličnih ajeti-kerima.

Ajeti-kerimi saopćavaju smisao da džinski i šejtanski špijuni prisluškuju na nebesima i iz njih kojekakvim prorocima i materijalistima dojavljuju vijesti iz nespoznajnog, kao i onima koji prizivaju duhove. Ovo stalno špijuniranje vijesti tim uhodama uveliko je onemogućeno i oni su gađani nebeskim projektilima, naročito u vrijeme početka Objave, kako ne bi unijeli nikakvu zabunu u njenom razumijevanju.

Iznijet ćemo, krajnje kratko, jedno bitno pitanje, kao i odgovor koji posjeduje tri ogranka.

Pitanje

Iz ajeti-kerima poput navedenih razumije se da zbog prisluškivanja i presretanja vijesti iz nespoznajnog, čak i u sitnim stvarima, pa često i u privatnim slučajevima, šejtanski špijuni prevaljuju ogromnu razdaljinu do nebesa na krajnjoj udaljenosti, te kao da je neki sitni događaj bio razlog za pretraživanje svakog dijela te prostrane kraljevine, i kao da je bilo koji šejtan i s bilo kojeg ulaza u nebesa u stanju slušati, makar isprekidano, tu vijest i tako je prenijeti na zemlju. Ovaj smisao, koji se razumije iz ajeti-kerima, nije prihvatljiv razumom niti mudrošću.

Pored toga, jedan dio vjerovjesnika i evlija, koji su posjednici nadnaravnih počasti, primaju plodove Dženneta koji je – po tekstu ajeta – iznad najviših nebesa, te kao da ih oni dohvaćaju iz blizine, a ponekad izbliza i gledaju u Džennet. Ova tema znači krajnju udaljenost u krajnjoj bliskosti, što razum ovog vremena ne može prihvatiti.

Zatim, da jedno sitno stanje jedne sitne osobe bude tema spomena i razgovora na Nebeskom skupu, na veoma širokim najvišim nebesima?! Ovo pitanje nije u skladu s Božijom upravom nad svemirom, koja se odvija s krajnjom mudrošću.

Ipak, sva tri pitanja i tvrdnje ubrajaju se u islamske činjenice.

Odgovor:

Prvo, ajeti-kerim:

وَلَقَدْ زَيَّنَّا السَّمَاءَ الدُّنْيَا بِمَصَابِيحَ وَجَعَلْنَاهَا رُجُومًا لِلشَّيَاطِينِ

“Mi smo ukrasili najniže nebo svjetiljkama, i učinili smo to da vatrom pogađaju šejtane”, saopćava smisao da se šejtanski špijuni pokušavaju uspeti na nebesa kako bi prisluškivali, pa su otjerani nebeskim zvijezdama.

Ova tema odlično je istražena u Riječi petnaestoj, i dokazana je na način uvjerljiv i za najupornije materijaliste, što ih čak prisiljava na šutnju i na priznanje. Ovakvo što postignuto je kroz sedam nepobitnih premisa, koje liče na sedam stepeni uspona do nivoa razumijevanja ovog ajeti-kerima.

Drugo, ovdje ćemo kroz ilustracije ukazati na tri islamske činjenice koje su, navodno, “udaljene” (od razuma), a kako bismo ih približili kratkim i plitkim umovima.

Zamisli to da se vladina vojna uprava nalazi na istoku države, a ministarstvo pravde na zapadu, ministarstvo obrazovanja na sjeveru, a ministarstvo za vjerska pitanja (mešihat) na jugu, dok je civilna i administrativna služba u centru i sl.

Uprkos udaljenosti između ispostava ove vlade, ukoliko je svako ministarstvo vezano telekomunikacijama, cijela država funkcionirat će kao jedna institucija, što je ujedno i bilo koje od tih ministarstava, naprimjer, ministarstvo pravde ili odbrane ili vjerskih pitanja ili administracije itd.

Drugi primjer: Desi se to da više država s različitim prijestolnicama uđu u savez u nekoj državi, s odvojenim vlastima, zbog zajedničkih interesa u njoj, bilo kolonijalnih, bilo zbog posebnih koncesija, zbog trgovinskih odnosa i sl. Dakle, u tom slučaju svaka vlada, s gledišta tih koncesija, ima odnose sa stanovništvom, i uprkos činjenici da je stanovništvo jedno, i da je narod jedan, odnosi tih odvojenih vlasti – koje su sasvim udaljene – međusobno se približavaju i dodiruju u jednoj kući, čak se udružuju i poklapaju u svakoj osobi. Štaviše, i pojedinačna pitanja u ograničenom djelokrugu, što su dodirne tačke i mjesta približavanja, razmatraju se, a da se ne uzimaju u razmatranje sva pojedinačna pitanja iz univerzalne sfere. Međutim, kad se istražuju ta sitna pitanja, istražuju se kao da su uzeta iz univerzalne sfere – zato što se vezuju za univerzalne zakone te sfere. Tako im se da oblik kao da je dotično pitanje postalo službena tema istraživanja u toj univerzalnoj sferi.

Dakle, u svjetlu ova dva primjera, djelokrug nebesa, koji je krajnje udaljen s gledišta centra i prijestolnice, posjeduje nevidljive telekomunikacije koje se pružaju od njih do srca ljudi u zemaljskom domenu. Pored toga, svijet nebesa ne nadzire samo materijalni svijet, već obuhvata i svijet duhova i svijet pojmova. Stoga, svijet nebesa s izvjesnog aspekta pod zastorom obuhvata pojavni svijet.

Isto tako i Džennet, koji je jedan od vječnih svjetova, jedna kuća vječnosti, iako se nalazi na krajnjoj udaljenosti, ipak se domena njegovog utjecaja na iluminirajući način proteže i rasprostire na sve strane pod plaštom svijeta pojavnosti.

Pa kako god svako od ljudskih osjetila što ih je Mudri i Uzvišeni Stvoritelj Svojom mudrošću i moći ugradio u ljudsku glavu, uprkos činjenici da su im centri odvojeni, kontrolira cijelo tijelo i uzima ga u djelokrug svog raspolaganja, isto tako i svemir, koji je jedan veliki čovjek, sadrži na hiljade svjetova postavljenih poput koncentričnih krugova, jedan unutar drugog. Tekući procesi u tim domenama i dešavanja u njima objekt su razmatranja i s gledišta svoje partikularnosti i iz ugla svoje univerzalnosti, individualnosti i monumentalnosti.

To znači da se dotične partikularnosti uočavaju na posebnim i bliskim mjestima, dok se univerzalnosti i bitne stvari opažaju na univerzalnim i visokim položajima.

Međutim, nekad sitni individualni događaj zauzme ogromni svijet, te gdje god da se osluhne, čuje se o tom događaju.

A ponekad okupljanje ogromne vojske nije samo zbog toga da bi se ona suprotstavila neprijateljskim snagama, već kako bi se pokazala njena snaga i veličina.

Naprimjer, u povodu događanja Muhammedovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poslanstva i silaska objave Kur’ana, zbog njihove uzvišenosti, organiziran je cijeli nebeski svijet i svaki njegov kutak, i u njemu je, u tim ogromnim sazviježđima, poredana garda, i s tih visokih, uzdignutih i veoma udaljenih nebesa odapinjali su zvjezdane projektile, a kako bi otjerali šejtanske špijune te kako bi ih odbili od nebesa.

Dakle, ajeti-kerim, na ovaj način ističući ovo pitanje kroz masovno gađanje i ciljanje šejtana sa zvjezdanim projektilima, a naročito u vrijeme početka Objave, istovremeno iznosi na vidjelo Božiji ukaz i obznanu stepena i značaja kur’anske Objave i spektakularnog smisla i prostranstva suverenosti Kur’ana, kao i stepena njegove ispravnosti i istinitosti, jer mu sumnja ne može prići ni sa koje strane.

Kur’ani-Kerim na ovaj način prevodi taj ogromni svemirski proglas i iskazuje te nebeske znakove.

Zaista, isticanje ovih velikih nebeskih znakova i iznošenje na vidjelo šejtanskog sukobljavanja s melecima, iako bi jedan melek mogao samo jednim udisajem otpuhnuti sve šejtanske špijune, jeste i doneseno u cilju isticanja veličine, uzvišenosti i visine kur’anske Objave.

Pored toga, ovaj veličanstveni kur’anski proglas i parada ogromnih nebeskih skupova nije izraz toga da džini i šejtani posjeduju snagu ili sposobnost, pa da tako uvlače stanovnike nebesa u sukob i natjeruju ih u odbranu, već je to znak da šejtani i džini nemaju nikakvog upliva u bilo koju temu na ovom dugačkom putu pruženom od srca Najvećeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, do svijeta nebesa i Najvišeg Arša.

Ovim Kur’ani-Kerim izražava i to da je Objava Kur’ana uzvišena činjenica koja ima pravo biti tema spomena na Nebeskom Skupu i svih meleka u tim ogromnim nebesima, te da su šejtani prinuđeni popeti se do nebesa kako bi osluhnuli nešto od tih vijesti, ali su odbijeni i ništa nisu uspjeli.

Dakle, Kur’ani-Kerim ovim kamenovanjem šejtana ukazuje na kur’ansku Objavu koja se spuštala na srce Muhammedovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i na Džebraila, a.s., koji je silazio u njegovo društvo, te da činjenice iz nespoznajnog, koje su njemu postale vidljive, jesu nepogrešive, ispravne i tačne, kao i to da se u njih uopće nije umiješala bilo kakva sumnja s bilo koje strane.

Na taj način Kur’ani-Kerim izražava ovu temu na nadnaravan način.

A što se viđenja Dženneta na bliskim mjestima i sporadičnog dohvatanja plodova odatle tiče, iako su oni na svoj udaljenosti od nas i pripadaju svijetu vječnosti, uz dokaz prethodnih dviju ilustracija, može se razumjeti sljedeće:

Ovaj prolazni svijet, svijet pojavnosti, jeste zastor svijeta nespoznajnog i svijeta vječnosti. Moguće je vidjeti Džennet bilo odakle, iako je njegov centar na udaljenom mjestu, i to posredstvom ogledala svijeta pojmova. Također, moguće je posredstvom imana, koji dostiže stepen istinske izvjesnosti, da Džennet posjeduje svoj djelokrug i kolonije – bez zamjerke na poređenju – u ovom prolaznom svijetu i moguće je da u njemu postoje komunikacije i veze sa uzvišenim duhovima, telefonom srca, kao što je moguće i da džennetski plodovi budu dostavljeni preko njih.

Što se, pak, bavljenja sitnim i osobnim stvarima iz univerzalnog kruga tiče, odnosno činjenice da se, kako se navodi u tefsirima, šejtani uspinju na nebesa i prisluškuju te kojekakvim prorocima donose uvijene vijesti iz gajba, činjenica je neizostavno kako slijedi: Uopće se ne dešava uspon do prijestolnice svijeta nebesa zbog predusretanja tih beznačajnih vijesti, već se radi o uspinjanju do nekih perifernih ispostava u atmosferi – što je također obuhvaćeno smislom “nebesa” – u kojima se nalaze mjesta poput nebeskih stražarnica (u usporedbi nema pogreške), iz kojih održavaju se veze sa zemljom. Zbog sitnih događaja prisluškuju na niskim nebeskim mjestima! Čak je i srce čovjekovo jedno od tih sporednih mjesta, gdje se Melek nadahnuća sukobljava s vlastitim šejtanom.

A što se istina Kur’ana, imana i dešavanja koja su vezana za poslanstvo Muhammedovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, tiče, koliko god bili individualni, oni su u poziciji najbitnijeg i najuzvišenijeg događaja u domeni utjecaja nebesa i Vrhovnog Arša. Stoga se te istine raspodjeljuju poput nevidljivih brošura Božijih univerzalnih odrednica – bez zamjerke na usporedbi – te se svugdje spominju i njihove teme istražuju se u svakom kutku nebesa, budući da se, počev od srca Časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem pa sve do Vrhovnog Arša pruža zaštićena zona, čista od bilo kakvog uplitanja od strane šejtana.

Dakle, Kur’an, iznoseći na vidjelo sve ovo, tim uzvišenim ajetima iskazuje to da nema nikakve šejtanske prijevare niti podlosti u predusretanju vijesti s nebesa, osim pokušaja prikradanja i prisluškivanja.

Tako Kur’an ističe jedan nadnaravni i razgovijetni proglas: Kako je veličanstvena Objava Kur’ana i kako je visoka njegova vrijednost, kako je istinito vjerovjesništvo Muhammedovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i kako je ono ispravno, toliko da je nemoguće približiti im se bilo kakvom sumnjom i prikrasti im se na bilo koji način.

Said Nursi