DVADESET ŠESTI ODSJAJ

“Poslanica starcima”

Ovaj odsjaj sastoji se od dvadeset i šest

svijetlih tračaka nade i svjetala utjehe.37*

Napomena: Razlog koji me je naveo na to da svoje duhovne patnje zabilježim na početku svake od ovih nada, sažaljivim tonom, do mjere da u vama također pobuđuju bol, jeste namjera da izložim ogromne razmjere iscjeliteljske moći Kur’ani-Hakima, kao i snage njegove nadnaravne djelotvornosti.

S tim da ovaj Odsjaj, posvećen starcima, nije uspio očuvati finoću izraza i ljepotu iskaza smisla, i to iz nekoliko razloga:

Prvo, zbog toga što se tiče mog ličnog života i njegovih dešavanja, tako da su izlet u mislima u ta vremena i ponovno proživljavanje tih dešavanja, a odatle i njihova pismena obrada u tom stanju, uzrokovali nesređenost stila i izraza.

Drugo, izlaganje je doživjelo izvjesno potresanje, jer se pisanje odvijalo poslije sabah-namaza, kad sam osjećao veliku iscrpljenost i umor, a usto bio sam pod pritiskom da ubrzam pisanje.

Treće, nismo imali dovoljno vremena valjano unijeti ispravke; naime, moj pisar bio je preopterećen radom na Poslanicama Nura i često je morao izostajati, a što je uzrokovalo to da ovaj sadržaj bude prikraćen za potrebnu skladnost.

Četvrto, nismo imali izbor nego zadovoljiti se tek površnim ispravkama i izmjenama, bez poniranja u dubinu smislova zbog premorenosti nakon pisanja, tako da i ne čudi to što je tema popraćena nedostacima u izrazu i stilu.

Stoga pozivamo poštovane starce da na nedostatke u mom načinu izražavanja gledaju okom praštanja i tolerancije, i da me prilikom podizanja ruku u skrušenom obraćanju Milostivom Allahu uključe u svoju dovu, jer dova dobrih staraca nikad nije ostala neuslišana.

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

كهيعص ٭ ذِكْرُ رَحْمَتِ رَبِّكَ عَبْدَهُ زَكَرِيَّا ٭ اِذْْ نَادَى رَبَّهُ نِدَاءً خَفِيًّا قَالَ رَبِّ اِنِّى وَهَنَ الْعَظْمُ مِنِّى وَاشْتَعَلَ الرَّاْسُ شَيْبًا وَلَمْ اَكُنْ بِدُعَائِكَ رَبِّ شَقِيًّا

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Kaf Ha Ja ‘Ain Sad, Kazivanje o milosti Gospodara tvog prema robu Njegovom Zekerijjau, kad je on Gospodara svog tiho zovnuo, i rekao: ‘Gospodaru moj, kosti su mi oronule, i glava osijedjela, a nikad nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.’” (Merjem: 1– 4)

Ovaj odsjaj sastoji se od dvadeset i šest nada

PRVA NADA

O vi koji ste doživjeli doba ispunjenja, cijenjena braćo starci i poštovane sestre starice!

I ja sam, poput vas, oronuli starac. Opisat ću za vas neka stanja koja su prešla preko mene, neka nadanja na koja sam nailazio s vremena na vrijeme i blijeske očekivanja u doba starosti. Možda ćete sa mnom podijeliti svjetlost utjehe koja isijava iz tih nada i očekivanja. Svjetlost koju sam vidio, i vrata nura i nade koja mi je odškrinuo Allah, uočio sam prema svojoj nesavršenoj sposobnosti i prema svojoj zbrkanoj spremi, a vaše čiste i izbistrene sposobnosti – uz Allahov dopust – tu svjetlost učinit će još sjajnijom i blještavijom od one koju sam ja vidio, dok će dotične nade učiniti još snažnijim i nepopustljivijim od mojih.

Bez sumnje, izvorište svjetala koja iznosimo i ishodište nada koje navodimo jeste isključivo vjerovanje, iman.

DRUGA NADA

U vrijeme kad sam se primicao starosti, jednog jesenjeg dana, u doba ikindije, razgledao sam dunjaluk s vrha planine, te sam odjednom osjetio stanje krajnje osjetljivosti i melanholije, prekriveno tminom, kako navire u mojim dubinama. Vidjeh sebe – ostario sam. I dan je već omrknuo u starca, i godina je uzrela, i dunjaluk se postarao. Ta me je starost, koja se nadvila nad sve, silovito potresla. Primaklo se, dakle, vrijeme rastanka s ovim svijetom, i samo što nije nastupilo vrijeme rastanka s voljenima. I dok sam se tako uzrujavao nostalgično i u očajavanju, Božija milost preda mnom razotkri se na način da je tu bolnu tugu pretvorila u jednu blistavu srčanu radost, a bolni rastanak s voljenima u olakšanje koje je osvijetlilo svaki kutak duše.

Tačno, o vi starci kakav sam i ja sam! Allah, Slavljen je On, Koji je Svoju Uzvišenu Bit predstavio nama, i Koji nas je na više od stotinu mjesta u Kur’ani-Kerimu upoznao s Njom, u svojstvu “Milostivog, Samilosnog”, i Koji Svoju milost stalno šalje zemlji, kao ispomoć i podršku svim živim bićima koji imaju stalnu potrebu za njom, i Koji iz svijeta nevidljivog šalje Svoje poklone te svake godine natrpa proljeće nebrojenim i neizmjernim blagodatima, šalje ih nama, koji imamo potrebu za opskrbom, jasno ispoljavajući odraze Svoje sveobuhvatne milosti, podesivši ih prema nivoima slabosti i stepenima nemoći koji počivaju u nama, dakle, milost našeg Milostivog Stvoritelja najveća je nada i najsavršenije očekivanje u ovom našem staračkom dobu, ustvari, naša je najblistavija svjetlost.

Dosezanje i dohvatanje te milosti postiže se isključivo pripadništvom Tom Milostivom, kroz iman, i pokornošću Njemu, Slavljen je On, kroz obavljanje farzova i vadžiba, dakle, strogih i umjerenih obaveza.

TREĆA NADA

Kad sam se, u jutro starosti, probudio iza sna mladosti, pogledao sam sebe i vidio sam mladost kao da se otisnula niz strminu, klizeći pravo u grob, kao što je opisao pjesnik Nijazi el-Misri:

Kamen po kamen, zdanje života se ruši;

nemarniče, ni svjestan nisi da ti je zgrada sva urušena!

Tijelo moje, koje je utočište za moj duh, počelo je popuštati i rušiti se, kamen po kamen, svakodnevno. Što se mojih nade koje su me snažno vezivale uz dunjaluk tiče, veze su im počele labaviti i pucati. U meni uvriježio se osjećaj da se primaklo vrijeme rastanka od bezbrojnih voljenih i prijatelja, te počeh tragati za načinom povijanja ove duboke duhovne rane, za koju, kako izgleda, ne postoji nada u blagotvorno izlječenje. Ne uspjevši naići na njen lijek, ponovo izrekoh riječima Nijazija el-Misrija:

Božija mudrost traži prolaznost tijela

dok se srce provodi do u vječnost.

Moja duša stenje od patnje i tuge

pred kojom je i Lukman, tražeći lijek, ostao zbunjen.38

I dok sam još bio u tom stanju, nur Časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je milost Allahova svim svjetovima, njen uzorak koji je rječito iskazuje, u nju poziva i izriče je, i njegov šefaat, zagovorništvo kod Allaha, i uputa koju je darovao čovječanstvu, postadoše blagotvoran mehlem i okrepljujući lijek za nesnošljivu bolest za koju sam mislio da je neizlječiva, te se onaj mrkli očaj koji me okruživao promijenio u beskrajno svjetlo nade.

Zbilja, cijenjeni starci i starice, i svi vi koji doživljavate starost kao i ja! Mi odlazimo, i to je neizbježno. Neće nam osigurati ostanak ovdje sklapanjem očiju, jer mi smo u stanju privođenja na jedno definitivno i izvjesno odredište. Međutim, posmrtni međusvijet berzaha nije onakav kako nam se priviđa pod sumornom tminom našeg umišljanja poteklog iz nemarnosti te kako to doslikavaju nosioci zablude; on nije svijet rastanka niti je on mračan svijet. On je sastajalište dragih osoba, mjesto susreta s voljenima i prisnim prijateljima, a u prvom redu s Miljenikom Gospodara svjetova i s našim zagovornikom kod Njega na Sudnjem danu – na njega neka je najljepši salavat i selam.

Tačno, onaj koji je neosporni sultan tri stotine i pedeset miliona ljudi u svakom vremenu, u periodu od hiljadu i tri stotine i pedeset godina, koji je odgojitelj njihovih duhova, upravitelj njihovih umova, miljenik njihovih srca, i na čiju stranicu dobrih djela svakodnevno dopisuje se učinak jednak zbiru svih dobročinstava njegovog ummeta po principu: اَلسَّبَبُ كَالْفَاعِلِ ‘Onaj ko bude uzrok nečemu i sam je poput izvršioca’, i onaj koji je središte ostvarenja Gospodarevih ciljeva i okosnica Božanskih svrhovitosti u svemiru, koji je uzrok istaknute vrijednosti i uzvišenosti svega što postoji, dakle, taj Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, onako kako je u prvim minutama u kojima je svijet počašćen njime rekao: ‘Moj ummet (...) Moj ummet’, kako je zabilježeno u vjerodostojnim predajama i istinitim otkrovenjima, tako će on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i na mjestu ahiretskog okupljanja također progovarati: ‘Moj ummet (...) Moj ummet’, i svojim zagovorništvom zalagat će se za pomoć i podršku svom ummetu, s vrhunskom, najuzvišenijom, najposvećenijom i najvišom milošću, i to u vrijeme kad će se svaki drugi pojedinac u tim ogromnim masama baviti sobom i povikivati ‘Meni, meni!’ Mi, dakle, odlazimo u svijet u koji je već odselio ovaj Časni Poslanik, odlazimo u svijet koji je obasjan nurom te iluminirajuće svjetiljke, kao i zvijezdama odabranih i evlija kojima je on okružen, a koje broj ne može odrediti.

Tačno, slijeđenje sunneta Časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dovodi do zbornog mjesta pod barjakom njegovog zagovorništva, do zahvatanja njegovog svjetla te do izbavljenja od tmine berzaha.

ČETVRTA NADA

Čim je moja stopa zakoračila na prag starosti, moje tjelesno zdravlje, koje inače ugađa nemarnosti i pothranjuje je, također je bilo narušeno, te se starost i bolest urotiše u nasrtaju na mene i nastaviše nanositi mi udarce jedan za drugim, sve dok mi nisu otjerali san. A ja nisam imao ništa što bi me vezivalo za dunjaluk, niti imovine niti djece niti bilo čega sličnog. Vidjeh to da sve što je iscijeđeno iz plodova mog života kojeg upropastih u mladalačkoj nemarnosti jesu prijestupi i grijesi, te zavapih za pomoć, u poviku kojim je zavapio i Nijazi-Misri:

Prođe sav život u nepovrat, a ja njime ne stekoh ništa!

Došao sam sebi, ali je karavana već odmakla daleko!

Ja ostah jedan otuđeni samotnjak i zaplakah, zajecah!

Ostadoh osobenjak, lutalica, koji gazi putem!

U očima mi uzavrela suza, u grudima oganj čežnje, u glavi izbezumljenost…!

Bio sam tad u jednoj neizdržljivoj tuđini; osjećao sam očajavajuću melanholiju, pokajničku žal i izgarajuću nostalgiju zbog propuštenog života. Iz dubine zastenjah, tražeći da mi se ukaže pomoć i svjetlo nade. I tad, Kur’ani-Kerim nadnaravne snage izraza priskoči mi upomoć, zbrinu me i otvori preda mnom vrata goleme nade, dodijeli mi blistavo svjetlo utjehe i pouzdanja dovoljno jako da ukloni tugu mnogo puta težu od moje, i da rastjera te neprozirne slojeve tmine koja me je okruživala.

Tačno, poštovani starci i starice, o vi poput mene čije su veze s dunjalukom počele popuštati! Uzvišeni Stvoritelj ovaj dunjaluk stvorio je kao najveću i najuređeniju metropolu, kao da je jedna uzdignuta palača. Da li bi bilo moguće to da Taj Plemeniti Stvoritelj ne progovori sa Svojim omiljenim i počasnim gostima u toj metropoli i u toj palači?

Stvorivši ovu gordu palaču s umijećem, uredivši je s htijenjem i ukrasivši je s voljnošću, neizbježno je da On i progovori, jer kako god onaj ko izgradi posjeduje znanje, isto tako i onaj koji zna – govori. A budući da je On stvorio ovaj dom za goste u ljepoti i raskoši i ovaj grad kao veličanstveno sajmište, nužno je da će posjedovati i knjige i pisma u kojima iskazuje šta od nas zahtijeva te da pojasni Svoje odnose s nama.

Nema sumnje u to da najsavršenija od svih svetih Knjiga koje je On poslao jeste nadnaravni Kur’ani-Hakim, čija je nadnaravnost ustanovljena s četrdeset različitih gledišta, i koji se u svakoj minuti uči jezicima bar stotine miliona osoba, i koji odašilje svjetlo i ukazuje na Pravi put, i u čijem svakom pojedinom harfu nalazi se vrijednost najmanje deset dobročinstava i deset nagrada, a u nekim slučajevima i deset hiljada, pa i trideset hiljada dobročinstava, kao što je to slučaj u Noći Kadr. Na taj način, Kur’ani-Hakim dostupnim čini plodove Dženneta i svjetlosti berzaha. Dakle, postoji li u svemiru sadržajnija knjiga koja bi se s njim usporedila položajem? Može li bilo ko uopće ustvrditi takvo što?

Pa, budući da je Kur’ani-Kerim kojeg imamo u rukama govor Gospodara svjetova, Njegova uredba i izvorište Njegove milosti potekao od Uzvišenog Stvoritelja nebesa i Zemlje, od strane Njegovog apsolutnog gospodarenja i od strane grandioznosti Njegovog Božanstva, i iz ugla Njegove sveobuhvatne i nepregledne milosti, prihvati ga se i pridržavaj, jer je u njemu lijek za svaku bolest, svjetlo za svaku tminu, nada za svako očajanje.

A ključ ove neprolazne riznice isključivo je vjerovanje i priznavanje, njegovo slušanje i slijeđenje te uživanje u njegovom učenju.

PETA NADA

Na početku i u rano doba starosti, u želji da se odvojim i osamim od ljudi, moj duh bio je u potrazi za mirom u samoći i povučenosti na brdu Juša, koje dominira Bosforom. I dok sam jednog dana pogledom prelazio preko horizonta s te uzvisine, s podsjetnikom starosti vidjeh jednu od levhi nestanka i rastanka kako je orošena čežnjom i ranjivošću. Spuštajući pogled s vrha stabla svog života, s četrdeset i pete grane, sve dok nisam stigao do na dno svog života, na svakoj od tih grana koje su postojale za svaku godinu, vidio sam dženaze, njih bezbroj, svojih voljenih i prijatelja i drugih koji su bili u nekom odnosu sa mnom. Do u krajnost dirnuo me je rastanak i razdvajanje od voljenih, i prozborih jecajem Fuzulija el-Bagdadija u povodu rastanka s voljenima, a koji je rekao:

Kad god se ražalim nad vezom s njima,

suze me zagrcnu do zadnjeg hropca.

Tragao sam za kapijom nade, svjetla i utjehe. Tad mi svjetlost vjere u ahiret priskoči upomoć i potaknu me divnim nurom. Donijela mi je svjetlost koja je zauvijek neugasiva i nadu koja nikad ne jenjava.

Zbilja, moja braćo starci i sestre starice! S obzirom na to da ahiret postoji te s obzirom na to da je trajan i vječan, i pošto je ljepši od dunjaluka, i pošto je Onaj Koji nas je stvorio Mudar i Milostiv, na nama je samo to da se ne žalimo na starost i da se ne uzrujavamo zbog nje. Jer, starost zadojena imanom i ibadetom, koja doseže do doba upotpunjenja, tek je nagovještaj okončanja životnih obaveza i poslova, i znak za odlazak u svijet milosti, radi vječnog ostanka u rahatluku. Stoga se trebamo svesrdno radovati tome.

Tačno, vijesti od stotinu dvadeset i četiri hiljade izvrsnih odabranika, a to su vjerovjesnici i poslanici, na njih neka je salavat i selam – kako je izričito naveo jedan hadis – jednoglasno i po brojnosti neupitno donose izvješće, oslanjajući se na lično opažanje kod nekih od njih i na istinsku izvjesnost kod ostalih, o postojanju ahireta, te jednoglasno obznanjuju da će svi ljudi biti provedeni tamo i da će Stvoritelj, Slavljen je On, bez ikakve sumnje uspostaviti svijet ahireta, kako je neopozivo obećao.

I potvrda stotinu dvadeset i četiri miliona evlija, kroz kešf (otkrovenje) i osvjedočenje, u prilog svemu što su izjavili ti vjerovjesnici, a.s., i njihovo svjedočanstvo postojanja ahireta izvjesnim znanjem, snažan je dokaz i to zbilja nepobitan o postojanju ahireta.

Isto tako, manifestiranje svih Lijepih Imena Stvoritelja svemira, koja se odražavaju u stvarima diljem svijeta, nužno, aksiomatskom izvjesnošću nameće postojanje drugog, vječnog svijeta i jasno dokazuje postojanje ahireta.

Isto tako i Božanska moć te Njegova apsolutna mudrost, u kojima nema pretjerivanja niti ispraznosti i koji oživljavaju mrtva tijela uginulih stabala i njihove otvrdnule skelete, oživljavaju ih, a oni se na cijeloj površini Zemlje niti mogu pobrojati niti pregledati, svakog proljeća, svake godine, komandom: “Budi, i to biva”, te ih postavljaju kao ukaz na proživljenje nakon smrti. Tri stotine hiljada vrsta raznorodnih biljnih skupina i životinjskih zajednica bude proživljeno i raspodijeljeno, pokazujući time na stotine hiljada modela ahiretskog izvođenja i podizanja, kao i dokaza postojanja ahireta.

Također, tu je i sveopća milost koja uzdržava život svih bića koja posjeduju duh, koji su u potrebi za opskrbom, i koja im savršenom samilošću osigurava izdržavanje čudesno do u krajnost, kao i trajna brižljivost koja u veoma kratkom vremenskom periodu, svakog proljeća, pokazuje raznovrsne ukrase i ljepote koje su neizbrojive i nepregledne. Nema sumnje u to da sve ovo neupitno nameće činjenicu postojanja ahireta.

Isto tako i ljubav za trajnim ostankom, želja za neprolaznošću i nada u vječnost, koji su neiskorjenljivo usađeni u narav čovjeka, koji je najsavršeniji plod ovog svemira i najomiljenije stvorenje Stvoritelju svemira te koji je najpouzdanija spona među bićima u cijelom svemiru, dakle, nema sumnje u to da sve ovo s punom očiglednošću ukazuje na dolazak trajnog svijeta nakon ovog prolaznog te na postojanje svijeta ahireta i Kuće vječnog blagostanja.

Zapravo, svi ovi dokazi s apsolutnom kategoričnošću – u mjeri koja nužno nameće pristanak – potvrđuju postojanje ahireta, na način koji je jednak postojanju dunjaluka. 39

Budući da je jedna od najbitnijih lekcija koju nam očitava Kur’an vjerovanje u ahiret, a ta lekcija snažna je i nepopustljiva do tog stepena, te imajući u vidu to da u tom vjerovanju počiva blistavo svjetlo, nepokolebljiva nada i ogromna utjeha, tako da, čak i kad bi se stotinu hiljada starosti skupilo u jednoj osobi, ta svjetlost i ta nada i to olakšanje koji izviru iz vjerovanja bili bi dovoljni, na nama je, onda, starcima, to da se radujemo našoj starosti i da se oduševimo njome, govoreći: ‘Allahu neka je hvala na savršenom imanu.’

ŠESTA NADA

Dok sam bio u progonstvu, u tom bolnom zatočeništvu, sam, usamljen i izoliran od ljudi, navrh brda Čam koje se uzdiže nad poljima Barle, tragao sam za svjetlom u toj izolaciji. Jedne noći, u onom nenatkrivenom sobičku, istaknutom na visoko borovo stablo navrh brijega, starost je učinila da osjetim sve ispremetane nijanse i vrste tuđine – kako je to jasno izneseno u Pismu šestom – u smiraju noći, gdje nema ni traga ni glasa ničem, osim bolnog zvuka i šuma drveća. Osjetih da mi je taj bolni šum dodirnuo najdublja osjetila i dotaknuo dubine moje starosti i samotinje, te mi starost, upozoravajući, došapnu na uho:

“Dan se izvratio u ovaj sumorni grob, a dunjaluk se odjenuo u svoje crne ćefine, pa će se dan tvog života pretvoriti u noć, a dan dunjaluka preobrazit će se u noć berzaha; dan ljeta života izopačit će se u noć zime smrti.” A moj nefs neraspoloženo odgovori:

“Da, kako god sam ovdje sam, otuđen od svog grada i udaljen od svog zavičaja, isto tako i rastanak s mnogim dragim osobama kroz moj životni vijek, koji se primiče pedesetim – a ne posjedujem ništa osim izljeva suza za njima – jeste tuđina koja nadmašuje otuđenost od moje domovine. Ja u ovoj noći osjećam samoću tužniju i bolniju od moje samoće na ovom brdu, koje se i samo ispreplelo u samoći i tuzi; moja starost upozorava me na blizinu časa konačnog rastanka s dunjalukom i svime na njemu.”

U toj samoći umotanoj u žalost, i kroz tu tugu koju prožima očaj, počeo sam tragati za svjetlom, za tračkom nade. Odjednom, u pomoć pristiže mi vjera u Allaha, da me okrijepi, ojača i osnaži. Ona mi je dopustila veliku prisnost tako da, i kad bi se nekoliko puta umnožile moje boli i nostalgija, ta prisnost bila bi mi dovoljna da ih prevaziđem.

Tačno, starci i starice! S obzirom na to da imamo Milostivog Stvoritelja, za nas onda uopće nema tuđine. I s obzirom na to da On postoji, sve za nas postoji. I s obzirom na to da On postoji, postoje i meleci, jer, naime, ovaj dunjaluk nije prazan. Sve ove neprohodne planine i nepristupačne pustinje naseljene su i nastanjene Allahovim cijenjenim robovima, časnim melecima. Tačno, svjetlo vjere u Allaha i pogled na svemir Njega radi, pored svjesnih živih robova, drveće, pa čak i stijenje pretvara u prisne prijatelje, tako da sva ta bića mogu, jezikom svog stanja, komunicirati s nama, i donijeti nam utjehu i olakšanje.

Tačno, dokazi Njegovog, Slavljen je On, postojanja, brojni su koliko i sva bića u ovom svemiru te koliko svi harfovi ove velike knjige svemira. A dokazi i iskazi Njegove milosti brojni su koliko i bića koja posjeduju duh, i sve što im je namijenjeno od Njegovih blagodati i jela, koji su ukazi Njegove sažaljivosti, milosti i brižljivosti. Sve to pokazuje na vrata našeg Milostivog i Plemenitog Stvoritelja, našeg prisnog Stvoritelja, našeg voljenog Zaštitnika. I nema sumnje u to da su nemoć i slabost dva vrijedna zagovornika na toj uzvišenoj kapiji. Staračko doba jeste njihov period i vrijeme njihovog ispoljavanja. Na nama je, dakle, da priželjkujemo i volimo starost, a ne da od nje pokušavamo pobjeći. Jer, ona je poželjni zagovornik pred tom visokom kapijom.

SEDMA NADA

Kad su se, u prvim danima starosti, zanos i osmijeh Starog Saida pretvorili u jecaj i plač Novog Saida, sljedbenici dunjaluka pozvali su me u Ankaru, misleći da sam još uvijek Stari Said. Odazvao sam se njihovom pozivu.

Jednog dana, u vrijeme kasne jeseni, uspeo sam se navrh kule u Ankari, koju je starost i istrošenost bila nagrizla više nego mene, te se ta kula preda mnom pričini kao jedan okamenjeni slijed historijskih dešavanja. Obuze me teška potištenost i duboka patnja zbog osijedjelosti godine u tu jesen, i zbog moje lične osijedjelosti, i zbog oronulosti kule, i zbog ostarjelosti čovječanstva, i zbog staračke onemoćalosti visoke Osmanske države, i zbog izdisaja suverenog Hilafeta, i zbog dotrajalosti dunjaluka. To stanje svijesti na uzdignutoj kuli prisililo me na to da razgledam po nizinama prošlosti i po visoravnima budućnosti, u potrazi za svjetlom, tragajući za nadom, utjehom, i to zbog toga da mi prosvijetli ono što sam osjećao u Ankari kao najneprozirniju crninu koja je tu zakrila moj duh, dok se on davio u nagomilanoj i nepreglednoj noćnoj pomrčini starosti.40

Pogledavši udesno, gdje je strana prošlosti, tražeći svjetlo i nadu, ta strana izdaleka mi se ukaza u obliku velike grobnice mog oca, djedova i cijele ljudske vrste, te me taj prizor, umjesto da me smiri, još više uznemiri.

Zatim, u potrazi za lijekom, pogledah ulijevo, gdje je pravac budućnosti, a budućnost mi se prikaza kao ogromna mračna grobnica moja, mojih vršnjaka i nadolazećih generacija. I umjesto da me to primiri, i ovo me još više uzruja.

Utom pogledah na svoju sadašnjost, nakon što mi se srce ispunilo nepomirljivošću slijeva i zdesna, te mi se taj dan u beznadežnim očima i u zastarjelom viđenju pričini kao jedan tabut za pogreb mog tijela koje je priklano i u smrtnom hropcu između smrti i života.

Nakon što i s te strane zapadoh u očajanje, podigoh glavu naviše i pogled uprijeh na vrh stabla mog života. Vidjeh da na tom stablu postoji samo jedan plod, i da on gleda u mom pravcu, a to je moja dženaza.

Brzo oborih glavu pogledajući u korijen stabla svog života te uočih da je tlo oko njega, ustvari, to je prah mojih istruhlih kostiju, pomiješan i sjedinjen sa zemljom, koja je počelo mog stvaranja. To dvoje gazi se pod nogama, te je i to pogoršalo moju bolest, umjesto da mi pruži lijek.

Zatim se teška srca pogledom osvrnuh unazad te vidjeh ovaj prolazni i nestalni dunjaluk kako se kotrlja u provaliju ispraznosti i kako se otiskuje u tminu ništavnosti, i taj prizor u ranu ubrizga mi otrov, umjesto da mi prinese mehlem i blagotvoran lijek.

Pošto ni na toj strani ne nađoh nikakvog dobra niti nade, okrenuh se licem naprijed i zagledah se u daljinu, gdje vidjeh vrata groba koji čeka na mene u zasjedi nasred puta, razjapljenih usta, i opkoljava me, a iza njega put koji se pruža do u beskonačnost. Ljudske karavane koje putuju tim putem nazirale su se izdaleka.

Pred svim tim užasnim nesrećama koje su me salijetale sa svih šest strana, ja nisam imao nikakvog oslonca i bio sam bez ikakvih sredstava kojima bih se odbranio, osim neznatne količine ograničenog htijenja. Dakle, nisam pred svim tim bezbrojnim neprijateljima i neopisivim opasnostima imao ništa osim jednog jedinog ljudskog oruđa, a to je djelimična sloboda izbora. A budući da je to oruđe manjkavo, nekompletno i neefikasno, i budući da ono ne posjeduje sposobnost proishođenja bilo čega te da u njegovoj moći nema ništa osim prostog stjecaja – jer ono se ne može vratiti u prošlost, otjerati i utišati moja tugovanja niti se može prebaciti u budućnost, a kako bi spriječilo moju užasnutost i strahovanja od nje – dakle, shvatio sam to da od njega nema nikakve koristi u odnosu na patnje i očekivanja iz prošlosti i budućnosti.

I dok sam još bio grozničavo uznemiren u međuprostoru tih šest strana, iz kojih su prema meni uzastopno nadirali razni vidovi usplahirenosti, užasnutosti, beznadežnosti i sumornosti, svjetlost imana u odbljescima lica Kur’ana, nadnaravne snage izraza, dade mi poticaj i osvijetli svih šest strana divnim blještavim svjetlom koje, kad bi i sve vrste uznemirenosti i svi vidovi sumornosti koji su me spopadali bili pomnoženi stotinu puta, bilo bi dovoljno i djelotvorno da ih nadvlada.

Ta svjetlost dugački niz potištenosti nadomjestila je utjehom i nadom, i sve strahove, jedan za drugim, ispretvarala je u srčanu prijaznost i nadu.

Tačno, iman je pocijepao tu jezovitu sliku prošlosti, koja je poput nepregledne grobnice, te je prekrojio u jedno ugodno i svijetlo sijelo, mjesto gdje se sastaju bliski prijatelji, a sve to predočio je putem pouzdane vizije i očigledne stvarnosti.

Iman je, zatim, pouzdanim znanjem pokazao da budućnost koja nam se pogledom nemarnosti priviđa kao nepregledna grobnica ustvari jeste samo sjedište milostivih dočeka priređenih u palačama vječnog blagostanja.

Iman je, zatim, rasparčao sliku tabuta sadašnjosti, koja se pod pogledom nemarnosti priviđala takvom, te me osvjedočio u činjenicu da je današnji dan jedno ahiretsko sajmište i divno ugostilište Milostivog.

Iman je, zatim, učinio da progledam i da pouzdanim znanjem uvidim to da ono što se pod pogledom nemarnosti priviđa kao jedan jedini plod na stablu života, u vidu mrtvačkog tabuta i dženaze, nije stvarno takvo, već je to, ustvari, izlazak mog duha – koji je dostojan neprolaznog života i kandidat za neprolazno blagostanje – iz njegove prvobitne čahure u domen zvjezdanih horizonata, radi obilaska i rekreativnog izleta.

Iman mi je, zatim, svojim smislovima rasvijetlio da moje kosti i njihova prašina i zemlja kao počelo mog stvaranja nisu potrošivi i odvratni otpaci zameteni pod nogama, već su oni pijesak na kapiji milosti i zavjesa na džennetskim odajama.

Iman mi je, zatim, zaslugom tajni Kur’ani-Kerima, pokazao da dunjalučka stanja i procesi koji se, gledani kroz prizmu nemarnosti, urušavaju i upadaju u tminu ništavnosti ne gube tek tako u grotlu ništavnosti – kako se to spočetka pomišljalo – već su to dopisi Milostivog i pisma Sveopstojnog, listovi napisa imena Slavljenog, čije su se funkcije okončale i smislovi ispunili, a oni su svoje rezultate ostavili da traju. Time me je iman kroz znanje izvjesnosti upoznao sa suštinom dunjaluka.

Iman mi je, zatim, svjetlom Kur’ana učinio razgovijetnim to da grob, koji me je pritješnjivao, vrebajući i čekajući na mene, nije bunarska jama, već je on kapija u svijet svjetlosti. A onaj put koji vodi u beskonačnost nije pružena prtina koja se završava u tmini i ništavnosti, već je to prijeki put u svijet svjetlosti, u svijet bitka, u svijet vječnog blagostanja. Na ovaj način moji halovi pretvorili su se u lijek i mehlem za moju bolest, jer su se jasno i upečatljivo ukazali, te su me potpuno uvjerili.

Osim toga, iman je onoj zanemarljivoj količini slobodnog izbora, koja posjeduje sićušni djelić stjecaja, dodijelio dokument kojim se može osloniti na apsolutnu moć i njime može se pridružiti nepreglednoj milosti, nasuprot onoj brojnoj masi neprijatelja i mrklih slojeva tmine. Ustvari, sam iman jeste taj dokument u rukama djelimične slobode izbora. A taj komadić slobodnog izbora, iako je sam po sebi nedovoljan, nedjelotvoran i slab, ipak, ukoliko bude upotrijebljen u ime Hakkovo, Slavljen je On, i iskorišten na Njegovom putu, Njega radi, njime može se steći – djelotvornošću imana – vječno džennetsko prostranstvo širine pet stotina godina. Primjer, dakle, vjernika jeste poput primjera vojnika kojem, ako svoju individualnu snagu upotrijebi u ime države, bude olakšano ispunjenje poslova koji hiljadu puta nadmašuju njegove lične sposobnosti.

I kao što iman djelimičnoj slobodi izbora dodjeljuje dokument, on isto tako oduzima njene uzde iz ruku materijalnog tijela, koje nema nikakvog utjecaja na prošlost i budućnost, te ih predaje srcu i duhu; a budući da se domen života duha i srca ne svodi samo na sadašnjost, kakav je slučaj s tijelom, već se mnoge godine iz prošlosti i isto toliko vremena iz budućnosti nalaze unutar granica tog domena, onda onaj djelić slobodnog izbora napušta svoju djelimičnost i stječe univerzalnost. I kao što se snagom imana prodire u najdublje dno prošlosti i rastjeruje tmina tugovanja, također se nurom imana uspinje i uzlijeće do najviših vrhova budućnosti te se uklanjaju strahovanja i bojazni od nje.

Pa, moja braćo starci i sestre starice! O vi koji patite od staračkog zamora! Sve dok – Allahu neka je hvala – nosimo iman i dok se u njemu do ove mjere nalaze ugodne, svijetle, ukusne i omiljene riznice te sve dok nas naša ostarjelost sve više potiče na stjecanje tih riznica, nemamo se zbog čega žaliti na starost, već moramo uputiti hiljadu i jednu zahvalu na našoj starosti obasjanoj imanom.

OSMA NADA

Kad je nekoliko sijedih dlaka prošaralo moju glavu u znak starosti, nakon strahota Prvog svjetskog rata i dubokih tragova koje je zarobljeništvo kod Rusa utisnulo u moj život, te me to udubilo u moju mladalačku usnulost, i nakon ceremonijalnog dočeka koji je uslijedio iza mog povratka iz zarobljeništva u Istanbul, bilo to kod Sultana, šejhul-islama, Vrhovnog zapovjednika, bilo od strane studenata šerijatskih znanosti, te nakon prijema i dobrodošlice, mnogo veće nego što sam zasluživao, sve je to, pored mladalačkog zanosa i nemarnosti, kod mene proizvelo izvjesno duhovno stanje i još me dodatno gurnulo u duboku usnulost, pri čemu pomišljao sam na to da je dunjaluk trajan i vječan. Našao sam se u jednom neobičnom stanju prionulosti uz dunjaluk, kao da nikad neću umrijeti.

U to vrijeme, otišao sam jednom u Bajezidovu džamiju u Istanbulu, i to u mjesecu mubarek-ramazana, da poslušam učenje Kur’ana od strane iskrenih hafiza, te saslušah s jezika tih hafiza ono što je nadnaravni Kur’an obznanio snažno i upečatljivo, svojim visokim nebeskim saopćenjem o smrti čovjekovoj i o njegovom prolasku, o izdisaju i o umiranju svega živućeg, tekstom ajeti-kerima:

كُلُّ نَفْسٍ ذَائِقَةُ الْمَوْتِ “Svaka duša iskusit će smrt.” (Ali-Imran: 185)

Ovaj bučni proglas djelovao je na moje slušne kanale, prodro je i probio se kroz duboke i otvrdnule slojeve zaspalosti, nemarnosti i opijenosti, te se ugnijezdio u najdubljim dubinama mog srca.

Iziđoh iz džamije, i nekoliko sljedećih dana vidio sam sebe kao da mi u glavi bjesni razorna oluja, koja je trag one duboke usnulosti koja se bila nastanila u meni od davnih vremena, i vidio sam sebe kao jedan brod koji besciljno luta među morskim talasima, a čiji je kompas neispravan i nestabilan. Duša mi je izgarala vatrom u gustom dimu. I kad god bih pogledao u ogledalo, te bijele dlake upozoravale su me: ‘Čuvaj se!’

Zaista, stvari su se samom meni pojasnile s pojavom tih bijelih dlaka i s njihovim upozorenjem meni, jer sam promatrao to kako mi mladost, u koju sam se mnogo uzdao, pa čak sam i podlegao iskušenju njenih slasti, govori: ‘Rastanak!’ I dunjalučki život s kojim sam bio vezan ljubavlju počeo se lagahno gasiti, a dunjaluk, kojem sam se bio odao, ustvari, dunjaluk kojeg sam bio željan i u koji sam bio zaljubljen, vidjeh kako govori: ‘Odlazak! Odlazak!’, upozoravajući me na to da ću otputovati iz ove kuće za goste te da ću je ubrzo napustiti. Vidjeh taj dunjaluk kako se, opet govoreći: ‘Odlazak!’, i sam pripremao za putovanje. U srcu mi se, iz univerzalnosti i sveobuhvatnosti ajeti-kerima: كُلُّ نَفْسٍ ذَائِقَةُ الْمَوْتِ “Svaka duša iskusit će smrt”, rastvori smisao koji on sadrži, a to je:

Cijelo čovječanstvo zajedno jeste poput jedne duše, i nema sumnje u to da će izumrijeti, a kako bi iznova bilo proživljeno. I Kugla zemaljska također je jedna duša, pa i ona mora izumrijeti i propasti, a kako bi poprimila svojstvo neprolaznosti i oblik vječnosti. A i sami dunjaluk jeste jedna duša, i umrijet će i okončat će se, a kako bi prešao u ahiret.

Porazmislih o svojoj situaciji i vidjeh sljedeće:

Mladost, koja je stjecište užitaka i naslada, odlazi ustupajući svoje mjesto starosti, a koja je ishodište tugovanja. I blistavi i raskošni život u procesu je odlaska, a – naizgled – jeziva i mračna smrt priprema se da zauzme njegovo mjesto. I dunjaluk, kojeg vole i kojim se naslađuju njegovi nemarni zaljubljenici, i za kojeg se smatra da je neprolazan, vidjeh kako ubrzano ističe u prolaznost.

A kako bih se spustio u ponor nemarnosti i kako bih sam sebe zavarao, pogled upravih u smjeru slasti društvenog nivoa i elitnog položaja, kojim je moja duša bila prevarena, i koji je bio iznad granica i moći koji su meni pripadali, a kojeg sam uživao u Istanbulu, od dobrodošlice, počasti, podrške, slave i divljenja. Vidjeh da će me sve to pratiti samo do vrata kabura, koja su mi bila blizu, te da će se tu ugasiti.

Vidjeh i teško pretvaranje, hladnu sebičnost i kratkotrajnu nemarnost, kako se kriju pod nakićenim pokrovom glasovitosti i slave, što su ideali sljedbenika i ljubitelja popularnosti. Shvatih da mi te stvari, koje su me sve dosad zavaravale, neće pružiti utjehu niti u njima mogu naići na bilo kakav tračak svjetlosti.

Kako bih se ponovo povratio iz svoje nemarnosti i kako bih se konačno od nje otrijeznio, ponovo sam počeo slušati one hafize u Bajezidovoj džamiji, a kako bih saslušao nebesku lekciju Kur’ani-Kerima. I pritom, čuo sam radosne nagovještaje te nebeske upute, kroz svete Gospodareve zapovijedi u ajeti-kerimu:

وَ بَشِّرِ الَّذِينَ آمَنُوا “I obraduj one koji vjeruju (...)” (El-Bekara: 25)

Duhovnim odsjajem kojeg sam primio iz Kur’ani-Kerima raspitao sam se o utjesi, nadi i svjetlu upravo u tim stvarima koje su me uznemirile, zabrinule te bacile u beznađe i očajanje, a da nisam za njima tragao ni u čemu drugom. Hiljadu i jedna hvala neka je Plemenitom Stvoritelju, Koji me je pospješio da lijek iznađem u samoj bolesti, i u tome da vidim svjetlost u samoj tmini, i u tome da osjetim olakšanje u samoj boli i strepnji.

Prvo u šta sam pogledao jeste ono lice koje zastrašuje sve i za koje se umišlja to da je veoma užasno. To je lice “smrti”. Svjetlom Kur’ani-Kerima nađoh to da je stvarno lice smrti za vjernika ozareno i svijetlo, iako je njegov crni pokrov i pokrivač koji ga skriva obložen nakaznom i jezivom crninom. Ovu činjenicu već ranije nepobitno smo ustanovili u mnogim Poslanicama, a posebno u Riječi osmoj i u Pismu dvadesetom, a to je da smrt nije definitivni nestanak niti trajni rastanak, već je ona uvod i priprema za vječni život i njegov početak. Ona je okončanje tereta životnih obaveza i dužnosti, i oslobođenje od njih, predah i opuštanje; ona je zamjena jednog mjesta drugim, i ona je sjedinjenje i sastanak s karavanom voljenih, koji su odselili u svijet berzaha. I, tako, kroz ovakve činjenice gledao sam u ljupko i ozareno lice smrti. I nisam u njega više gledao sa strahom i užasavanjem, već sam ga – u izvjesnom smislu – promatrao s željnošću, i u tome spoznao sam jednu od tajni “duhovne spone sa smrću”, koju prakticiraju sljedbenici sufijskih tarikata.

Zatim sam razmotrio “doba mladosti” i vidjeh da ona svojim prolaskom svakog dovodi u tugovanje, i svakog čini željnim i ostavlja bez daha. A ona prolazi u nemarnosti i griješenju, pa je i moja mladost protekla na isti način! Vidjeh kako pod svijetlim i raskošnim ogrtačem, koji je na nju nabačen, stoji veoma zakržljalo, pa još i pijano i zastrašujuće lice, te da nisam uvidio njenu suštinu, učinila bi da cijelog svog dunjalučkog života, čak i da poživim stotinu godina, oplakujem i žalujem zbog nekolicine godina zanosa i smijeha. Pjesnik koji oplakuje svoju mladost s žalošću i gorčinom kaže:

لَيْتَ الشَّبَابَ يَعُودُ يَوْمًا فَاُخْبِرَهُ بِمَا فَعَلَ الْمَشِيبُ

Eh, da mi se mladost vrati samo na dan, pa da je obavijestim šta mi je nanijela starost.

Tačno, oni starci koji nisu jasno sagledali tajnu i narav mladosti, svoju starost, poput ovog pjesnika, provode u tugovanju i u uzdisajima za vremenom svoje mladosti. A činjenica je, ustvari, da kad se doba mladosti i njena svježina nađu u smirenom i trezvenom vjerniku, koji posjeduje nepokolebljivo i dostojanstveno srce, i kad snaga i jačina njegove mladosti budu okrenute prema ibadetu i činjenju dobrih djela i ahiretske zarade, mladost postane ogroman potencijal za dobročinstvo, najbolje sredstvo za trgovinu i najljepši i najslasniji posrednik u činjenju kreposnih djela.

Tačno, doba mladosti zbilja je jedna dragocjenost i velika skupocjenost, ona je ogromna blagodat od Boga, i slasni zanos za onog ko upozna svoje islamske dužnosti i ko je ne zloupotrijebi. Međutim, mladost, ukoliko joj nije prirođena dosljednost i ukoliko nije popraćena čednošću i bogobojaznošću, donosi nesagledive pogibelji, jer njena nepromišljenost nanosi zlo vječnom blagostanju dotične osobe, kao i njenom ahiretskom životu, a ponekad razori i njen dunjalučki život. Tako, neki užici i naslade, koje osoba stekne u toku nekoliko godina mladosti, nanesu joj neizdržive patnje kroz cijelo doba onemoćalosti i starosti.

Pa, budući da je doba mladosti kod većine ljudi štetno, na nama, starcima, onda jeste to da iskažemo neizmjernu zahvalnost Allahu što nas je izbavio od mladalačkih pogibelji i šteta. Uostalom, slasti mladosti neminovno proći će, kao što će proći i sve ostalo. Pa ako vrijeme mladosti bude uloženo u ibadet te utrošeno na dobročinstvo i dobrobit, iza sebe ostavlja vječne i trajne plodove, a pritom je i sredstvo za stjecanje neprolazne i vječne mladosti u besmrtnom životu.

Zatim, pogledavši na dunjaluk, u koji je zaljubljena većina ljudi koja je pala pod njegovu kušnju, svjetlom Kur’ana vidjeh to da postoje tri univerzalna dunjaluka koji se međusobno presijecaju i miješaju:

Prvi, dunjaluk okrenut prema Lijepim Božijim Imenima, i njihovo je ogledalo;

drugi, dunjaluk okrenut prema ahiretu, i njegova je njiva;

treći, dunjaluk okrenut prema dunjalučarima i sljedbenicima zablude, a on je igra i zabava za nemarne.

Također, svaki pojedinac na ovom dunjaluku posjeduje svoj lični golemi dunjaluk, te na taj način postoji onoliki broj međusobno ispresijecanih dunjaluka koliko ima ljudi. Samo što je lični život svake osobe stup njegovog osobnog dunjaluka, te čim onemoća tijelo osobe, njegov dunjaluk sruši se, pa nastupi njegov lični kijamet. A budući da ravnodušnici ne uviđaju to munjevito rušenje njihovog ličnog dunjaluka, oni bivaju njime zavedeni i umišljaju to da je njihov dunjaluk poput univerzalnog dunjaluka, koji je uspostavljen oko njih.

Razmotrio sam to, pa rekoh: ‘Bez sumnje, i ja imam svoj lični dunjaluk – poput ostalih – koji se ubrzano ruši; kakva mi je, onda, korist od tog ličnog dunjaluka za moj prekratki život?!’ Svjetlom Kur’ani-Kerima vidjeh da je taj dunjaluk – za mene i za ostale – ustvari samo jedno kratkotrajno sajmište, jedno ugostilište koje se svakodnevno puni i prazni. On je pijaca podignuta uz put za trgovanje namjernika i prolaznika; jedna otvorena, stalno obnavljana knjiga Kreativnog Autora, Koji Svojom mudrošću u njoj briše ili zadržava šta hoće. Svakog proljeća u njemu jedno je okićeno i pozlaćeno pismo, svakog ljeta jedna predivno sročena poema. To su ogledala koja ukazuju odraze Lijepih Imena Veličanstvenog Stvoritelja. On je ahiretska njiva i rasadnik, cvjetnjak Božanske milosti. On je privremeni pogon za pripremu trajnih Gospodarevih levhi koje će biti izložene u svijetu neprolaznosti i vječnosti. Izrekoh sto hiljada zahvala Allahu, Plemenitom Stvoritelju, što je stvorio dunjaluk u tom obliku. Shvatio sam da čovjek kojem je dodijeljena ljubav da cjeliva dva stvarna, ljupka lica dunjaluka, ono koje je okrenuto prema Lijepim Imenima i ono drugo, okrenuto prema ahiretu, promaši svoju metu i udalji se od ispravnosti čim tu ljubav upotrijebi na pogrešnom mjestu, te je preusmjeri na nakazno i prolazno lice sljedbenika nemarnosti i zala, pa na njega bude primjenjiv hadisi-šerif: حُبُّ الدُّنْيَا رَاْسُ كُلِّ خَطِيئَةٍ

Ljubav prema dunjaluku polazište je svih zlodjela.

Pa, o starci i starice!

Ovu činjenicu uočio sam pod svjetlom Kur’ani-Hakima, i pod opomenom svoje starosti, te u sjaju vizije koju mi je omogućio iman. Već ranije potvrdio sam je u mnogim Poslanicama, uz upečatljive dokaze. Vidio sam kako je ta činjenica moja stvarna utjeha, odnosno, ona je čvrsta nada i blještava svjetlost. Tako sam postao zadovoljan starošću i oronulošću te sam se obradovao odlasku mladosti.

Nemojte se, onda, rasplakivati zbog vaše starosti, već hvalite Allaha i zahvaljujte Mu. Sve dok posjedujete iman, i sve dok vaša stvarnost to izriče, neka stvarnost oplakuju oni nemarnici i neka je oplakuju sljedbenici zablude.

DEVETA NADA

U toku Prvog svjetskog rata bio sam zatočen na dalekom mjestu, u sjeveroistočnom predjelu Rusije, a koji se naziva Kosturma. Tamo je postojala mala tatarska džamija na obali čuvene rijeke Volge. Bio sam ojađen svojim zarobljenim kolegama oficirima, pa sam više volio samoću, ali mi nije bio dozvoljen izlazak vani bez dozvole i propusnice. Zatim mi je dozvoljen boravak u džamiji, uz jamstvo i starateljstvo stanovnika tatarskog dijela, pa sam tu spavao sam. Primaklo se proljeće, a noći su bile veoma duge u tom dalekom dijelu svijeta.

Ostajao sam budan u tim mrklim, tmurnim noćima, zaogrnutim u sumornu nostalgiju, jer se nije čulo ništa osim žalosnog žubora rijeke Volge, sitnog lupkanja kišnih kapi i žalopoja rastanka u zvižduku vjetra. Sve to na tren me probudilo iz dubokog sna nemara.

I mada sebe još nisam ubrajao u starce, ipak onaj ko iskusi Prvi svjetski rat jeste starac, jer ratni dani, odnosno njihova grozota obijele mladiće, pa kao da ih prožima jedna od tajni ajeti-kerima: يَوْمًا يَجْعَلُ الْوِلْدَانَ شِيبًا “Onog dana koji će djecu sijedom učiniti.” Iako sam bio blizu četrdesete, osjećao sam kao da sam u osamdesetim godinama.

U tim tmurnim, dugim, žalosnim noćima ispunjenim patnjom života u tuđini, od moje uvredljive i bolne stvarnosti, grudi mi je shrvalo teško beznađe u pogledu mog života i domovine, i kad god se osvrnem na svoju nemoć i samotnost, ponestane mi volje i nade. Ali, ispomoć mi je došla iz Kur’ani-Kerima, i moj jezik ponavljao je:

حَسْبُنَا اللّٰهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ “Dovoljan je nama Allah, i Divan Zastupnik.”

Srce mi je u plaču govorilo:

غَرِيبَمْ بِى كَسَمْ ضَعِيفَمْ نَاتُوَانَمْ َاْلاَمَانْ گُويَمْ عَفُوْ جُويَمْ مَدَدْ خَواهَمْ زِدَرْگَاهَتْ اِلهِى

‘Ja sam otuđeni garib (...) Ja sam sam (...) Ja sam slab (...) Ja sam nemoćan (...) Preklinjem za spas (...) Tražim oprost (...) Obraćam se za pomoć (...) Na Tvojim vratima, moj Bože.’

A moj duh, koji se prisjetio mojih starih prijatelja u domovini i koji je zamišljao moju smrt u ovoj tuđini, pretočio se u stihove Nijazija El-Misrija, one koji tragaju za prijateljem:

Prošao sam razočarenja ovog svijeta i razvio krila lišenosti,

vinuvši se u čežnji, svakog trena izvikujući ‘Prijatelja! Prijatelja!’

Bilo kako bilo, moja “nemoć” i “slabost” u tim melanholičnim, dugim noćima, mrklim od rastanka, ranjivosti i tuđine, postale su načinom približavanja pragu Božanske milosti i zagovornicima pred Božanskom prisutnošću, tako da se i sad čudim tome kako sam uspio pobjeći za nekoliko dana te kako sam izvan očekivanja uspio prevaliti razdaljinu koju je nemoguće u hodu preći za manje od cijele godine, a nisam poznavao ni ruski jezik. Umakao sam iz zarobljeništva na čudesan i zapanjujući način, zahvaljujući pomoći Allahovoj koja mi je pristigla kao rezultat moje nemoći i slabosti, pa sam stigao u Istanbul, u hodu preko Varšave i Beča. Tako sam se izbavio iz zarobljeništva s lahkoćom koja izmamljuje čuđenje, jer sam dugačak bijeg ostvario s velikom jednostavnošću i lagodnošću, što ne bi pošlo za rukom ni najhrabrijoj, najinteligentnijoj i najlukavijoj osobi, koja, čak, poznaje ruski jezik.

Međutim, moje stanje u noći koju sam provodio u džamiji na obali Volge nadahnulo me je da donesem sljedeću odluku:

‘Ostatak života provest ću po pećinama i spiljama, odvojen od ljudi. Dosta mi je miješanja s njima. Budući da na kraju životnog ciklusa stoji ulazak u grob, sam-samcat, od sada odabirem život u samoći i povučenosti, da se na nju naviknem!’

Zaista, tako sam odlučio. Međutim, nažalost, mnogi moji voljeni u Istanbulu, i sjaj i raskoš društvenog života u njemu, a posebno doček, slava i čuvenost među ljudima, u čemu nema nikakve trajne koristi, sve to skupa povuklo me je da na izvjesno vrijeme zaboravim svoju odluku. Ona noć u tuđini kao da je izoštrena i iluminirana crnina zjenice oka mog života, a onaj blistavi dan u Istanbulu kao da je slijepa bjelina oka mog života. To oko nije moglo gledati udalj, već je ponovo usnulo u dubok san, sve dok ga nije razdrijemao šejh Gejlani svojom knjigom Otkrovenje nevidljivog, i to dvije godine kasnije.

Dakle, tako, starci i starice! Znajte to da su nemoć i slabost u starosti samo sredstva zadobivanja Božanske milosti i privlačenja Gospodareve pažnje. Ja sam se u ovu činjenicu lično osvjedočio kroz mnoga dešavanja u mom životu. Ukazivanje milosti na zemaljskoj površini također jasno i razgovijetno ističe ovu činjenicu. Jer, najnemoćnija i najslabija živa bića njihova su mladunčad, a činjenica je da se najrafiniraniji, najslađi i najljepši oblici milosti ukazuju upravo toj mladunčadi. Tako, nemoć ptičeta smještenog u gnijezdu navrh vitkog stabla, ukazom Božije milosti, angažira njegovu majku kao da je vojnik koji iščekuje zapovijed te kruži oko zelenih usjeva, a kako bi pribavila obilje hrane svom ptičetu. Međutim, čim to nejako ptiče zaboravi svoju nemoć – kad mu izrastu krila i kad ono uznapreduje – njegova majka odmah mu kaže: ‘Sad idi sam tražiti svoju nafaku.’ Nakon toga više se ne odaziva njegovim pozivima.

Pa kako god se ovaj smisao milosti sprovodi u tom obliku kad su u pitanju mladunčad, također se, s gledišta slabosti i nemoći, sprovodi i u pogledu starih osoba, a koji su i sami došli u poziciju nejake mladunčadi.

Moja lična iskustva dovela su me u savršeno uvjerenje da, kao što opskrba mladunčadi dolazi kao rezultat njihove nemoći i Božija im je milost šalje na čudesan način te im rastvara vrela iz majčinih grudi i njima ih izobilno doji, isto se tako i opskrba ostarjelih vjernika, a koji su postigli čednost, šalje od strane Božije milosti u obliku berićeta. Osovinski stup i središnji oslonac berićeta u kući upravo jesu starci koji u njoj žive te ono što tu kuću čuva od nedaća i nesreća jesu ti pogureni starci koji je nastanjuju. Ovu činjenicu savršeno potvrđuje i hadis41, čiji je djelimični smisao sljedeći:

وَ لَوْلاَ الشُّيُوخُ الرُّكَّعُ لَصُبَّ عَلَيْكُمُ الْبَلاَءُ صَبًّا

‘Da nije pogurenih staraca, na vas bi se u navalama slijevali belaji.’

I tako, s obzirom na to da slabost i nemoć u starosti postaju osa oko koje gravitira neizmjerna milost Božija, Kur’ani-Kerim, u pet nivoa, stilom vrhunske nadnaravnosti, poziva djecu da ukazuju poštovanje i merhamet roditeljima, riječima Uzvišenog Allaha:

اِمَّا يَبْلُغَنَّ عِنْدَكَ الْكِبَرَ اَحَدُهُمَا اَوْ كِلاَهُمَا فَلاَ تَقُلْ لَهُمَا اُفٍّ وَلاَ تَنْهَرْهُمَا وَقُلْ لَهُمَا قَوْلاً كَرِيمًا ٭ وَاخْفِضْ لَهُمَا جَنَاحَ الذُّلِّ مِنَ الرَّحْمَةِ وَقُلْ رَبِّ ارْحَمْهُمَا كَمَا رَبَّيَانِى صَغِيرًا

“Kad jedno od njih dvoje ili oboje kod tebe starost dožive, ne reci im ni ‘Uh!’, i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. ٭ Budi prema njima pažljiv i ponizan, i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’”

S obzirom na to da islam naređuje poštivanje staraca i milostivost prema njima, i pošto ljudska priroda iziskuje poštovanje i samilost prema starcima, onda mi, starci, ovu našu starost ne smijemo mijenjati ni za stotinu mladalačkih doba. Jer, mi, starci, umjesto materijalnih naslada koje proishode iz mladalačke hirovitosti, u starosti posjedujemo vrijednu i trajnu duhovnu milost i poštovanje koje izvire iz Božije brižljivosti i ljudske prirode te primamo duhovne užitke koji proističu iz te milosti i poštovanja.

Tačno, ja vas uvjeravam u to da, kad bi mi bilo ponuđeno deset godina iz mladosti Starog Saida, ne bih ih mijenjao za jednu jedinu godinu starosti Novog Saida. Ja sam zadovoljan svojom starošću, i vi budite zadovoljni njome.

DESETA NADA

Dakle, vrativši se iz zatočeništva, tokom nekoliko godina života u Istanbulu, iznova me je bila obuzela nemarnost budući da su politička klima i strujanja odvukli moje opažanje od pogledanja u sebe, te su uzrokovale rasulo u mojoj pameti i misli.

I dok sam jednom sjedio u mezaristanu Ejub Sultan, s uzvisine koja se nadnosila nad duboku dolinu, istinski udubljen u promatranje horizonta koji okružuje Istanbul, najednom vidjeh kao da je moj lični dunjaluk na izdisaju, tako da sam – u mislima – osjetio kako se duh izvlači iz njega u izvjesnim pogledima. Rekoh: ‘Da li su me to natpisi na nišanima ovih mezara naveli na ovo zamišljanje?’

Pogled izvana prebacih i usmjerih na mezaristan, te me u srcu žignu:

‘Ovaj mezaristan koji te okružuje sadrži stotinu Istanbula! Jer, Istanbul je u njega ispražnjen stotinu puta, tako da ni ti nećeš biti izuzet od strane Mudrog i Moćnog Dosuditelja, Koji je sve stanovnike Istanbula položio ovdje. I ti ćeš, poput njih, neizbježno doputovati ovdje (...)’

Napustih mezaristan ponijevši ovu užasnu pomisao te uđoh u sobičak na trijemu džamije Sultan Ejub, u koju sam ranije ulazio mnogo puta. Udubih se u razmišljanje o sebi: Ja sam samo gost! Gost s tri gledišta. Jer, kao što sam gost u ovom sobičku, gost sam i u Istanbulu, pa sam još gost i na dunjaluku. A svaki putnik mora razmišljati o svom putu i spremi. Kao što ću ja izići iz ove sobe i napustit je, jednog dana ostavit ću i Istanbul i otići, te ću izići i s dunjaluka.

Tako mi se steglo u srcu i u mislima dok sam bio u toj situaciji, u tom bolnom, mučnom i pomućenom stanju. Ne samo da ću napustiti nekoliko bliskih osoba, već ću se rastati i od hiljada dragih osoba u Istanbulu, pa ću otići i iz voljenog Istanbula i razdvojit ću se od stotinu hiljada voljenih, kao što ću se razdvojiti i od prelijepog dunjaluka čijim sam čarima podlegao.

Ponovo sam otišao na isto uzvišenje u mezaristanu, te mi se ukazaše stanovnici Istanbula, leševi koji koračaju uspravljeno, kao što raniji lik umrle osobe bude prikazan u pokretu kao živi lik, u kinima, u koja sam ponekad išao zbog uzimanja pouke. Moja fantazija reče mi: ‘Kako god se neki od ovih koji leže u grobovima na filmskom platnu mogu ukazati kao da su živi, isto tako možeš zamisliti i neminovni ulazak onih ljudi u ovaj mezaristan, i već sad na njih gledati kao da su ušli u njega. Oni su mrtvaci koji hodaju.’

Odjednom svjetlo Kur’ani-Hakima i uputa od šejha Gejlanija (posvećena bila njegova tajna), preobrati to otužno stanje u stanje radosti i razdraganosti, zanosno i ugodno, jer me svjetlo koje izbija iz Kur’ani-Kerima podsjeti i upozori na sljedeće:

U zarobljeništvu u Kosturmi imao si jednog ili dvojicu prijatelja među zarobljenim oficirima, na sjeveroistoku Rusije. Sigurno si znao da će se oni vratiti u Istanbul. Da ti je neko ponudio da izabereš želiš li ići u Istanbul ili ostati tu, ne čudi da bi ti, ako imaš i trunku pameti, izabrao odlazak u Istanbul, radostan i veseo. Jer, devet stotina devedeset i devet od hiljadu tebi bliskih osoba u Istanbulu su, dok ovdje imaš samo jednog ili dvojicu, a i oni će svakako otići tamo. Stoga, odlazak u Istanbul za tebe nije tragični rastanak niti bolno razdvajanje. Pa kad si stigao u njega, zar nisi bio zahvalan i zadovoljan?! Izbavio si se iz neprijateljske države, i od njenih dugačkih i sumornih noći, i od njene žestoke i olujne zime, a došao si u lijepi i raskošni Istanbul, koji kao da je Džennet na dunjaluku.

Isti je slučaj i s činjenicom da je devedeset devet posto voljenih osoba od tvog djetinjstva do danas odselilo u mezaristan, koji tebi izgleda pust i zastrašujući; a od njih na ovom dunjaluku ostao je samo jedan ili dvojica, a i oni su na putu do tamo. Tvoje dunjalučko umiranje, dakle, nije rastanak niti razdvajanje, već je sastanak i susret s cijenjenim prijateljima.

Tačno, svi oni – odnosno besmrtni duhovi – ostavili su svoje istrošeno gnijezdo pod zemljom, te jedan dio njih slobodno uzlijeće do zvijezda, dok je drugi dio negdje među slojevima svijeta berzaha.

Na to me je upozorilo svjetlo Kur’ana. Ovu činjenicu neosporno potvrdili su Kur’ani-Kerim i iman, tako da je onaj ko ima srce i duh ili ga nije potopila zabluda prisiljen priznati je kao da je očima gleda. Jer, Onaj Koji je ukrasio ovaj dunjaluk raznovrsnom finoćom, koja je nemjerljiva, i oblicima blagodati, koje su neizbrojive, ispoljavajući kroz njih Svoje Plemenito i Samilosno Gospodarenje, i brinući se čak i o veoma sićušnim i djelimičnim stvarima – poput, naprimjer, sjemena – dakle, Taj Plemeniti i Milostivi Tvorac svakako, čak i sasvim očigledno i neupitno, neće u nestanak poslati čovjeka, koji je Njegovo najsavršenije, najčasnije, najsvestranije, najznačajnije i Njemu najmilije stvorenje, neće ga zbrisati u nepostojanje i u definitivnu ništavnost, okrutno i nesavjesno – kako se to pričinjava – niti će ga ikad uništiti. Već, naprotiv, Taj Milostivi Stvoritelj Svoje omiljeno stvorenje polaže privremeno pod zemlju, koja je kapija milosti, a kako bi on urodio plodovima u drugom životu, jednako kao što zemljoradnik sjemenom zasijava tlo. 42

Primivši ovo kur’ansko upozorenje, taj mezaristan postade mi mnogo ugodniji od samog Istanbula, a povlačenje u osamu prijaznije od druženja i prisnih odnosa, što me je navelo na to da sebi nađem mjesto za osamljivanje u Sarijeru na Bosforu. Gavsi-azam šejh Gejlani, r.a., postao mi je učitelj, iscjelitelj i upravitelj svojom knjigom ‘Otkrovenje nevidljivog’, a Imam Rabbani, r.a., postao mi je poput prisnog učitelja i osjećajnog prijatelja, svojom knjigom ‘Pisana djela’. Ja tad postadoh sasvim zadovoljan i blagodaran na ulasku u starost, i na osjećaju odvratnosti prema pompeznim prizorima civilizacije, i njenim lažnim ugodnostima, kao i na svom izvlačenju i povlačenju iz društvenog života, te sam na tom Allahu iskazivao ogromnu zahvalnost.

Pa, o ti koji se poput mene primičeš starosti! Ti koji podsjetnikom osijedjelosti bivaš upozoren na smrt! Na nama je da blagonaklono gledamo na starost, smrt i bolesti, svjetlom imana kojeg je donio Kur’ani-Kerim, te čak i da ih volimo. Ustvari, na nama je da ih – s izvjesnog gledišta – volimo. Budući da posjedujemo iman, a on je najveća blagodat, starost je ugodna i bolest je ugodna, a i smrt je, također, ugodna. Ako i postoji nešto ružno, to je grijeh, raskalašenost, novotarija i zabluda.

JEDANAESTA NADA

Vrativši se iz zarobljeništva, stanovao sam s bratićem Abdurrahmanom u palači navrh Čamlidže u Istanbulu. Taj život koji sam živio mogao bi se nazvati idealnim u dunjalučkom smislu, u poređenju s drugima; zato što sam se ja izbavio iz zarobljeništva, a sredstva za širenje znanja bila su mi dostupna u Darul-hikma al-islamijji, što je sasvim odgovaralo mojoj naučnoj oblasti, dok su me popularnost, dobar glas i naklonost prema meni okruživali u mjeri u kojoj to ne zaslužujem. Stanovao sam u najljepšem dijelu Istanbula, Čamlidži, i sve mi je bilo kako se poželjeti može, budući da je moj bratić, Abdurrahman – Allah mu se smilovao – bio sa mnom, a on je krajnje inteligentan i domišljat, te je ujedno bio i učenik i požrtvovan uslužitelj i pisar, tako da sam ga smatrao svojim duhovnim sinom.

I dok sam se osjećao kao najsretniji čovjek na svijetu, pogledao sam u ogledalo i vidio sam sijede dlake na glavi i u bradi. Počelo se ukazivati ono osvješćenje koje sam ranije osjetio u zarobljeništvu u Kosturmi. Ja se dadoh u duboko razmatranje i razmišljanje, usredsredivši se na ta stanja za koja sam se vezao srcem i koja sam smatrao središnjom tačkom dunjalučke sreće. I kad god bih pogled usmjerio na bilo koje stanje ili razlog, uvidio bih kako je dunjaluk isprazan i varljiv, i kako ne zaslužuje da se na njemu zadržava niti uz njega veže. Usto, u to vrijeme naišao sam na nevjernost i gubitak jednog bliskog prijatelja, kojeg sam smatrao jednim od najprisnijih prijatelja, neočekivano i na jedan nezamisliv način. Sve to dovelo je do odvratnosti i razočarenja u dunjalučki život, te rekoh svom srcu:

“Zar sam ja potpuno obmanut? Vidim mnoge koji na naš život, koji je iz ugla zbilje vrijedan sažaljenja, gledaju blagonaklono; pa jesu li svi ti ljudi obuzeti ludilom? Ili sam samo ja na putu da poludim, jer te dunjalukom zavedene ljude smatram luđacima i lunaticima?”

Bilo kako bilo, snažno osvješćenje koje sam doživio uslijed starosti navelo me je na to da prvenstveno uvidim nestalnost svega za što se vezujem; sve su to stvari podložne nestanku i prolaznosti! Zatim se okrenuh prema sebi i vidjeh da sam krajnje bespomoćan! Kod tog se moj duh, koji želi vječnost i koji je zaljubljen u prolazne stvari, zamišljajući ih da su vječni, izdera iz svih svojih dubina: ‘Ako sam tjelesno prolazan, kakvoj koristi mogu se nadati od ovih prolaznih, i ako sam nemoćan, šta mogu očekivati od bespomoćnih? Mojoj bolesti nema lijeka, osim kod Neprolaznog, Vječnog, kod Bespočetnog, Moćnog.’ I počeh tragati te izučavati.

Prije svega, obnovio sam znanosti koje sam ranije bio savladao, tragajući u njima za utjehom i nadom. Ali, nažalost, dotad sam, uz islamske znanosti, bio zahvatio i filozofske znanosti, misleći – što je bilo veoma pogrešno razmišljanje – da su te, filozofske znanosti vrelo uspona i usavršenja, stjecište kulture i intelektualnog prosvjetljenja. Ustvari, te filozofske znanosti mnogo su mi zaprljale duh, štaviše, postale su zapreke pred mojim duhovnim uzdignućem.

Tačno, dok sam bio u tom stanju, sveta mudrost Kur’ana priskoči mi u pomoć, milošću od Visokog i Moćnog, i iz dobrote i plemenitosti Njegove, Slavljen je On. Ona je oprala i očistila s mene svu prljavštinu tih filozofskih pitanja, kako je izneseno u mnogim Poslanicama.

Duhovna pomrčina proistekla iz filozofskih znanosti prigušivala je moj duh i zametala ga je u svemiru. I gdje god da okrenem pogled u tim raspravama, nisam vidio svjetlo niti sam nalazio ikakav tračak; nisam mogao niti udahnuti niti grudi razgaliti, sve dok nije pristiglo blistavo svjetlo vjere u Jednoću Boga koja izbija iz Kur’ani-Kerima, koji diktira: “Nema drugog Boga osim Njega”, te je razbio i rastjerao tu tminu. Moje se srce razgali i poče duboko udisati sa svom ugodnošću i smirenošću. Međutim, nagonska duša i šejtan poduzimali su silne nasrtaje na um i na srce, a sve po instrukcijama koje su dobili i stekli iz lekcija sljedbenika zablude i filozofije. Pod tim nasrtajem započela je duševna borba u meni, te se okončala – zahvaljujući Allahu i Njegovom zaslugom – pobjedom i trijumfom srca.

S obzirom na to da je glavnina tih polemika navedena u većini Poslanica, ovdje se zadovoljavam rečenim, s tim što ću iz mase od nekolicine hiljada iznijeti tek jedan dokaz te ću rasvijetliti pobjedu i nadmoć srca nad nagonskom dušom i šejtanom kako bi taj dokaz pročistio duhove nekih staraca koji su ukaljali svoje duhove, navukli bolest na svoja srca i osilili svoje duše, pa su prevršili granice, nekad u zabludi, nekad u stvarima koje ih se ne tiču, pod plaštom tuđih znanosti, umjetnosti i civilizacije, te da se – Allahovim dopustom – sklone u istinu vjere u jednoću Boga, od zala nagonske duše i šejtana. Polemika je sljedeća.

Moj nefs u ime materijalističkih filozofskih znanosti reče: ‘Sve što postoji u svemiru predmet je utjecaja stvari jednih na druge; svaka stvar okrenuta je prema nekom uzroku i proistekla je iz njega; plod se, naprimjer, treba tražiti od stabla, sjemenka od zemlje. Kakav je, onda, smisao skrušenog obraćanja Allahu i traženja najsićušnije i najprostije stvari od Njega, Slavljen je On?!’

Tajna iz vjere u Jednoću Boga tad se razotkri svjetlom Kur’ani-Kerima, u sljedećem obliku:

Mojoj duši koja filozofira srce odgovara da je i najsićušnija i najprostija stvar ravna najkrupnijoj i najvećoj stvari, jer je potekla izravno iz moći Stvoritelja svemira i dolazi iz Njegove riznice. Uopće ne postoji nikakav drugi oblik nastanka, a posredovani uzroci samo su zastori. Jer, desi se to da za ono što smatramo da je najsitnije i najbeznačajnije stvorenje bude veće od najglomaznijih i najmasivnijih stvorenja, gledajući iz ugla stvaralaštva, umijeća i vještine. Muha, naprimjer, ukoliko već nije složenija i preciznija u pogledu umijeća od kokoši, nije ni prostija. Stoga, nije moguće razgraničiti između sitnog i krupnog, s gledišta tvorbe i umijeća. Zato je neizbježno stvaranje svega – i sitnog i krupnog – bilo pripisati materijalnim uzrocima, bilo ga dovesti u vezu s Jednim i Jedinim. Budući da je prva pretpostavka nemoguća do apsurdnosti, vjerovanje u drugu pretpostavku, onda, nameće se kao nužnost.

Jer, budući da Allahovo znanje, čije je postojanje nepobitno potvrđeno kroz poredak svih bića i svrhovitosti u njima, obuhvata svaku stvar, i budući da je mjera svega određena u Njegovom znanju, i budući da sve stvari i stvorenja, koje posjeduju vrhunsku divotu i umijeće, s krajnjom lahkoćom dolaze u postojanje iz nepostojanja, svakog trena, kao što je očigledno, i budući da Taj Moćni posjeduje apsolutnu moć, kojom može izvesti u postojanje svaku stvar jednom naredbom: “Budi, i ono biva”, u tren oka – a sve smo to uz neupitne dokaze iznijeli u mnogim Poslanicama, posebno u Pismu dvadesetom i u završnom dijelu Odsjaja dvadeset trećeg – svakako, onda, da ta apsolutna lahkoća koja se opaža i koja izlazi izvan okvira uobičajenosti potječe upravo iz sveobuhvatnosti znanja i veličine te Apsolutne Moći.

Naprimjer, kao kad bi jednom specijalnom hemijskom tvari premazali knjigu koja je napisana nevidljivom tintom, pa sadržaj te ogromne knjige odjednom postane okom vidljiv i čitljiv za svakog ko je pogleda, isto su tako mjera i svojstveni oblik svake stvari zacrtani u sveobuhvatnom znanju Bespočetnog i Moćnog te Taj Apsolutni Moćnik s punom lahkoćom i jednostavnošću prevlači slojem Svoje snage – koja je manifestacija Njegove moć – i nanosi je – isto kao što se nanosi spomenuta hemikalija iz primjera – preko te šeme zacrtane u Njegovom znanju, Svojom zapovijedi “Budi, i ono biva”, Svojom apsolutnom moći i Svojim djelotvornim htijenjem, pa toj stvari On, Slavljen je, na taj način dadne pojavni oblik postojanja i izloži ga pred opažateljima, čime ih dovodi u poziciju da iščitavaju urese Njegove mudrosti sadržane u toj stvari.

Međutim, ukoliko se stvaranje svih stvari u njihovoj cjelokupnosti ne bi pripisalo Apsolutno Sveznajućem i Bespočetnom Moćnom, onda bi stvaranje i najsitnije stvari – recimo muhe – nužno iziskivalo prikupljanje svega što je na neki način povezano s muhom, od većine vrsta na svijetu, i njihovo sabiranje po izuzetno preciznoj mjeri, dakle, sjedinjavanje svih elemenata od kojih se sastoji tijelo muhe. Štaviše, svaka funkcionalna čestica iz tijela muhe morala bi savršeno poznavati tajnu i postupak stvaranja muhe, kao i svrhu njenog postojanja, pa još, povrh svega toga, morala bi i vladati fascinantnim umijećem tvorbe u njoj, sa svim malenkostima i detaljima.

A budući da ni materijalni uzroci ni priroda ne mogu apsolutno ništa dovesti u postojanje iz nepostojanja, što je činjenica koja se zna sama po sebi i koja je složno prihvaćena kod umnih ljudi, onda bi ti uzroci, i kad bi mogli nešto dovesti u postojanje, mogli to samo sastavljanjem. A budući da bi oni, dakle, vršili sastavljanje te i da je bilo koje živo biće sastavljeno od uzoraka većine elemenata i vrsta koje postoje na svijetu, pa kao da je ono sažetak ili sjemenka svemira, nužno je, onda, prikupiti čestice za sjemenku iz cijelog stabla, potom prikupiti sastojke i čestice živog bića sa svih strana svijeta, i to nakon njihovog pročišćavanja, slaganja te preciznog i stručnog odmje-ravanja, u posebnim omjerima, kroz precizne i veoma osjetljive filtre.

Zbog činjenice da su prirodni materijalni uzroci kruti i bez znanja, oni su apsolutno nesposobni odrediti plan, urediti postupak, složiti sinopsis i raspolagati česticama po nevidljivim šemama izlijevajući ih u te kalupe, kako bi spriječili njihovo razdvajanje, rasipanje i rastrojavanje. Istovremeno, moguće je da oblik i izgled svake stvari poprimi neki od bezbroj tipova. Stoga, dodjeljivanje jednog određenog oblika iz bezbroj mogućih oblika, bez rasturanja elementarnih čestica koje u savršenom poretku nadiru poput poplave, zatim njihova tvorba i dogradnja jednih na druge, bez posebnih kalupa i bez određivanja omjera, a potom dodjeljivanje živom biću skladnog i urednog postojanja, sve ovo, dakle, za te materijalne uzroke jasno je izvan granica izvodivosti, ustvari, izvan granica pameti i bilo kakve vjerovatnoće! Dakle, onaj ko nije izgubio vid to sasvim jasno uviđa!

Tačno, u prilog pojašnjenju ove činjenice, u Kur’ani-Kerimu rečeno je:

اِنَّ الَّذِينَ تَدْعُونَ مِنْ دُونِ اللّٰهِ لَنْ يَخْلُقُوا ذُبَابًا وَلَوِ اجْتَمَعُوا لَهُ

“Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi toga okupili”, odnosno, kad bi se i svi materijalni uzroci okupili, ne bi mogli sakupiti i složiti tijelo jedne mušice i njenog ustrojstva prema posebnim preciznim mjerilima, čak i ako bi tim uzrocima bila dodijeljena moć htijenja i izbora. Pa čak i kad bi uspjeli prikupiti i sastaviti tijelo muhe, ne bi ga mogli održati i sačuvati u njegovoj određenoj ravnoteži, a čak, pod pretpostavkom da ga i održe u toj određenoj mjeri, ne bi mogli uredno pokretati te čestice koje se stalno obnavljaju i dolaze u postojanje, a kako bi u njemu djelovale. Stoga je jedna neupitna činjenica da ti uzroci ne mogu vladati tim stvarima, niti ikad mogu biti njihovi vlasnici! Njihov istinski vlasnik jeste Neko mimo uzroka.

Tačno, one imaju Istinskog Vladara i Vlasnika, za Kojeg oživljenje svih bića na Zemlji jeste jednako lahko i jednostavno kao i oživljenje jedne jedine muhe. Izumijevanje proljeća za Njega lahko je i neznatno jednako kao što je i izumijevanje jednog cvijeta. To ističe i ajeti-kerim:

مَا خَلْقُكُمْ وَلاَ بَعْثُكُمْ اِلاَّ كَنَفْسٍ وَاحِدَةٍ

“Stvoriti vas i sve oživjeti isto je kao i (stvoriti i oživjeti) jednu osobu!”. Jer, On nema potrebu za prikupljanjem sastojaka, budući da je On posjednik zapovijedi: “Budi, i ono biva.” I zbog toga što On svakog proljeća, osim njihovih osnovnih elemenata, iz ničeg stvara stanja, svojstva i oblike bića, i zbog toga što je plan, model, sinopsis i projekt svake stvari određen u Njegovom znanju. I zbog toga što se sve čestice kreću isključivo u domenu Njegovog znanja i moći. Stoga, On sve stvara i izumijeva u tren oka, s krajnjom lahkoćom, i ništa ne može ni za trunku skrenuti s propisane linije kretanja. Na taj način zvijezde letjelice bivaju Njegova disciplinirana i poslušna armija, a svi atomi vojnici potčinjeni Njegovoj komandi. I budući da sve teče u skladu s tom bespočetnom moći i budući da se sve kreće u skladu s konstitutivnim zakonikom tog bespočetnog znanja, ta djela dolaze u postojanje u skladu s tom moći, tako da djela ne mogu umanjiti nečiji pogled omalovažavanja niti učiniti zanemarljivim nečije neobraćanje pažnje na njih. Jer, i obična mušica koja je u sprezi s tom moći može uništiti jednog Nemruda, i obični mrav može razoriti palaču jednog faraona, a borova sjemenka, sićušna do u krajnost, može na svojim plećima ponijeti teret gorostasnog borovog stabla veličine brda. Pa kao što smo već ovu činjenicu ustanovili u mnogim Poslanicama, i ovdje izjavljujemo sljedeće: Jedan vojnik koji je pripadnik suverenog vladara svojim vojništvom može uspjeti u poduhvatima koji hiljadu puta nadmašuju njegovu snagu, kao, naprimjer, zarobiti visokog protivničkog zapovjednika. Isto tako i svaka stvar, stupanjem u vezu pripadništva s tom Bespočetnom moći, postaje izvor nadnaravnog stvaranja i umijeća, što nadmašuje prirodne uzroke i hiljadu puta.

Ukratko: Originalna i izvrsna tvorba svake stvari i apsolutna lahkoća u njenoj izvedbi pokazuju da su sve stvari djela Bespočetnog i Moćnog, Posjednika sveobuhvatnog znanja. U protivnom, bio bi u potpunosti neostvariv nastanak i dolazak u postojanje određene stvari, čak bi – u tom slučaju – ona u potpunosti izlazila izvan okvira mogućeg, i prešla bi unutar granica apsurdnosti, odnosno i formom i sadržajem prešla bi iz mogućnosti u nemogućnost, štaviše, apsolutno ništa – u ovakvom slučaju – ne bi moglo nastati.

Tako je ovaj dokaz, vrhunski snažan i precizan, krajnje dubok i jasan, ušutkao moju nagonsku dušu koja je privremeno bila postala učenik šejtana i advokat sljedbenika zablude i filozofije, te je – Allahu hvala – stekla čvrsti iman i rekla sljedeće:

Tačno, meni je potreban Gospodar i Stvoritelj Koji stvara i čuje i najmanju pomisao mog srca, i najskriveniju moju nadu i molitvu, i svakako da je On apsolutno Moćan te da priskače upomoć najsuptilnijim potrebama mog duha i da, također, umjesto ovog glomaznog dunjaluka postavlja drugi svijet koji će me usrećiti vječnim blagostanjem, a nakon što ukloni ovaj svijet, uspostavit će i ahiret. On, kako god stvara muhu, isto tako u postojanje dovodi i nebesa; i kako god je na lice nebesa smjestio Sunce poput oka, isto je tako i česticu smjestio u zjenicu mog oka. U protivnom, onaj ko ne može stvoriti muhu, nemoćan je djelovati na misli mog srca, niti može čuti ponizno obraćanje mog duha. A onaj ko ne može stvoriti nebesa, nemoćan je pružiti mi vječno blagostanje. Stoga, moj gospodar jeste Onaj Koji čuje – i čak ispravlja – misli mog srca, pa kao što On nebo ispuni oblacima i isprazni ga od njih u toku jednog sahata, isto tako smjenjuje ovaj dunjaluk ahiretom te naseljava Džennet i njegova vrata otvara za mene, govoreći: ‘Hajde, uđi!’

Pa, o braćo moja starci, o vi koji ste, poput mene, nažalost i nesrećom, utrošili dio svog života na izučavanje stranih znanosti i mračne filozofije. Znajte da ono što Kur’an stalno ponavlja: “Lâ ilâhe illâ Hû”, jeste nepovrediva uredba, odnosno stup imana koji se nikad ne može niti poljuljati niti narušiti niti promijeniti! Koliko je samo on čvrst i valjan! Jer on rastjeruje svu tminu i previja duhovne rane.

Tako, dakle, a uvrštavanje ovog dugačkog doživljaja u poglavlje o nadi i optimizmu moje starosti nije bilo po mom izboru, ustvari, ja ga nisam želio ovdje ni uvrstiti, pokušavajući izbjeći zamor. Samo mogu reći da mi je on nametnut i izdiktiran da ga napišem. Uostalom, vratimo se temi kojom se bavimo.

Tačno, tako mi se u Istanbulu prema glamuroznom dunjalučkom životu, koji je izvana bio ugodan, pojavila odbojnost zbog razmišljanja i pogleda na bijele dlake na glavi i u bradi, i zbog nevjernosti koju je pokazao moj odani i iskreni prijatelj, pa je tako i moja duša počela tragati i pogledati za duhovnim okusom, umjesto naslada čijem sam iskušenju podlijegao, te sam tražio svjetlo i utjehu u svojoj starosti, koja je u očima nemarnih izgledala teška, uznemirujuća i neizdrživa. Allahu pripada priznanje, zasluga i iskaz hiljadu i jedne zahvale, Slavljen je On, zbog toga što me je pospješio u pronalaženju tih istinskih, trajnih imanskih slasti u činjenici “Lâ ilâhe illâ Hû”, i u svjetlu vjere u Jednoću Boga, umjesto onih dunjalučkih naslada koje nemaju niti suštinu niti slast, pa čak ni bilo kakvog dobrog ishoda. Njemu neka je hvala i što me je pospješio da, svjetlom vjere u Jednoću Boga, starost osjetim kao jednu lagodnost u čijoj toplini i svjetlu uživam – protivno težini starosti i hladnoći koju nalaze nemarnici.

Tačno, starci i starice! Budući da posjedujete iman, i budući da čuvate namaz i dovu, koji osvjetljavaju iman, pa ga i uzgajaju i izoštravaju, u stanju ste, onda, na svoju starost, time što kroz nju stječete neprolaznu mladost, gledati kao da je vječna mladost. Istinski hladna, neizmjerno teška i neizdrživo bolna starost jeste isključivo starost sljedbenika zablude. Čak im je, možda, i doba mladosti jednako takvo. Stoga, neka oni oplakuju, neka zapomažu i neka govore: ‘Jadan ja! Teško meni!’

A na vama je, poštovani starci, vjernici, da sa svom radošću i veseljem iskazujete zahvalnost Gospodaru svom riječima: ‘Elhamdulillâhi alâ kulli hâl – U svakom slučaju, Allahu pripada hvala na svemu!’

DVANAESTA NADA

Dok sam bio sam, bez pomoćnika u Barli, u toj oblasti koja pripada regiji Isparte, u patnji provodeći zatočeništvo takozvanog progonstva, i dok mi nije bilo dozvoljeno miješanje s ljudima, pa čak ni dopisivanje s bilo kim, povrh sve bolesti, starosti i tuđine, u kojima sam se nalazio, dakle, dok sam bio potresan ovim stanjem i dok sam trpio gorku melanholiju, ukaza se svjetlo utjehe koje isijava iz rafiniranih tajni i istančanih smislova Kur’ani-Kerima, i Uzvišeni Hakk, Slavljen je On, njime ukaza mi dobrotu, Svojom savršenom i sveobuhvatnom milošću. Ja se, tako, marljivo pozabavih tim svjetlom, a kako bi mi pomoglo zaboraviti bolno i tužno stanje u kojem sam se nalazio, te sam uspio zaboraviti svoj grad te svoje drage i bližnje. Međutim, koje li žalosti, jednog od njih nikad nisam uspio zaboraviti, a to je moj bratić, ustvari, moj duhovni sin, moj revnosni učenik i odvažni prijatelj, Abdurrahman – Allah ga prekrio Svojom milošću – koji se od mene rastao prije nekih sedam godina, pa niti ja znam o njegovom stanju, kako bih mu pisao, s njim prozborio i kako bismo podijelili patnje, niti on zna za moje mjesto, kako bi mi pohitio pružiti uslugu i utjehu. Tačno, bio sam u najnužnijoj potrebi – a posebno u ovoj svojoj starosti – za nekim ko je poput Abdurrahmana, tog mog iskrenog i požrtvovanog prijatelja.

Jednog dana neko mi je neočekivano predao pismo koje u potpunosti oličava ličnost Abdurrahmanovu. Dio tog pisma uvršten je u odlomke Pisma dvadeset sedmog, gdje je prikaz triju jasnih nadnaravnih počasti – kerameta. To pismo tad me rasplakalo, i još uvijek me rasplakuje, budući da se u njemu Abdurrahman sa svom iskrenošću i ozbiljnošću izjasnio kako se potpuno odbio od dunjaluka i od dunjalučkih ugodnosti i slasti te kako mu je krajnja želja doći k meni i pobrinuti se o meni u ovoj mojoj starosti, kao što sam se ja brinuo o njemu u njegovom djetinjstvu te mi svojim plodnim perom pomoći u mom istinskom poslu i dužnosti na dunjaluku, a to je širenje tajni Kur’ani-Kerima. Čak je u svom pismu govorio i sljedeće: ‘Pošalji mi oko trideset Poslanica da ih prepišem i dam na prepisivanje te da načinim po trideset kopija svake od njih.’

Ovo pismo okrijepilo me je snažnom i energičnom nadom u pogledu dunjaluka, te rekoh u sebi: ‘Eto, našao sam svog iskrenog i neustrašivog učenika genijalne inteligencije, čiste odanosti i čvrste privrženosti koja nadmašuje odanost i privrženost nekog sina svom rođenom ocu. On će me, dakle – uz Allahov dopust – paziti i usluživati.’ Ja sam čak s tom nadom zaboravio i bolno zatočeništvo u kojem sam se nalazio, i nedostatak pomoćnika, pa sam čak potpuno smetnuo s uma i tuđinu i starost!

S imanom, kao da je Abdurrahman to pismo napisao vrhunskom snagom i krajnjom briljancijom, dok iščekuje svoj smrtni čas, uspio je doći do jednog štampanog primjerka Riječi desete, koja je ranije bila odštampana, a koja istražuje pitanje vjerovanja u ahiret. Dakle, ta Poslanica bila mu je jedan blagotvorni mehlem, jer mu je povila sve duhovne rane od kojih je patio proteklih sedam godina.

Dva mjeseca nakon toga ja sam još uvijek živio u toj nadi da ćemo skupa proživjeti dunjalučki život, kad me zateče vijest o njegovom preseljenju na ahiret. O žalosti! O bola! Ova vijest silovito me je potresla, tako da sam i nakon pet godina još uvijek pod njenim utjecajem! Nanijela mi je žestoku tugu i duboku patnju zbog rastanka koja je deset puta nadmašila sve patnje kažnjavanja u zatočeništvu, muke samoće i zlokobne tuđine, kao i patnje starosti te bolesti.

Govorio sam: Polovina mog ličnog dunjaluka raspala se smrću moje majke, dok sam smatrao da je druga polovina izumrla smrću Abdurrahmana, tako da meni više nije preostala nikakva veza s dunjalukom. Zaista, da je Abdurrahman ostao na dunjaluku, bio bi snažno uporište mog ahiretskog poziva, bio bi mi najbolji nasljednik i zauzeo bi moje mjesto nakon mene. Bio bi i odani prijatelj, ustvari, bio bi središte moje utjehe i prijaznosti. Ostao bi najgenijalniji učenik Poslanica Nura, njihov iskreni povjerenik i čuvar.

Gubitak poput ovog – u ljudskom smislu – gubitak je koji izgara i zadaje neizdržljivu bol nekom poput mene. I uprkos tome što sam ulagao sav napor da otrpim bolove koje sam doživljavao, ipak je jedna razorna oluja bjesnjela svim dijelovima mog duha, i da nije bilo one utjehe koja je povremeno izvirala iz Kur’ani-Kerima i izlijevala se na mene, neko poput mene ne bi mogao podnijeti to i održati se.

Išao sam i šetao poljima Barle i obilazio sam njena brda sam-samcat te sam sjedio na praznim i izoliranim mjestima, noseći u sebi te brige i žalosne patnje, a preda mnom, kao na kinematografskom platnu, smjenjivale su se slike iz sretnog života i fini prizori trenutaka koje sam bio proživio sa svojim učenicima, poput Abdurrahmana. I kad god bi te scene prošle kroz moju maštu, slomile bi moju otpornost i shrvale bi moje tijelo, brzo i s podložnošću koja izbija iz starosti i tuđine.

Međutim, odjednom bi se tajna ajeti-kerima:

كُلُّ شَيْءٍ هَالِكٌ اِلاَّ وَجْهَهُ لَهُ الْحُكْمُ وَاِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

“Sve će, samo ne On, propasti. Njegov je sud, i Njemu ćete se povratiti”, jasno razotkrila, te me navela na to da ponavljam: ‘O Neprolazni, Ti si Jedini Neprolazni! O Neprolazni, Ti si Jedini Neprolazni!’ Time bih stekao istinsku utjehu.

Jeste! Tajnom ovog ajeti-kerima, u prolazu kroz te puste ravnice, i uz to bolno stanje, vidio sam sebe na glavi triju ogromnih leševa, a kako sam to ukazao u poslanici Ljestvice sunneta:

Prvi, vidio sam sebe kao nišan na kaburu koji sadrži tijela pedeset pet Saida, koji su pomrli i ukopani tokom približno pedeset i pet godina mog života.

Drugi, vidio sam sebe kao veoma sićušno živo biće, poput mrava, koji gmiže licem ovog stoljeća, koje je poput nišana na kaburu golemog leša svih pripadnika mog roda i vrste od vremena Adema, a.s., ukopanih u grobnici prošlosti.

Treći, pred mojom maštom otjelovljena je smrt ovog velikog dunjaluka, jednako kao što svake godine izumiru putujući svjetovi na površini Zemlje, te kao što umire čovjek.

Isto tako, indikativni smisao ajeti-kerima:

فَاِنْ تَوَلَّوْا فَقُلْ حَسْبِىَ اللّٰهُ لاَ اِلهَ اِلاَّ هُوَ عَلَيْهِ تَوَكَّلْتُ وَهُوَ رَبُّ الْعَرْشِ الْعَظِيمِ

“A ako oni glave okrenu, ti reci ‘Meni je dovoljan Allah, nema drugog Boga osim Njega; u Njega uzdam se, On je Gospodar Trona veličanstvenog’”, priskočio mi je upomoć i pružio mi je poticaj svjetlom koje ne jenjava te je rastjerao tugovanje proisteklo iz Abdurrahmanove smrti, pružajući mi istinsku radost i olakšanje.

Zaista, ovaj ajeti-kerim poučio me je tome da, budući da Allah postoji, On je pokriće koje nadomješta sve, i budući da je Vječan, On je dovoljan Svom robu. Naime, samo jedna od manifestacija Njegovog proviđenja ravna je cijelom svijetu, a jedna od manifestacija Njegove sveprisutne svjetlosti svim onim trima leševima dodjeljuje duhovni život, i to kakav život, budući da pokazuje da to nisu leševi, nego su službenici koji su okončali svoje dužnosti i poslove na zemlji, te su otputovali na neki drugi svijet.

S obzirom na to da smo ranije pojasnili ovaj smisao i mudrost u Odsjaju trećem, smatram nepotrebnim dodatno pojašnjavati. Samo ću reći sljedeće:

Ono što me je izbavilo iz tog očajavajućeg i bolnog stanja jeste ponavljanje: ‘Ja Baki, Entel-Baki! Ja Baki, Entel-Baki!’ dvaput, a što jeste i smisao ajeti-kerima:

كُلُّ شَيْءٍ هَالِكٌ اِلاَّ وَجْهَهُ “Sve će, samo ne On, propasti. Njegov je sud, i Njemu ćete se povratiti.” To pojašnjavam sljedećim:

Kad prvi put izgovorim: ‘Ja Baki, Entel-Baki!’, započne liječenje i zbrinjavanje, koje nalikuje na hirurški zahvat bezbrojnih duhovnih rana proisteklih iz prolaska dunjaluka i iz odlaska voljenih koji su na njemu – poput Abdurrahmana – a koje se stvaraju raskidanjem veza kojima sam spojen s njima.

Dok drugi put izjava: ‘Ja Baki, Entel-Baki!’, djeluje kao mehlem na te duhovne rane, kao jedan blagotvorni balzam, i to razmatrajući sljedeći smisao:

Neka odlazi ko odlazi, Bože moj, Ti si Neprolazni i Ti si Dovoljni. Budući da si Neprolazan, samo jedna manifestacija Tvoje milosti dovoljna je da nadomjesti svaku prolaznu stvar. A budući da Ti postojiš, za onog ko, tajnom islama, uviđa smisao pripadništva Tebi, vjerovanjem u Tvoje postojanje i kretanjem u skladu s tim pripadništvom, sve postoji. Nestanak i prolazak, smrt i iščeznuće nisu ništa drugo do zastori obnavljanja, kao i sredstva proputovanja te kretanja kroz različite nivoe.

Ovakvim razmišljanjem spomenuti izgarajući i očajni položaj te mračno i grozno stanje pretvorili su se u divnu, ugodnu i vedru situaciju, i u svijetlo, drago i ljupko stanje. Tako moj jezik i srce, pa i svaki atom mog tijela, poče jezikom stanja ponavljati: “Elhamdulillah!”

Jedan hiljaditi dio manifestacije te milosti ukazao se u sljedećem obliku:

Dok sam se vraćao iz domovine moje žalosti, dakle, s onih poljana u Barlu, u sebi noseći svoju potištenost, naišao sam na mladića po imenu Mustafa Kuleonlu, koji mi je došao raspitujući se o nekim pitanjima iz oblasti fikha, abdesta i namaza, koja su ga zaokupljala. Iako u tom periodu nisam primao posjetioce, moj duh kao da je izravno s duha tog mladića pročitao iskrenost i kao da je unaprijed – kroz predosjećaj – bio svjestan toga kako će taj mladić u budućnosti dati ogroman doprinos i uslugu Poslanicama Nura,43 te ga zato nisam odbio, već sam ga primio kao gosta.44 Kasnije mi je postalo jasno da mi je Allah, Slavljen je On, ovim mladićem nadomjestio Abdurrahmana, te mi je bio najbolja zamjena i ispunio je zadatak istinskog nasljednika u službi Poslanica Nura. Kao da mi je Allah, Slavljen je On, poslavši mi Mustafu, saopćavao: ‘Oduzeo sam ti jednog Abdurrahmana, a nadomjestit ću ti ga s tridesetoricom Abdurrahmana poput ovog mladića, Mustafe, koji će se zalagati za tu vjersku misiju i koji će ti biti dosljedni učenici, čestiti bratići, duhovni sinovi, vrijedna braća, kao i samoprijegorni i požrtvovani prijatelji.’

Tačno, Allahu hvala, dao mi je trideset Abdurrahmana, tako da sam se obratio svom srcu sljedećim riječima: ‘S obzirom na to da si, srce moje uplakano i ranjeno, vidjelo ovaj uzorak i primjer, kojim je previjena najbitnija od tih duhovnih rana, na tebi je, onda, da se smiriš i uspokojiš u vjeri da će Allah, Slavljen je On, previti i preostale rane koje te zabrinjavaju i zabole.’

Pa, o braćo starci i sestre starice, o vi koji ste, poput mene, u starosti izgubili najvoljenije dijete ili se od vas rastao neko od bližnjih, o vi čija su pleća preopterećena teretom starosti i koji s njom nad glavom nosite teške brige proistekle iz rastanka! Saznali ste moju situaciju i upoznali ste moje stanje, pa iako je nekoliko puta groznije od vaših stanja i situacija, ipak ga je spomenuti ajeti-kerim previo, zbrinuo i iscijelio uz Allahov dopust. Dakle, nema sumnje u to da je sveta apoteka Kur’ana krcata lijekovima za sve vaše bolesti i za sve vaše tegobe! Pa ako joj se obratite imanom, ako poduzmete liječenje i tretman ibadetom, neizbježno će to olakšati tegobu koju nosite na plećima od tereta starosti i od briga koje vam opterećuju glavu.

Tako, dakle, a razlog poduljeg pisanja ovog poglavlja bio je nadanje i zahtjev za učestalu dovu za rahmetli Abdurrahmana, pa nemojte, onda, osjetiti zamor niti dosadu zbog duljine! Moja namjera u pokazivanju strahovite rane u ovom užasavajućem i bolnom obliku – koji će ostaviti i na vas utjecaja, a zbog čega možda i vi možete biti tužni, i koji će uzrokovati vaše patnje, pa da od tog bježite – isključivo jeste istaknuti nadnaravnu ljekovitost, kao i divnu i jarku svjetlost koja se nalazi u svetom balzamu Kur’ana.

TRINAESTA NADA 45

U ovoj Nadi istražit ću jednu važnu levhu iz prizora mojih životnih dešavanja te molim da ne osjetite dosadu i klonulost zbog duljine.

Nakon što sam se u Prvom svjetskom ratu izbavio iz ruskog zarobljeništva, boravio sam u Istanbulu u službi vjere u Darul-hikma el-islamijji oko tri godine. Međutim, pod upraviteljstvom Kur’ani-Kerima i pod duhovnim utjecajem šejha Gejlanija, upozoren svojom starošću, u civiliziranom (modernom) životu rodila mi se mučnina i bezvoljnost, te sam izbjegavao glamurozni društveni život. Vukla me je čežnja i sjeta, nostalgija za mojim rodnim gradom, te rekoh: ‘Budući da ću umrijeti, onda neka umrem u svom rodnom kraju.’ Tako se uputih u grad Van.

Tamo sam, prije svega, otišao u posjetu svojoj medresi Horhor, te vidjeh da su je, zajedno s ostatkom zgrada koje su se nalazile u Vanu, u toku ruske okupacije spalili Armeni. Uspeo sam se na čuvenu kulu Vana, koja je jedan čvrsti kameni masiv koji pod sobom zahvaća moju medresu i koji je u potpunosti spojen s njom. Preda mnom nailazile su slike mojih istinskih prijatelja i prisne braće, mojih učenika u medresi od kojih rastao sam se nekih sedam godina ranije. Nakon one tragedije, jedan dio tih požrtvovnih prijatelja postali su stvarni šehidi, a drugi su šehidi u duhovnom smislu. Nisam se mogao savladati a da ne zaplačem i da ne zajecam.

Uspevši se na vrh kule, koja je u visini dvaju minareta, a moja medresa je ispod, i nadnijevši se nad njom, sjedoh u razmišljanju, pa me mašta ponese nekih sedam-osam godina unazad, i misli me provedoše kroz to vrijeme. Budući da sam bio sam-samcat te da sam imao snažnu moć imaginacije, nije bilo zapreke između mene i mašte da me odvuče u to vrijeme.

Uočio sam ogromnu promjenu koja se desila u toku sedam-osam godina, tako da, čim otvorim oči, vidim kako je cijela jedna era naišla sa svojim dešavanjima te kako je protekla ovuda. Vidio sam da je centralni dio grada – koji je smješten pored kule i koji je okruživao moju medresu – spaljen s kraja na kraj i sasvim razoren. Ovaj prizor promatrao sam pogledom nesreće i nedaće. Jer, osjećao sam ogromnu razliku između mog tadašnjeg stanja i ovog što vidim sada. Kao da je dvije stotine godina protutnjalo ovim gradom! Glavnina onih koji su ranije nastanjivali ove devastirane kuće bili su moji prijatelji, moje drage i cijenjene osobe. Jedan dio njih preselio je na ahiret u muhadžirluku, iskusivši njegovu gorčinu – Allah ih sve obasuo Svojom milošću. Usto, sve su muslimanske kuće u gradu u potpunosti srušene, a ostala je netaknuta samo armenijska mahala. Osjećao sam duboku bol i žestoko sam se ražalostio te, da sam imao i hiljadu očiju, sve bi lijevale u ogromnoj navali suza.

Vrativši se u svoj grad, pomislio sam to da se izbavljam od otuđenosti, ali, nažalost, najgrozniju tuđinu našao sam upravo u svom gradu. Vidio sam na stotine svojih učenika i voljenih osoba s kojima sam bio duhovno vezan – poput Abdurrahmana, a kojeg smo ranije spomenuli u Dvanaestoj nadi – odnosno, vidio sam to kako su zatrpani u kaburima te kako su njihovi domovi uništeni i zameteni u ruševinama.

U tom tragičnom prizoru opredmećen je smisao jednog odlomka od nekog pjesnika, a koji se iz davnih vremena zadržao u mom pamćenju, s tim što dosad nisam bio dobro shvatio njegovo značenje:

لَوْلاَ مُفَارَقَةُ اْلاَحْبَابِ مَا وَجَدَتْ لَهَا الْمَنَايَا اِلَى اَرْوَاحِنَا سُبُلاً

‘Da nije rastanka s voljenima, smrt ne bi imala pristup do naših duša’, i to u smislu da čovjeka najčešće dokrajči i uništi upravo rastanak s voljenima.

Zaista, mene ništa nije zaboljelo niti rasplakalo kao što je ovaj događaj, i da mi nije pristigao poticaj iz Kur’ani-Kerima i iz imana, nesnošljiva tuga, žalost i briga na mene bi djelovali do mjere da mi iščupaju dušu.

Pjesnici su u svojim stihovima još od davnina plakali nad mjestima u kojima su provodili vrijeme sa svojim prijateljima kad bi naišli pored njihovih ruševina, a ovu najžalosniju scenu rastanka ja sam promatrao svojim očima. Moj duh i srce zajedno su s očima lijevali suze u nepodnošljivoj žalosti, kao neko ko nakon dvije stotine godina prolazi kroz kraj i ruševine domova svojih voljenih osoba.

Pritom, jedna za drugom, fine i prijatne stranice mog života počeše se živopisno smjenjivati pred mojim očima i fantazijom, poput filmskih scena. Pred prizorima iz tog radosnog života, kojeg sam provodio u poučavanju odličnih učenika približno dvadeset godina, na istim ovim mjestima, koja su tad bila živa, rascvala, ispunjena zanosom i radošću, a sad bila su pretvorena u stratišta i ruševine, dakle, pred tom scenom iz svog života podugo sam se zadržao i pritom se počeo čuditi stanju ljubitelja dunjaluka: Kako oni sami sebe zavaravaju. Ova situacija očigledno, sama po sebi, pokazuje da će dunjaluk neminovno proći, te da je čovjek u njemu samo jedan gost. Svojim očima uvjerio sam se u istinitost tvrdnje ljudi od stvarnosti:

‘Ne dajte da vas dunjaluk zavara; on je nevjeran, podao i nestalan!’

Također vidio sam to da čovjek, kako god je vezan za svoje tijelo i dom, isto tako vezan je i za svoje mjesto, za svoju domovinu pa i za cijeli svijet. Zato, želeći briznuti u plač svojim očima zbog starosti, u odnosu na moje biće, htio sam ujedno deseterima očiju rasplakati se ne samo zbog ostarjelosti moje medrese već i zbog njene smrti. Štaviše, osjećao sam potrebu isplakati se stotinom očiju zbog svog ugodnog grada koji je sad bio kao da je mrtav.

U hadisi-šerifu navodi se to da jedan melek svako jutro poziva riječima: لِدُوا لِلْمَوْتِ وَابْنُوا لِلْخَرَابِ a što znači ‘Rađate se i dolazite na dunjaluk kako biste umrli, a gradite da bi uništili!’ Ovu istinu slušao sam ne ušima, već rođenim očima.

I kako god me je u plač tjerao moj položaj u to vrijeme, tako mi i sama pomisao na to već deset godina tjera suze na oči kad god se prisjetim tog stanja. Da, uništenje tih domova na vrh kule, koji su bili nastanjeni hiljadama godina, starenje grada pod njom, koji se za osam godina postarao kao da je preko njega prešlo osam stotina godina, te umiranje moje medrese – niže kule – koja je ranije pulsirala životom i koja je bila sastajalište dragih osoba – sve ovo skupa ukazalo je na izumiranje svih vjerskih škola u Osmanskoj državi i iskazalo je duhovne razmjere njihovog golemog usmrćenog tijela, te kao da je i kula, koja je jedan tvrdi kameni blok, postala nišan na njegovom kaburu. Vidjeh i to kako moji učenici – Allah im se svima smilovao – koji su osam godina ranije bili sa mnom u toj medresi, a koji sad leže u svojim kaburima, kao da oplakuju zajedno sa mnom, čak kao da sa mnom u plaču i žalosti saučestvuju i srušeni zidovi razorenog grada, pa i njihovi razvaljeni zidovi i razbacani kameni blokovi, dakle, vidio sam ih takve kao da plaču.

U tom trenutku shvatio sam to da ne bih mogao podnijeti ovu tuđinu u svom rodnom gradu. Pomislih kako im se trebam pridružiti u kaburu ili se, pak, povući u pećinu na planini, u iščekivanju smrtnog časa. Govorio sam sljedeće: Budući da na dunjaluku postoje ovakvi rastanci i razdvajanja, koji su nepodnošljivi, i budući da im se ne može niti oduprijeti, te imajući u vidu to da su bolni i izgarajući do tog stepena, nema sumnje u to da je smrt bolja od takvog života te da je prioritetnija od ovakvih situacija koje se ne mogu izdržati.

Tad sam okretao lice lutajući pogledom na svih šest strana, i nisam na njima vidio ništa osim neprozirne tmine. Nemarnost potekla iz tog žestokog mučeništva, kao i duboke patnje prikazale su mi dunjaluk kao zastrašujući, užasavajući i pust, te kao takav koji će mi doći glave. Moj duh tragao je za osloncem i za čvrstom podrškom pred bezbrojnim tegobama i nesrećama koje su mi postale nepomirljivi neprijatelji. Također, tragao je i za tačkom poticaja naspram mojih neograničenih skrivenih želja koje se protežu do u vječnost. I dok je moj duh tragao za osloncem, istraživao tačku poticaja i iščekivao utjehu te rasterećenje od briga, kao i tugovanja koji su se izrađali iz beskrajnih rastanaka i razdvajanja te iz užasnog razaranja i umiranja, odjednom se suština jednog ajeta nadnaravnog Kur’ani-Kerima, koji glasi:

سَبَّحَ لِلّٰهِ مَا فِى السَّمٰوَاتِ وَاْلاَرْضِ وَهُوَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ ٭ لَهُ مُلْكُ السَّمٰوَاتِ وَ اْلاَرْضِ يُحْيِى وَ يُمِيتُ وَ هُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

“Allaha hvali sve što je na nebesima i na Zemlji, i On je Silni i Mudri. ◆ Njegova je vlast na nebesima i na Zemlji; On život i smrt daje i On sve može”, jasno ukaza preda mnom i izbavi me iz tog bolnog i groznog fantaziranja, te me spasi od bola rastanka i razdvajanja, otvorivši mi i oči i viziju. Osvrnuh se na plodove obješene o rodna stabla, a oni mi se sočno osmjehivaše i govoriše mi: ‘Nemoj svoj pogled ograničavati samo na razvaline! Zar nećeš i nas pogledati i svoj pogled zadržati na nama?’

Tačno, stvarnost gornjeg ajeti-kerima snažno upozorava i podsjeća na sljedeće: Zašto te toliko žalosti pad naseljenog pisma sačinjenog nejakom ljudskom rukom na stranici obronaka Vana, pisma koje je poprimilo oblik naseljenog grada? Zašto se toliko žalostiš zbog njegovog pada u strahovitoj i razornoj poplavi zvanoj “ruska okupacija”, koja je zbrisala njegove tragove i izbrisala rukopis? Podigni svoj pogled prema Autoru i Dizajneru, Koji je Gospodar i stvarni Vlasnik svake stvari, čiji je povodac u Njegovim rukama! Njegov, Slavljen je On, rukopis na stranici Vana bit će stalno iznova ispisivan, u punom sjaju i blistavilu, a ona prethodna stanja koja si promatrao, plač i jecaji zbog praznine tih mjesta, zbog njihove porušenosti i opustjelosti potekli su iz nemarnosti prema njihovom stvarnom Vlasniku, i iz čovjekovog umišljanja – dakako pogrešnog – kako je on njihov vlasnik te iz nerazumijevanja činjenice da je on tu jedan obični prolaznik i gost – ništa više.

Međutim, iz te pogreške i iz tog izgarajućeg položaja rastvori se kapija istine, te se duša – poput željeza koje se stavi na vatru da omekša i da mu bude dat određen upotrebljiv oblik – pripremi da je primi, s obzirom na to da su to očajno stanje i bolni položaj bili užareni oganj koji je omekšavao dušu. Tad joj je Kur’ani-Kerim, kroz stvarnost spomenutog ajeta, prikazao izljev imanskih činjenica u savršenoj uočljivosti i razgovijetnosti, te je doveo do pristanka i popuštanja.

Zaista, kako smo to ustanovili u Pismu dvadesetom i u drugim sličnim Poslanicama, stvarnost ovog ajeti-kerima, Allahu hvala, pružila je izljevom imana ogroman oslonac, pružila ih je duhu i dodijelila ih je srcu, svakom od njih prema snazi otkrovenja koje posjeduje u izljevu imana. I od vjerovanja u Allaha potekla je snaga koja je dovoljna za nedaće i užasne halove, čak i onda kad bi bili stostruko strašniji od tvog strašnog stanja. Ajet daje podsjećanje i ovako upozorava: “Svaka stvar potčinjena je zapovijedi tvog Stvoritelja, Koji je stvarni Vlasnik ovog carstva. Uzde svega u Njegovim su rukama, i dovoljno ti je da se pripadništvom podrediš samo Njemu, Slavljen je On.”

Nakon što sam spoznao svog Stvoritelja i nakon što sam se oslonio na Njega, svaku stvar napustila je neprijatnost koju je za mene ranije posjedovala, te su me stanja koja su me ranije žalostila i dovodila u patnju počela radovati i veseliti.

I kako smo kategoričkim dokazima ustanovili u mnogim Poslanicama, svjetlost koja nadolazi iz vjerovanja u ahiret također pruža ogromni poticaj bezbrojnim nadanjima i težnjama, čija snaga zadovoljava potrebe ne samo tih sitnih, privremenih i kratkotrajnih sklonosti i težnji, i ne samo tih dunjalučkih spona s mojim voljenima već je primjerena i mojim beskrajnim željama za kućom vječnosti, svijetom trajnosti i neprolaznim blagostanjem. To je rezultat činjenice da samo jedan ukaz milosti Milostivog i Samilosnog na proljetnoj sofri rasprostire bezbroj Njegovih ukusnih i izvanrednih blagodati na površini Zemlje, koja je jedna od odaja u kući privremenog dunjalučkog ugostilišta. Njih On, Slavljen je, svakog proljeća dodjeljuje tim gostima, i njima ih blagodari, kako bi u njihova srca na nekoliko časova ušla radost te kao da ih On počasti doručkom, a zatim ih odvodi u njihova neprolazna boravišta, u osam vječnih Dženneta krcatih neizmjernim blagodatima na neograničeno vrijeme, koje je za njih priredio. Dakle, nema sumnje u to da će onaj ko vjeruje u milost Ovog Milostivog i Samilosnog, i koji se smiruje uz nju, uviđajući svoje pripadništvo Njemu, Slavljen je On, svakako pronaći tačku velikog poticaja, čiji i najmanji stepen ugađa neograničenim očekivanjima i produžava ih.

Osim toga, svjetlost potekla iz svjetla imana – stvarnošću gornjeg ajeta – također se raskošno i blistavo ukazuje, te je ona poput dnevne svjetlosti osvijetlila onih šest mračnih strana, a moje jadikovno i uplakano stanje za mojom medresom, za mojim učenicima i za voljenim osobama koje su otputovale, potpuno je obasjala, upozorivši me na to da svijet u koji su otputovali moji voljeni nije neki mračni svijet, već su oni samo premješteni te da ćemo se tamo opet susresti i okupiti. To je u potpunosti okončalo moje oplakivanje, a također me uvjerilo u to da ću pronaći i druge koji su poput njih, a koji će zauzeti njihovo mjesto.

Allahova je hvala i zasluga na tome da je u život doveo Medresu u Isparti kao zamjenu za izumrlu i u ruševine pretvorenu Medresu u Vanu. U duhovnom smislu, On je oživio i moje voljene i nadomjestio ih je brojnijim i vrednijim učenicima i voljenim i cijenjenim osobama. Također me je poučio da dunjaluk nije prazan i pust i da nije jedna razvalina i razrušen grad, kako sam to bio pogrešno zamišljao, nego da Istinski Vlasnik – kako to nalaže Njegova mudrost – uvijek nadomješta trenutačne prizore koje je sačinio čovjek drugim scenama i obnavlja Svoje natpise. I kako god se plodovi koji budu obrani nadomještaju novim plodovljem, i odlazak i rastanak unutar ljudskog roda jeste obnavljanje i ponavljanje. Stoga, nestanak voljenih uopće ne izaziva bolnu žalost, već, naprotiv, s pozicije imana, pobuđuje slatku čežnju poteklu iz rastanka zbog ponovnog susreta u drugom, raskošnom svijetu.

Također, ovakvo što obasjalo je i ono moje grozničavo stanje u kojem sam se nalazio i osvijetlilo je lice svih bića u svemiru, što mi se ranije pričinjavalo smrknutim. Poželio sam iskazati hvalu i priznanje na tom svijetlom stanju u pravo vrijeme te mi je sinuo sljedeći odlomak na arapskom jeziku koji savršeno dočarava tu istinu:

اَلْحَمْدُ لِلّٰهِ عَلَى نُورِ اْلاِيمَانِ الْمُصَوِّرِ مَا يُتَوَهَّمُ اَجَانِبَ اَعْدَاءً اَمْوَاتًا مُوَحِّشِينَ اَيْتَامًا بَاكِينَ ؛ اَوِدَّاءَ اِخْوَانًا اَحْيَاءً مُونِسِينَ مُرَخَّصِينَ مَسْرُورِينَ ذَاكِرِينَ مُسَبِّحِينَ

‘Ja Uzvišenom Stvoritelju prinosim beskrajnu zahvalnost na svjetlu imana kojeg mi je darovao, i koji je izvor svih ovih neizmjernih Božanskih blagodati, tako što je smijenio onaj jezivi prizor koji se ukazivao mojoj nemarnoj duši, te joj je nemarnost – nastala iz žestoke potresenosti tim bolnim stanjem – dala privid da su neka bića u svemiru neprijatelji i stranci,46 da su jedan dio užasavajući i jezivi mrtvaci, a jedan dio, opet, da su uplakana siročad koja nemaju niti pomoćnika niti staratelja; dakle, taj nur promijenio je svaku stvar te sam s istinskom izvjesnošću promatrao to kako su oni koji su izgledali kao stranci i neprijatelji ustvari braća i prijatelji, a oni koji su izgledali kao stravični mrtvaci živi su i ljubazni, a drugi su okončali svoje dužnosti i zadatke, dok je ono što se priviđalo kao naricanje uplakane siročadi, ustvari, izricanje zikra i učenje tespiha. Drugim riječima, Allahu prinosim zahvalu zajedno sa svim bićima koja ispunjavaju moj lični svijet, koji se proteže na cijeli dunjaluk, te i njih potičem na to da učestvuju u toj zahvali i hvaljenju Allaha, Slavljen je On, svojim nijjetom i zamisli. Jer, na to imam pravo! Stoga, recimo zajedno jezikom stanja svake jedinke među bićima i jezikom stanja svih skupa: Hvala Allahu na svjetlu imana!’

Osim toga, životni užici i naslade koji su bili iščeznuli kao rezultat tog nemirnog stanja što dovodi u nemarnost, ali i nade, koje su se potpuno povukle, splasnule i usahnule, i moje lične blagodati i ugodnosti koje su se svele u najuže granice, a možda i potpuno nestale – sve se to svjetlom imana preobrazilo i izmijenilo – kako je to ustanovljeno u drugim Poslanicama, te je ta svjetlost proširila usku sferu zbijenu oko srca u jednu mnogo širu oblast u kojoj je sadržan cijeli svemir. U zamjenu za blagodati koje su presušile i izgubile svoj ugođaj u vrtu Horhor medrese, učinilo je svjetove dunjaluka i ahireta dvjema soframa krcatim blagodatima, i pretvorilo ih je u dvije trpeze pružene iz Božije milosti. I nije se ograničilo samo na to, već je i oko i uho i srce i ostala osjetila, pa i stotinu drugih ljudskih ustrojstava pretvorilo u ruke ispružene u proporciji sa stepenom imana prema tim dvjema soframa, ispunjenim blagodatima, tako da dohvaćaju i uzimaju iz tih blagodati sa svih njihovih strana. Pred ovom golemom stvarnošću iskazah zahvalu Allahu na neizmjernim blagodatima, i to kako slijedi:

اَلْحَمْدُ لِلّٰهِ عَلَى نُورِ اْلاِيمَانِ الْمُصَوِّرِ للِدَّارَيْنِ مَمْلُوؤَتَيْنِ مِنَ النِّعْمَةِ وَ الرَّحْمَةِ لِكُلِّ مُؤْمِنٍ حَقًّا يَسْتَفِيدُ مِنْهُمَا بِحَوَاسِّهِ الْكَثِيرَةِ الْمُنْكَشِفَةِ بِاِذْنِ خَالِقِهِ

Hvala Allahu Koji mi je podario iman, a koji mi kroz blagodat svog nura na vidjelo izlaže da su dunjaluk i ahiret ispunjeni blagodatima i milostima, i koji osigurava korištenje tim velikim soframa rukama svih osjetila koja se istinskim vjernicima razotkrivaju i proširuju svjetlom imana i pružaju svjetlom islama, te ako bih mogao prinijeti iskaz hvale i zahvalnosti Allahu, svom Stvoritelju, na toj blagodati imana, svim česticama svog bića i u iznosu ravnom cijelom dunjaluku i ahiretu, to bih učinio.

Budući da iman na ovom svijetu vrši ovako dalekosežne utjecaje, nema sumnje u to da u Kući neprolaznosti i vječnosti on urađa veličanstvenijim plodovima i nepreglednim izljevima, koje naši ovosvjetski umovi ne mogu shvatiti niti se ovakvo što može opisati.

Pa, braćo starci i sestre starice, o vi koji poput mene gutate gorke patnje kroz brojne rastanke s voljenima, uzrokovane starošću! Ja sebe, u duhovnom smislu, zamišljam mnogo ostarjelijim od vas, iako je očigledno to da među vama postoje oni koji su po godinama stariji od mene. Jer, ja – pored svojih ličnih jada – podnosim i patnje hiljada svoje braće, budući da u svojoj naravi nosim osjetljivost i sažaljivost prema svim pripadnicima ljudskog roda. Patim kao starac koji je napunio stotine godina starosti! Vi, koliko god da ste se napatili zbog rastanka, niste bili izloženi belajima i nedaćama kojima sam ja bio izložen. Jer, ja nemam sina da o njemu razmišljam, s tim što s ranjivošću i bolom osjećam – tajnom sažaljivosti koja počiva u mojoj naravi – i usmjeren sam na bolove i nedaće hiljada sinova islama, pa čak trpim i zbog patnji nedužnih životinja. Osim toga, sebe – s gledišta gorljive ljubavi za islam – smatram privrženim ovoj domovini, pa i cijelom islamskom svijetu, i za njih sam vezan kao da su moj rodni dom, iako ne posjedujem svoju kuću, a kako bih se pozabavio samo njom. Stoga, ja trpim i patnje svih vjernika koji žive u ta dva doma, i duboko sam ožalošćen rastankom s njima.

A s obzirom na to da je svjetlost imana u potpunosti udovoljila i okončala sva moja uzrujavanja potekla od starosti i nedaća rastanka te mi je pružila neprolaznu nadu, nepopustljivo pouzdanje, neugasivo svjetlo i neiscrpnu utjehu, nema sumnje u to da će iman, onda, i vama biti dovoljan i djelotvoran naspram smrknutosti potekle od starosti, naspram nemarnosti proistekle iz nje, kao i naspram patnji i agonije nastale iz nje. Uistinu, najsumornija starost jeste starost sljedbenika zablude i primitivizma, a najokrutniji i najbolniji rastanci jesu njihovi rastanci i patnje.

Da, okusom imana, koji pobuđuje nadu, isijava nurom i širi olakšanje, osjećaj njegove utjehe i naslađivanje njome nalazi se u svjesnom slijeđenju pobožnosti, koja je prikladna staračkoj dobi i primjerena islamu, a ne u zanemarivanju starosti, u halapljivom imitiranju mladosti i u zapadanju u njenu opojnu nemarnost. Uvijek razmislite i imajte na umu vjerovjesnički hadisi-šerif, odnosno to da je

خَيْرُ شَبَابِكُمْ مَنْ تَشَبَّهَ بِكُهُولِكُمْ وَشَرُّ كُهُولِكُمْ مَنْ تَشَبَّهَ بِشَبَابِكُمْ

‘najbolja omladina ona koja slijedi primjer starih u promišljanju, ozbiljnosti i izbjegavanju primitivizma, a najgori su starci oni koji oponašaju omladinu u nepromišljenosti i nemarnosti’.

Pa, o braćo starci i sestre starice! U hadisi-šerifu također se navodi i sljedeće: “Božija milost stidi se odbiti ruke skrušene dove starca vjernika ili starice vjernice od šezdeset-sedamdeset godina, ispružene ka Božijoj kapiji.” Budući da vam Božija milost ukazuje ovoliko poštovanje, uvećajte, onda, to poštovanje služenjem Allahu!

ČETRNAESTA NADA

U uvodnom dijelu Zračka četvrtog, koji je tefsir ajeti-kerima:

حَسْبُنَا اللّٰهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ “Dovoljan je nama Allah, i Divan Zastupnik”, naveden je smisao čiji sažetak sljedeći je:

Kad su me sljedbenici dunjaluka lišili svega, zapao sam u pet različitih vrsta tuđine. Uslijed nemarnosti izazvane ojađenošću i tjeskobom, nisam se tad osvrtao na svjetla utjehe i poticaja u Poslanicama Nura, već sam izravno gledao u svoje srce i ispitivao sam svoj duh te sam ustanovio to da je vlast nada mnom uspostavila pretjerana ljubav za trajnim ostankom, kao i to da me je savladala žestoka sklonost ka održanju te da mnome u potpunosti raspolaže neizmjerna želja za životom. Usto, u meni je počivala nemoć bez granica i siromaštvo bez kraja, s tim što zastrašujući i uznemirujući prolazak gasi i dokida taj ostanak, kao što pjesnik rasplamsanog srca reče:

Božija mudrost traži prolaznost tijela,

dok, srce se sprovodi do u vječnost!

Moja duša stenje od patnje i tuge

pred kojom je i Lukman, tražeći lijek, ostao zbunjen.

Glava mi klonu u očajanju. A onda mi ajeti-kerim:

حَسْبُنَا اللّٰهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ “Dovoljan je nama Allah, i Divan Zastupnik”, priskoči i saopći: ‘Dobro me prouči, duboko i pomno!’ Dakako, učio sam ga pet stotina puta na dan, i kad god sam ga proučio, on mi je razotkrio nešto od svoje izobilne svjetlosti i izljeva, te iz njega, okom vizije – ne, dakle, samo spoznajom – vidjeh devet nivoa Božije dostatnosti.

Prvi blistavi nivo Božije dostatnosti

Moja ljubav za trajnim ostankom ne nalazi se u odnosu s mojom ličnom trajnošću, već je u odnosu sa Savršenim i Apsolutnim te s Njegovim savršenstvom i neprolaznošću. Jer, u mom biću nalazi se sjena jednog od odraza imena Apsolutno Lijepog i Apsolutno Veličanstvenog, Koji je po Svojoj Biti – dakle, bez posredovanih uzroka – zaslužan ljubavi, s tim što je ta naravna ljubav skrenula i zalutala zbog nemarnosti, te se rasula u sjeni i zaljubila se u trajni ostanak ogledala.

Međutim, čim je pristigao ajet: حَسْبُنَا اللّٰهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ “Dovoljan je nama Allah, i Divan Zastupnik”, raskinuo je zastor. Osjetio sam i osvjedočio se te sam istinskom izvjesnošću iskusio sljedeće:

Ta ista slast i blagostanje vječnosti, pa čak i bolja i savršenija od nje, nalazi se u imanu, u uviđanju i u uvjerenosti u vječnost Savršenog, te u tom da je On moj Gospodar i Bog. Dokazi su ovu činjenicu sasvim duboko i detaljno razradili u Poslanici o Božijoj dostatnosti, u dvanaest odlomaka započetih s ‘Isto tako (...)’, te su rasvijetlili imansko poimanje na način da svakog ko ima osjećaja i svijesti navodi na divljenje i ushićenje.

Drugi blistavi nivo Božije dostatnosti

I pored beskrajne nemoći koja počiva u mojoj naravi, i pored starosti ugniježđene u mom biću, i pored tuđine koja me je prekrivala, i pored odsustva pomoćnika, ja sam, ipak, bio lišen svega, i na mene ljubitelji dunjaluka nasrtali su uz pomoć svojih smicalica i uhoda. Upravo u to vrijeme obraćao sam se svom srcu:

‘Brojna i nemilosrdna armija navaljuje na jednu jedinu, slabu i bolesnu osobu svezanih ruku; zar se on – odnosno ja – nema ni na šta osloniti?’

Tad se obratih na ajet: حَسْبُنَا اللّٰهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ “Dovoljan je nama Allah, i Divan Zastupnik”. Taj ajet stavi mi na znanje sljedeće:

Ti po svom imanskom identitetu pripadaš Moćnom Suverenu Koji posjeduje apsolutnu moć. On u savršenoj disciplini u proljeće priređuje svu opremu potrebnu armijama bilja i životinja raspoređenih po površini zemlje, i svu tu vojsku organizira u četiri stotine hiljada vrsta raznih zajednica te snabdijeva i dostavlja opskrbu ogromnoj armiji živih bića – prije svega čovjeku – i to ne na načine koje je u novije vrijeme otkrio čovjek, kroz prerađevine mesa, šećera i sl., već u vidu mnogo savršenijih i vrednijih derivata, čak i onih stotinu puta naprednijih. To su prerađevine koje sadrže sve vrste prehrane; to su, ustvari, prerađevine milosti, koje se nazivaju sjemenjem i jezgrima. Pored toga, On te proizvode pakira u ambalažu moći, koja je prilagođena njihovoj dozrelosti, razvoju i rastu, te ih konzervira u male i sićušne bočice te kutijice. I te kutijice proizvode se vrhunskom brzinom i apsolutnom lahkoćom, u ogromnom izobilju, i to u proizvodnom pogonu “Kaf-Nun”, sadržanom u smislu “Kun!” iz kur’anskog ajeta: “Samo za to rekne: ‘Budi’ – i ono biva!”

Prihvativši se imanskom članskom identifikacijom za jedan ovakav oslonac, možeš se, dakle, potpuno pouzdati i smiriti uz jednu ogromnu moć i apsolutnu snagu. Uistinu, osjetio bih ogromnu duhovnu snagu kad god bih saslušao lekciju iz ovog ajeti-kerima, te sam osjećao to da posjedujem moć koja mi omogućava postaviti izazov pred sve svoje neprijatelje na svijetu, a ne samo pred ove prisutne preda mnom. Stoga sam iz dubine svog duha ponavljao: حَسْبُنَا اللّٰهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ “Dovoljan je nama Allah, i Divan Zastupnik!”

Treći blistavi nivo Božije dostatnosti

Kad me stegnula omča raznih vidova bolesti, tuđine i pomrčine, uvidio sam da moje veze s dunjalukom popuštaju, da me iman uspravlja u uvjerenju kako sam predviđen za jedan drugi, trajni svijet, i da sam dostojan vječnog carstva i neprolaznog blagostanja. U to vrijeme napuštao sam sve iz čega je kapala žalost i sve što mi je tjeralo uzdahe i stenjanje, a nadomještao sam svime što je nagovještavalo dobro i radost te što me dovodilo u stalnu zahvalnost. Međutim, taj iluzorni cilj, metu duha i proizvod naravi moguće je ostvariti jedino moću Apsolutno Moćnog, Koji poznaje svaki mig i mirovanje Svojih stvorenja, riječju ili djelom, Koji čak poznaje sva njihova stanja i postupke, te ih također bilježi. I jedini način da se ona dese jeste vrhunskom i neizmjernom brižljivošću Njegovom prema ovom sićušnom, beznačajnom čovjeku koji se prevrće u apsolutnoj nemoći, dok mu On ne ukaže počast te dok ga ne uzme za Svog prijatelja i sagovornika i dodijeli mu uzvišen položaj među Svojim stvorenjima.

Tačno, dok sam razmišljao o tim dvjema tačkama, odnosno o neograničenoj utjecajnosti ove moći i o istinskom značaju kojeg je Kreator, Slavljen je On, pridao ovom ljudskom biću koje izgleda bezvrijedno, poželio sam pojašnjenje tih tačaka, a kojim razotkrio bi mi se iman i smirilo srce. Ponovo sam se obratio na spomenuti ajeti-kerim, te mi on saopći sljedeće: Pomno osmotri riječ نَا “nama” u izrazu حَسْبُنَا “Dovoljan je nama”, te razgledaj ko su oni koji uz tebe povikuju حَسْبُنَا “Dovoljan je nama”, bilo da to izgovaraju jezikom stanja, bilo jezikom riječi! Poslušaj ih! Tačno, ovakvo što zapovjedio mi je ajet.

Dakle, pogledah te ugledah bezbroj ptica u letu i nesagledive ptičice sićušne poput muhe, i bezbroj životinja, i beskraj bilja, i stabla bez konca i kraja. Sve to poput mene jezikom stanja ponavlja:

حَسْبُنَا اللّٰهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ “Dovoljan je nama Allah, i Divan Zastupnik”, pa i druge upozorava na to, dakle, na činjenicu, da oni imaju zastupnika – Divnog Zastupnika – Koji im je zajamčio sve uvjete za život. On, čak, iz jednakih jajašca, sačinjenih od iste tvari, i iz međusobno izjednačene sperme, i iz zrnevlja, koje je jedno te isto, i iz sjemenja istovjetnog jedno drugom stvara stotinu hiljada tipova životinja i stotinu hiljada oblika ptica, i stotinu hiljada vrsta bilja, i stotinu hiljada rodova drveća; stvara ih bez pogreške, omaške ili zabune; stvara ih ukrašene, lijepe, pravilne i usklađene, i pored raspoznavanja jednih od drugih, i razlikovanja jednih od drugih. Stvara ih u kontinuitetu, a posebno u danima svakog proljeća, pred našim očima, u krajnjem mnoštvu, s krajnjom lahkoćom, u krajnjoj širini i u krajnjem izobilju. Dakle, stvaranje svih ovih stvorenja, sličnih, isprepletenih i okupljenih, po istom modelu, i u identičnim formama, unutar veličine i dobrodušnosti ove apsolutne moći, jasno nam pokazuje Jednoću Boga i Njegovu Jedinost.

Ajet mi je pomogao da shvatim to da apsolutno nije moguće uplitanje niti je uopće moguće miješanje u ovakva djela apsolutnog gospodarenja i u djelovanje ove Kreativne Moći, a koji ističu i razglašavaju ova nadnaravna djela.

Obraćajući se onima koji hoće razumjeti moju ličnost i moju ljudsku narav, koja je poput svakog drugog vjernika, i onima koji žele biti poput mene, poručujem to da moraju sagledati tumačenje mog “Ja” u pluralu “nama” iz spomenutog ajeti-kerima, kao i to da razmotre njegovu poziciju u toj množini! Neka shvate šta je naizgled moje zanemarljivo, siromašno i beznačajno biće i tijelo – kao biće svakog vjernika! I neka razumiju šta je i sami život i sama ljudskost! I šta je islam! I šta je ostvariteljski iman! I šta je spoznaja Allaha! I kako se stječe ljubav Allaha! Neka razumiju, i neka iz tog izvuku lekciju!

Četvrti blistavi nivo Božije dostatnosti

Naleti koji su potresali moje biće, kao što su starost, tuđina, bolest i osjećaj poraženosti, vremenski su se podudarili s periodom moje nemarnosti, te kao da je moje bivanje, uz koje sam bio vezan svom čvrstinom, odlazilo u ništavnost. Čak i kao da je bivanje svih stvorenja zalazilo i završavalo se nestankom. Dakle, odlazak svega toga u ništavnost u meni stvorio je žestoku zabrinutost i mučnu uznemirenost, te se ponovo obratih na ajeti-kerim:

حَسْبُنَا اللّٰهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ “Dovoljan je nama Allah, i Divan Zastupnik”, a on mi saopći: “Razmisli o mojim smislovima, i pogledaj na njih kroz prizmu imana”, te ja razmotrih njegove smislove okom imana, i vidjeh sljedeće:

Moje tijelo koje je – kao i tijelo svakog mu’mina – jedna sićušna čestica, jeste ogledalo jednog neograničenog Bitka i sredstvo dosezanja raznih vidova neograničenog bivanja, kroz beskrajnu pripadnost. Ono je poput mudre riječi koja iz brojnih trajnih vrsta postojanja urađa nečim što je mnogo dragocjenije od mog bića, toliko da samo jedan trenutak njegovog življenja, s gledišta imana, jeste jedna ogromna skupocjenost, a čija je vrijednost visoka i ravna vrijednosti vječnog bivanja. Sve to znao sam s izvjesnošću. Jer, moja spoznaja kroz imansku svijest da je moje biće jedan od tragova Nužnog bića, i tvorevina Njegove kreacije, i jedan od Njegovih odraza pomogla mi je da se izbavim iz beskrajne tmine koju su iza sebe ostavile uznemirujuće misli, i da se riješim beskrajnih patnji poteklih iz beskonačnih rastanaka i razdvajanja, te me potaknula na to da uspostavim neraskidive bratske spone sa svim bićima, a posebno živim; spone koje su brojne koliko i Božija djela i imena povezana s bićima. Saznao sam i to da se posredstvom privremenog rastanka doseže do trajne uspostave spona sa svim bićima koje volim.

I tako, moje bivanje, kao i bivanje svakog vjernika, imanom i pripadnošću sadržanim u njemu, dokučilo je svjetla neograničenih vrsta bića, u kojima nema razdvajanja. Pa čak i odlaskom mog bića ostanak tih vrsta bića smiruje moje biće kao da i ono samo trajno ostaje.

Ukratko, smrt nije rastanak, već je spajanje, promjena boravišta i urađanje trajnim plodovima!

Peti blistavi nivo Božije dostatnosti

Jedno vrijeme ponovo je moj život bio u rasulu pod teškim teretom, što mi je pogled obratilo na životni vijek, i na sam život. Vidjeh to da mi život ubrzano juri prema ahiretu, i to da se moja dob, koja se primakla ahiretu pod brojnim poteškoćama, usmjerila prema gašenju. Međutim, razmislio sam s tugom o tome da bitnim funkcijama života i njegovim uzvišenim odlikama i skupocjenim svrhama ne priliči to naglo gašenje, već su one primjerene dugom, trajnom življenju, kao što je objašnjeno u poslanici koja se odnosi na uzvišeno ime “Hajj“. Ponovo sam konsultirao svog učitelja, ajeti-kerim: حَسْبُنَا اللّٰهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ “Dovoljan je nama Allah, i Divan Zastupnik”. On mi saopći sljedeće: ‘Pogledaj na život s gledišta Živog i Sveopstojnog, Koji ti je dodijelio život!’

Dakle, pogledah na život kroz tu prizmu, i uvidjeh to da, iako život posjeduje jedno gledište okrenuto prema samom meni, on posjeduje i stotinu gledišta okrenutih prema Živom Oživotvoritelju; pa iako posjeduje jedan rezultat koji se odnosi na mene lično, on posjeduje i hiljadu rezultata u odnosu na mog Stvoritelja. Stoga, jedan trenutak života ili časak vremena u domenu ovog gledišta više je nego dovoljan, i dakle, ne iziskuje mnogo vremena.

Ova činjenica jasno se predstavlja kroz četiri pitanja, pa oni koji nisu umrli ili oni koji žele biti živi, neka istražuju. Neka u kontekstu ta četiri pitanja istraže suštinu i stvarnost života, kao i njegova istinska prava. Neka dokuče, i neka žive!

Sažetak ovoga jeste sljedeći: Kad god je život usmjeren prema Živom i Sveopstojnom, i kad god pogleda prema Njemu, i kad god iman životu znači život i njegov je duh, život stekne trajnost i urađa trajnim plodovima. Čak se uzdiže i uzvisuje te stekne trajnost manifestiranja, a tad se uopće ne osvrće na kratkoću ili na duljinu životnog vijeka.

Šesti blistavi nivo Božije dostatnosti

Kroz starost, koja je podsjećanje na moj lični rastanak, i kroz dešavanja pred kraj svijeta, koja su naznake uništenja dunjaluka unutar sveopće i sveobuhvatne rastave, i kroz široko, neuobičajeno otkrovenje, pred kraj mog života, čulnosti ljepote i zaljubljenosti u narav te izloženosti iskušenju savršenstava usađenih u mojoj prirodi – dakle, kroz sve ovo uvidio sam kako stalno uništavajući prolazak i nestanak, smrt i iščezavanje, koji kontinuirano dovode do rastanaka, kvare na jedan strahovit i užasan način ljepotu ovog predivnog svijeta, unakazuju je i razbijaju te narušavaju finoću stvorenja. Od tog prizora iz dubina duše osjetio sam patnju, pa imaginarna zaljubljenost u mojoj prirodi žestoko uzavre i poče se užarivati u protivljenju i neposluhu pred ovim užasavajućim stanjem. Ja se ponovo obratih na ajeti-kerim, a kako bih došao do daha i do utjehe, te mi on saopći: ‘Dobro me prouči i pomno razgledaj moje smislove!’

Ja uđoh u osmatračnicu sure En-Nur, kod ajeta:

اَللّٰهُ نُورُ السَّمٰوَاتِ وَاْلاَرْضِ “Allah je svjetlo nebesa i Zemlje”, i otud kroz prizmu imana pogledah na ravni ajeta Božije dostatnosti, i istovremeno kroz mikroskop imanske svijesti sagledah njene nedokučive tajne. Vidjeh to da, kao što ogledalca, stakalca i prozirne tvari, pa čak i mjehurići morske pjene, razotkrivaju raznovrsnost skrivene ljepote sunčeve svjetlosti, i svako od njih pokazuje razne ljepote sedam duginih boja iz te svjetlosti, i kao što se ta ljepota i krasota obnavljaju kroz obnavljanje i kretanje tih materijala, prema njihovoj raspoznatljivoj prijemčivosti, i u skladu s njihovim raznolikim prelamanjem, dakle, kako god oni ispoljavaju skrivenu ljepotu Sunca, njegove svjetlosti i njenih sedam boja – na jedan očaravajući i dopadljiv način – isto je tako u slučaju ovih prelijepih kreacija, profinjenih stvorenja i divnih bića, koja su poput ogledalaca koja odražavaju tu svetu ljepotu, Uzvišenog i Lijepog, Koji je svjetlo bespočetnosti i beskonačnosti. Dakle, ova stvorenja, odlazeći bez zaustavljanja, obnavljaju odraze Njegovih Lijepih Imena, Visok je On i Uzvišen. Pojavna ljepota u ovim bićima i izvanredna dopadljivost u njima nije svojstvena njima lično, već je samo ukaz na tu svetu i vječnu ljepotu koja se želi ispoljiti, kao i naznaka, signal i ukaz te istinske dražesnosti i neprikosnovene, stalno manifestirajuće ljepote, a koja želi biti viđena i osvjedočena.

U Poslanicama Nura, a posebno u onoj koja započinje sa: ‘Ovdje ćemo u veoma skraćenoj formi navesti tri shvatljiva dokaza’, dokazi su ovakvo što pojasnili do u detalje, tako da se bilo koje ljudsko biće koje ima zdravog okusa, pogledavši ovu poslanicu, ne može suzdržati a da ne izrazi ushićenost i divljenje. Štaviše, čovjek, sam stekavši korist, obavezan je okoristiti i druge, a posebno s onih pet tačaka spomenutih u drugom dokazu. Dakle, onaj čiji se um nije iskvario i čije srce nije zahrđalo, svakako će, u znak odobravanja i priznanja reći: “Mašallah, fetebarekallah!”, i svoje bivanje, koje izgleda siromašno i nisko, uzdignut će i uzvisiti. Svakako će shvatiti i priznati da je on uistinu jedno nenadmašivo nadnaravno djelo!

PETNAESTA NADA 47

Dok sam bio u kućnom pritvoru u Emirdagu sam-samcat, špijunske uhode stalno su me pratile i uznemirivale, te sam njima bio najžešće kažnjavan, tako da sam postao umoran i od života i žalio zbog izlaska iz zatvora. Čak sam svim srcem poželio vratiti se u zatvor Denizli ili ući u grob, jer su i zatvor i grob bili bolji od takvog života. Upomoć mi je priskočila Božija brižljivost time što je jedna sprava za umnožavanje, koja se tek bila pojavila u opticaju, stigla u ruke učenicima učilišta Ez-Zehra’, čija su i sama pera i mastila bila poput sprave za kopiranje. Počeše se Poslanice Nura pojavljivati u pet stotina primjeraka iz samo jednog pera. Te pobjede koje je Poslanicama Nura priredila Božija providnost učinile su da zavolim taj grozničavi, stresni i nemirni život, i čak su me nagonile na to da po hiljadu i jedan put zahvaljujem Stvoritelju, Slavljen je On.

Međutim, nakon što je proteklo kratko vrijeme, podmukli neprijatelji Poslanica Nura nisu više mogli podnijeti te nuranijske podvige, te su alarmirali odgovorne vlasti i nahuškali su ih protiv nas, a život je ponovo postao težak i jadan. Ipak, Božija providnost odjednom se ukazala, budući da su i same odgovorne vlasti – a oni su u najnasušnijoj potrebi za Poslanicama – počele po službenoj dužnosti iščitavati zaplijenjene Poslanice, s željnošću i interesiranjem. Te poslanice, Allahovom zaslugom, uspjele su omekšati njihova srca i prikloniti ih sebi. Time se krug medresa Nura naglo proširio, budući da su i oni počeli cijeniti Poslanice i diviti im se, umjesto da ih omalovažavaju i kritiziraju. Ovaj ishod donio nam je neizmjerne koristi, jer je stotinu puta vredniji od naših materijalnih gubitaka, a i potpuno je uklonio našu uznemirenost i zabrinutost.

Međutim, ponovo, nakon kratkog perioda, licemjeri – ti podmukli dušmani – skrenuli su pogled vlasti na moju ličnost i upozorili su njihove umove na moj raniji politički angažman, te su potaknuli špekulacije i sumnje i raširili su strah oko mene u institucijama sudstva, obrazovanja, sigurnosti i Ministarstva unutrašnjih poslova. Te strahove još više uvećavala su trvenja među političkim strankama, kao i djelovanje anarhista i terorista – koji su maska komunista – te su vlasti nakon toga započele žestoku kampanju zaustavljanja i suzbijanja protiv nas, i počeli su plijeniti sve Poslanice do kojih su uspjeli doći. Tako su aktivnost Učenika Nura i njihovo djelovanje obustavljeni. I uprkos činjenici da su neki državni činovnici širili zlobnu i neuobičajenu propagandu, kako bi povrijedili i ponizili moju ličnost – u što niko ne bi povjerovao – ipak su doživjeli užasan neuspjeh, i nikog nisu uspjeli uvjeriti.

I pored toga, uz jeftine i besmislene argumente, u danima neizdržljivih hladnoća, uhapsili su me i strpali su me na dva dana u jednu široku, hladnu zatvorsku prostoriju bez peći, i to samog-samcatog. Ja sam i u svojoj maloj sobici stalno održavao vatru svakodnevno zagrijavajući peć po nekoliko puta, jer zbog moje slabosti i bolesti, nisam mogao podnijeti hladnoću, te sam jedva izdržavao.

I dok sam se prevrtao u toj žestokoj groznici koja se rodila u hladnoći i dok sam buncao u bunilu svog tjeskobnog duševnog stanja, u srcu mi se razotkrila stvarnost Božije providnosti, i upozorila me na sljedeće:

Ti si zatvor nazvao “jusufovskom medresom”, a odležavanje u zatvoru Denizli dalo ti je rezultate i plodove koji mnogostruko nadmašuju tvoje kušnje, tjeskobe i žestinu. Donijelo ti je veliku radost i ogromno veselje uz mnoštvo duhovnih dobitaka. Donijelo je i korist zatvorenicima uz vas iz Poslanica Nura, a doprinijelo je i proučavanju Poslanica Nura u visokim službenim krugovima, te još i druge koristi. Time te je dovelo u stanje stalne i neprekidne zahvalnosti, umjesto tužakanja i jadikovanja, svaki sahat zatvoreništva i tjeskobe pretvorivši u deset sahata ibadeta, i tako ovjekovječivši taj kratkotrajni sahat. Ova, treća Jusufovska medresa također će ti, uz Allahov dopust, donijeti dovoljno topline da te zagrije na ovoj žestokoj hladnoći i dat će ti radost i veselje koji će ukloniti ovu tešku tjeskobu time što će Poslanicama Nura okoristiti nesretnike i paćenike uz vas i u njima im pronaći olakšanje. A što se onih na koje si se naljutio i rasrdio tiče, ukoliko su zavedeni i obmanuti, ne zaslužuju ljutnju i srdžbu, jer nepravdu koju ti nanose čine nenamjerno, bez znanja i nesvjesno. A ukoliko te stavljaju na muke i stežu ti omču oko vrata svjesno i namjerno, iz skrivene zlobe, kako bi ugodili sljedbenicima zablude, uskoro će i sami podnositi patnju smrti, koju oni zamišljaju kao trajni nestanak, i osjetit će žestoku i vječnu patnju u samici groba. Ti ćeš, dakako, steći veliku nagradu – kao rezultat njihovog nasilja – i postići ćeš vječnost svojih prolaznih sahata te ćeš osvojiti nevidljive duhovne naslade, uz svesrdno bavljenje svojom znanstvenom i vjerskom djelatnošću.

Ovaj smisao pojavio se u mom duhu te svom snagom izrekoh: “Allahu hvala!” Svojim ljudskim bićem sažalih se na one nasilnike i uputih dovu: ‘Gospodaru moj, popravi ih.’

Ja sam u peticiji Ministarstvu unutrašnjih poslova ustrajno saopćavao da su ova nova dešavanja nezakonita te sam to i dokazao s deset aspekata, čak i da su oni nasilnici, koji u ime zakona krše zakon, ustvari to da su sami kriminalci, jer su se dali u potragu za bezvrijednim dokazima i istraživali su razne klevete, do mjere da su na sebe navukli podsmijeh slušateljstva, a na plač natjerali su objektivne i iskrene ljude. Objektivnim promatračima pokazali su to da, s gledišta zakona i istine, ne mogu pronaći ništa prikladno čime bi prigovorili Poslanicama Nura i nanijeli zlo učenicima Nura, te zato upadaju u gluposti i nasumično se izbrbljavaju.

Naprimjer, uhode koje su cijeli mjesec vršile prismotru nisu pronašle ništa protiv nas, i stoga su skrojili sljedeći izvještaj: ‘Saidov uslužitelj za njega je u krčmi kupio alkohol.’ Međutim, nisu pronašli nikog da im potpiše ovo izvješće u znak ovjere, osim jednog jadnog pijanog primitivca. Pod pritiskom i prijetnjama zatražili su od njega to da stavi svoj potpis na taj izvještaj, a on im je odgovorio: ‘Estagfirullah, ko može staviti potpis i ovjeru na ovu potpunu laž?!’ Tad su bili prinuđeni poništiti izvještaj.

Drugi primjer: Zbog moje velike potrebe da udišem čist zrak i zbog narušenosti mog zdravlja, za koju se zna, jedna osoba koju nisam poznavao – a ni do danas nisam je upoznao – pozajmila je konjsku zapregu, kako bih njom izlazio u šetnju izvan grada. Tako sam po sahat-dva provodio u šetnji. Ranije sam obećao vlasniku kola i konja da ću mu isplatiti njihovu zakupninu knjigama u vrijednosti pedeset lira, kako ne bih odstupio od pravila koje sam nametnuo sebi i kako ne bih došao u položaj zaduženosti te bilo čijeg prigovora na usluzi. Dakle, ima li ikakve štete u ovom činu? Međutim, policijski, sudski i krugovi unutarnje sigurnosti, pa čak i sami oblasni načelnik, više od pedeset puta ispitivali su sljedeće: ‘Čiji je konj? Čija su kola?’ Kao da se desila opasna politička afera koja prijeti narušavanjem sigurnosti i poretka! To je dovelo do tog da je jedna osoba dobrovoljno pristupila, a kako bi stala ukraj tom uzastopnom besmislenom ispitivanju, izjavivši to da je konj njeno vlasništvo, a druga osoba izjavila je to da su kola njeno vlasništvo. Na to je izdat nalog za zapljenu konja i kola, a njih dvojica sa mnom su strpani u zatvor. Tako smo bili promatrači dječijih igrarija i igre lutaka, i istovremeno smo plakali i smijali se, tugovali i podsmjehivali se. Znali smo to da svako ko se suprotstavi Poslanicama Nura i njihovim učenicima postaje predmet podsmijeha, kao i objekt rugla i ismijavanja.

Evo i jedne zgode uz spomenute primjere: Prije nego što sam bio upoznat s optužnicom protiv mene po osnovu narušavanja sigurnosti, obratio sam se javnom tužiocu i rekao sam mu:

Jučer sam te ogovarao, jer jednom sam policajcu koji me je ispitivao ispred načelnika sigurnosti rekao tri puta: ‘Allah me prokleo ako nisam javnom redu ove države doprinio više od hiljadu načelnika sigurnosti i više od hiljadu javnih tužilaca (...)’.

Osim toga, dok sam bio u nužnoj potrebi za boravkom u opuštenosti, odvojenosti od dunjalučkih briga i zimske hladnoće, moj progon s njihove strane upravo u to vrijeme, kao i seljakanje iz grada u grad koje je iznad moje izdržljivosti, te pritvaranje i zlostavljanje, koje je bilo iznad moje snage, što ostavlja utisak da je to bila duševna pakost te smišljen i namjeran čin, dakle, sve to u meni porodilo je neuobičajenu srdžbu i negodovanje protiv tih počinilaca. Međutim, Allahova brižljivost pomogla mi je i upozorila je srce na sljedeći smisao:

Božije određenje – koje je istinska pravda – igra ključnu ulogu u svemu što ti ljudi nameću od očiglednog nasilja. Tvoja zatvorska nafaka dovela te je u zatvor, i zato trebaš tu dodjelu prihvatiti sa zadovoljstvom i pokornošću.

I Gospodareva mudrost i milost također imaju obilnog udjela u tome, kao što je probijanje puta do Risalei-Nura i upute do srca zatvorenika, i njihovo nadahnjivanje nadom i utjehom, a otud i tvoje zadobivanje nagrade. Trebaš, stoga, uputiti na hiljade riječi pohvale i iskaza hvale Allahu – kroz strpljivost – naspram tog ogromnog dobitka.

Isto tako, i tvoj nefs ima udjela u tome, jer nefs ima nedostatke za koje ti ni ne znaš. I ovaj udio trebaš predusresti s traženjem oprosta, pokajanjem i priznanjem pred Allahom te tjeranjem svog nefsa na priznanje da on i zaslužuje ovaj šamar.

Isto tako, i neki naivni, bojažljivi i obmanuti činovnici, koji su nagovoreni na to nasilje spletkama prikrivenih neprijatelja, također imaju utjecaja i udjela. Poslanice Nura za tebe su se u potpunosti osvetile tim licemjerima, time što su im zadale strahovite duhovne šamare. Ti udarci za njih sasvim su dovoljni.

Preostali udio jeste udio onih koji su praktični izvršioci. Međutim, budući da su se definitivno okoristili u pogledu imana – htjeli to oni ili ne – pri pregledanju Poslanica Nura i pri njihovom proučavanju u svrhu kritiziranja i pobijanja, ipak je oprost i prelazak preko toga, u skladu s konstitutivnim pravilom وَالْكَاظِمِينَ الْغَيْظَ وَالْعَافِينَ عَنِ النَّاسِ

“(...) koji se u srdžbi suzdržavaju i ljudima praštaju (…)” (Ali-Imran: 134), jedan čin širokogrudnosti i velikodušnosti.

Primivši ovo upozorenje i opomenu, koji su po svemu istina i zbilja, odlučio sam biti strpljiv, zahvalan i radostan u ovoj novoj jusufovskoj medresi. Štaviše, odlučio sam pomoći i isprovocirati one koji mi nanose zlo i iskazuju neprijateljstvo, nekim ispadom u kojem nema štete, kako bih odgajao svoj nefs.

Osim toga, nekom poput mene, ko je u dobi od sedamdeset i pet godina starosti, čije veze s dunjalukom već su raskinute, a od svih sedamdeset voljenih osoba samo njih pet još uvijek su na ovom svijetu, dok, s druge strane, sedamdeset hiljada primjeraka Poslanica Nura sasvim slobodno vrše svoje nuranijsko pozivanje, i nekom ko među braćom i nasljednicima ima one koji će izvršavati imansku obavezu, umjesto jednim, hiljadama jezika, dakle, nekom poput mene, kabur je hiljadu puta bolji i korisniji od ovog zatvora! Usto, i ovaj zatvor stotinu puta korisniji je i ugodniji od ograničene slobode izvan njega i od života u potlačenosti i pod tuđom kontrolom. Jer, čovjek u zatvoru prisiljen je podnositi samovolju nekolicine zatvorskih činovnika, poput upravitelja i šefa sigurnosti, po njihovoj službenoj dužnosti, zajedno sa stotinama drugih zatvorenika, te nailazi na utjehu i bratsku počast mnogih sadrugova kojima je okružen, dok vani zlostavljanje od strane stotina činovnika i vlasti podnosi sam.

Također, islamska saosjećajnost i ljudska narav ukazuju samilost prema starcima, a posebno prema onima koji su u ovakvom stanju, te zatvorske poteškoće i patnje također izmjenjuju u milost. Zbog svega ovog, ja sam zadovoljan boravkom u zatvoru.

I kad sam jednom doveden na svoje treće suđenje, osjetivši mučninu i tjeskobu od stajanja zbog iscrpljenosti, starosti i bolesti, sjeo sam na stolicu izvan sudnice. Iznenada dođe sudac i srdito, s omalovažavanjem i uvredljivo, izdera se: ‘Što ovaj ne čeka stojeći?!’

Duboko u meni uzavri srdžba zbog odsustva samilosti prema starcima. Osvrnuh se i vidjeh ogromnu masu muslimana okupljenu oko nas, očiju ispunjenih sažaljenjem, i srca ispunjenih samilošću i bratskim osjećajem. Niko ih nije mogao odbiti od ovog okupljanja. Tad mi se u srcu rodiše dvije činjenice.

Prva činjenica

Moji protivnici i prikriveni neprijatelji Nura uvjerili su neke lahkomislene činovnike i naveli su ih na ovakvo ponižavajuće postupanje, kako bi slomili moju ličnost u očima ljudi, i odvratili pažnju i popularnost među ljudima od mene – koju ja ionako nisam želio – misleći da će tako moći uspostaviti zaštitni bedem pred pobjedonosnom poplavom Nura, te naspram neljudskog ponašanja samo jedne osobe, Allahova brižljivost skrenula je moj pogled na njih stotinu, kao ukaz počasti od nje zbog doprinosa imanu kojeg daju Poslanice Nura i njihovi učenici, govoreći: ‘Pogledaj njih, došli su da ti iskažu pozdrav zbog vašeg doprinosa u toj službi, srca ispunjenih saosjećajnošću, sjetom i divljenjem te pouzdanom duhovnom povezanošću.’

Čak i drugog dana, dok sam odgovarao na pitanja istražitelja, hiljadu ljudi okupilo se na prostoru okrenutom prema prozorima ureda. Izraz njihovog lica iskazivao je njihova stanja, te je govorio: ‘Nemojte ih maltretirati!’ I zbog njihove žestoke privrženosti nama, policija ih nije mogla rastjerati. Pritom mi se u srcu rodila sljedeća misao:

Ovi ljudi, u ova teška vremena, vape za savršenom utjehom, za neugasivim svjetlom, za duboko utemeljenim imanom i za istinitim nagovještajem neprolaznog blagostanja. Ustvari, oni to traže svojom temeljnom naravi. Do ušiju doprlo im je to da se ono za čim tragaju zbilja može naći u Poslanicama Nura. Stoga, oni ukazuju ovo poštovanje i uvažavanje meni – koji sam, ustvari, beznačajan – iznad mojih individualnih sposobnosti, s polazišta mog služenja imanu. Nadam se da sam njemu učinio neku uslugu.

Druga činjenica

U srcu rodila se sljedeća pomisao: Prilikom našeg ponižavanja i omalovažavanja, pod optužbom da narušavamo javnu sigurnost tokom odvraćanja ljudi od pristajanja uz nas, primitivnim postupcima koje je počinjavao ograničen broj zaglupljenih osoba, ti nailaziš na toplu dobrodošlicu i dostojno uvažavanje od strane ljudi od istine i sinova nadolazećih generacija!

Tačno, dok anarhija i teror pod maskom komunizma djeluju narušavajući javnu sigurnost, učenici Poslanica Nura zaustavljaju taj strašni nered u svim dijelovima zemlje i razbijaju njegovu oštricu snagom ostvariteljskog imana te se efikasno zalažu za to da sigurnost i poredak zauzmu mjesto terora i anarhije. U proteklih dvadeset godina nije se pojavio nijedan slučaj njihovog remećenja sigurnosti, uprkos mnogobrojnosti Učenika Nura i njihovoj razgranatosti u svim krajevima zemlje. Nijedan činovnik nije pronašao niti je zabilježio bilo kakav ispad ni u jednoj od deset pokrajina i u toku četiri sudska postupka koji su vezani za predmet! Naprotiv, objektivni oficiri iz triju pokrajina izjavili su: ‘Učenici Nura duhovni su oficiri u službi sigurnosti ove države; oni nam pomažu u održanju sigurnosti i poretka, time što misao svakog čitatelja Poslanica Nura, ostvariteljskim imanom, angažiraju kao čuvara i nadzornika reda, i time se zalažu za očuvanje javne sigurnosti.’

Zatvor Denizli očigledan je primjer i konkretan uzor ove izjave, jer čim su Poslanice Nura i Poslanica o plodu, koja je posvećena zatvorenicima, ušli u njega, više od dvije stotine osuđenika pokajalo se, okitilo poslušnošću i popravilo, i to u roku od tek nešto više od tri mjeseca. Čak se i trostruki ubica počeo ustručavati da ubije i običnu uš. Za svoju zemlju postao je ne samo bezopasna već i općekorisna te osjećajna osoba.

Odgovorni činovnici na ovo stanje gledali su sa zaprepaštenjem i divljenjem. Čak su i neki mladići, prije donošenja sudske presude, poviknuli: ‘Ako učenici Nura ostanu u zatvoru, mi sami sebe osuđujemo i dajemo u zalog, kako bismo boravili s njima, od njih učili i popravili se pod njihovom duhovnom upravom te kako bi bili kao i oni!’

Pa oni što Učenike Nura, koji posjeduju ovakve odlike i svojstva, optužuju za remećenje sigurnosti, neminovno se varaju na jedan grozan način ili su prevareni. Ili oni zaglupljuju državne organe u svrhu anarhije i terora, bilo da su svjesni toga, bilo da nisu. Stoga nas nastoje istrijebiti i baciti u torturu.

Takvima mi saopćavamo sljedeće:

Budući da smrt ne može biti ubijena niti vrata kabura zabravljena te budući da ljudske karavane u dunjalučkom ugostilištu odlaze i iščezavaju iza prašine zapanjujućom brzinom, mi ćemo se neizbježno uskoro rastati, i vi ćete vidjeti strahovite posljedice vašeg nasilja! U najmanju ruku, okusit ćete smrt, koja je za obespravljene nosioce imana tek otpuštanje sa života, a za vas to će biti okus definitivnog nestanka. Prolazne slasti koje vi stječete umišljajući vječnost na dunjaluku preobratit će se u vječne, bolne i neprolazne patnje.

Istinu islama koju ju je dokučio ovaj pobožni ummet i koju je krvlju očuvalo stotinu miliona šehida, koji su u nivou evlija, i sablje njenih heroja i mudžahida, danas – nažalost – naši prikriveni i licemjerni neprijatelji ponekad nazivaju “sufijskim tarikatom”, te ističu za sufijski red, koji je tek jedan od zračaka s tog blistavog Sunca, da je on samo Sunce, kako bi izmanipulirali priproste činovnike! Oni i učenicima Nura, koji se ozbiljno i aktivno zalažu za isticanje istine Kur’ani-Kerima, prišivaju naziv “sljedbenici derviškog reda” ili “politička organizacija”, ne nastojeći time ništa drugo do izobličiti stvarnost i poticati neprijateljstvo prema nama. Takvima i svima onima koji njih slušaju mi kažemo isto ono što smo rekli i pred pravednim sudom u Denizliju:

‘Za svetu istinu za koju se žrtvovalo na milione boraca i mi smo spremni položiti glavu! Da je i čitav dunjaluk poput vatre na našim glavama, te glave koje su se predale kur’anskim istinama ne bi se pokorile! Neće rukovođenje prepustiti bezbožništvu i, ako Bog da, neće napustiti svoju svetu dužnost!’

Zato, ne bih jednu godinu svoje starosti, koja je donijela očajavajuća dešavanja i ogromne poteškoće, te joj je u pomoć priskočila okrepljujuća utjeha iz imana i Kur’ana, i pored svih nedaća i tjeskobe u njoj, mijenjao ni za deset raskošnih i sretnih godina svog života iz mladosti. Pogotovo ukoliko je svaki sahat pokajnika koji redovno obavlja svoje farzove u zatvoru ravan vrijednosti deset sahata ibadeta, i ukoliko svaki dan bolesnika kojem je učinjena nepravda, koji prođe, donese nagradu deset vječnih dana. Koliko je, onda, jedan ovakav život stjecište zahvalnosti i priznanja Allahu za nekog poput mene ko iščekuje svoj red nadomak kabura!

Zaista, to sam shvatio iz onog upozorenja koje se javlja u srcu! Rekoh: “Allahu neka je neizmjerna hvala”, i obradovah se svojom starošću te postadoh zadovoljan zatvorom. Jer, život se ne zaustavlja, već brzo prolazi, pa ako prolazi u slasti i radosti, iza sebe ostavlja tugu i patnju, jer prestanak slasti nanosi bol. A ako prolazi zasićen nemarnošću i lišen zahvalnosti, iza sebe ostavi tragove grijeha, a zatim se završi i prođe. Međutim, ako život prođe u patnjama i zatvoru, budući da prestanak boli donosi duhovnu slast te budući da se takav život smatra jednom vrstom ibadeta, s izvjesnog gledišta, on postaje neprolazan i doprinosi tome da osoba zasluži vječni život s vječnim i izvrsnim plodovima. S druge strane, to bude iskupljenje za ranije grijehe i očišćenje od grešaka koje su bile uzrok dolaska u zatvor. Dakle, iz ovog ugla gledajući, na zatvorenicima koji obavljaju farzove jeste to da, uz strpljivost, budu zahvalni Uzvišenom Allahu.

ŠESNAESTA NADA

Kad su mene, oronulog starca, odveli u progonstvo u Kastamonu, nakon što sam odslužio godinu dana zatvoreništva u Eskišehiru, tamo sam u policijskoj stanici boravio u pritvoru oko tri mjeseca. Razumljivo je koliku je neugodnost osobi poput mene, povučenoj u izolaciju, pričinjavao boravak na takvim mjestima. Ponekad nisam mogao izdržati ni boravak s odanim prijateljima, niti sam podnosio promjenu nošnje na koju sam bio naviknut.

I dok me je očaj obuzimao sa svih strana, Allahova providnost zbrinula je moju starost, budući da su mi pojedini policijski činovnici i inspektori u toj stanici postali kao prisni prijatelji, te su me čak izvodili u rekreaciju i šetnju oko grada kad god poželim, i bili su mi na usluzi kao bilo koji lični uslužitelj. Osim toga, uopće me nisu tjerali da nosim šešir.

Nakon toga, došao sam u medresu Nura koja se nalazila preko puta te policijske stanice u Kastamonu, i započeo sam s izdavanjem Poslanica. Heroji Nura poput Fejzija, Hilmija, Sadika Nazifa, Salahuddina i drugih stalno su se nalazili u toj medresi zbog izdavanja i umnožavanja Poslanica i u svojim vrijednim naučnim diskusijama, koje su tamo održavali, ispoljili su briljanciju kojom nadmašuju one koje sam u svojoj mladosti održavao s ranijim učenicima.

Nakon toga, prikriveni neprijatelji počeli su protiv nas poticati neke odgovorne funkcionere i neku samodopadljivu i uobraženu ulemu te sufijske šejhove, pa su tako postali sredstvo našeg okupljanja s učenicima Nura iz nekolicine oblasti u jusufovskoj školi zatvora Denizli.

Tako, dakle, a detaljna razrada ove Šesnaeste nade nalazi se u Poslanicama koje sam potajno slao iz Kastamona i koje su sadržane u knjizi Prilozi iz Kastamona, kao i u skraćenim tajnim pismima koja sam bio poslao braći u zatvoru Denizli. Detalji se također navode i u Odbrani uloženoj na suđenju u Denizliju.

Suština ove nade jasno se ističe u tim djelima. Njih prepuštamo Prilozima i Odbrani, a ovdje ukratko ukazujemo na njih.

Neke izuzetne poslanice i važne zbirke, a posebno one koje istražuju pitanje Dedždžala (sufjanija) i nadnaravnih počasti (kerameta) Poslanica Nura, sakrio sam pod hrpu drva i uglja kako bi se objavile nakon moje smrti ili nakon što uši čelnika saslušaju istinu i njihove glave budu osviještene njome, te se povrate u ispravnost. Bio sam uspokojen time. Međutim, desilo se to da su istražiteljski tim i pomoćnik javnog tužioca upali u kuću i izvadili te značajne poslanice ispod gomile drva i uglja te su me odvukli u zatvor Isparta, a ja sam tad bio narušenog zdravlja i bolestan. I dok sam podnosio neizdržljive bolove i bio opsjednut mislima o šteti koja je zadesila Poslanice Nura, Božija brižljivost ukaza se da nam svima priskoči u pomoć. Naime, odgovorna službena lica, koja su svakako bila u najkonkretnijoj potrebi za čitanjem tih vrijednih skrivenih poslanica, počela su ih izučavati s punim interesiranjem i zanosom, tako da su se ti službeni krugovi pretvorili u svojevrsne medrese Nura, budući da su se njihov kriticizam i optužbe preobratili u jedan osvrt divljenja i uvažavanja. Čak su mnogi u Denizliju, bilo službena lica, bilo ostali, bez našeg znanja pročitali poslanicu Ajetul-kubra, koja je bila štampana u potpunoj tajnosti, te im je to uvećalo iman, pa su bili uzrok toga da naša nesreća gotovo da i ne postoji.

Zatim su nas odvukli u zatvor Denizli i bacili u ogromnu sobu, koja je, osim što je bila žestoko hladna, bila još i užasno pljesniva i vlažna. Tu me je obuzela žestoka i bolna potištenost uslijed nevolja u koje su moji prijatelji zapali mojim uzrokom, podnoseći, usto, i žalost proisteklu iz obustave i konfiskacije koja je zadesila širenje Nura, ali i starost te bolest. Sve to dovelo me je u stanje kolebanja u uznemirenosti, sekiranju i ogorčenosti. Tad mi je u pomoć priskočila Božija brižljivost i taj grozni zatvor pretvorila je u nuranijsku medresu. Uistinu, zatvor je jusufovska škola! Počeše se poslanice širiti i rasprostirati, budući da su se heroji učilišta Ez-Zehra’ dali na pisanje Poslanica svojim dijamantskim perima. Jedan od tih heroja Nura čak je u periodu od samo četiri mjeseca načinio prijepis Poslanice o plodu i Odbrane, u više od dvadeset primjeraka, uprkos svoj žestini uvjeta u okruženju. Upravo ti primjerci doveli su do podviga u zatvoru i izvan njega, i tako su naše gubitke u toj nevolji preokrenuli u našu korist, a našu zabrinutost i potištenost pretvorili su u radost. Time se još jednom razotkrila jedna od tajni ajeti-kerima:

عَسَى اَنْ تَكْرَهُوا شَيْئًا وَهُوَ خَيْرٌ لَكُمْ “Desi se da vi mrzite nešto, a u njemu je dobro za vas.” (El-Bekara: 216)

Poslije je protiv nas podijeljen jedan oštar proglas, na temelju površnog i pogrešnog izvještaja kojeg je podnio izvjesni “prvostepeni stručni tim”. Ministar obrazovanja poduzeo je silovit napad na nas, što je neke potaknulo na to da zahtijevaju i naše pogubljenje, pa su se čak i ozbiljno založili za to.

U isto to nemilosrdno vrijeme došla nam je Gospodareva podrška, i ponovo se pobrinula za nas, budući da su, dok smo mi bili u iščekivanju žustrih i silovitih kritika od strane višestepenog stručnog tima iz Ankare, njihovi izvještaji sadržavali izraz divljenja i uvažavanja prema Poslanicama Nura. Jer, oni su u ukupno pet sanduka Poslanica Nura pronašli ne više od deset zamjerki. Pred sudom razjasnili smo i potvrdili to da čak ni te zamjerke koje su oni naveli, ustvari, nisu pogreške, već sušta istina, te da su stručnjaci bili pogriješili u svojim navodima. Dokazali smo i da se u tom izvještaju na pet listova nalazi oko deset pogrešaka.

I dok smo mi očekivali žestoke prijetnje i naloge od strane sedam službenih krugova kojima su poslani primjerci Poslanice o plodu i Odbrane, kao i krugova Ministarstva pravde kojima su upućene sve Poslanice, a posebno one koje su sadržavale žestoke udare i nasrtaje na sljedbenike zablude, dakle, dok smo mi očekivali silovitu prijetnju od njih, stigli su njihovi utješni izvještaji, krajnje pomirljivi i blagi – slični pismu koje nam je uputio sam predsjednik vlade – i kao da oni iskazuju svoju želju za pomirenjem s nama. Sve ovo nepobitno dokazalo je to da ih je, zaslugom Božijeg proviđenja, istinitost i nadnaravnost Poslanica Nura porazila te da je odnijela pobjedu nad njima, pa su ih počeli izučavati i iz njih stjecati uputu. I te široke službene krugove pretvorila je u nešto slično medresama Nura te je izbavila mnoge zbunjene i kolebljive, učvrstivši njihov iman. To nas je ispunilo ushićenjem i radošću koja je višestruko nadmašila tjeskobu i zabrinutost koju smo podnosili.

Zatim su podmukli neprijatelji ubacili otrov u moju hranu, nakon čega je heroj Nura, šehid Hafiz Ali, umjesto mene prebačen u bolnicu, a odatle, također umjesto mene, preselio je u svijet berzaha, što nas je mnogo ožalostilo i gorko rasplakalo za njim.

A jednog dana – prije nego što se desila ova nesreća – dok sam se nalazio na brdu Kastamona, rekao sam, ustvari, nekoliko puta poviknuo sam: ‘Braćo, ne bacajte meso pred konja niti sijeno pred lava’, u smislu: Nemojte Poslanice davati svakom, iz opreza da nam ne bi učinili zlo! I kao da je brat Hafiz Ali – rahmetullahi alejh – svojim duhovnim sluhom čuo ovaj moj govor (a on je bio udaljen sedam dana putovanja), istovremeno mi je napisao u poruci: ‘Da, Ustazu moj, jedno od nadnaravnih obilježja i odlika Poslanica Nura jeste da one ne serviraju meso pred konja niti sijeno pred lava, već sijeno serviraju konju, a meso lavu.’ Čak je dao onom alimu Poslanicu o iskrenosti. Sedam dana kasnije primio sam to pismo i počeo sam preračunavati, te sam saznao to da je on ove neobične riječi pisao upravo u vrijeme kad sam ih ja ponavljao na brdu u Kastamonu.

Po preseljenju na ahiret jedne duhovne veličine poput ovog heroja Nura, dok su se licemjeri zalagali za naše pritvaranje i kažnjavanje, uz moje bojazni da me po službenom nalogu ne odvedu u bolnicu zbog bolesti od trovanja, dakle, u vrijeme kad su nas okruživala svakojaka maltretiranja, Božija providnost priskočila nam je u pomoć. Iskrena dova koju su uputila moja dobra braća uklonila je opasnost izazvanu trovanjem. A u vezi s onim herojem i šehidom postoje naznake da je u kaburu bio zauzet Poslanicama Nura te da njima odgovara na ispitivanje meleka, dok će prvak Denizlija, Hasan Fejzi – Allah ga obasuo Svojom milošću – i njegovi odani prijatelji, zauzeti njegovo mjesto i obaviti pozivanje u službi Poslanica Nura. Čak su se i naši protivnici priklonili mišljenju da nas treba izvesti iz zatvora, kako bi nas odvojili od zatvorenika, strahujući od mogućnosti da se Poslanice Nura prošire među zatvorenicima i ubrzo naiđu na njihov odziv. Tu mučnu samicu polaznici Nura već su izmijenili u nešto poput pećine Ashabi-kehfa, vjerničke skupine mladića ili, pak, poput spilja isposnika povučenih u samoću, te su sa svom smirenošću ulagali trud u prijepis Poslanica i u njihovo izdavanje. Sve je to dokaz da nam je Božija brižljivost pružala poticaj i pomoć.

U srcu rodila se pomisao: Budući da su imami i veliki mudžtehidi poput Imami A’zama, i poput velikog mudžtehida kao što je Imami Ahmed ibni Hanbel bili kažnjavani zatvorom i podnosili njegove patnje, te budući da su i žestoko maltretirani zbog samo jednog stava o Kur’ani-Kerimu, i budući da su se svi održali pred tim rigoroznim nedaćama, s vrhunskom strpljivošću i izdržljivošću, te da nijedan od njih nije pokleknuo niti jadikovao niti je odstupio od stava kojeg se držao, a također i budući da se mnogi učenjaci i brojni imami nikad nisu pokolebali pred patnjama i uznemiravanjima koja su ih zadesila, mada su belaji koji su se njima dešavali bili žešći od onog što se vama dešava, već su u velikom saburu trpjeli sa zahvalnošću Uzvišenom Allahu, svakako, onda, da je na vama dug zahvalnosti prema Uzvišenom i Hvaljenom Allahu, na toj neznatnoj kazni i sitnoj poteškoći koji su vas zadesili, na putu brojnih istina Kur’ani-Kerima, zauzvrat ogromnom priznanju i neizmjernoj nagradi.

Ovdje ću ukratko iskazati jednu od manifestacija Božije providnosti kroz nasilje koje počinjava ljudsko biće.

U dvadesetim godinama svog života govorio sam i ponavljao sljedeće: Pred kraj svog života povući ću se u pećinu i udaljit ću se iz društvenog života, kao što su se oni koji su odbacili dunjaluk povlačili u brda. Također, kad sam u Prvom svjetskom ratu bio u zarobljeništvu na sjeveroistoku Rusije, odlučio sam preostale dane svog života provesti u pećini i spilji, u izdvojenosti od društvenog i političkog života. Dosta mi je uplitanja.

Gospodareva providnost i pravedno određenje sudbine – iz milosti prema mojoj starosti – ukazalo se, i te spilje koje sam zamišljao pretvorila je u nešto bolje i vrednije od tog, što je umnogome nadmašilo moje želje i odluke. Pretvorile su ih u zatvore izolacije i samice, i dodijelile su mi jusufovsku medresu, umjesto onih pećina u brdima za askete i sljedbenike duhovne prakse, kako nam vrijeme ne bi protjecalo uzalud. Jer, u tim tamnicama, uz izvršenje dužnosti borbe na putu Kur’ana i imanskih istina, postoje i ahiretske koristi koje se stječu u pećini. Čak sam odlučio – nakon izbavljanja moje braće i oslobađanja optužbi – iznaći neki izgovor, nešto što će me zadržati i produljiti mi boravak u zatvorskoj ćeliji s neženjama Husrevom i Fejzijem i s iskrenim mudžahidima poput njih, koji su se posvetili službi, kako bi mi to dalo izgovor i oslobodilo miješanja s ljudima te kako ne bih uopće gubio vrijeme na nešto što nema bitnosti niti na izvještačenost i hvalisavost. Ali, Božije određenje i nafaka koju mi je dodijelio Allah odveli su me u izolaciju na sasvim drugo mjesto.

U smislu izreke: ‘Dobro je u onom što Allah odabere’, kao i tajne ajeti-kerima:

اَلْخَيْرُ فِى مَا اخْتَارَهُ اللّٰهُ ٭ عَسَى اَنْ تَكْرَهُوا شَيْئًا وَهُوَ خَيْرٌ لَكُمْ

“Desi se da vi mrzite nešto, a u njemu je dobro za vas”, iz milosti prema mojoj starosti i radi zdušnijeg zalaganja u službi imana, u ovoj trećoj jusufovskoj medresi data nam je obaveza i povjerena dužnost koje su izvan naše volje i moći.

Tačno, u zamjenu za zamišljene spilje, iz doba mladosti u kojem nije bilo jakih i skrivenih neprijatelja, ćelijama zatvorske samice, Božijom providnošću, nalaze se tri mudrosti i tri bitne koristi za misiju Nura.

Prva mudrost i korist: Okupljanje Učenika Nura u to vrijeme, bez ikakve štete po bilo koga od njih, bilo je moguće samo u jusufovskoj medresi. Njihovo sastajanje izvan zatvora poticalo je sumnjičavost i iziskivalo je troškove, budući da su neki trošili i po pedeset lira, a kako bi sa mnom obavili susret koji ne prelazi dvadeset minuta ili čak budu vraćeni a da me uopće i ne uspiju vidjeti. Stoga ja podnosim, pa čak i zdušno te radosno prihvatam zatvor, i to zbog bliskih susreta s odanim prijateljima, i zbog toga što je zatvor za nas jedna blagodat i milost.

Druga mudrost i korist: U ovo naše vrijeme, kako bi se postiglo služenje imanu kroz Poslanice Nura, nužno je na sve strane razglasiti i saopćiti poruku te osvrnuti pažnju onih koji su u potrebi za njima, na svakom mjestu. Naše dospijevanje u zatvor skreće pažnju na Poslanice i postaje njihova svojevrsna medijska promocija, tako da do njih dolazi i najnotornija i najtvrdoglavija osoba, kao i ona koja je u najvećoj potrebi za njima, i one mu slamaju oštricu prkosa, te time njihov iman bude spašen, oni se izbavljaju iz pogibelji, a krug medresa Nura proširuje se.

Treća mudrost i korist: Učenici Nura koji dospiju u zatvor upoznaju se sa stanjima drugih i svaki među njima od drugih uči se pohvalnom vladanju, iskrenosti i požrtvovanosti, tako da poslije u službi Nura više ne brinu o dunjalučkim koristima.

Tačno, u jusufovskoj medresi iz brojnih nagovještaja svojim očima vidjeli su to da svaka tjeskoba i poteškoća donosi stostruke duhovne i materijalne koristi, profinjene plodove te neizmjerne i čiste zasluge za iman, pa čak dosegne i stostruko uvećanje, te oni, stoga, uspijevaju dosegnuti savršenu iskrenost i ne spuštaju se više na nivo stjecanja sitnih ličnih koristi.

U vezi sa mnom lično, ova mjesta za povlačenje i boravak posjeduju sjetnu, ali slasnu ugodu, a ona je sljedeća:

Ovdje nalazim uvjete i stanja koja sam u mladosti pronalazio u svom gradu i u svojoj ranijoj medresi, budući da je hrana dijela učenika tih škola – u skladu s običajima istočnih pokrajina – dolazila izvan medrese, a drugi dio kuhali su među sobom u medresi. Kad god – uz još i neke druge sličnosti – to pogledam ovdje, sjetim se tih uvjeta iz dana moje mladosti, u ugodnoj čežnji, te se u mašti povratim u te dane i potpuno zaboravim na svoju starost.

* * *

Dodatak Dvadeset šestog odsjaja jeste Pismo dvadeset prvo, objavljeno u sklopu zbirke Pisma

* * *