TREĆI ODSJAJ

U ovaj odsjaj umiješala su se neka duhovna iskustva i emocije, stoga neka se ne ocjenjuje po kriterijima logike, jer ono što navre s osjećajima ne uvažava intelektualna pravila niti ima sluha za kriterije misli.

بِسْمِ اللّٰهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

كُلُّ شَيْءٍ هَالِكٌ اِلاَّ وَجْهَهُ لَهُ الْحُكْمُ وَاِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!”

“Sve će, samo ne On, propasti. Njegov je sud, i Njemu ćete se povratiti!“ (Kasas: 88)

Ovom veličanstvenom ajeti kerimu tumačenje daju dvije rečenice, koje iskazuju dvije bitne činjenice:

يَا بَاقِى اَنْتَ الْبَاقِى ٭ يَا بَاقِى اَنْتَ الْبَاقِى

“Ja Baki, Entel-Baki! Ja Baki, Entel-Baki! – O Vječni, Ti si jedini Vječan!”, i to do te mjere da ih je jedan dio šejhova nakšibendijskog tarikata uzeo kao srž svojih virdova kojima obavljaju svoju specijalnu hatmu.

Budući da te dvije izjave izražavaju uzvišene smislove spomenutog ajeti-kerima, ovdje ćemo navesti nekoliko tačaka kao obrazloženje tih dviju iskazanih činjenica.

PRVA TAČKA

Izricanje يَا بَاقِى اَنْتَ الْبَاقِى “Ja Baki, Entel-Baki!”– prvi put na srcu vrši rez poput hirurškog zahvata. Iz srca uklanja sve mimo Uzvišenog Allaha, i iz njega isijeca sve mimo Njega. Pojašnjenje ovog jeste sljedeće:

Čovjek se po svojoj svestranoj tvorbi vezuje za glavninu svega što postoji. Unutar te svestrane tvorbe postoji neograničena sposobnost za ukazivanje ljubavi. Zbog toga u sebi gaji duboku ljubav prema postojećim stvarima u općenitosti. Prostrani dunjaluk voli jednako kao svoju kuću i vječni Džennet voli jednako kao što voli svoju bašču. Dok, s druge strane, sve što postoji – i na što se čovjek usmjerio svojom ljubavlju – nije održivo, čak i ne potraje, a već iščezne. Stoga čovjek stalno iznova iskušava patnju zbog rastanka. Na taj način ta njegova beskrajna ljubav postane ishodište beskrajne duhovne patnje. Za sve te bolove i patnje krivica je isključivo njegova. Jer, sposobnost za ukazivanje ljubavi u njega nije pohranjena ni radi čega drugog nego da bi je on usmjerio na Onog Koji posjeduje vječnu i apsolutnu ljepotu. Međutim, čovjek zloupotrebljava ljubav i usmjerava je na prolazne i nestalne stvari, te zato iskušava posljedice kroz patnje rastanka.

Prva rečenica: يَا بَاقِى اَنْتَ الْبَاقِى “Ja Baki, Entel-Baki!” koja, u pogledu oslobađanja od te manjkavosti i raskidanja veza s tim prolaznim ljubimcima te njihovog potpunog odbacivanja prije nego što oni odbace njega, iskazuje smisao da ljubav pripada samo Vječnom Voljenom.

Dakle, on time kazuje: “Istinski neprolazan samo si Ti, Bože moj! Sve mimo Tebe neodrživo je i prolazno, a ono što je prolazno nije vrijedno neprolazne ljubavi niti trajne zaljubljenosti, a niti toga da se njime utvrđuju veze srca, koje je, u osnovi, stvoreno za vječnost i trajni ostanak. A budući da su sve stvari prolazne te da će me svakako napustiti i otići, pa prije nego što one ostave mene, izjavom: يَا بَاقِى اَنْتَ الْبَاقِى ‘Ja Baki, Entel-Baki!’ ja ću napustiti njih, i u smislu: ‘Vjerujem, i s izvjesnošću sam uvjeren u to da nema neprolaznog osim Tebe, moj Bože, a održanje drugih stvari ovisno je o Tvom izdržavanju. Stoga se ljubav ne usmjerava na njih, osim kroz svjetlo Tvoje ljubavi i unutar Tvog zadovoljstva, jer, u protivnom, one ne zavređuju to da se srce vezuje za njih.’”

Ovakvo stanje djeluje na srce te se ono oslobodi bezbrojnih dragih stvari kojima je ranije ukazivalo ljubav bez granica. Na njihovoj ljepoti i divoti uočava pečat prolaznosti i žig iščeznuća te raskida veza koje su prethodno vezivale srce uz postojeće stvari. U protivnom, ako ih ne pokida, na srcu će se urezati rane, patnje i tugovanja i ostali ožiljci u istoj brojnosti koliko je i tih prolaznih voljenih stvari.

A izricanje izjave يَا بَاقِى اَنْتَ الْبَاقِى “Ja Baki, Entel-Baki!” po drugi put djeluje poput blagotvornog mehlema i okrepljujućeg balzama što se nanosi nakon bezbrojnih hirurških rezova, i to u smislu: “Dovoljno je da si Ti, Bože moj, Neprolazan! Tvoja neprolaznost nadomješta svaku stvar. Budući da Ti postojiš, onda i sve drugo postoji.”

Da! Sva ljepota, dobrota i savršenost vidljivi u stvarima što postoje – a što pobuđuje ljubav prema njima – samo su ukazi na istinsku ljepotu, dobrotu i savršenstvo Neprolaznog, i samo su blijeda sjena te ljepote, dobrote i savršenstva, prošla kroz mnoštvo zastora. Ustvari, oni su samo sjena sjene ukaza Njegovih Lijepih Imena.

DRUGA TAČKA

U ljudskoj naravi velika je zaljubljenost u trajni ostanak. Štaviše, čovjek u svemu što voli umisli neku vrstu besmrtnosti, pa poslije zavoli, i ne zavoli ništa a da već nije pretpostavio njegovu neprolaznost. Međutim, čim pomisli na prolaznost tog ili kad vidi njegov nestanak, iz dubina uzdahne i ožalosti se.

Svi uzdasi i tugovanje nastali iz rastanka ustvari su tumači plača i suza koje se otimaju iz ljubavi prema neprolaznosti. A da nije umišljaja neprolaznosti, čovjek ne bi ništa zavolio.

Čak se može reći da jedan od razloga postojanja svijeta vječnosti i vječnog Dženneta jeste gorljiva želja za besmrtnošću usađena u ljudskoj naravi te sveopća i sveobuhvatna dova za ovjekovječenje, a koje čovjek grčevito traži. Neprolazni, Nosilac Veličine, odazvao se toj gorljivoj želji i dirljivoj sveopćoj dovi, te je, Slavljen je On, stvorio vječni, neprolazni svijet za tog prolaznog i neodrživog čovjeka. Jer, da li je pojmljivo to da se Plemeniti Tvorac i Milostivi Stvoritelj ne odazove na dovu koju od Njega zatraži sveukupni ljudski rod jezikom svog stanja i govora, dakle, na tu univerzalnu, trajnu, iskrenu i čistu dovu poteklu iz najdiskretnije naravne potrebe ljudskog roda te njegove najdublje i najgorljivije težnje – mada se odaziva na dovu sićušnog želuca koju čini jezikom svog stanja te za njega stvori raznovrsna ukusna jela i njima ugodi njegovoj djelimičnoj dovi za privremeno održanje? Da Allah sačuva, nikako! Milion puta, nikako! Jer, odbijanje dove za vječni ostanak definitivno je nemoguće, pošto je neodazivanje njoj nespojivo s Njegovom mudrošću, pravednošću, milošću i moći.

Budući da je čovjek zaljubljen u vječnost, svakako će onda i sva njegova savršenstva i ukusi biti prilagođeni vječnosti. I budući da je neprolaznost odlika svojstvena samo Neprolaznom, Posjedniku Veličine, i da su Njegova Lijepa Imena neprolazna i da ogledala što odražavaju ukazanje tih imena poprimaju njihove boje, svojstva i odlike, stječući tako neku vrstu neprolaznosti, neizbježno je, onda, to da će najveća obaveza i najuzvišenija dužnost za tog čovjeka biti utvrđivanje veza i uspostava spona s tim Neprolaznim, Posjednikom Veličine, kao i privrženost Njegovim Lijepim Imenima. Jer, sve što se utroši na putu Neprolaznog poprima svojevrsnu neprolaznost. Dakle, druga izjava: يَا بَاقِى اَنْتَ الْبَاقِى “Ja Baki, Entel-Baki!” iskazuje ovu činjenicu te, izliječivši nebrojene duhovne rane čovjekove, ujedno podmiruje silnu želju za neprolaznošću položenu u njegovoj naravi.

TREĆA TAČKA

Utjecaj vremena na ovom dunjaluku s velikom različitošću odražava se na prolazak i nestanak stvari. Pa iako je sve što postoji, po principu koncentričnih krugova, smješteno jedno unutar drugog, ipak je njihova podložnost prolasku i nestanku veoma neujednačena.

I kao što se ciklusi kazaljki na sahatu što odbrojavaju sekunde, minute i sahate razlikuju po brzini, mada su naizgled slične, isti je slučaj i s čovjekom, s obzirom na to da se djelovanje vremena različito odražava na sferu njegovog tijela, sferu duše, sferu srca i sferu duha. Pa dok je vidljivo to kako se život tijela, njegovo održanje i postojanje ograničava na dan, odnosno na sahat u kojem živi, a prošlosti i budućnosti za njega nema, s druge strane, sfera života njegovog srca i njegovog postojanja znatno je šira, pa tako obuhvata brojne dane koji prethode njegovoj sadašnjosti i dane koji slijede u budućnosti. Što se duha tiče, sfera njegovog života i postojanja još je mnogo šira i prostranija, a budući da se proteže godinama prije i godinama poslije sadašnjosti.

I tako, na temelju ovog ustrojstva, život prolaznog čovjeka obuhvata jedan neprolazni život s aspekta spoznaje Allaha, ljubavi prema Gospodaru, pobožnosti Slavljenom i izvršavanja naredbi Milostivog, što je izvor života srcu i duši. Štaviše, on proishodi jedan neprolazni i vječni život u Kući trajnosti i vječnog ostanka, pa tako i ovaj prolazni život postane poput besmrtnog života.

Svakako! Jedna sekunda koju čovjek provede želeći zadovoljstvo Istinskog i Neprolaznog Allaha na Putu stjecanja Njegove ljubavi, na putu spoznaje Njega i ugađanja Njemu jeste kao cijela godina. Ukoliko nije provedena na Njegovom putu, cijela godina jeste poput jedne sekunde. Štaviše, jedna sekunda na Njegovom putu trajna je poput mnogo godina. I život nemarnika, da potraje i stotinu godina, jeste poput jedne sekunde.

Postoji čuvena izreka koja ukazuje na ovu činjenicu:

سِنَةُ الْفِرَاقِ سَنَةٌ وَ سَنَةُ الْوِصَالِ سِنَةٌ

“Trenutak rastanka jeste kao godina, a godina zajedništva jeste kao trenutak.”

Dakle, jedna sekunda rastanka dugačka je kao cijela godina, dok jedna godina zajedničkog života izgleda kratka kao jedna sekunda. Samo što bih ja, potpuno suprotno od ove čuvene izreke, rekao: Jedna sekunda koju čovjek provede u krugu zadovoljstva Neprolaznog Posjednika Veličine, na Njegovom putu i samo radi Njega, dakle, jedna sekunda tog zajedništva ne samo da je kao takva godina već je ta sekunda prozor što pogleda u trajni i neprolazni život, dok, unutar nemarnosti i zablude, rastanak nije samo kao jedna godina već je hiljadu godina poput jedne sekunde.

Postoji mnogo čuvenija izreka od prethodne, koja potvrđuje ovo što smo utvrdili:

اَرْضُ الْفَلاَتِ مَعَ اْلاَعْدَاءِ فِنْجَانٌ سَمُّ الْخِيَاطِ مَعَ اْلاَحْبَابِ مَيْدَانٌ

“Prostranstvo Zemlje uz neprijatelje izgleda poput findžana, a iglene uši uz voljene izgledaju poput mejdana.”

Ispravno tumačenje prethodne izreke bilo bi: Zajedništvo s prolaznim stvarima prolazno je, i koliko god dugačko bilo, opet je kratko. Godina protekne poput sekunde i postane sjetna uspomena i tužan san. Ljudsko srce željno neprolaznosti za cijelu godinu tog zajedništva može okusiti samo mrvicu užitka koji prođe kao tren. S druge strane, jedna sekunda rastanka nije poput samo jedne godine već je poput više godina. Jer, njegova ravan široka je i nepregledna. Dakle, srce koje čezne za vječnošću pati zbog rastanka koji, ako potraje čak i jednu sekundu, godinama trpi slomove pod bolom rastanka, jer ga taj rastanak podsjeća na druge bezbrojne rastanke. Prošlost i budućnost svih oblika materijalne i niske ljubavi ispunjeni su rastancima. U ovoj prilici kažemo:

“Ljudi! Želite li svoj kratki i prolazni život pretvoriti u besmrtni, dugački i trajni život, a koji usto urađa dobitima i koristima?” Budući da se potvrdan odgovor po ljudskoj prirodi ovdje nameće sam, onda utrošite svoj život na putu Neprolaznog, jer bilo šta da se usmjeri prema Neprolaznom poprima odraze neprolaznosti.

A pošto svaki čovjek silno želi dugačak život i zaljubljen je u besmrtnost, i pošto postoji izlaz za pretvaranje ovog prolaznog života u neprolazni život, pa je moguće i po smislu izmijeniti ga u dugačak život, neizbježno će, onda – ukoliko se njegova ljudskost nije potpuno srozala – tragati za tim sredstvom i raspitivati se o njemu, i svakako će žurno nastojati tu mogućnost provesti u konkretno djelo te nezaobilazno svojim činom i kretnjom težiti ka tom cilju. A evo vam to sredstvo:

Radite Allaha radi, družite se Allaha radi, zalažite se Allaha radi! Neka svaka vaša kretnja bude u granicama onog čime je Allah, dž.š., zadovoljan, i tad ćete vidjeti to kako minute vašeg kratkog života postaju poput godina.

Na ovu činjenicu ukazuje Lejletul-kadr, i mada je ona samo jedna noć, ipak je – prema tekstu Kur’ani-Kerima – bolja od hiljadu mjeseci, to jest osamdeset i nešto godina!

Postoji i drugi ukaz na istu činjenicu i pravilo ustanovljeno kod evlija i znalaca stvarnosti, a to je razvlačenje vremena, kojeg praktično potvrđuje i pokazuje Vjerovjesnikov Miradž. U njemu se, naime, desilo protezanje nekoliko minuta u brojne godine, te su sahati Miradža posjedovali prostranost, obuhvatnost i duljinu hiljadama godina, jer je on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na svom putu Miradža zakoračio u svijet neprolaznosti. A nekoliko minuta u svijetu neprolaznosti u sebi sadrži na hiljade godina ovog dunjaluka.

Kao potvrda ovog razvlačenja vremena mnoga su dešavanja vezana za dobre evlije, te su neki od njih za jednu minutu vršili djela koja se inače obavljaju cijeli dan. Neki su za jedan sahat uspjeli obaviti nešto što se inače obavlja cijelu godinu, dok su neki i cijelu hatmu Kur’ana obavljali za jednu minutu.

Dakle, ove i slične predaje o njima izvan su svake sumnje, jer su prenosioci iskreni, pošteni i iznad svake laži. Usto, ta su dešavanja prenesena s uvjerljivom brojnošću i velikim mnoštvom predaja, a prenose ih očevici. Stoga, u pogledu njih nema sumnje.2 Razvlačenje vremena, ustvari, ustanovljena je činjenica! U jednu njegovu vrstu, uostalom, uvjereni su svi ljudi, a to je ono što čovjek doživi i vidi u snu. Jer u snu, koji ne potraje ni minutu, čovjek provede stanja, obavi razgovore, uživa u nasladama i podnosi patnje koje u javi iziskuju cijeli dan, a ponekad i mnogo dana.

Zaključak

Iako je čovjek prolazan, on je stvoren za neprolaznost. Plemeniti Izumitelj stvorio je čovjeka kao ogledalo koje odražava Njegove neprolazne manifestacije. Zadužio ga je dužnostima koje urađaju trajnim plodovima i oblikovao ga je najljepšim obličjem, koje će biti središte uresa i ukazivanja Njegovih Neprolaznih Lijepih Imena. Stoga, temeljna funkcija čovjekova i njegova sreća jeste usmjeravanje prema Neprolaznom svim silama, tijelom i prirodnim sposobnostima, stupajući putem ugađanja Njemu, pridržavajući se Njegovih Lijepih Imena. Te kao što: يَا بَاقِى اَنْتَ الْبَاقِى “Ja Baki, Entel-Baki!” ponavlja jezik, tako i srce, duh i um, kao i sve njegove rafiniranosti trebaju reći:

“On je jedini Neprolazni, On je jedini Bespočetni i jedini Beskrajni, On je jedini Vječni, On je jedini Trajni, On je jedini Traženi, On je jedini Voljeni, On je jedini Željeni, On je jedini Obožavani.”

سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا اِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

رَبَّنَا لاَ تُؤَاخِذْنَا اِنْ نَسِينَا اَوْ اَخْطَاْنَا

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa, osim ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri!” Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili ako nehotice pogriješimo!